Darko Smontara: Tekstilno rukotvorstvo i narodna nošnja Gornjeg Stenjevca

Današnjemu čovjeku, pogotovo mlađemu, teško je zamisliti da su se u prošlosti odjeća ili tekstil za osobne potrebe izrađivali unutar domaćinstva, uključujući uzgoj sirovine za tkanje. U Gornjem Stenjevcu uzgajala se konoplja a ne lan, kako navode neki autori, dok su se pamuk i končec te raznobojna pamučna pređa, pismo i mercerizirani pamučni konci kupovali u specijaliziranim trgovinama u Zagrebu. Svaka je kuća u Gornjem Stenjevcu sijala konoplju i prerađivala je u niti, dok su se tkanjem bavili poluprofesionalni muški tkalci koji su tkali iz svoje ili donesene sirovine. Plaćalo im se u novcu ili u naturi, najčešće pomaganjem u poljoprivrednim poslovima. Tkalačkih je stanova u naselju bilo nekoliko a tkalci su se kroz godine mijenjali – posao bi naslijedio sin ili, ako bi se tkanju naučio netko drugi iz sela, otkupio bi tkalački stan i nastavio s poslom. U obitelji Stjepana Kuka sačuvan je dio tkalačkog stana koji se naziva brdo i na njemu piše: 18 I. H. S. 76 FALEN BUDI JEZUŠ KRISTUŠ DAJ VAM BOG DOBAR DAN JURAJ PLEVICA JE NAČINIL OVI STAN ZA TKALCA MIŠKO RADUŠIĆ DAJ MU BOG ČUDA ZASLUŽITI. Obitelj Kuk je posjedovala tkalački stan i tkali su za sebe i susjede.

Stjepan Kuk pred ulazom u podrumski prostor u svojoj kući, uz vrata iznad kojih, kao nadvratnik, stoji tkalačko brdo s citiranim natpisom – snimio Darko Smontara krajem 1990-tih
konoplja – H. Zell, CC BY-SA 3.0 https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0, via Wikimedia Commons

Konoplja se obično sijala uz kukuruz a ako bi se očekivala svadba u obitelji, posijalo bi je se više, i do 500 četvornih hvati (npr 100 x 18 m), da bi se što bolje opremila mlada. Dio konoplje sijao se za prikupljanje sjemena sljedeće godine – ta je konoplja morala puno dulje dozrijevati pa se nije koristila za izradu platna nego za pletenje štrika ili sličnih stvari, a nazivala se cvetuček. Sjetva konoplje obavljala se sredinom travnja – nije ju trebalo okopavati jer je njen gusti sklop uništio korov. Rasla je oko tri mjeseca i dosezala visinu i do 1,5 m. Na Badnjak bi se izvlačila vlat slame i proricalo čija će konoplja biti duža (duža vlat duža konoplja).

Žetva se vršila oko Velike Gospe 15. kolovoza. Iščupane stabljike, koliko ih je ruka mogla obuhvatiti (rukoveti), vezalo se raženom slamom – 10 do 15 rukoveti činile su snop. Snopovi su se ostavljali po nekoliko dana na polju da se prosuše a zatim su se dopremali do potoka ili mlaka gdje se pripremalo močilo: snopovi su se stavljali u vodu i otežavali daskama i kamenjem da budu potopljeni i da ih voda ne odnese. U Gornjem Stenjevcu snopovi su se namakali u nekadašnjem Mlinskom potoku, rukavcu potoka Dubravice koji je pokretao mlinove u blizini. Nakon što se, ostavljeno osam do deset dana pod vodom, zelenilo raskuzlo (razmočilo), izvadilo se iz vode. Donji dio se razvezao i rastvoren kao kišobran sušio na suncu – to su bile tzv. kućice. Tako osušena konoplja spremala se do daljnje obrade, kada za to bude vremena.

Na početku obrade, konoplja se tukla na nožnoj stupi, da se razlomi vanjski dio stabljike – lakše se tuklo ako su rukoveti bile tople pa ih se grijalo u mlačnoj krušnoj peći. Govorilo se „idemo tući konople za povesma”. Izlomljene rukoveti su se potom tukle na trlici, da se vlakno dalje očisti i da se dobije povesmo. Rukoveti su se mikale na grebenu (trokutasta daska koja na širem djelu ima 2-3 reda pribijenih čavli). Preko grebena otežanog kamenjem provlačile su se rukoveti između željeznih zubi dok se vlakno nije omikalo, očistilo u cijelosti od drvenastog dijela i iščešljalo. Za jedno povesmo bilo je potrebno 12 do 15 rukoveti. Poslije mikanja, na zubima grebena ostajala je kudelja od koje se plelo dretu (špagu). Sve navedene poslove radili su muškarci i žene zajedno. Slijedeću fazu, predenje, žena je izvodila sama.

Prelo se pomoću kolovrata u kući ili pomoću preslice i vretena na paši. Iz povesma se isprela preja koja se zatim namatala na rašek pa skinuta sa raška belila u parenici lugom od pepela. Nakon željenog izbjeljivanja sušila se rastresena na suncu. Da bi takva nit bila upotrebljiva za tkanje morala se premotati u klupka pomoću velikog vitela. Tako namotana klupka nosila su se tkalcu na tkanje koji je nit trebao prvo snovati na snovači a onda, uz pomoć još jedne osobe, namotati na tkalački stan.

Fotografije Stupanje na stupi, Greben i Predenje na vretenu i kolovratu preuzete su iz knjige Ljiljane Stanko “Vrbovečka nošnja” (izd. HKUD Petar Zrinski, Vrbovec 2018.)

Širina tkanog platna bila je 70 cm i zvala se jedna pola. Tkalo se golo platno, preja po preji (konopljina pređa u osnovi i u potki) ili grubo platno, preja po pamuku (konopljina pređa u osnovi a kupljeni pamuk u potki). Grublje je bilo za plahte i ručnike a finije za narodnu nošnju. Najfinije platno tkalo se od kupovnog končeca i pamuka (kupljeni končec u osnovi a pamuk u potki), ali vrlo malo jer se sve moralo kupiti pa je bilo skuplje. Ukrašavalo se tehnikom prebora na šibe – u platno su se utkivale parte (ukrasne pruge) od obojane pamučne kupovne pređe, najčešće bijele, crvene, plave, ljubičaste (škure), žute, smeđe, roze i crne boje. Taj se kolorit u nijansama razlikovao od sela do sela pa se u Gornjem Stenjevcu koristi više boja dok u Gornjem Vrapču pretežno bijela, crvena i plava. Tako otkano platno šivalo bi se domaćim prejinim koncem koji se preo malo finije i vošćio voskom da se ne peri prilikom šivanja. Šivalo se pretežno na ruke a samo rijetke stvari mašinski. U druga sela se nosilo tkati ako je tkalac bio član obitelji ili su u Gornjem Stenjevcu svi bili zauzeti. Nosilo se na Bizek, Borčec, Gornje Vrapče čak do Mikulića ali isto tako i u Podsused, Dolje i preko Save u Rakitje… Od platna su se, osim nošnje, šivale plahte, ručnici, stolnjaci, stolnicei, i sve ostale stvari potrebne u jednom kućanstvu. Platno se kod nas prestalo izrađivati nakon Prvog svjetskog rata, kada se pomalo uvodi kupovno platno.

Narodna nošnja Gornjeg Stenjevca

Vladimir Tkalčić je u knjizi Seljačke nošnje na području Zagrebačke gore (1925) Zagrebačku goru ili Medvednicu podijelio na Zagrebačko prigorje i polje te Vrapčansko prigorje i polje, s potokom Kustošakom kao prirodnom granicom, ujedno granicom između župa u Vrapču i Šestinama. Istočno od potoka Kustošaka nosio se šestinski tip nošnje, a zapadno od njega vrapčanski tip nošnje. Gornji Stenjevec, kao nekadašnje selo starodrevne župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu, u etnografskom smislu spada u Vrapčansko prigorje zajedno sa župom sv. Barbare u Vrapču.

lijevo: Katarina Cvek rođ. Mihalinec, snimljeno 1912., desno: Mladenka iz Stenjevca, ilustracija Zdenke Sertić; vlasnik: Darko Smontara

Za vrapčansku nošnju Tkalčić je napisao da je najjednostavnija i da ima prelaznih oblika iz šestinske prema svetonedeljskoj te da je tkanje u Vrapču slično šestinskom, a u Podsusedu svetonedeljskom. Gornji Stenjevec je između njih pa tako nošnja ovdje ima elemente jednih i drugih. Nada Gjetvaj u opisu vrapčanske nošnje navodi da njena jednostavnost upućuje na to da je riječ o najčišće sačuvanom ostatku prošlih vremena. Prema Tkalčićevoj podjeli, ženska nošnja pripada tipu koji se sastoji od dva dijela: oplečka (bluze) i rubače (nabrane suknje) na koju se nastavlja kiklišće ili modrec (prsluk s poramenicama). Muška pak nošnja spada u čisti panonski tip nošnje a sastoji se od rubače (košulje) i gaća (donjeg dijela). U tekstu koji slijedi opisujem svečanu nošnju – radna je bila istog kroja samo bez ukrasa i od malo grubljeg platna. Nošnja je do tridesetih godina 20. stoljeća izrađivana od domaćeg platna, uz iznimku nošnje mladenke i mladenca o kojoj će kasnije biti riječi. Kroj i materijal za nošnju poslije se promijenio.

Ženska nošnja

Osnovni dijelovi ženske nošnje su opleček, rubača i fertun.

Opleček (bluza) je imao dva kroja: na „muški“ kod kojeg je dio na njedrima, nadra,bio ukrašen slično muškoj rubači (košulji) ili su, češće, nadra bila odvojena i ukrašena tkanjem. Zadnji dio oplečka je imao našivenu kraću krpu. Rukavi su bili široki jednu polu i stegnuti u zapešću, na manšeti ukrašeni raznobojnom utkanom ili izvezenom (u bodu križića) krpicom koja je pridržavala nabore. Rub rukava je bio ukrašen na kukicu izrađenom čipkom (špicama) i nazivao se tancel.

Rubača je nabrana suknja koja ima modrec, prslučić s poramenicama našiven na donji dio (krilo). Duljina rubače sezala je gotovo do gležnja ali se tokom vremena skraćivala, do sredine lista. Rubača je šnitana, nabrana u nabore od 1 cm. Stražnji dio rubače ukrašen je uz rub partom, tkanom ili vezenom bodom križića. Na isti način ukrašen je rub modreca u dijelu gdje se spaja s krilom. Na prednjem dijelu modreca nalaze se omčice kroz koje se provlači zaponec i veže ispod prsiju. Rubača se sastoji od četiri pole platna, široka je 280 cm i uvijek se oblači preko oplečka.

Fertun (pregača) je najukrašeniji dio nošnje – izrađen je od pole i pol platna, na tri kraja ukrašen čipkom izrađenom na kukicu. Cijelom površinom ukrašen je utkanim partama ili izvezen bodom križića. Gornji dio je nabran i prišiven na pasicu na čijem se kraju nalaze omčice kroz koje se provlači vunom u boji tkana vrpca kojom se veže oko pasa. Stariji primjerci su ukrašeni samo bijelim tkanjem i vezom a noviji koriste pamuk i konac u boji. Pod utjecajem Radićevog doba koristile su se puno crvena, bijela i plava boja kao znak buđenja nacionalne svijesti. To su osnovni dijelovi nošnje.

Sukneni pas oblači se ispod fertuna. Donji dio je crne ili smeđe boje, gornji crvene. Rub mu je zupčasto odštancan a na krajevima ima našivene vezice za vezanje. Može biti našiven vegetabilnim motivima.

Kožunec je kožnati prsluk podstavljen bijelim, a obrubljen crnim janjećim krznom. Po njemu se nalaze aplikacije od crvene, plave, žute, zelene i bijele kože s mnoštvom našivenih kožnatih gumbića kao ukrasima. Na rubovima prednjeg dijela su po četiri omčice sa svake strane, pričvršćene ukrasnim gumbima i pomponima. Oko vrata, prema naprijed vise dva bambusa (pompona) crvene, bijele i plave boje. Kožunec se nosio u svečanim prilikama kao estetski dodatak, a kupovao se kod specijaliziranih majstora koji su se bavili njihovom izradom.

Surina je sukneni kaput dugih rukava, crne ili smeđe boje, bogato ukrašen crvenim gajtanima (prišivenim tekstilnim vrpcama). Uz rubove prednjica prišivene su po tri omče s gumbima za kopčanje. Surina se nosila zimi. Kupovala se u Zagrebu gdje je bio razvijen manufakturni obrt za izradu surina po narudžbi. Ženske surine su bile malo strukirane da ljepše stoje.

Nosio se još i crni jaklin (jakna) od finog sukna, obrubljen finim krznom, također strukiran.

Vesta, reklec, je bila pletena od domaće vune. Štitila je od zime a znala se oblačiti ispod kožunca.

Krila su podsuknja od bijelog kupovnog platna obrubljena čipkom.

Čarape i obuća

Lačice ili štumfi su bijele pletene čarape s mrežastim uzorkom. Sežu do ispod koljena i vežu se crvenim trakama podvežnjima. Obojki su pravokutne krpe od ispranog platna, presavijene na trokut koje su se omatale oko nogu i nosile svakodnevno uz opanjke. Opanjki su kožnati kapičariii od crne i smeđe kože koji se vežu kožnim trakama oko gležnja – kupovali su se kod opanjčara u Zagrebu ili na sajmovima. Visoke cipele na žniranje, šavrone s povišenom petom, obuvale su se na lačice i to za svečane zgode.

Ukrasi i pokrivala za glavu

Konjč je podložak za kosu od vrbove šibe, omotan i podložen platnom – oko njega su se ovijale dvije pletenice i tako tvorile puntek. Ponekad se pokrivao ukrašenom kapicom poculicom. Tako složeno oglavlje oblikuje uglatu siluetu glave što je nekad bila obrana od zlih sila. Peča je pravokutna marama od domaćeg platna s ukrasnom particom uz dužu stranu. Preslaguje se na kraćim stranama prema sredini, zatim u kapicu koja se iglama pričvršćuje za poculicu. Nose ju isključivo udane žene. Pečica je marama od bijelog kupovnog platna s izvezenim ukrasom i čipkom na rubovima. Vezala se ispod brade ili nosila s krajevima spuštenima ili dignutim nad glavu. Nosile su je žene svih dobi. Engliški ili ingliški rubec je marama za glavu s tiskanim cvjetnim uzorkom. Podloga je crvena a uzorci vegetabilni u raznim bojama. Kupovao se u Zagrebu a uvozio, kako mu ime kaže, iz Engleske. Nosio se vezan na potiljku ili pod bradom, ovisno o životnoj dobi žene i bio je najčešće pokrivalo za glavu. Privezači su svilene i brokatne vrpce cvjetnih šarenih motiva složene u mašleke – nosili su se na prsima pričvršćeni brošićima ili na krajevima djevojačkih pletenica. Kupovali su se u Zagrebu. Kraluš ili đunjđ je koraljna ogrlica u više nizova, uglavnom 21. Stavljala se oko vrata, preko mašleka od brokatne vrpce.

Ženska nošnja Gornjeg Stenjevca doživljava promjene krajem tridesetih godina 20. stoljeća kada se počinje šivati od kupovnog platna. Opleček zadržava stari kroj, samo tkane uzorke zamjenjuju kupovne šlingane formice ili pečki vez. Kasnije opleček zamjenjuje bluza građanskog kroja. Rubača isto zadržava stari kroj ali u kasnijoj fazi gubi modrec i nastaje dopasnica, a rub se ukrašava šlinganim kupovnim formicama, strojno heklanim anjzecima ili pečkim vezom. Fertun za svečane prigode je od svile živih boja. Zimi su se nosile štrikane veste i ogrtale se velikim vunenim rupcima raznih boja kupljenima u trgovinama u gradu. Ostali dijelovi se više nisu nosili ili su ostali nepromijenjeni. Novija varijanta odjeće se naziva bijelo rubje a starija debelo, pamučno, žuto rubje ili samo narodna nošnja. Nošnja se nosila do 50-tih godina 20. stoljeća. Samo je pokoja starica do svoje smrti nosila bijelu rubaču, a bluzu i fertun od šarenih kupovnih materijala za u crkvu. Doma bi nosile i rubače od šarenih materijala.

Jedna je žena u prosjeku imala do tri kompleta narodne nošnje (rubača, opleček, fertun, rubec, opanjki, čarape i kožunec) – dio je naslijedila ili dobila kao dar na vjenčanju. Jedan komplet vrijedio je kao jedna krava. Odjeća se tkala uglavnom u ranu jesen, do Božića. Zimi se šila i ukrašavala vezom, najčešće na kraju dana, po završetku ostalih poslova. Rad je znao potrajati mjesecima a novi bi se uradak prvi put odjenuo na misu na Uskrs. Fertuni, oplečki i rubače na priloženim fotografijama najvećim su dijelom izradile moja prabaka Agata Mihalinec (opleček) i sestra mog pradjeda, Katarina Cvek rođ. Mihalinec (fertuni s motivom IHS i uzorkom narančasto-plavo-crvene boje). Svakodnevna odjeća bila je sličnog kroja ali bez ukrasa – u prosjeku je jedna žena imala do 15 oplečaka i rubača koje je presvlačila, dok su fertuni bili uglavnom od kupovnog materijala.

Muška nošnja

Muška rubača (košulja) od domaćeg platna krojena je od jedne pole platna, s pregibom na ramenima. Po sredini pregiba urezan je otvor za glavu koji se proširuje rezom do manje od polovice prednjeg djela. Otvor na leđima je nabran a na prednjem dijelu, uz okomito porubljen prorez, nalazi se po pet traka, okomito križićima izvezenih, između kojih su po jedna ili dvije faldice. Na završetku traka prišivena je uža krpa ili konjek koja je isto izvezena bodom križića. Rukavi su krojeni od cijele pole, na ramenima skupljeni u nekoliko nabora, u zapešću nabrani cijelom širinom. Ravno krojene zašaknice (orukavlje) našivene su bodom križića. U pazušnom dijelu prišivena je krpa latica, a uz vratni izrez ravni ovratnik ukrašen bodom križića. Uz donji rub rubače izvezena je ili utkana parta kao ukras.

Gače (hlače) su sastavljene od dvije pole platna – na njihovom gornjem dijelu ušiven je četvrtasti komad platna zvan tur. U struku se vežu trakom zvanom svitnjak. Na donjem rubu imaju utkanu ili vezenu partu kao ukras te završavaju sitnim resama. Nose se umetnute u čizme ili vezane vezicama od opanaka. Zimska varijanta su suknene lače uskih nogavica, šivane po uzoru na vojničke hlače, izrađene od sukna plave, smeđe ili bijele boje, umetnute u čizme. Nosile su se stegnute širokim kožnatim remenom lačnjakom. Ukrašene su širim i užim crnim gajtanom.

složena muška rubača (lijevo) i gaće s lačnjakom (u sredini i desno)

Lajbek je kratki prsluk od modrog sukna, dužinom seže do polovice leđa. Ima polegnuti kraglin. Ukrašen je aplikacijom crvenih vunenih gajtana (šujtaša) isprepletenih u uzorke zvane ahteri (osmice), eši (slova s), detelina, roža s kotači, tulipan, frk s gumbima. Međuprostori su ispunjeni motivom cvjetnih grančica izvezenih raznobojnim koncem. Ponekad su se, kao oznaka bogatstva, cijelom površinom lajbeka stavljali kositreni gumbići. Lajbek je podstavljen tanjim pamučnim flanelom koji se kupovao kod obrtnika u Zagrebu.

Surina (kaput) je slična ženskoj samo manje ukrašena i nije strukirana.

Lačnjak je kožnati remen smeđe boje ukrašen vezom od raznobojne kože. Susreću se motivi srca, krugova, natpis I. H. S. i inicijali vlasnika te godina izrade.

Obuća

Opanjki kapičari od crne kože nošeni su kao radna i svakodnevna obuća – kupovani su u Zagrebu ili na sajmovima. Škornje su čizme visokih tvrdih sara, sežu do koljena, nose se zimi ili u svečanim prilikama.

Ukrasi i pokrivala za glavu

Petekrunec

Petekrunec je svilena marama vezana oko vrata u dvostruki čvor. Svijetlo smeđe je boje, s bijelim cvjetnim uzorkom, pričvršćena brošem uz rubaču. Kupovala se kod trgovaca Židova u gradu i koštala je 5 kruna, otud joj ime – Petekrunec. Škrlak je crni šešir široka oboda s ukrasnom trakom ili trobojnicom i zataknutim ptičjim perom (puran, golub, fazan) – taj se ukras zove federkuraž.

Ostalo

Ostali dodaci koje su nosili i muški i ženske su črlena ambrela, kišobran presvučen crvenim platnom, ukrašen uz rub žutom, bijelom, plavom i zelenom bojom. Muški su nosili kožnu torbu s preklopom koji se zvao črep jer je bio presvučen crvenim pomponima (coflekima). Imućniji su u džepić lajbeka zaticali sat na lancu.

supružnici Smontara, Darko i Nataša, u narodnoj nošnji Gornjeg Stenjevca, snimljeno 2021.

Dječja nošnja

Do polaska u školu sva su djeca nosila rubače slične muškoj, dugačke do gležnja, od domaćeg platna, nazivane plahtače ili pahače. Starije su djevojčice imale i fertuške (pregačice) raznih boja. Kad su krenuli u školu nošnja je bila ista kao i kod odraslih samo manja i manje ukrašena. Djevojčice nije bio običaj šišati nego su plele dvije pletenice spuštene niz leđa.

Nošnja mladenke i mladenca

Sjećanja najstarijih kazivača sežu u prvo desetljeće 20. stoljeća – oni su govorili da je nošnja mladenke bila izrađena od kupovnog bijelog platna. Mladenci su, ovisno o novčanom statusu, bili u nošnji od kupovnog ili od domaćeg platna. Obje su nošnje do tridesetih godina 20. stoljeća slijedile kroj starinske nošnje od domaćeg platna. Nošnje su bile ukrašene kupovnom, strojno šlinganom čipkom. Kasnije mladenka nosi noviji tip nošnje a mladenac oblači građansko odijelo. Vjenčanja su se uglavnom održavala zimi, osim za vrijeme adventa i korizme.

Mladenka je na glavi nosila venec ili svadbenu krunu. Venec se sastoji od više dijelova i bilo ga je moguće dovršiti jedino na glavi mladenke. Pojedine su se žene u tome izvještile i one su držale vijence. U Gornjem Stenjevcu to su bile Marica Škorjanec i Bara Jež. Marica Škorjanec je, po pričanju unuka Željka Škorjanca, imala bilježnicu u koju je upisivala mladence i sugerirala im datum svadbe prema tome kad će koji venec biti slobodan i kad će ona moći naplesti mladu. Za to ju se plaćalo. Njen suprug Josip, djed gosp. Željka, cijelu bi zimu popravljao vijence ili izrađivao nove pa je to bio mali obiteljski obrt u Gornjem Stenjevcu. Dolazile su im mladenke i iz susjednih sela jer je Marica slovila za jako dobru napletalju i imala je najljepše vijence. U Vrapčanskom je prigorju postojalo svega nekoliko napletalji: u Gornjem Vrapču dvije, u Gornjem Stenjevcu dvije i jedna u Dolju. Vijenac se napletao oko četiri sata pa su se mladenke, ako ih se u istom danu više udavalo, naručivale redom prijave – ona prva najbliže terminu vjenčanja, one kasnije dalje. Nekim je mladenkama vijenac napleten 12 i više sati prije vjenčanja a kako ga nisu smjele skidati (da se ne raspadne) znalo im je pozliti jer je vijenac bio prilično težak i jako stegnut oko glave, da ne padne pri plesu.

dijelovi venca i kutija u kojoj ih je napletalja čuvala

Vijenac se slagao ovako: kosa spletena u pletenicu smotala se na potiljku u obliku puža, na koji se stavljala kapica od crvenog platna – ona je na prednjem kraju bila ukrašena kiticom ružmarina, mašlekima od trobojnice i šikom (šik je metalna spiralna žičica srebrne boje od koje je načinjen veći dio vijenca). Navrh glave išao je turniček valjkastog oblika, presvučen crvenim platnom i ukrašen šikom i pupoljcima umjetnih ruža crvene, roze, bijele boje, s malo plavih. Na vrhu je bio buketić umjetnih đurđica i omčica od trobojnice – ona je služila prilikom raspletanja, da violinista gudalom digne turniček i traži od mladenca otkupninu za njega. Na čelu je bila kita koja je, kao i turniček, načinjena od žice, presvučena crvenim platnom, ukrašena šikom i pupoljcima, s 12 stručaka đurđica na vrhu. Kad su se kita i turniček trakicama i pribadačama učvrstili za kapicu, prionulo se uređenju stražnjeg dijela oglavlja. Tu se na puntek šnitala crvena traka (sunčani privezač), od sredine prema kraju, najčešće u 6 do 8 redova, s oko tristo sitnih faldica od kojih se svaka pričvršćivala pribadačom (medenkom). Ostatak trake spuštao se do pola leđa kao ukras.

Fotografije iz obiteljskog albuma Darka Smontare, naplitanje venca na glavi njegove buduće supruge Nataše. Jednoj od uzvanica na obredu vjenčanja u crkvi učinilo se “kao da tisuću zvjezdica treperi oko njene glave” (D. Smontara)

Mladenka se ogrtala kepenjkom, pelerinom koja se posuđivala a bila je načinjena od tankog tamnoplavog sukna i štitila je od studeni. Na nogama je mladenka nosila šavrone, cipele na žniranje. S pojavom novije nošnje, vijenac i kepenjek ostaju nepromijenjeni.

Mladenac je imao u šešir zataknutu kiticu od šika i pupoljaka, načinjenu kao i venec. Oboje su imali po dvije svadbene kitice na prsima, s ružmarinom, umjetnim ružicama i šikom.

Nadam se da sam Stenjevčankama i Stenjevčanima približio srcu bogatstvo koje čuvaju u ormaru od svojih starijih, a isto tako i ljudima koji nisu od tuda pružio priliku da upoznaju kulturu ovog prelijepog kraja.

Literatura :

Branko Kostelac: Narodni plesovi i pjesme Vrapčanskog prigorja i Polja, izd. Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 2011.

Grupa autora: Podsused: vjerski život i tradicija, kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština, izd. Župa Sv. Ivana Bosca Podsused, 2009.

Grupa autora – Etnografska baština okolice Zagreba, izd. Zadružna štampa, Zagreb, 1988.


O autoru: Darko Smontara (rođ. 1978.) je mještanin Gornjeg Stenjevca, pasionirani ljubitelj i istraživač lokalne etno baštine, posebno narodne nošnje čiji je velik poznavatelj. Priređivač je tematskih izložbi o povijesti naselja, suradnik Branka Kostelca na knjizi „Narodni plesovi i pjesme Vrapčanskog prigorja i Polja“(2011.) o etnografskoj i etnomuzikološkoj baštini naselja. Član je KUD-a “Vrapčanci” u kojem obnaša funkciju dopredsjednika.

BILJEŠKE:

i stolnica je krpa veličine 70 x 100 cm, ukrašena partama, kojom se prekrivala košara s jelom ili na njoj služila užina u polju (izvor: Nerina Eckhel, Tekstilno rukotvorstvo u okolici Zagreba, u knjizi: Etnografska baština okolice Zagreba, grupa autora, izd. Zadružna štampa, Zagreb, 1988., str 228.)

ii kapičari su opanci s kapicom od cjelovitoga komada kože na prednjem dijelu, za razliku od opanaka prepletaša kod kojih je gornji dio ispleten od usukanih uskih traka ovčje kože – izvor: opanci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 4. 6. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45198

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite