Živjeti u Gajnicama – anketa – Laboratorij Gajnice

Uslijed stanke zbog epidemije u travnju obustavili smo privremeno druženja u mjesnim odborima te komunikaciju preselili online. Dio ispitivanja o kvaliteti života u Gajnicama i doživljaju kvarta proveli smo i još uvijek provodimo putem anketnog upitnika Živjeti u Gajnicama – do 11. svibnja prikupili smo odgovore 58 stanovnika-ca Gajnica. Najbrojniji su pripadnici-ce generacije rođene 1970-tih (njih 20), dok je najmanje onih rođenih iza 2000. (1) no i njihovi nas odgovori vesele jer oni su budućnost Gajnica! Najstariji sugrađanin koji je odgovorio na našu anketu rođen je 1949. godine. Situacija se može promijeniti, ovisno o budućim odgovorima koji će pristizati. Kako bismo izbjegli ponavljanja, ovdje donosimo izbor odgovora koji predstavljaju raspon razmišljanja većine sudionika-ca ankete, kao i neke zanimljive osvrte, dok su svi odgovori dostupni OVDJE. Pozivamo sve ostale koji se još nisu uključili da doprinesu našem malom istraživanju i odgovore na anketu putem poveznice: https://form.jotform.com/OLP_prijavnice/zivjeti-u-gajnicama

Izbor između dosadašnjih odgovora:

na pitanje “U Gajnicama volim…“:

“Obilje zelenila, urbanistički jako dobro osmišljen kvart s puno neuobičajenih zgrada (nisu blokovi nego zgrade razvedene, različitih vertikala u jednoj zgradi, s atrijima unutar njih), obronci Medvednice koji se odmah na njih naslanjaju…” (rođ. 1968.)

“Puno zelenih parkova u kojima se druže sve generacije.” (rođ. 1981.)

“volim kaj su zapadno, kaj su jako zelene, prostrane su, nisu prenatrpane zgradama, blizu je Zagorje, prirodni sadrzaj iznad Gajnica je čudo……itd” (rođ 1976.)

“Parkove, zelenilo, blizinu šume/prirode, čist zrak (barem čišći nego u drugim dijelovima grada), noćnu tišinu. I to što je sve potrebno za svakodnevno funkcioniranje nadohvat ruke (pošta, banke, tržnica, dućani, kiosci, ambulante, automehaničari, vrtići, škole, knjižare, odlična knjižnica…).” (rođ. 1971.)

“Kvart je planski građen i ima više-manje sve što je potrebno na 5 minuta hoda, između svih zgrada su parkovi i ima dovoljno mjesta, neke zgrade su drugačije nego bilo gdje u Zagrebu, s najvećim brojem terasa po glavi stanara. Sviđa mi se i što je preživjelo nešto onog dobrosusjedskog duha iz 80-ih, ovo nije kvart u kojem ne znaš i ne zanima te tko živi kraj tebe” (rođ. 1976.)

“Parkove i klupe. Svaki kutak. Nekad sam jurila parkom 101. Brigade. Sad to rade moja djeca.” (rođ. 1994.)

“Volim što me podsjeća na moj kvart iz Sarajeva, čist je zrak, puno parkova, ima svoju neku priču i ljudi su super. Volim što je po mjeri čovjeka, sve je blizu i ima sve što treba. I vlakom do centra grada začas 🙂 Rijetko kad se nešto loše dešava u kvartu, bar ono za što znam. Osjećam se sigurno.” (rođ 1989.)

Neki od odgovora na pitanje “U Gajnicama mi nedostaje…“:

“Definitivno bazen i malo više sportskih sadržaja u samim Gajnicama. Osim nogometa i borilačkih sportova u školama nema drugih sportova za djecu u samim Gajnicama.” (rođ 1978.)

“(nedostaje) parkirnih mjesta; lokalna ispostava policije i općenito redovne patrole; prometna povezanost svih kvartova zapadno i sjeverno od Črnomerca i pogotovo nadalje Vrapča je potpuna katastrofa. Sav promet prema gradu je sveden na Ilicu i Aleju Bolonje (tandrkanje preko brda ne brojim). Prometna regulacija općenito je užas. Semafor u podvožnjaku Dubravica/Škoripikova je reguliran prema prometu iz 1977. i ne funkcionira bez svakodnevne prisutnosti prometnika u špicama. Osim tog podvožnjaka i onog u Vrapču, to su jedini prometni pravci van iz kvarta, što je bilo dostatno pred 30 godina ali od onda do danas se nije poduzelo ništa po tom pitanju.” (rođ. 1973.)

“Više sadržaja za mlade. Kino, restoran, klub, sportski sadržaj, škole stranih jezika” (rođ. 1981.)

“Kino koje bi radilo svaki dan, kao nekada, pa makar u CZKIO.” (rođ. 1955.)

“Više prostora i sadržaja za klince i omladinu. Ne postoji nikakav sportski centar gdje bi mogli dolaziti na npr košarku, nogač, pingač, i slične igre za mlade. Staza za trčanje koju smo imali na Ponikvama, bazen obećan pred frtalj stoljeća… kino koje imamo ali nemamo…. i parkirališta… treba nešto osmisliti….” (rođ. 1968.)

“Bolja prometna povezanost (trenutačna je katastrofalna) i rekreativni sadržaji, točnije, prostori za rekreativne sadržaje. Bilo bi sjajno imati kakvu trim-stazu, stazu za trčanje, više teretana/fitness centara, zašto ne i bazen? Mogli bi se, barem sezonski, organizirati i buvljaci po uzoru na američke dvorišne rasprodaje. I besplatni tečajevi/sadržaji za umirovljenike koji, nažalost, često nemaju čime ubiti vrijeme. Prostori i sadržaji/edukacije/kreativne radionice za tinejdžere također. A zašto ne bismo imali i vlastiti Advent?” (rođ. 1971.)

“(nedostaje) bazen i slobodni sportski tereni (bez učlanjivanja u klubove i plaćanja). Još bar jedan podvožnjak (osim Škorpikove)” (rođ. 1971.)

“(nedostaju) Ponjanove trešnje” (rođ. 1949.)

“(nedostaju) aktivnosti – klizalište, skate park – više aktivnosti na otvorenom” (rođ. 1973.)

“Puno toga nedostaje. Gajnice su se gradile od 50-tih do 80-tih, nakon toga stale su u svom razvoju. Nedostatak javnih sadržaja, sportskih i kulturnih. Ne rješavanje problema parkiranja ili uvođenja biciklističkih staza. Uglavnom Gajnice nisu rješile niti jedan bitan aspekt društvenog života niti javnih sadržaja unatoč velikom prirezu koji se plaća.” (rođ. 1962.)

“Nedostaju mi kafići koji imaju prostor za nepušače. Fali možda više opcija kada je u pitanju trening, sport npr. Bazen za plivanje, više teretana. I bolja povezanost s jugom grada. Kako inače radim u Arena centru, sat i pol vremena mi treba javnim prijevozom. I definitivno fali podvožnjak koji je nekad davno bio predviđen od ulice Medpotoki do Samoborske. Sve više je očit manjak parkinga u kvartu.” (rođ. 1989.)

Neki od odgovora na pitanje “U Gajnicama živim od…”, s najranijim sjećanjima na život u naselju:

“1974 … tada smo bili bezbrižna djeca koja su se igrala po vani od gumi-gumi, skrivača, lopova i pandura, graničara, olimpijada iz novog sada itd … veliki park je bio šipražje sa utabanim putićem kojim smi išli do Visočice nedjeljom po kruh i mlijeko … kada bi pao sumrak ili već rani mrak nije ti bilo svejedno ići tim putićem sam, ali zato smo ko klinci krali kuruzu pa bi smo u tom istom šipražju ispekli na logorskoj vatri” (rođ. 1971.)

“2007. godine..došli smo kao podstanari..dobili smo dijete i shvatili kako je kvart idealan za obitelj i kupili smo stan i tako ostali u Gajnicama.” (rođ. 1978.)

“Ranih sedamdesetih, ne znam točnu godinu. Sjećam se da je od tri nebodera bio napola izgrađen samo prvi (u kojem je ljekarna), a s balkona je pucao pogled skroz do “Gmajnja”, i dalje. Naselje je tad bilo prašnjavo, neuredno i neorganizirano, ali nama klincima to, naravno, nije smetalo. Svaki travnjak bio je naš, iznosili smo dekice i igračke i cijele dane provodili vani. Ulice su bile uglavnom prazne, pa smo znali igrati graničara i nakon što bi pao mrak, “ćoškova” i slično.” (rođ. 1971.)

“Prošlog ljeta sam ponovo doselila u Gajnice, kvart u kojem sam živjela od svoje treće do sedamnaeste godine. Prvo sjećanje mi je upis u Marlesov vrtić davne 1979. godine, a sjećam se i kako smo se mi klinci iz zgrade s 3-4 godine upoznavali uglavnom u liftu, uz obavezno pitanje “Hoćeš mi biti prijateljica?” (rođ. 1976.)

“Živim od rođenja, 1978. godine. Ulice pune djece. Škole, igrališta, Ponikve igralište.. Gdje god da si došel, uvijek si se imal s kim igrat. Nije bilo mržnje ko je Srbin ili Hrvat. Kasnije su igrališta zamijenili kafići u kojima si uvijek srel nekog s kim si imal kavu popit. Tak je i dan danas.”

“Jer su mama i tata ovdje kupili stan. Prvo sjećanje je na vrtić u Vrapču i stričeka, a onda igra na livadi, odnosno brdima zemlke između bijele i nekad zelene zgrade u Jagnjeđu i Medpotokima, sanjkanje na igralištu i penjanje po drveću gdje su danas teniski baloni.” (rođ. 1977.)

“(u Gajnicama živim od) svoga rođenja, 1994. godina! U Gajnicama se sjećam ljepote djetinjstva u svakom godišnjem dobu. Po zimi sanjkanje na brijegu i pravljenje snjegovića, po jeseni skupljanje žireva i miris lišća, po proljeću buđenje prirode, smijeh i igru, po ljeti vrućinu, penjanje po drveću, igranje nogometa u Parku 101. brigade pa poslije tekme po sladoled ili sok u obližnji dućan. Djetinjstvo bez Facebooka i mobitela, bez interneta i tehnologije. Svi smo doslovno bili u istom vremenu na istom mjestu.”

“Došla sam 1997. pogledati ovaj stan. Zaljubila se u kvart, kupila stan i ostala. Nikad prije nisam bila u Gajnicama. Ne planiram otići.” (rođ. 1971.)

Ovdje su fotografije koje su nam pojedini sudionici priložili uz odgovore, iz njihove privatne arhive: