Stenjevečko vlastelinstvo

Prostor Gornjeg Stenjevca bio je kroz povijest dijelom različitih vlastelinstava. U srednjem je vijeku sva zemlja pripadala vladaru koji ju je dodjeljivao pojedincima-vlastelinima ili crkvenim institucijama i redovima na upravljanje i korištenje. U Hrvatskoj su vlastelini do sredine 19. stoljeća najčešće bili iz redova plemstva koje je posjed stjecalo kupnjom, nasljedstvom, ženidbom odnosno udajom ili kao oblik nagrade za vojnu službu. Vlastelin je na posjedu imao pravo ubiranja prihoda/rente od podložnika te ovlasti tj. regalna prava, među kojima i pravo sudovanja. U djelokrugu tzv. vlastelinskog suda bili su sporovi između podložnika ili s vlastelinom te lakša kaznena djela.i Vlastelinstvo je bilo organizirano kao gospodarska cjelina te se sastojalo od alodija, dijela posjeda kojim je vlastelin izravno upravljao, te rustikala, koji je bio podijeljen na selišta, a obrađivali su ga zavisni seljaci-kmetovi plaćajući rentu vlastelinu u novcu ili naturi. Alodijalni dio vlastelinstva obrađivali su također zavisni seljaci ispunjavajući time obvezu tlake.ii Obveze kmetova upisivale su se od 13. do 18. stoljeća u urbare koje su donosili vlastelini, povremeno staleži i vladari, a definitivno su uređene zakonima Ugarsko-hrvatskoga sabora 1836. i 1840. godine. Proglasom bana J. Jelačića 1848. ukinuto je kmetstvo te je vlastelinstvo kao oblik agrarne proizvodnje prestalo postojati.

U povijesnim se vrelima kao prvi vlasnici prostora koji uključuje i današnji Gornji Stenjevec navode pripadnici roda Acha (Ača), kojima kralj Andrija II u darovnici iz 1209. godine vraća u posjed zemlju na tom prostoru, tada vlastelinstvo Dobra. Od sredine 15. stoljeća prostor je dio velikog Susedgradskog i donjostubičkog vlastelinstva s obitelji Hening i Franjom Tahijem kao najpoznatijima između više vlasnika koji su se mijenjali u 15. i 16. stoljeću.iii U 17. se stoljeću, uslijed osiromašenja starih plemićkih obitelji, Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo počinje dijeliti na manje, kurijalne posjede, među kojima je i Stenjevečko vlastelinstvo ili vlastelinstvo Ogled. O njemu, nažalost, osim kratkog članka u Večernjem listu, nema puno podataka – na stranicama Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba navodi se da je vlastelinstvo formirano u 16. stoljeću, sa sjedištem na prostoru današnjeg Gornjeg Stenjevca, te se kao vlasnici do 1825., kada posjed kupuje Petar Junković, spominju obitelji Vojković, Rattkay, Rauch, Sermage.

U knjizi „Župa Uznesenja Marijina u Stenjevcu” navode se vlasnici posjeda od sredine 17. stoljeća nadalje, po godinama: 1646. posjed je kao povrat duga stekao Ivan Vojković, karlovački konjanički kapetan sa sinovima; obitelj Rattkay u vlasništvo posjeda dolazi krajem 17. stoljeća, ženidbom Ivana II. Rattkaya i Ane, kćeri Mihajla Konjskog i Ane Teufenbach Hening; godine 1725. Sigismund Rauch kupuje posjed od Karla Rattkaya a 1752. godine ga Regina pl. Rauch, kći Sigismunda i Ane r. Jelačić prodaje Petru Troilu barunu Sermageu; godine 1825. Petar Junković kupuje posjed od Amalije r. grofice Sermage, supruge Mavra grofa Sermagea. Kako Petar Junković nije imao djece, posjed je po njegovoj smrti naslijedio brat Antuniv čiji su potomci i danas vlasnici preostalog posjeda s kurijom.

17. stoljeće: Vojković i Rattkay

Prvi poznati vlasnik Stenjevečkog posjeda, Ivan II. Vojković, potomak je hrvatske plemićke obitelji Vojković (Woykffy, Vojkffy, Woykowych) iz okolice Karlovca, koja u 17. stoljeću doseljava na sjeverozapad Hrvatske. Valentina Janković u doktorskom radu o obiteljiv navodi kako je 1646. godine barun Ivana Jakov Moscon, na ime vraćanja dugova, prepustio Ivanu II Vojkoviću i njegovim sinovima Franji, Jurju Ignaciju i Vuku „imanje Rakitje s dvorom i dvor Ogled u sučiji stenjevačkoj i Nove dvore Lužnice u sučiji brdovačkoj, sa svim selima i pristajalištima, navlastito s vinogradima zvanim Perjavica, Vramerčić, Maglenjak i Ogled, kao i sve otoke što leže oko Susjedgrada, Lužnice i Brdovca koji se tiču Vujkovićeva imanja Jeđidovca, zajedno sa susjedskim brdom, mitnicom i brodarima“. Od svih nabrojanih posjeda Ivan II rjeđe je boravio na Stenjevečkom posjedu, upravljao je njime sa svojih posjeda u Rakitju, Samoboru, Stubici ili Lužnici gdje je najčešće boravio. Krajem 17. stoljeća, prema knjižici Župa Uznesenja Marijina Stenjevecvi , u vlasništvo posjeda dolazi obitelj Rattkay, ženidbom Ivana II Rattkaya i Ane, kćeri Mihajla Konjskog i Ane Teufenbach Hening – međutim, oboje su, prema mrežnim stranicama geni.com, preminuli gotovo stoljeće ranije (!): Ivan II. Rattkay 1611. i supruga Ana Konjski (Konszky) 1595. godine. Tekst se poziva na knjigu Josipa Adamčeka „Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća”vii. Na istom se mjestu zatim navodi da 1725. Karlo Rattkay prodaje posjed Sigismundu Rauchu – ovdje podaci odgovaraju stranicama geni.com, gdje stoji da je Karlo Rattkay živio u to vrijeme (umro je 1750.) Ostaje otvorenim pitanje jesu li imena prvih Rattkaya vlasnika posjeda krivo navedena, ili su krivi datumi njihova rođenja i smrti, ili su pak Rattkayi bili vlasnicima posjeda i krajem 16. (a ne samo 17.) stoljeća, za što nisam našla podatke.

O veličini Stenjevečkog vlastelinstva u 17. stoljeću objavljeno je malo podataka – u knjižici Župe Uznesenja Marijina navodi se da je 1640. godine vlastelinstvo imalo oko 100 jutara oranica i livada s prihodom 44 stoga sijena, a 1681., prema Spomenici Župe Stenjevec „68 jutara oranica, livada 48 kosaca, vinograda 90 kopača i 24 kmeta.”viiiTo bi, preračunato u metre, iznosilo cca 600.000 m2, za ilustraciju, npr 1 x 0,6 kmix.

18. stoljeće: Rattkay, Rauch i Sermage

U 18. stoljeću vlasnici su Stenjevečkog vlastelinstva redom obitelji Rattkay (kr 17. st – 1725.), Rauch (1725. – 1752.) i Sermage (1752. – 1825.). Ratkaj (Rattkay) su hrvatska plemićka obitelj ugarskoga podrijetla koji su ženidbenim vezama došli u posjed pojedinih dijelova Susedgradskog i donjostubičkog vlastelinstva..x O Karlu Rattkayu koji 1725. prodaje posjed, našla sam samo podatak na stranicama geni.com, da je preminuo 1750. godine. Slijedeći vlasnici bili su iz obitelji Rauch, plemićke obitelji podrijetlom iz Erdeljaxi. Posjed je od Karla Rattkaya kupio Sigismund ili Žigmund Rauch (prema geni.com, preminuo 1732.), zagrebački podžupan, brat Adama Danijela, hrvatskog podbana i velikog župana Zagrebačke i Križevačke županije. Njegova kćer Regina Rauch je 1752. posjed prodala Petru Sermageu i to je otprilike sve što sam o Rauchovima vlasnicima vlastelinstva uspjela pronaći. O slijedećem vlasniku, Petru Troilu Sermageu, objavljeno je znatno više podataka. Na mrežnim stranicama geni.com predstavljen je punim imenom Petar Troilo Sermage de Szomszédvár et Medvedgrád, s dva portreta. Nataša Štefanec posvetila mu je tekst „Velikaš hrvatskoga sjevera Petar Troilo Sermage (1722. – 1771.)” u knjizi „Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru. Od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara”xii. Autorica pokazuje kako su se Sermagei, plemićka obitelj burgundskog porijekla, u svega dvije generacije uzdigli u vrh hrvatskog staleškog društva, kroz nasljeđivanje i brakove, obiteljske veze i poznanstva na dvoru i lokalnoj sredini, ali i školovanje, ratovanje, obavljanje visokih službi i vojne zasluge. Visoko je plemstvo, piše Štefanec, na hrvatskom prostoru u to vrijeme najveći dio prihoda i bogatstva izvlačilo iz poljoprivrede i uglavnom se bavilo upravljanjem vlastelinstvima, a dodatnu zaradu ostvarivalo je poduzetničkim pothvatima. Karijeru je gradilo u okviru najviših javnih i dvorskih službi ili u vojsci, što mu je osiguravalo održavanje društvenog statusa i utjecaja, bivanje na izvoru informacija i stjecanje korisnih poznanstava. Raskošan život uključivao je palače u gradovima i dvorce i kurije na imanjima, na kojima su se priređivali prijemi, banketi i balovi. U to se vrijeme razvila kultura pisanja dnevnika i pisama, i onih osobnijih i golicavijih, kakva su sačuvana i u arhivu obitelji Sermage. Djeca su se slala na skupo školovanje u inozemstvo, u isusovačke i plemićke konvikte po Austriji i Italiji. Petrov otac, Josip Petar Sermage, stekao je velik imetak ženidbom s potomkinjom Čikulina Susedgradskih, Julijanom Moscon, koja je naslijedila velik dio dobara ove magnatske obitelji. Petar Troilo jedini je preživio od njihovo šesnaestoro djece te je naslijedio većinu tih imanja. Pohađao je, kao većina djece velikaša u to vrijeme, isusovačku gimnaziju u Zagrebu, a poslije se privatno usavršavao u pravnim i državnim znanostima. U mladosti je s prekidima bio na raznim ratištima, u Banskoj krajini, na bojištima u Italiji, Njemačkoj i drugdje. Temeljem „ratnih zasluga, dobrih veza na dvoru i dovoljne količine novca” (N.Štefanec), dobio je 1749. grofovsku titulu a 1760-tih čin general-bojnika.

Portret Petra Troila Sermagea u župnoj crkvi u Stenjevcu

Ženio se dvaput, nakon smrti prve supruge Maksimilijane, za groficu Mariju Anu Valpurgu od Trakošćana (ili, drugdje, Marija Ana Drašković Trakošćanska), i samu udovicu s dvoje djece. Obje su supruge u brak donijele znatne posjede. Uporedo s porastom imetka, uspinjao se na društvenoj ljestvici i obnašao sve važnije funkcije u vojnoj i javnoj službi zbog čega je često izbivao iz doma pa je o poslovanju brojnih vlastelinstava brinula supruga, grofica Marija Ana. Njene su svakodnevne obaveze uključivale suradnju s pravnicima i službenicima oko aktivnosti na imanjima, vođenje sporova s kmetovima o korištenju šuma i potoka, rješavanje sukoba među podanicima, parničenje s plemstvom i gradovima oko kršenja imovinsko-pravnih odnosa i nasljednih pitanja i slično. Djeca su pohađala skupe škole u Beču (Terezijanum), i imala privatnu poduku. Sačuvana je bogata privatna korespondencija između supružnika, uglavnom na njemačkom, rjeđe na kajkavskom, često pisana s ljubavničkim žarom. Petar Troilo Sermage i supruga Marija Ana posjedovali su brojna imanja diljem Zagorja i Prigorja (Medvedgrad, Šestine, Podsused, Novi Dvori, čikulinski Susedgrad, Oroslavje, Lužnicu, stenjevečki Ogled, Kostanjek, Začretje, i druga) te kuće u Zagrebu, Varaždinu i Krapini. Prihodi s kmetskih selišta bili su im gotovo triput veći od prihoda s alodija, što govori da se poslovanje najvećim dijelom oslanjalo na rad zavisnih seljaka-kmetova i o njima ovisilo. Bračni par se, nakon završetka Petrove ratne službe, odlučio skrasiti upravo na Stenjevečkom vlastelinstvu, kojeg je Petar 1752. kupio od Regine Rauch. Ovdje je 1768. godine osnovao manufakturu sukna s planom da ga prodaje vojsci u Vojnoj krajini, no pretekli su ga ljubljanski i drugi inozemni suknari koji su imali bolje pozicije na Dvoru. Tri godine kasnije, 1771., Petar je umro i sahranjen je u stenjevečkoj župnoj crkvi. Marija Ana nadživjela je supruga 11 godina, umrla je 1782. godine te se nakon njezine smrti imanje rasulo na niz manjih posjeda od kojih su najveći dio naslijedili grofovi Kulmer, barun Levin Rauch, Jelačići i drugi. Stenjevečko vlastelinstvo će 1825. godine od Amalie r. grofice Sermage kupiti Petar Junković.

Iz vremena obitelji Sermage, točnije iz 1782. godine, potječe prvi potpuniji opis Stenjevečkog vlastelinstva, s kurijom i ostalim objektima i sadržajima, sačuvan kao dio ostavinskog inventara grofice Marije Ane Drašković Trakoščanske, danas u Hrvatskom državnom arhivu. U njemu se navodi većina objekata koji su zatečeni u kasnijem razdoblju, te se može pretpostaviti da je i kurija, danas poznata kao Kurija Junković, u vrijeme obitelji Sermage dobila svoj glavni izgled – dimenzije i tlocrtni raspored. Pored kurije, na imanju se navode „pintarnica prema zapadu, za vino -prešnica sa prešom, pekarnica zidana pod boltom, iznad nje hambar; kotac za svinje, za mladinu; marof s hambarom, zidani, boltana kuhinja gornja i dolnja, dolje soba-hiša i komorica, pivnica i mala boltica, gore hiše velike, kuhinja pod krovom i dva hambara, štagalj prema sjeveru drveni s parmama, štagalj za sijeno na stupovima, u sredini dvorišta staja za 14 konja, štala za marvu-20 glav marve, poleg mala staja; pivnica zidana prema zapadu, na sredini dvorišta komora drvena za mlijeko držati a šljive sušiti.”xiii Vizitacija iz 1777. spominje privatnu kapelicu – „Kapela je bila zidana, čista, prikladna i opskrbljena svim potrebnim za prikazivanje mise, koja se u toj kapelici prikazivala, za potrebe gospoštije, s dopuštenjem biskupa.”xiv (kapela je porušena pri obnovi plemićke kurije nakon potresa 1880. godine)

19. i 20. stoljeće: Petar Junković i nasljednici-e

Petar Junković kupio je vlastelinstvo 1825. godine, a 20-tak godina kasnije, 1848. godine ukinuto je kmetstvo. Njegovi su nasljednici, dakle, upravljali posjedom kao samostalni proizvođači, bez zavisnih seljaka-kmetova.

O Petru Junkoviću nisam uspjela naći drugih podataka osim da je, prije nego što je kupio vlastelinstvo, bio njegov upraviteljxv Po kupnji vlastelinstva, obnovio je kuriju – u hodniku na prvom katu i danas stoji kamena ploča s uklesanom 1829., godinom dovršetka obnove i natpisom koji, prema dr. Anđeli Horvat, izražava želju „da bi bogovi dali da bi ovdje uživali u božanskim nasladama cvijeća”xvi. Petar nije imao djece pa je po njegovoj smrti vlastelinstvo naslijedio brat Antun te potom njegovi potomci.

Do 1848. je najveći dio političke, društvene i gospodarske moći u Hrvatskoj bio u rukama plemstva. Kao vlastelini, bili su nositelji velikih i malih regalnih prava na svojemu posjedu, krčmarenja, lova, ribolova itd., imali su patronatska prava i obaveze prema crkvama i školama, novčano su pomagali uzdržavanje župne crkve i kapela, Crkvi prepuštali dio posjeda i kmetskih obitelji. Ukidanje kmetstva mnoge je teško pogodilo – trebalo se nositi s gubitkom političkih, socijalnih i financijskih povlastica te posebice s gubitkom kmetskih selišta. Zbog neriješenog pitanja podjele izvanselišnih zemalja, šuma i vinograda, sve češće su se sporili sa seljacima, a sporovi su pokatkad prerastali u fizičke sukobe. Od 1862. do 1867. bilo je u Banskoj Hrvatskoj više od 20 buna.

U vrijeme ukidanja kmetstva, Stenjevečko je vlastelinstvo imalo 21,2 selišta, 40 selišnih obitelji-kmetova i 3 želirske obitelji xvii (želiri su bili posjednici kuće i okućnice, bez polja, po zanimanju uglavnom nadničari i obrtnici). Prema broju selišta i kategorizaciji Štefanije Popović, vlastelinstvo je pripadalo kategoriji srednjeg feudalnog posjeda (veliki su imali od 100 – 400 selišta, a veleposjedi preko 400 selišta). Ako primijenimo podatak iste autorice da je prosječna veličina selišta u Banskoj Hrvatskoj bila 25 jutara, veličina posjeda bila je, preračunato u metre, cca 3.000.000 m2, za ilustraciju, npr. 1 x 3 kmxviiiNo to je bila površina rustikala, dijela posjeda kojeg su koristili zavisni seljaci, i koji im je s ukidanjem kmetstva pripao kao njihovo vlasništvo, dok o površini alodijala, koji je ostao vlasteli, nema podataka. Novonastale okolnosti bile su izazov i za vlasteline i seljake – i jedni i drugi našli su se kao samostalni proizvođači na tržištu, seljaci pritisnuti porezimaxix za koje su trebali namaknuti novce, bivši feudalci bez kmetskih podavanja i s velikim troškovima održavanja preostalog posjeda, koje su sada, s ukinućem radne rente, trebali plaćati. Antunov sin Petar (1831 – 1901.) imao je u vrijeme ukidanja kmetstva 19 godina – 7 godina kasnije, dana 20. lipnja 1855. u Carsko-kr. službenim narodnim novinama oglašena je javna ovršna dražba imanja Stenjevec „na vlastitost g. Petra Junkovića, malodobnog Antuna Hefferera i Kristine Zangel rodjene Junković spadajućeg”xx, sa „fundus instructusom”xxi. Država je obećala bivše feudalce obeštetiti za izgubljena kmetska podavanja kroz tzv. urbarijalnu odštetu, a temeljem prijave koju su trebali podnijeti, zajedno s popisom izgubljenih kmetskih selišta odnosno rustikala. Junkovići su zahtjev za odštetu podnijeli do 1854. godine te im je u listopadu 1855. godine obračunata odštetna glavnica u iznosu od 8550 for. srebra:xxii Država je vlasteli novac uplaćivala u ratama, a prikupljala ga je, slijedećih 20 godina i više (sve do 1918.), kroz porez koji je naplaćivala od seljaka koji su dobili zemlju u vlasništvo.

Miroslav Kraljević, portret Julija pl. Junkovića, 1911. (preuzeto s FB stranice Gradskog muzeja Požega)

Petrov sin Julije pl. Junković (1862 – 1920.), bio je požeški županxxiii – o njemu na FB stranicama Gradskog muzeja Požega stoji da se rodio u Stenjevcu, školovao u Zagrebu i Beču gdje je završio pravo te dalje: „Službovao je kod Kr. zemaljske vlade, te kao kotarski predstojnik u Subotici, Pisarovini, Sv. Ivanu Zelini i Samoboru. Kao umirovljeni kotarski predstojnik i vlastelin imenovan je 12. siječnja 1908. velikim županom Požeške županije, te je bio na toj funkciji do ožujka 1912. godine. Kao župan Junković se zalagao za nastavak gradnje željezničke pruge od Požege do Velike, gradnju škola, poboljšanje prometa pa čak i za pogodnosti držanja koza. Za unapređenje gospodarstva, posebno poljoprivrede, župan podržava komasaciju zemljišnih površina pa 1908. godine u Pleternici od 1942 zemljišne čestice komasacijom nastaje 361 čestica. U prvoj godini njegova župovanja Županijska skupština je donijela zaključak o “obustavi učenja ćirilice u školama s katoličkom većinom te da se zapisnici pišu samo latinicom.” Uz tekst stoji portret Julija pl. Junkovića kojeg je 1911. godine naslikao Miroslav Kraljević za palaču Požeške županije.xxiv

U drugoj polovici 19. stoljeća i dalje, obitelj Junković se proširivala novim članovima i članicama, suprugama i supružnicima koji su sami pripadali uglednim i utjecajnim obiteljima njihova vremena. Supruga Julija Junkovića, Marija Junković (Thierry) (1879-1971.) bila je nećaka dr. Alekse Vancaša (1808 – 1884.), „doktora medicine i kirurgije i magistra očarstva“ koji se zalagao za unapređenje javnog zdravlja i napredak medicinske znanosti i u vezi s time obnašao niz odgovornih funkcijaxxv. Njegova kuća u Opatičkoj 21 bila je sredinom stoljeća poznato okupljalište iliraca a na spomen ploči na kući stoji da je u njoj Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu „Ljubav i zloba“. Kuću je početkom 20. stoljeća naslijedila Marija Junković Thierry i danas je, kao Kuća Vancaš, zaštićena kao pojedinačno kulturno dobro. Supruga doktora Vancaša bila je Josipa Vancaš (1821 – 1910.), poznata kao „Majčica ilira” zbog nesebične podrške koju je davala ilirskom pokretu i njegovim brojnim protagonistima. Andrija Lenarčić bio je vrstan agronom koji je u obitelj došao kao upravitelj imanja te se tu upoznao, zaljubio i na koncu oženio s kćeri Marije Junković, Anom pl. Junković. Njegov je otac Andrija Lenarčić (1859-1936.), bio ravnatelj Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima. Kćer Andrije Lenarčića i Ane Junković, nedavno preminula Ivana-Janka Lenarčić-Čepelja (r. 1930.), bila je u mladosti, početkom 1950-tih, pionirka velikog rukometa na otvorenom, kojim se amaterski bavila ali uz značajne uspjehe – sa svojom je ekipom osvajala prva mjesta na republičkom i državnom nivou. Završila je Medicinski fakultet u Zagrebu i radila kao liječnik specijalist otorinolaringologijexxvi. Njen suprug Zvonimir Čepelja (umro 2007.) bio je specijalist interne medicine, voditelj bolesničkog odjela Zavoda za hematologiju KBC-a Zagreb. Sin druge kćeri Julija pl. Junkovića, Matilde Junković ud. Knežević bio je Julije Knežević (1932-1987.), vrstan književni prevoditelj, a unuka (kći Julijeva) Deana Knežević (r. 1954.) nagrađivana je novinarka, do 2009. zaposlena u Večernjem listu. Nove generacije u obitelji i dalje, kao građani i građanke, doprinose društvu u okviru svojih struka. Prezime Junković se u međuvremenu izgubilo, jer su već kćeri Julija pl. Junkovića preuzele prezimena svojih supružnika. Sačuvano je u imenu kurije i puta koji vodi do nje (Junkovićev put).

Posjed u vlasništvu obitelji se kroz 20. stoljeće postepeno smanjivao. Prema popisu veleposjednika u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji kojeg je sastavio Josip Krška 1902. godine, a koji, prema mišljenju povjesničara, nije sasvim pouzdanxxvii, Dobro Stenjevec je bilo veličine 734 jutra (za ilustraciju, npr 2 x 2 km). Do početka 1918. brojne su plemićke obitelji prodale svoja imanja raznim trgovcima, odvjetnicima, liječnicima i industrijalcima – učinile su to iz ekonomskih razloga ali i nepovoljne društvene klime koju su obilježavali sve češći upadi seljaka na veleposjede i njihovi zahtjevi za dodjelom zemlje. Kraljevina SHS je, u strahu od eskalacije nemira, 1918. pokrenula agrarnu reformu koja je nalagala smanjivanje veleposjeda u korist seljaka.xxviii Prema kazivanjima mještana i članova obitelji, i Junkovići su dijelove posjeda u to vrijeme prodavali okolnom stanovništvu.

Dopisnica na kojoj Marija pl. Junković 1911. piše izvjesnoj Jelki Höpler u Učiteljski dom u Zagrebu, da joj ne može dostaviti mlijeko zbog pomanjkanja osoblja na gospodarstvu. Na fotografiji je imanje Stenjevec, mlin (lijevo) i kurija (desno). Iz arhive obitelji Knežević.

Godine 1935. imanje nasljeđuju kćeri Julija pl. Junkovića i njegove supruge Marije – Matildi ud. Knežević pripao je dio s gospodarskim objektima i tri mlina-vodenice. Marof je adaptirala u prostor za stanovanje i u njega se uselila s obitelji. Ani ud. Lenarčić pripala je kurija te u njoj i danas žive njeni potomci. Po završetku Drugog svjetskog rata dio posjeda je nacionaliziran – prostor današnjeg Gajničkog vidikovca, tada s vinogradima, nova je vlast dodjeljivala za stambeno zbrinjavanje stanovništva, koje je na njemu bilo obavezno u roku od 3 godine podignuti si kuću. Mještani su dobivene parcele lokalno zvali „agral”. Godine 1977. Matilda Knežević je prodala dio posjeda sa štalom i štagljem u korist Župe sv. Josipa Radnika koja ih je uredila u kapelu i župni uredxxix. U južnom mlinu vodenici do sredine 1970-tih radila je obitelj Hunjak, a onda ga je kupila obitelj Hanzec koja ga je uredila u restoran V starem melinu (otvoren 2013., s mlinom koji je i dalje u funkciji)xxx. Drugi veliki mlin sjeverno od njega je 1960-tih prenamijenjen u kožaru koju je, prema kazivanjima mještana i obitelji, vodio stanoviti gospodin Bilić, a danas je u tom objektu skladište Kutjeva. Kratko vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata tu je lokalno stanovništvo izrađivalo ukrasni nakit za bor, u okviru Opće poljoprivredne zadruge Stenjevec koja se kasnije preselila u drugi objekt na imanju, prema Zelenoj magistrali (objekt je u međuvremenu srušen). Trećeg mlina, uzbrdo dalje na sjever, više nema. Istočno od današnje Zelene magistrale obitelj je imala ribnjak, danas okružen gustom šumom.

Kurija je danas, zajedno s majurom/marofom, mlinom-vodenicom i okolnim parkom, zaštićena kao spomenik kulture. U Rješenju Ministarstva kulture RH, Uprave za zaštitu kulturne baštine, kurija je opisana kao „jednokatnica pravokutnog tlocrta, orijentirana uzdužnim glavnim pročeljem prema jugu-parku, s glavnim ulazom na bočnom zapadnom pročelju. (…) U zabatu iznad balkona nalazi se uzidan grb obitelji Junković. Unutarnji prostor podijeljen je uzdužnim centralnim hodnikom na niz prostorija prema jugu i sjeveru. (…) Konstrukcije svodova, podruma i dijela prizemlja karakteristične su za izgradnju 18-19. stoljeća (…) Od preostalih gospodarskih objekata sačuvana je zgrada tzv. „marofa”, sada adaptirana kao stambeni objekt, vodenica uz potok Dubravicu (sada restoran V starem melinu, op.a.), staja i štagalj. Prostrani park ispred kurije djelomično je novo sađen, ali se posebno ističe stoljetna platana ispred kurije, dok je prostor istočno i sjeverno oko kurije zasađen voćkama. Iako stenjevački posjed više nije nekadašnje veličine, niti su gospodarski objekti sačuvani u cijelosti, kurija u svom današnjem obliku zajedno s neposrednom okolinom, parkom, voćnjakom i sačuvanim gospodarskim objektima te vrijednim inventarom predstavlja jedan od rijetko dobro sačuvanih primjera manjeg feudalnog posjeda u Hrvatskoj”xxxi .

Fotografije kurije i gospodarskih objekata na imanju, snimljeno 1962. godine, fotograf: Gavrin. Mjesto čuvanja negativa: Konzervatorski odjel u Zagrebu, Fototeka Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Zagreba, inv. brojevi 329-333

Kuriju Junković sam posjetila u svibnju ove godine – srdačno nas je primila i kroz prostore provela gospođa Melita Merlin, praunuka Julija pl. Junkovića, unuka njegove kćeri Ane pl. Junković. Posjet je dogovorio gospodin Slavko Šimičić iz Gajnica, prijatelj gđe Merlin iz školskih dana s kojom se nakratko prisjetio zajedničkih proslava novih godina u kuriji, u vrijeme njihove mladosti. Obišavši kratko zgradu i park sa višestoljetnom platanom, zaputili smo se hodnikom na prvi, reprezentativni kat kurije sa salonom i radnom sobom. Nemoguće je u jednom obilasku upoznati se s poviješću kurije niti sa svim dragocjenostima koje obitelj u njoj čuva, te su ove fotografije tek dio ambijenta i predmeta zabilježenih za našeg posjeta.

Uz kuriju raste velika azijska platana (Platanus orientalis L.), starosti oko 500 godina, čiji opseg iznosi 6,50 metara dok je promjer 2,10 metara. (izvor: mrežne stranice Javne ustanove Maksimir). U hodniku na katu pažnju mi je, pored raznih uporabnih predmeta, privuklo originalno dekorativno popoločenje poda s geometrijskim uzorkom crveno-crno-bež boje. Na zidu su dvije velike ovalne slike iz obližnje kapele sv. Antuna Padovanskog, srušene u potresu 1880. Vrijeme nastanka i autor nisu poznati. Reprezentativni salon krase slikani portreti vlasnika kurije, članova i članica obitelji Sermage (dvije manje slike) i Junković. U uglu salona stoji velika bijela peć cilindričnog oblika oslikana girlandama crvenih ruža, po predaji nabavljena u Krapini. Uz nju je tzv. Strossmayerov stolac – u kojem je biskup najviše volio sjediti. Dio predmeta ostavština je obitelji Vancaš s kojom je Marija pl. Junković bila rodbinski povezana i koja je dopremljena iz obiteljske kuće Vancaševih u Opatičkoj 21 – tu su, između ostalog, portret Josipe Vancaš i klavir na kojem je, prema predaji, Vatroslav Lisinski skladao operu “Ljubav i zloba” (premijerno izvedena 1846.). Zanimljivi su manji predmeti iz svakodnevice, poput godišnje karte za vlak koju je Juliju pl. Junkoviću izdala Lokalna željeznica Zagreb-Samobor, ili pak slova abecede koje je 1909. izvezla Ema Junković kao djevojčica, u okviru nastavnog programa tadašnje Niže obće pučke učione u Stenjevcu, prije nego što će školovanje nastaviti u Beču.

Druga praunuka Julija pl. Junkovića, gospođa Deana Knežević, obnovila je i danas vodi brigu o majuru preko puta kurije. Ispričala mi je o svojoj baki, Matildi Knežević (1905-1984.), najmlađoj od tri kćeri Julija pl. Junkovića, koja je 1935. godine uredila zgradu majura u stambeni prostor i u njemu živjela sa suprugom Oskarom Kneževićem i djecom. Suprug je, i sam porijeklom iz obitelji plemićkog statusa, obnašao vojnu službu u Austro-Ugarskoj vojsci. Preminuo je 1947. godine te je Matilda u 42. godini ostala udovica. Deana Knežević sjeća se bake kao vitke žene živahne inteligencije. Kao mlada udovica s dvoje djece, iako drugačijeg formalnog obrazovanja, prigrlila je ulogu poljoprivrednice – surađivala je s Poljoprivrednom zadrugom Stenjevec, učila od tamošnjih agronoma o uzgoju bresaka i zaštiti krumpira, pekla rakiju, obrađivala zemlju. Oslanjala se u tome na pomoć mještana – oni su pomagali njoj, ona njima. Imanje je nalikovalo ostalima u okruženju: uz kuću je bila štala sa sjenikom i prostorima za stoku, po dvorištu je trčala perad… Kada su, 1950-tih brojni mještani Gornjeg Stenjevca u kućnim radinostima izrađivali ukrasne kuglice za bor i prodavali ih preko lokalne zadruge, i tu se uključila gđa Matilda – oslikavala ih je i od zarade si pomalo obnavljala kućanstvo. I sjedište zadruge bilo je na njenom posjedu. Matilda Knežević umrla je 1984. godine a zgradu majura obnovila je njena unuka, novinarka Deana Knežević 2007. godine uz veliku pomoć supruga Vlade Rajića, također novinara. Jednog subotnjeg popodneva uvela me u prostor u kojem pažljivo čuva ostavštinu obitelji, među kojom je i nekoliko portreta osoba kojima nismo uspjeli sa sigurnošću utvrditi identitet. Na dvama fotografijama u prilogu vjerojatno je Deanin pradjed Julije pl. Junković. Objavljujem ih ovdje za buduće istraživače.

Zahvaljujem Meliti Merlin i Deani Knežević na gostoprimstvu i vremenu koje su izdvojile za moj posjet. Živjeti u zaštićenom spomeniku kulture velika je obaveza i odgovornost, s kojom se, čini mi se, članovi obitelji uspješno nose. Nadam se da će povijest Stenjevečkog vlastelinstva i svih koji su u njemu obitavali, vodili ga i u njemu radili, u neko buduće vrijeme biti predmetom stručnog interesa i historiografske obrade, te će i lokalna zajednica moći saznati više o tom dijelu povijesti ovoga kraja. Ovaj prilog tek je mali doprinos u tom smjeru.

Maša Štrbac

BILJEŠKE

iU Hrvatskoj vlastelinski sud do 1836. čine predsjednik (vlastelin ili od njega ovlaštena osoba), barem dvojica pravu vještih prisjednika te vlastelinski odvjetnik kao bilježnik. Izvor: Mali leksikon hrvatske pravne povijesti, prir. Filip Hameršak, izd Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2013 – https://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/Mali_leksikon_hrvatske_pravne_povijesti%5B1%5D.pdf, pristupljeno 17.5.2021.

iivlastelinstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65069>

iiiViše o tom razdoblju vidjeti na https://olplab.home.blog/2021/04/21/susedgradsko-i-donjostubicko-vlastelinstvo-1450-1700/

iv Župa Uznesenja Marijina Stenjevec, grupa autora, ur. Ivan Buhin i Anđelko Mijatović, izd RKT Župa Stenjevec 1985.

vValentina Janković, Plemićka obitelj Vojković-Vojkffy i društveno-kulturni život Zagreba i okolice u 18. stoljeću, 2013., doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:111:058546, pristupljeno 19.5.2021.

viŽupa Uznesenja Marijina Stenjevec, vidi pod iv

viiJosip Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. Stoljeća, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1980.

viiiŽupa Uznesenja Marijina Stenjevec, vidi pod iv

ixcca 68 jutara x 5.755m2 + 48 kosaca x 2.880m2 + 90 kopača x720m2 = 594.380 m2 (mjere za jutro, kosce i kopače odnose se na površinu koju jedna osoba može preorati, pokositi ili okopati u jednom danu) – izvor: Župa Uznesenja Marijina Stenjevec

xRatkaj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51935>

xiRauch. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51966>

xiiLjudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru. Od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara (ur. Lovorka ČORALIĆ – Ivana HORBEC – Maja KATUŠIĆ –Vedran KLAUŽER – Filip NOVOSEL – Ruža RADOŠ), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2016.

xiiiizvor: dokumentacija o Kuriji Junković u Konzervatorskom odjelu u Zagrebu

xivŽupa Uznesenja Marijina Stenjevec, vidi pod iv

xvIzvor: Večernji list, online izdanje, https://www.vecernji.hr/zagreb/zivimo-u-kuriji-na-nekadasnjem-imanju-velikasa-franje-tahyja-1077082 , pristupljeno 19.5.2021.

xviŽupa Uznesenja Marijina Stenjevec, vidi pod iv

xviiŠtefanija Popović: “Popis imanja Zagrebačke županije u doba ukidanja feudalnih odnosa.” Radovi, vol. 28, br. 1, 1995., str. 282-298. https://hrcak.srce.hr/50246 . pristupljeno 21.05.2021.

xviiiJedno selište ima 25 jutara; 21,2 selišta x 25 = 530 jutara; 1 jutro = 5.755m2 x 530 = cca 3.000.000 m2

xixzemljarina (porez na prihod od zemljišta), kućarina (porez na prihod od zgrada), tečevina (porez na prihod od poduzeća, radionica i samostalnog zanimanja) i dr.

xx Carsko-kr. službene narodne novine, 25. srpnja 1855.: Br. 3979/g (106—Dp.) (3—3)
 Izrok
 – Od strane c. kr. zemskog suda zagrebačkog stavlja se ovime do znanja, da je na molbu odv. Franje Kellemena dozvoljena javna overšbena dražba imanja Stenjevec sa fundus instruktus-om, procienjenog na 41,418 for. 20 kr. te na vlastitost g.Petra Junkovića, malodobnog Antuna Hefferera i Kristine Zangel rodjene Junković spadajućeg, i za preduzetje iste opredieljen je 3. rujna t. g. kao pervi, i 4. listopada t. g. kao drugi rok. 
Uslied toga pozivaju se svi isto imanje kupiti želeći na opredieljeni dan u jutro u 9 satih u ovosudni ured, gdie će se ista dražba obderžavati.
 Uvieti dražbeni mogu se u ovosudnoj pismohrani uvidieti.
 U Zagrebu 20. lipnja 1855.
 Poveznica: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=4807c976-fc14-4fbb-8063-1b280cf917f8, (polje dolje desno), pristupljeno 20.5.2021.

xxiprema Hrv. enciklopediji sv. 3, izdanje iz 1942. , „fundus instructus” je čitav gospodarski nared na imanju: domaća stoka, poljoprivredno oruđe, žito, vino, mlinovi vodenice, konji… sve što je potrebno za uredno vođenje gospodarstva – poveznica: https://hemu.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=6168 , pristupljeno 20.5.2021.

xxii
Carsko-kr. službene narodne novine, 18. listopad 1855.: – Br. 6643. (281—DS.)
 
 (3-3)
 Oglas poradi doznačivanja zemljištno -razteretnih odštetnih glavnicah.
 Od c. kr. zemskog sudišta u Zagrebu, daje
 se ovime na znanje, da je c. k. zemaljska komisia 
za razterećenje zemaljah u Hervatskoj i Slavonii likvidacionalnom presudom od 4. rujna 1855 broj
 2927 polag odredbah carskog patenta od 2. ožujka
 1853. gg. Petru Junkoviću, Kristini Zangel i Antunu Hoffereru za spadavše na dobro, Stenjevec u 
obćinah Sused i Dolje, Stenjevec i Bizek, kotaru
 zagrebačkom, županii zagrebačkoj ležeće 21 kmet
ske naselbine konačno dopitala odštetu sa glavni
com od 8550 for. srebra, od koje kamate od 1.
 studenoga 1855. teći počimlju.
 Poveznica: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=0edd3d2f-37f2-4107-9533-b59ba7cea58a , pristupljeno 19.5.2021.

xxiiižupan je imao vrhovnu upravnu, sudbenu i izvršnu vlast u pojedinoj županiji te bio posrednik između vladara i županijskog plemstva

xxivFB stranice Gradskog muzeja Požega, poveznica: https://www.facebook.com/muzej.pozega/posts/3756841791067454, pristupljeno 19.5.2021.

xxvBožić, Jelena. “Novi prilog životopisu Josipa pl. Vancaša (1859. – 1932.): obiteljski temelji, uzori i poticaji društvenoga i kulturnog djelovanja.” Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, vol. 62, br. -, 2020, str. 277-316. https://doi.org/10.21857/ygjwrcdvjy Pristupljeno 19.05.2021.

xxviLiječničke Novine, br 129/2014., Prim. dr. Ivana-Janka Lenarčić-Čepelja, liječnica i pionirka ženskog rukometa, str 71 – 74, https://www.hlk.hr/EasyEdit/UserFiles/lnpdf/2014/LN-129-za-web.pdf?fbclid=IwAR0PQ9xVAgohtw8pLPgWayqs9iPpXITU2R75Nkh-tcUSwOZGz73wWXaYU-I, pristupljeno 19.5.2021.

xxviiU popisu Josipa Krške se kao vlasnici Dobra Stenjevec navode Martin i Ivan pl. Junković, imena na koja drugdje nisam naišla, u vrijeme kad u kuriji živi Julije pl. Junković

xxviii Više o agrarnoj reformi između dva svjetska rata ovdje: https://olplab.home.blog/2021/04/16/agrarne-reforme/

xxix Izvor: mrežne stranice Zagrebačke nadbiskupije, prilog o Župi sv. Josipa Radnika https://www.zg-nadbiskupija.hr/mobile.aspx?id=32043, pristupljeno 20.5.2021.

xxx http://vstaremmelinu.com/restoran/

xxxi Rješenje Ministarstva kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, o zaštiti Kurije Junković s okolnim objektima i parkom kao spomenika kulture, 21. svibnja 2002., izvor: Konzervatorski odjel u Zagrebu

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite