Darko Smontara: Povijest Gornjeg Stenjevca i starodrevne župe Stenjevečke

Darko Smontara (rođ. 1978.) je mještanin Gornjeg Stenjevca, pasionirani ljubitelj i istraživač lokalne etno baštine, posebno narodne nošnje čiji je velik poznavatelj. Priređivač je tematskih izložbi o povijesti naselja, suradnik Branka Kostelca na knjizi „Narodni plesovi i pjesme Vrapčanskog prigorja i Polja“(2011.) o etnografskoj i etnomuzikološkoj baštini naselja. Za mrežne stranice o Gornjem Stenjevcu priredio je tekst koji je sukus njegovih istraživanja o povijesti naselja, u historiografskoj literaturi ali i u narodnoj predaji, s posebnim fokusom na sakralne objekte unutar Stenjevečke župe. Crtice iz povijesti prepliću se s legendama i običajima kraja, zajedno tvoreći sliku jednog vremena i podneblja.

Povijest Gornjeg Stenjevca i starodrevne župe Stenjevečke

Možda nije dovoljno u javnosti poznato da je nekadašnji prostor starodrevne župe Stenjevec ili šireg prostora Stenjevca jedini, na području grada Zagreba, kontinuirano naseljen prostor od antike do danas, a ostaci kamenog oruđa nađeni u spilji Veternica iznad Gornjeg Stenjevca svjedoče o životu na ovom prostoru i u prethistorijsko vrijeme. Rimsko naseljei na prostoru uokolo današnje župne crkve bilo je po veličini odmah iza Andautonije (današnjeg Ščitarjeva), no ime naselja nije poznato. Ljudevit Ivančanii je u vrijeme kad je bio župnik Stenjevečke župe (1895.- 1906.) inicirao niz arheoloških istraživanja na tom prostoru te je otkrivena antička nekropola, a u blizini crkve ostaci rimskog zdenca i zidovi stambenih objekata. Istraživanja su, nakon dulje pauze, 1981. godine nastavili stručnjaci Arheološkog muzeja u Zagrebu, te je osim rimskih ostataka otkrivena i ranosrednjovjekovna nekropola.iii Zoran Gregl opisuje ju 1985. godine kao najveću istraženu nekropolu iz ranocarskog razdoblja u kontinentalnom djelu Hrvatske.

preuzeto iz knjige Župa Uznesenja Marijina Stenjevec, izd. RKT Župa Stenjevec, Zagreb, 1985.

Porijeklo imena Stenjevec tumači se na različite načine, a najvjerojatnijim mi se čini mišljenje župnika Ivančana koji navodi dva moguća tumačenja: prema toponimu Studenac kako se nazivao potok koji protječe Gornjim Stenjevcem, danas imenom Dubravica, ili pak prema stijeni „jer da su tu stajale ruševne stijene od rimskih vremena“. U prilog stijeni kao porijeklu naziva Stenjevec, navodi se i podatak da se u drugom izdanju Matijaša Grabancijaša Dijaka (Zagreb, 1821.) veli za stenjevečkog župnika Tomu Mikloušića da je „plebanus v Steny“. Tog je mišljenja bio i arheolog Mommsen. Oba se izvođenja nalaze i u R. Hercega i I. Žirovića („Stenjevec, državna bolnica za duševne bolesti 1879-1933”, Zagreb 1933., str. 8). Pored toga, u Gornjem Stenjevcu postoji kamenolom koji je još 1950. godine bio eksploatiran za potrebe domaćeg stanovništva pa eto još jednog znaka da je po stijeni. Neki autori navode da je ime po osobnom imenu Sten ili Stojno ali pustimo to povjesničarima neka dalje istražuju. Velika je zasluga Juraja Ćuka što je otkrio da je današnji Stenjevec bio sastavni dio velikog posjeda bratstva Vratislavića koji se zvao Dobra i spominje se 1209.

Pisati o povijesti Gornjeg Stenjevca a ne pisati o povijesti župe Uznesenja Marijina u Stenjevcu bilo bi nepotpuno. Godine 1902. župnik Ivančan otkrio je u Gornjem Stenjevcu temelje jednog od najstarijih sakralnih objekata na ovom područjuiv. Riječ je o crkvi Svih Svetih na lokalitetu Cirkvišće (današnji Gajnički Vidikovec) na brijegu Bjeličina ili po domaći Beličina (prema bijeloj laporastoj zemlji). Crkva je podignuta na međi Borčeca i Gornjeg Stenjevca i bila je župna. Dokument koji spominje crkvu govori o tome kako kralj Andrija II. (1205. -1235.) vraća županu Vratislavu (de genere Acha) i njegovoj braći djedovinu koju su bili izgubili u ratu protiv kralja Mirka. Tu se govori o razgraničenju posjeda i o crkvama koje se tu nalaze – za crkvu Svih Svetih navodi se da je na nekom brijegu blizu potoka Studenza. Crkva se spominje i u dokumentu iz 1367. godine kojeg je izdao Zagrebački kaptol (ecclesia lapidaem in honorem omnium Sanctorum constructam) kada je predij Dobra razdijeljen između Vratislavićevih potomaka – crkva se nalazila blizu ceste koja je vodila iz Zagreba u Susedgrad, blizu potoka sad već nazivanog Stenoucha (Stenjevec), na međašu posjeda Borcheva (po Borčima se u 15. stoljeću prostor nazivao Borčvrh, danas Borčec) koji su također bili od plemena Acha i rođaci Nikole Susedgradskog i Stenjevečkog. U otkopanim temeljima crkve nađene su cigle rimske proizvodnje što upućuje na veliku starost crkve. Oko crkve je nađeno i dosta grobova. Ivančan je zaključio da je crkva Svih Svetih bila župna za stenjevečko područje jer se crkva Uznesenja Marijina spominje tek 1334. godine u popisu župa Zagrebačkih. Crkva Svih Svetih bila je napuštena potkraj 13. ili na početku 14. stoljeća, a pretpostavlja se da je kamen od kojeg je bila građena upotrijebljen za gradnju kapele sv. Antuna Padovanskog na susjednom brijegu Pogled u 17. stoljeću. O toj kapeli će kasnije biti riječi. Postoji legenda o tome zašto je crkva Svih Svetih na Gornjem Stenjevcu napuštena i kako je crkva Uznesenja Marijina u nizini postala župnom. Pošto je crkva Svih Svetih bila razrušena, zbog neke prirodne katastrofe (potresa, groma) a moguće i ratnog pohoda, pobožni narod ovog kraja pokuša ju ponovno sazidati, ali što bi danju sagrađeno ujutro su našli razrušeno. Tako je bilo sve dok na panju (drn) nije doplovio kip Gospe na mjesto gdje je današnja crkva Uznesenja Marijina te taj isti narod sagradi crkvu na tom mjestu na čast Majci Božjoj te ju nazva Majka Božja Drnovečka.

Čudotvorni kup Majke Božje “Drnovečke”, gotika iz 15. stoljeća – preuzeto s naslovnice knjige Župa Uznesenja Marijina Stenjevec, izd. RKT Župa Stenjevec, Zagreb, 1985.

Ta legenda slijedi niz sličnih narodnih predaja u našim krajevima prema kojima su Gospe i toliko čašćena raspela doplivala rijekama i morima pa im narod sagradi crkve, a ovdje upućuje na blizinu Save koja je sve do pred stotinjak godina tekla tik ispod spomenute crkve. No, to je tek legenda jer kip Gospe je iz 15. stoljeća a crkva se kao župna spominje već 1334. godine. Prije toga na njenom je mjestu stajala crkva sv. Jakova za koju u povijesnim vrelima stoji da ju je na jednom otoku – Egidijevom otoku ili otoku sv. Jakova – sagradio plemić Egidije iz roda Acha. Godine 1218. taj je Egidije na otok naselio redovnike cistercite, darovao im crkvu i sagradio samostan. Na cistercitski red upućuje činjenica da je crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, kojoj su cisterciti posvećivali sve svoje crkve. Ljudevit Ivančan locirao je taj otok na prostoru današnje župne crkve oko kojeg je tada, kao oko otoka, tekla rijeka Sava – ispod Perjavice i današnjeg župnog stana kroz predio Jaruga (koji je dobio naziv po toku Save). Cisterciti su otok napustili između 1287. i 1315. godine i na današnjem Dolcu sagradili samostan sa crkvom a otok, crkvu i samostan prodali su opaticama. Ivančan je bio mišljenja da je zbog trošnosti crkve Svih Svetih, crkva Blažene Djevice Marije na nebo uzete postala župnom crkvom, pogotovo što su joj patroni bili zagrebački biskup i Kaptol. Vjerojatno između 1315. i 1334. godine Sava mijenja tok i prostor crkve prestaje biti otok. Popis župa Zagrebačke biskupije kojeg je sastavio gorički arhiđakon Ivan 1334. godine uvrstio je crkvu Blažene Djevice Marije u Stenjevcu kao župnu crkvu. Pošto se tok Save sjeverno od crkve zamuljio postao je plodno stenjevečko polje i vlasnici su mu bili potomci Arlanda de Steneouch. U nekim vrelima taj se prostor naziva „polje sinova Arlandijevih“ a za crkvu se navodi da je u tom polju (ecclesia beate Viriginis de Campo filorum vel heredum Arlandi). Crkvom su od 1615. do 1653. godine upravljali isusovci a barokni izgled dobila je pri obnovi i izgradnji 1758-1769. godine kada je posvećena. Današnji izgled potječe iz vremena obnove crkve nakon potresa 1880. i 1901. godine.v

Župna crkva u Stenjevecu neposredno nakon potresa 1880. i danas

Iz dokumenata se ništa ne zna o opsegu župe stenjevečke u 13. i 14. stoljeću, ali se može zaključiti da se podudarala s prostorom tadašnjeg vlastelinstva Dobra, od Save na jugu do Medvednice na sjeveru, od Vrapča na istoku do Susedgrada i Bistre na zapadu. U 15. stoljeću, među selima na tom prostoru spominje se Stenjevec, ali ne i Gornji Stenjevec. Zašto je tomu tako? Mišljenja sam, na temelju pročitane literature, da se do 14. stoljeća imenom Stenjevec označavao prostor današnjeg Gornjeg Stenjevca, dok prostor (donjeg) Stenjevca, oko župne crkve, nije bio ili je bio vrlo slabo naseljen pa nije imao ime. Tako misli i Ljudevit Ivančan jer se u popisu zagrebačkih župa iz 1334. za crkvu Blažene Djevice Marije navodi da je „u polju“. U međuvremenu je naselje uz župnu crkvu preuzelo ime Stenjevec te je trebalo razlikovati dva naselja što negdje jeste a negdje nije provedeno. Tako se u popisu sela i župljana iz 1786. godine spominju Stenjevec kod crkve (Sztenyevecz ad Ecclesiam) i Gornji Stenjevec (Sztenyevecz superius), dok se u popisu podavaoca lukna iz 1777. godine ime Stenjevec pojavljuje bez pridjevka, ali dva puta – jednom se vjerojatno odnosi na selo kod crkve, jer su prezimena u popisu karakteristična za Donji Stenjevec koja su još i u 20. stoljeću opstala, a drugi put se isto ime odnosi vjerojatno na Stenjevec Gornji jer su prezimena u popisu karakteristična za Gornji Stenjevec. Ostaje otvorenim pitanje jesu li se i kako ova dva naselja razdvajala u drugim pisanim vrelima tog i starijeg razdoblja.

Burno 15. i 16. stoljeće ostavlja za sobom mnoge ratove i bune pa tako i u ovom kraju. Turci koji prodiru na ove prostore, ostavljaju za sobom mnogo udovica pa većina njih preuzima glavnu riječ u svojim zadrugama. Vrlo je vjerojatno da su zbog tih događaja žene počele o sebi govoriti u muškom rodu što je zadržano do najnovijih vremena. Tako su pojedine žene govorile: „ja sem išel, ja sem došel…“ umjesto: „ ja sam išla, ja sam došla …“.

Mnogi lokaliteti, vinogradi, voćnjaci, oranice… nose stare nazive još od srednjeg vijeka, a mnoga su danas ulice i kvartovi. Ulica Karažnik ima zanimljivu povijest koja se prepričava do danas. Tuda je vodila blatna cesta iz Zagreba prema Podsusedu i bila je okružena šumom. Mnogi razbojnici su se skrivali u toj šumi i pljačkali ljude koji su prodavali svoje proizvode u Zagrebu i tuda se vraćali doma pa je trebalo imati „kuraža” za tuda proći. Od tuda naziv za tu ulicu.

Spomenuo sam još jedan sakralni objekt u Gornjem Stenjevcu točnije na međi sa Borčecom a to je kapela sv. Antuna Padovanskog na brijegu Pogled iznad Zelene Magistrale koja datira iz druge polovice 17. stoljeća. Za njenu gradnju upotrijebljen je kamen crkve Svih Svetih a blagoslovljena je u nedjelju poslije Svih Svetih 1686. godine. Veliko je bilo štovanje sv. Antuna (po domaći Jantona ili samo Antona, a ne nikako u našim kajkavski krajevima sv. Ante, trebalo bi to poštivati). Nažalost potres je 1880. jako oštetio kapelu pa se u njoj više nije služila misa. Kip je prenesen u župnu crkvu Blažene Djevice Marije u Stenjevec. Proštenje koje se održavalo 17. siječnja na sv. Antuna Opata poslije je preneseno u župu jer se oko crkve održavala dražba s poljoprivrednim proizvodima koje su seljaci donosili i prodavali, a novac je ostajao crkvi za sreću u blagu (stoci) – posebno su se nosili suhi svinjski bunceki pa se taj svetac u narodu nazivao i svinjski. Bilo je nekoliko pokušaja ali nažalost neuspješnih, a u naše vrijeme ovdašnje svećenstvo isto nema prevelikog interesa, da se ponovo podigne bar spomen na tu drevnu kapelu, ali postoji nekolicina nas entuzijasta pa dao dobri Bog i zagovor sv. Jantona da to i uspije.

preuzeto iz knjige Župa Uznesenja Marijina Stenjevec, izd. RKT Župa Stenjevec, Zagreb, 1985.

Gornji Stenjevec ima i kuriju na svom području a to je kurija Junković. Ona je dio vlastelinstva Ogled ili Stenjevečkog vlastelinstva koje se formiralo kad se veliko, Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo raspalo na pedesetak manjih vlastelinstava. Spomenut ću u dvorištu kurije jednu veliku platanu s opsegom debla 6,50 metara, što ju čini najvećom u ovom djelu Europe. Prema jednoj usmenoj predaji, 1777. godine, u vrijeme kad je vlastelinstvo bilo u posjedu obitelji Sermage, grofica je zabranila održavanje svadbi dulje od tjedan dana (!) jer su zbog elementarnih nepogoda nastupile gladne godine. Danas u kuriji žive potomci plemenitih Junkovića, a to neka bude tema nekog drugog istraživanja koje bi svakako trebalo napraviti.

Jedan prirodni fenomen krasi Gornji Stenjevec a to je topličina Rožmanova – u dvorištu obitelji Rožman postoji termalno vrelo koje su oni lijepo uredili i stavili u njega ribe pa je planinarima koji idu u spilju Veternicu svojevrsna atrakcija. Postoje još dva tri sačuvana stara mlina-vodenice, nekada ih je bilo mnogo i zaslužuju svoju priču. Prvi mlin je današnji restoran V starem Melinu,nekad od plemenite obitelji Knežević koji su opet rodbinski vezani sa Junkovićima. Drugi je Batinov, on više nije u funkciji, a za treći, Trotićev koji je bio od Colaka i koji je i danas u funkciji, postoje naznake da je iz 16. stoljeća, no to još treba istražiti. Naše stenjevečko područje ima i bogatu etnografsku baštinu te ću o njoj prirediti poseban tekst.

Podaci iz 1865. godine govore o Gornjem Stenjevcu da je selo koje ima 29 kuća i 253 stanovnika, da je rimokatolička župa i bilježnik u Donjem Stenjevcu, da mu je sudčija u mjestu i da sudčija ima područna mjesta: Borčec, Perjavica, 108 kuća, 856 stanovnika. Prolazile su godine i stoljeća a Gornji Stenjevec je još tu i ostat će još puno, puno godina. Načinjena mu je velika nepravda krajem pedesetih godina prošlog stoljeća kad je glavna ulica preimenovana iz Gornji Stenjevec u Dubravica (to je ime šume iznad okretišta autobusa). Potok koji uz nju teče kroz povijest je mijenjao ime: u 13. stoljeću nazivan Studenac, kao većina potoka u to vrijeme, kasnije Stenjevec (prema imenu naselja kroz koje je prolazio), na katastarskom planu iz 1862. godinevi označen je kao potok Dubravica. Lokalno ga je stanovništvo međutim do otprilike pedesetih godina 20. stoljeća zvalo Javorščak, što je i danas ime potoka koji izvire i ponire na Ponikvama, te je obitelj koja živi uz taj potok imala obiteljski nadimak Javoreki. Moje je mišljenje da se autorima tog plana iz 1862. potkrala greška, kao što su, opet pogrešno, kapelu sv. Antuna Padovanskog ucrtali pod imenom kapela sv. Martina. Možda su temeljem takvih planova vlasti kasnije i preimenovale potok, ne posavjetovavši se sa lokalnim življem. No, zvao se potok ovako ili onako, on krasi Gornji Stenjevec, tjera naše mlinove, a u gornjem toku još živi riječni rak što je dokaz njegove čistoće.

Ovaj presjek povijesti i neke zanimljivosti neka budu domaćim Stenjevčankama i Stenjevčanima na diku i ponos, a doseljenicima poučak u kakav su kraj došli živjeti!

Darko Smontara, 11. svibnja 2021.

LITERATURA :

Župa Uznesenja Marijina Stenjevec, autori: Ivan Buhin, župnik; Zoran Gregl, prof., Anđela Horvat, dr., Anđelko Mijatović, prof., Valentin Putanec, dr., Katica Simoni, prof., izd. RKT Župa Stenjevec, Zagreb, 1985.

Lelja Dobronić: Stari “vijenac” sela oko Zagreba, Posebno izdanje zbornika MGZ Iz starog i novog Zagreba, izd: Muzej grada Zagreba, 2003.

BILJEŠKE:

iVidjeti više o tome u: Viktor Hoffiller “Predmeti iz rimskoga groblja u Stenjevcu.” Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, vol. 7, br. 1, 1904, str. 166-178. https://hrcak.srce.hr/49580 . Pristupljeno 11.05.2021.

iiLjudevit Ivančan bio je hrvatski povjesničar i kanonik (Zagreb, 2. VIII. 1853. – Zagreb, 1. III. 1935.). Godine 1870–75. studirao je teologiju na Bogoslovnome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u Rimu crkveno pravo (1909). Zaređen za svećenika 1875. Predavao je vjeronauk u Bjelovaru 1877–78., a od 1878. u Zagrebu. Bio je župnik u Zaboku (1880–1895) i Stenjevcu (1895–1906.). God. 1906. imenovan je zagrebačkim kanonikom, 1907. dekanom zagrebačke prvostolnice, 1909. vrbovečkim, a 1915. katedralnim arhiđakonom. Od 1915. prokustos, a 1916–1921. kustos zagrebačke prvostolnice. Bio je nadstojnik dijecezanskoga računarskog ureda 1924–1926., a od 1933. do smrti obavljao je dužnost kanonika kantora. Kao povjesničar proučavao je prošlost Zagrebačke nadbiskupije i kaptola, povijest čazmanskoga kaptola, duhovnih viteških redova u Hrvatskoj u srednjem vijeku te bunu u Varaždinskome generalatu 1755., a radove je objavljivao u različitim stručnim časopisima. Godine 1924. dovršio je veći dio rada Podaci o zagrebačkim kanonicima 1193–1924, sačuvan u strojopisu. Preuzeto sa: Ivančan, Ljudevit. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 11. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28134>.

iii Katalog izložbe “Stenjevec – starohrvatsko groblje”, izd: Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 2004. http://www.arheologija.hr/?p=7647, pristupljeno 11.5.2021.

ivLjudevit Ivančan. Crkva Svih Svetih u Stenjevcu. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu [Internet]. 1902., 187-191.: https://hrcak.srce.hr/4956 , pristupljeno 11.5.2021.

vPovijest crkve Blažene Djevice Marije u Stenjevcu, https://www.gospastenjevecka.hr/zupa/povijest-crkve-blazene-djevice-marije-u-stenjevcu/, pristupljeno 11.5.2021.

viGradivo u Hrvatskom državnom arhivu, HR-HDA-1421. Arhiv mapa za Hrvatsku i Slavoniju, k.o. Gornji Stenjevec, originalni katastarski plan, 1862.

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite