Marica Korošec

Marica Korošec, djev. Križanić, rođena je 1943. godine u Ruščicama u Gornjem Stenjevcu. Od 1960. godine živi u ulici Zaluka, u kući na rubu naselja, s pogledom na obronke Parka prirode Medvednica, blizu potoka Mačkovca i retencije Dubravica I koja čuva prostor od poplava. U novije vrijeme sve su češći posjetitelji ovoga prostora divlje svinje koje i za dana dođu nadomak kućama.

Pogled na obronke Medvednice i Zaluka, uzani put koji završava u prirodi

Djetinjstvo

U Ruščicama smo bili roditelji, sestra Vera i ja – kuća i danas stoji, dve sobe i kuhinja. Tata (Ivan Križanić) je radil a mama (Katica, rođ. Ćusak) je bila kućanica. Imali smo puno zemlje, dve krave i dva pajceka. voćnjak je bil veliki, trešnje, šljive, celi breg. Dole na polju – velimo polje dole kak je Končar skroz, Interšpar – smo kuruzu i pšenicu imali. Moji su prodavali voće na Dolcu i Malom placu, ja sam kao curica paradajz nosila i trešnje. Mama je nosila mlijeko po zgradama, imala je mušterije u Gajnicama i do Vrapča i sikud. Rakija se pekla – mama i tata su ju prodavali u neku malu gostionu, kad se to prodalo onda su im donesli novce. Tata je najprije delal u kamenolomu na Bizeku, onda je prešel u Udarnik, to je bilo poduzeće kaj su delali ove stare, dugačke zgrade u Gajnicama, a onda u Jedinstvo i tu je zaslužil penziju. Nekak smo živeli bolje neg sad živimo od te penzije. Struju si moral platiti, u školu smo išli, i knjige je kupovala mama i oblekla nas je, i još je znalo ostati. Vodu smo imali svoju, i mliječno, prodavali smo sir i vrhnje, brašno nismo kupovali kad smo imali šenice.

Marica Korošec nema fotografiju obiteljske kuće u Ruščicama, ali ima fotografiju obitelji Ćusak, djeda i bake po mami, s maminom sestrom kao mladenkom. Lokacija je Kostanjek, a godina nepoznata. vjerojatno 40-te godine 20. stoljeća.

Voda

Dole v jami smo jen zdenec imelii – taj je znal po letu, kak sad nije kiše, presušiti – onda smo znali sim (do Novoselove) iti. Posle smo rekli da bi iskopali zdenec pa je mama rekla da ne jer se trebalo pucati, kamenje je bilo. I tata to nije dal, da je to blizu hiže. Ova pumpa na Križanju je bila zajednička, tu smo svi išli po vodu, al već dugo ne radi. A trebalo bi ju počistiti, zvati vatrogasce da spumpaju vani, i vode bi bilo, vode je bilo uvijek tu. Jer ipak, deca šetaju tu, ideju planinari…

lijevo: pumpa za vodu na Križanju (nije u funkciji), desno: izvor u Novoselovoj (i danas se koristi)

Pranje rublja

Veš se pral najviše na potoku (Dubravici). Potok je bil lepi, veliki. Po zimi, veš je bil smržen, to nisi mogel složiti. Doma se riflal i kuhal. Beli veš se je pral dvaput, riflal i kuhal u loncu na šparetu, a šareni veš se samo dvaput riflal. Mama je vani znala v kotlu sapun kuhati, rezal se ko kruh da režeš, na šnite. Posle je prašek Radion zišel van, i onda smo s tim prali. Onda se veš klofal na potoku, da ta sapunica prejde. Tak je bilo dok nije cesta napravljena (1960-tih). Ja sam kasnije, početkom 1980-tih, imala Končarevu veš mašinu s kotlićem za vodu od 50 litri pa mi je bilo lakše.ii

Izgradnja kuće i požar

Udala sam se s 18 let, 1960. smo se venčali. Imali smo 4 na 5 jednu sobu prvo kod mame i tate, tu smo spali, kuhali smo. Onda sam štela da tata zruši jen dio šupe – da ne, da ne sme to dirati. Onda smo prešli za podstanare, i onda smo, ja i muž pokojni, ovdje bili manju kuću napravili. Al onda je to zgorilo – to je bilo 12. 1.1976. godine. Na sreću, ni nitko nastradal jer nikog ni bilo doma. Ja sam sa sinom taj dan išla doktoru jer on si je zel neki karton pa si je prst presekel. Pa smo kod doktora morali čekati, onda sam morala u svoje poduzeće iti – ja sam onda delala, štenge sam prala – tak da smo došli jako kasno navečer, već pod noć doma. I mene je tata tu dole pričekal, veli – Nemreš iti doma, nemaš hiže. Kak nemam hiže? Ne, veli, hiža je zgorela. Sve je zgorelo, Nismo nikad niš saznali, da je možda od peći, il je od struje, il je ko podmetnul… Nikad se s nikim nismo svadili.

zgarište stare kuće (lijevo) i izgradnja nove (desno)

Rad

Ja sam štenge bila prala, u Stanouslugama. Ni to bila velika firma, ali ja sam bila jako zadovoljna. Kad nam je kuća zgorila šef mi je rekel da nek idem u banku, dal mi je papir da imam pravo novce zdići. On je plaćal osiguranje nama, to nisam ni znala. Pa sam tu neke novce zvlekla. U Stanouslugama sam delala 2 leta, onda se to razišlo, pa sam u staračkom domu bila 5 godina i 7 meseci. Ja bi bila još ostala delati neg kak se kćer oženila, tak se je unuk rodil, a ja sam uho operirala pa nisam smela na visoko, godinu dan sam bila na bolovanju zbog toga. Onda je zet rekel: Baka, bum ja vama plaćal staž a vi bute lepo doma kuhali. Kad svi dojdemo s posla, lepo bumo našli toplo i jesti bumo našli, i mali nek bu doma. Jer kam daleko je bil Gajnice, da ide vrtić.

Ljubav

Moj muž Martin je umro 2010., u 72. godini. Tinča smo ga zvali. On je delal prvo u tvornici vaga u Koturaškoj, onda kao zaštitar na porti, pa je prešel u Utenziliju di je penziju dočekal. Upoznali smo se jako mladi – on je bil na planinarskom (Dom Glavica), tamo su njegovi mama i tata vodili dom. Stanovali su blizu, u jednoj kućici. I ja kak sam nosila mlijeko, tak je on došel gore k meni doma, da je li mama ima mlijeko za prodati. Veli mama – Mlijeko ti nemam za prodati, jer mlijeko nosim po zgradama, jedino mogu ti koji put jaja spravit. I kad je god trebalo jajca, jer gore u Domu mu je mama pekla palačinke, delala kolače, kad ko naruči, tak je on dolazil k nama. I tak, za menom i za menom, i eto. Mi smo se inače jako lepo slagali, i dobar je bil. Govoril je da se ni ženil radi zemle ili radi grunta, nego da ima ženu i da ima ljubav.

Slika 1: Marica i Martin Korošec kao mladenci, 1960. godine. Slika 2: Roditelji Martina Korošca (u drugom redu desno) koji su jedno vrijeme vodili Dom Glavica. Slika 3: terasa Doma (godina nepoznata) – vlasnica fotografija: Marica Korošec

Retencija Dubravica I

To je bilo negde 1983., ovdje dole je sve bilo ravno, a onda su ovaj brijeg napravili – vozili su po noći, šuder, kamioni, kamioni, oni veliki, i onda zemlja, pa pesek, pa to kad bi iš’o kopat tu bi peska nakopal za deset zgrada. Rekli su da to rade da ne bi slučajno poplava bila. Da bi iz Slemena ili na Ponikvama neka žila mogla puknuti i da bi Gajnice mogle poplavit.iii

Retencija Dubravica I danas i, na crno-bijeloj fotografiji, dio istog prostora krajem 1970-tih, s poljem kukuruza i obrađenom zemljom u daljini


BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

iPrema kazivanju Marice Korošec, taj je zdenac bio u ulici Kovačićkov put, danas ga više nema.

iiPrve ‘veš-mašine’ ušle su u hrvatska domaćinstva u drugoj polovici pedesetih godina. „1962. na stotinu hrvatskih kućanstava dolazilo je samo danas teško predočivih 4,8 perilica, a već desetak godina kasnije 44,2 stroja! Strojevi za pranje rublja tretirani su kao prvorazredna investicija. Godine 1970. radnik je prosječno zarađivao 1.254 dinara, a najjeftiniji model perilice Zanussi Končar prodavao se za 2.815 dinara!” – izvor: T-portal, Kristian Benić; „Operi me, nježno”: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/operi-me-njezno-20110501 (pristupljeno 16.8.2021.)

iiiRetencija (lat. retentio, zaustavljanje) je uređeno područje u slijevu vodotoka koje služi za privremeno zadržavanje vode radi zaštite od poplava. Puštanjem vode u retenciju smanjuje se maksimalni protok na nizvodnom području, pa se time količina vode koja bi inače poplavila to područje propušta kroz vodotok dulje vrijeme. Obronci Medvednice obiluju potocima (75) i izvorima (oko 230). Oborinske se vode brzo slijevaju, ovisno o nagibu i sastavu terena. Iskustveno svaka kiša na Medvednici dulja od 2 sata s pripadnim intenzitetima u pravilu izaziva bujične poplave prvenstveno zbog lokalnih zagušenja. Radi ublažavanja vodnih valova i bujičnih tokova na području Parka prirode Medvednice predviđene su ukupno 34, a do danas je izgrađeno 19 retencija. Retencija Dubravica I uređena je na potoku Mačkovec. Izvori: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=52566 i https://www.pp-medvednica.hr/wp-content/uploads/2019/05/Plan-upravljanja-Parka-prirode-Medvednica.pdf

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite