Nada i Zora Novosel

U ulici Klenovščak, u manjoj prizemnici, žive Nada Bolfan rođ. Novosel (r. 1930.) i njena kćer Zora (r. 1951.) s obitelji. Nada je veći dio života radila kod kuće, osim kratkog vremena provedenog u Risu. Zora je najveći dio radnog vijeka provela u Žitokombinatu (danas Klara). U razgovoru kojeg smo vodile jedne tople večeri u srpnju, majka i kćer su me provele kroz povijest obitelji te oslikale svakodnevicu i običaje vremena kojeg danas čuvaju u sjećanju. Zora je za potrebe fotografiranja prigodno stavila maramu i fertun (pregaču), dijelove narodne nošnje koje čuva u obitelji.

Nada: Rođena sam u ovoj ulici, u staroj kući (koje više nema). Moji su ovdje otkad obitelj pamti. Bilo nas je četvero djece: brat Marijan (r. 1928.), ja, brat Stjepan (1932.) i sestra Mira (1943.).

Zora: Ujak Stjepan je uvek bil nekakav poduzetnik, on je imal kamion, a teta Mira je u Unitasu delala, u tvornici konca na Črnomercui. Na ovoj (istočnoj) strani Klenovščaka, sjeverno i južno od kuće u kojoj smo danas, Novoseli su imali veći komad zemlje, dok nije deda Stjepan Novosel 1920-tih, još dok je dečko bil, počel to prodavati. Nije to bilo onda jako vrijedno. Deda je bil jedinac-sin. Radil je u kamenolomu na Bizekuii a onda u Jedinstvu, kao i moj očuh Stjepan Bolfan. U ovoj smo kući od 1956. godine. Stara je kuća prodana i na njenom mjestu sagrađena je nova.

Djetinjstvo Nadino pa Zorino

Nada: U školu sam išla malo, četri razreda, bila sam bolesna. Prije nisu roditelji baš tak djecu slali u školu jer bili su siromašni – važno je bilo četiri godine da izvršiš školu, a dalje, ak si išel dobro, ak ne, nisi trebal iti. Išla sam u školu u Stenjevac. Poslije sam doma bila, roditeljima sam pomagala, išla sam na pašu s pajcekima, s puranima… Imali smo ispod kuće lijepi veliki vrt, vinograd je bio tu gore na brijegu.

Zora: Mama je ko curica išla po težačkom. Dole su bili Bugari – oni su imali polja ispod Utenzilije, išlo se paradajz okapat, zaljevat, tako su si curice zaradile. Onda su se kesteni u jesen brali, u šumi si nabral vreću kestena i odnesel na plac kaj si si kupil kakve cipelice ili nekaj.

Nas je bilo troje, sestra, brat i ja. U osnovnu do 4. razreda sam išla na Bizek gore, onda se napravila Ada Prica, ja sam prva generacija koja je išla u Ada Pricuiii. Ono drveće, jablane, to smo sve mi deca sadili. Ne znam jel još ima jedno jezerce, koje je bilo. I u Ada Pricu smo peške hodali, nije autobusa bilo. Ak smo hteli u grad onda smo dole na staru Samoborsku išli, onda je na kat onaj autobusiv vozil.

Ratno doba

Nada: Imala sam 11 godina kad je rat počel. Bile su racije, Gestapo, ustaši…. Jedna je ženska išla i rekla, Joj bešte, ide racija. Tata je bježal da bude pobegel. Oni su ga ulovili i otpelali u Jankomir, već je bil određen za Jasenovac. Mama je radila kod jedne žene kojoj je muž bil glavni u logoru. Ta je gospođa volila mamu, jer je mama bila dobra, radila je i odgojila je njihovo dijete, pa je molila muža da spasi tatu. I onda ga je on jednu noć, kad su svi spavali, pustio da pobjegne.

Zora: Taj rat drugi je bil prljav, bratoubilački. To su tri brata bila, jedan je bil ustaša, drugi domobran, treći partizan, tak je bilo. Došli su ovi, digli su, pobrali su, moral je iti u domobrane. Došli su ovi drugi, digli su ga..

Nada: Mojega brata su sa 17 godina ulovili i otpeljali u Njemačku, tam je bil 6 mjeseci, moral je rovove kopati. Mama je išla kod vidovnjaka Juraka koji je znao reći kakva je kome sudbina. Pa su išle ona i suseda, njezin sin je bil isto u ratu, i pitale ga: Interesira me da li je moj sin živ, a on je rekel mojoj mami: Ti se nemoj plakati, idi kući, tvoj sin je živ i zdrav, on će ti doći jednoga dana kad će sunce zalaziti ali tak bude došel crn i podrapan da ga ne buš poznala. A susedi je reko: A ti odi doma, ti svome sinu svijeću zapali, jer je taj poginul. Doći će jedan čovek, pod večer isto kad bu sunce zalazilo, preko jedne njive, doći će i reći će ti gdje ga je zakopal. I to je bila istina.

Žene

Zora: Mučile su se žene prije, rijetko koja je u tvornici delala, muževi su delali a one su doma decu i na polje išle. Kuruza se okapala, išlo se ogrtati, trgati, žet, pa se išlo u težačko, štihat nekom, sve za dinar. Baka moja Barica je hodila po gradu u dvorbu i za dojilju, to se dobro plaćalo. Novac se zarađival na tržnici, baka je nosila voće, povrće, trešnje kad su došle, marelice iz vrta, grašak. U tri ure su se ujutro žene digle – korpu na glavu i peške do Iličkoga. Pa su mleko vozili u kantama, s biciklom po gradu. Voćnjaci su veliki bili, vrtovi, svinje su se hranile, kokoši, baka je gore kravu imala. Onda, kako su doma bile, žene su se svadile za zemlju, za grunt: To si ti meni zela, pripisala si, primerila. A par dana poslije: Jago, kaj buš danas kuhala? Veš se doma kuhao, pario u velikim bačvama, pamtim kak je baka to radila, pa se rifljao na rifljači i dole na potoku (Dubravici) splahnjivao. Svaka je žena imala svoj kamen di je stala. Ja sam poslije imala veš mašinu s kotlićem s vodom.

Ovo je rifljača, stara je prek 60 godina. Ova pegla, tu se prije žar stavljal, onda se mahalo, da se žar unutra raspiri, i onda se peglalo. Prije su bile tvrde košulje, trebalo je to speglati, zato je dobro da je pegla teška.

Nada: Ja sam radila 1970-tih u tvornici Ris, šest godina i nešto. Gumene profile smo ljepili što dođu na veš-mašinu. Kad mi je muž Stjepan umro otišla sam u obiteljsku mirovinu.

Nada Novosel (prva slijeva) s kolegicama ispred Risa, oko 1970-te.

Muški

Zora: Muški su radili, kad su išli s posla ozdol, bili su bunkeri kaj su vino točili. Dok je došel do doma, više v žepu nije plaće bilo. Bilo ih je od Jedinstva dovde jedno 5-6 – to su bili podrumi u kućama di se piće točilo, po zimi su bili nutra, a po ljetu vani. I onda su žene, kad muž ni novce donesel sve, umjesto jela ciglu metnule za gablec. Veli, to sam ti jesti dala, kolko si donesel doma. Žene nisu radile i bile su ovisne. Za onog koji je ženi dobar bil su rekli da je lajbek, dudek. Nije muž ak ne okrene bog mater i tanjur kroz zatvoreni prozor. Muški je imal glavnu reč.

Oprema kućanstva

Zora: Kurilo se celo leto, nije bilo ni plina ni struje – mi smo kao deca i mama u šumu išli i ono sitno granje, suho, si složil breme, to si dopeljal doma. Ak si htel kuvati, sve si na drva ložil. Tak je bilo skoro do 1960-tih. Šparet se zval koza, bil je na četri cape i imal pećnicu sa strane. Neko je imal doma bunar, mi ga nismo imali, mi smo nosili vodu od gore, s križanja, ili od dole s izvora. Kanalizaciju smo dobili, nema još ni 20 let. Prije toga su ljudi imali septičke jame.

Zabava, muzika i društveni život

Nada: Išli smo na polje raditi, okopati kuruzu, cijeli dan smo se zmučili na tom suncu žarkom, a išli smo doma pjevajuć ko da smo bili na zabavi. Kako su žetelice pjevale, to je bilo veselje..

Zora: Kad se kuruza trgala i gulila, onda se pjevalo, jelo, pilo, družilo. Sviralo se na svadbama, violina, bas i harmonika. Ili kad je nekakav svetak bil il za imendane. Rođendani se prije nikad nisu slavili, nego imendani. Dečki su znali tu, gore na raskršću, križanje smo to zvali, navečer pjevati. Moj deda Stjepan je bajs sviral. Sve su samouki bili. Zimske večeri, kad se namirilo vani pajceke, kravu kaj si imal, onda su došli susedi muški, pa se kartalo ili sviralo. Ja sam bila mala curica, al se sečam, svakakve su priče znali pričati, a meni uha ovakva. Jer su svašta izmišljali. Deda moj je išel od nekud, bil je pijan pa je rekel da su ga coprnice dole na potoku napale: Onda sam se ja setil, pa sam svitnjak (traku) na gaćama odvezal i onda su me pustile. Onda je jednom rekel da je kraj izvora stajal veliki muškarac, imal cilinder, to je kao vrag bil: Nisam se smel vratiti naokolo neg sam trebal tuda iti i dok sam došel doma, dok mi je mama otvorila vrata, kad je slepa bila – moja prabaka je u 40-tima oslijepila – samo kaj je vrata zatvorila, već je cilinder po prozoru lupal. Ljudi su se, susjedi družili, svadili, mirili, i jedan drugom pomagali na polju i u vinogradu. To je tako bilo sve negdje do 1980-tih. Onda su ljudi ostarili, pa su se polja prodala. Jedino su se još dost dugo tu vrtovi delali.

Nada: Ja sam početkom 2000-tih hodala u pjevački ženski zbor u KUD-u Stenjevecv. Vježbali smo u Donjem Stenjevcu u Domu. Pjevalo nas je 20-tak, sve odavde žene, u narodnoj nošnji. Išli smo u staračke domove, pa u Koprivnicu, u Sloveniju, pa smo trebali ići u Mađarsku, ali šef iz općine nije dao novaca, htio je da si sami put platimo. Vodila nas je Ksenija Benković. Onda neke su žene poumrle, razbolile se…

Gospođa Nada je sudjelovala kao kazivačica u knjizi Branka Kostelca „Narodni plesovi i pjesme Vrapčanskog prigorja i polja” (izd. Hrvatski sabor kulture, 2011.), s tradicionalnim pjesmama Gornjeg Stenjevca.

Nada: Ovo smo na planinarskom domu na Glavicivi, krajem 1950-tih. Dom je bio jako popularan, bile su zabave gore, za Prvi maj je puno ljudi znalo biti.

veselo društvo na Glavici 1950-tih, Nada stoji druga s desna

Zora: Žene su kuhale i planinare dvorile. Prije nije bilo ceste (Zelene magistrale), odovuda se išlo gore i sve se ručno i na leđima nosilo. I na Ponikve se išlo za Prvi maj, gore je bil spomenik gdje je Rade Končar 1940. govor držao.vii


BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

iUnitas, tvornica u kojoj je radila Nadina sestra Mira, započela je s radom 1920. godine kao mala radionica za konfekcioniranje uvezenoga konca s tri zaposlena radnika i jednim učenikom. Prvotni pogon, opremljen dvama strojevima, bio je smješten u Jukićevoj ulici 14. Do 1940. poduzeće se razvilo u industrijski pogon s proizvodnjom od približno 40 t konca na godinu, a zapošljavalo je oko 80 radnika. Godine 1946. poduzeće je podržavljeno. Stalnim razvojem proizvodnoga programa postalo je vodeće poduzeće za proizvodnju konaca za ručni rad u regiji. Godine 1963. uređen je i započeo s radom pogon doradbe u Gradišćanskoj ulici 24, kupljen od poduzeća Tvorpam. To je vjerojatno vrijeme u kojem je gđa Mira (r. 1943.) radila u tvornici. Godine 2002. poduzeće je zapošljavalo 223 radnika, a od tada je u vlasništvu poduzeća Nird d. o. o. iz Kaštel Lukšića. Proizvodni asortiman obuhvaća konce za pletenje, kukičanje, vezenje, šivanje, izradbu čipke i industrijsku proizvodnju, kao i pređe za tkanje i goblenske predloške različitih motiva. Na inozemnim tržištima (zemlje EU-a, Rusija, Južna Koreja, SAD) prodaje se oko 90% proizvodnog asortimana. Godine 2019. Unitas je zapošljavao 83 radnika. Izvor: https://tehnika.lzmk.hr/unitas-zagreb/

iiKamenolom u Bizeku nalazi se sjeverno od pogona bivše cementare. U kamenolomu se eksploatirao arhitektonsko-tehnički kamen poznat u građevinarstvu pod nazivom litavac. Kamen se organizirano eksploatirao već u 19. stoljeću, dijelom i za gradnju katedrale, a upotrijebljen je i u gradnji zgrade bivše Gradske štedionice, te za zgradu pošte u Jurišićevoj ulici u Zagrebu. Zadnje korištenje bilo je ono laporovitih sedimenata za potrebe bivše cementare. Izvor: monografija Podsused. Vjerski život i tradicija / kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština, izd: Župa sv. Ivana Bosca Podsused, Zagreb 2009., str 244)

iiiOsnovna škola Ada Prica otvorena je 17. rujna školske godine 1960./61. u Bolničkoj 92, a 1992. preimenovana je u OŠ Stenjevec. http://os-stenjevec-zg.skole.hr/skola/povijest

ivSredinom 1950-tih od Črnomerca do Zaprešića vozili su londonski “double-deckeri”. Godine 1953. ih je Zagrebački električni tramvaj, ZET, počeo nabavljati kao rabljena vozila direktno iz Londona. Glavni se grad Hrvatske tada širio u svim smjerovima, a domaća proizvodnja autobusa nije mogla zadovoljiti potrebe Zagreba za novim prijevoznim sredstvima pa se posezalo za kupovinom rabljenih autobusa u inozemstvu, uključujući i Veliku Britaniju. Zagrebu je bilo potrebno više prijevoznih kapaciteta koje su iziskivale novouvedene autobusne linije, a postojeći vozni park u tome je trenutku, u još uvijek poslijeratnim godinama, bio dotrajao i brojčano nedostatan. Dvokatni autobus marke Leyland bio je dugačak 9 metara, ali je njegova visina od čak 4,5 metra predstavljala onaj pravi problem: nije mogao prometovati središtem grada Zagreba zbog brojnih nadvožnjaka te tramvajskih vodova koje bi jednostavno pokidao. Stoga su se Leylandi našli prvenstveno na rubnim gradskim područjima, primjerice na linijama koje su vodile zapadno od Črnomerca prema Podsusedu i Zaprešiću. Izvor: Facebook stranica Zaprešić grad kak imam te rad, https://www.facebook.com/zapresicgrad/posts/2014271788602596/

v KUD “Stenjevec” je osnovan 1998. godine s nekoliko sekcija (zbor, tamburaška sekcija, zabavni orkestar, narodni orkestar, i etnografska sekcija), s ciljem očuvanja kulturnog naslijeđa, posebno starih napjeva, nošnji i običaja zapadnog dijela Grada Zagreba. KUD “Stenjevec” je od prvog dana postojanja sudjelovao na mnogim manifestacijama u Stenjevcu, Susedgradu, Zagrebu i šire. 2005. godine snimljen je tonski materijal u suradnji s HRT-Hrvatskim radiom te je isti 2008. godine snimljen na CD koji je predstavljen krajem 2008. godine. Izvor: https://www.zafaz.hr/kudovi/KUD_Stenjevec/kud.php

viPlaninarski dom Glavica bio je prva planinarska kuća na zapadnom dijelu Medvednice. Izgradili su ga od 1934. do 1937. godine dobrovoljnim radom zagrebački radnici, uglavnom članovi Planinarskog društva «Prijatelj prirode», od kojih će mnogi biti sudionici NOB-a. Besplatno ga je projektirao i vodio izgradnju član društva i građevinski poduzetnik Emil Erfort. Toponim Glavica smislili su sami radnici. Dom je obnovljen 1984. godine na inicijativu Planinarskog društva „Sutjeska” i pod ravnanjem Žarka Alujevića kada je nadograđen novim prostorijama i uređena spomen-soba o radu društva “Prijatelj prirode”. U obnovi su, između ostalih sudjelovale omladinske radne brigade iz Susedgrada te pitomci Vojnih akademija Tehničkog školskog centra Ivan Gošnjak. Do doma se može doći donjim prilaznim putem od Gornjeg Stenjevca ili gornjim putem od livade Ponikve. Izvori: https://www.hps.hr/hp-arhiva/194912.pdf (str 1-5); https://www.hps.hr/hp-arhiva/198411.pdf (str 3-5)

viiGodine 1940. organiziran je masovni izlet na Ponikve s preko 10.000 komunista i simpatizera, gdje je održan miting na kojem je govorio Rade Končar, istaknuti sindikalni organizator i vođa tarifnih i štrajkaških akcija. Godine 1938. Končar je organizirao radnički štrajk u kojem su sudjelovali svi Siemensovi radnici, a u sklopu kojih su se uspjeli izboriti za kolektivni ugovor na osmosatno radno vrijeme i povišicu zarade. Do 1940. godine, Končar je bio na čelu KPH, u Mjesnom komitetu i pri vrhu rukovodstva sindikalnih metalaca, sudjelovao je u pisanju i objavljivanju proglasa CK KPH i poziva na ustanak. Na mitingu na Ponikvama bilo je skupljeno 12.000 dinara za Narodnu pomoć. (Radi usporedbe, u vrijeme prije Šestosiječanjske diktature [1929. – 1934.], radnici tvornice keksa Bizjak su za 12 sati rada dobivali 12-15 dinara). Izvor: https://www.muzejsusjedstvatresnjevka.org/lokacija/rade-koncar-fallerovo-setaliste-22 Na mjestu održavanja mitinga bila je postavljena spomen-ploča na kamenu, koja je u međuvremenu uklonjena.

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite