O prostornom planiranju – razgovor s Nikšom Božićem

Razgovara: Maša Štrbac

U Gornjem Stenjevcu, kao i u drugim dijelovima Zagreba, raste udio izgrađenih prostora – obitelji se šire, doseljava se novo stanovništvo, grade se kuće i zgrade. Novi život traži svoj prostor i prilagođava ga svojim potrebama. I dok su takve promjene razumljive i očekivane, važno je između pojedinačnih interesa koje ih vode, ne zaboraviti na zajedničke vrijednosti – svaka kuća ili zgrada sudjeluje u slici naselja, gradi ju zajedno s ulicama koje ih povezuju, zelenilom, otvorenim prostorima i vizurama koje nude, a svi zajedno doprinose kvaliteti življenja. O tome kakva je uloga prostornog planiranja u kreiranju i zaštiti takvih vrijednosti, te kako sami mještani u tome mogu sudjelovati, razgovarala sam s arhitektom -urbanistom Nikšom Božićem, predsjednikom Odbora za urbanizam Hrvatske komore arhitekata.

Posljednjih su godina sve izraženija negodovanja građana oko uređenja pojedinih dijelova grada, koja ponekad prerastaju u otvorene proteste. Prigovori se odnose na prenamjenu javnih površina, nedostatnu komunalnu infrastukturu, prekomjernu izgradnju. Ne treba biti stručnjak da bi se utvrdilo da na nekom mjestu nedostaje zelenila, da je cesta preuska, ili da nema mjesta za parking, ali stručno je znanje potrebno da bi se ti problemi riješili na odgovarajući način. Sami javno iznosite primjedbe i prijedloge za poboljšanje prostornog uređenja na gradskoj i nacionalnoj razini, a nedavno ste, u okviru Odbora za urbanizam Hrvatske komore arhitekata, radili na Tezama za izmjenu zakonodavnog okvira iz područja prostornog uređenja i gradnje koje je Komora u srpnju ove godine uputila Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

Iako volimo poimati našu domovinu po prvim stihovima nacionalne himne, treba priznati da veliki dio izgrađenih prostora nema obilježja održivosti, sklada, funkcionalnosti ni elementarne ljepote. Prostorni razvoj velikim je dijelom stihijski. Građevine nekvalitetne i oblikovno neusklađene. Međusobno konfliktni sadržaji nisu odvojeni. Prometna i druga infrastruktura je neadekvatna. Odustalo se od sustavnog planiranja javnih prostora i sadržaja društvene infrastrukture. Nemamo osnovne standarde za nove prostore stanovanja. Prostorni razvoj ne zadovoljava osnovne pokazatelje održivosti.

Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da se prostorno planiranje kao stručna disciplina sustavno uništava od početaka hrvatske neovisnosti. Osnivanjem hrvatske države i prelaskom na novo društveno uređenje prostorno planiranje proglašeno je nepoželjnim ostatkom prošlih vremena. Što je nonsens, jer baš Hrvatska ima dugu povijest planiranih urbanih prostora od antičkih vremena preko povijesnih planiranih gradova do planske urbanizacije druge polovice 20. stoljeća kada su izgrađeni skladni novi gradski predjeli na tragu najboljih urbanističkih rješenja u svijetu.

Međutim, od početka 1990ih na prostorno se planiranje gledalo kao na nepoželjni ostatak prošlih vremena a odredbe za red u prostoru shvaćale su se uvelike kao ograničavanje poduzetničkih i osobnih sloboda. Manjak regulacije koristi interesnim skupinama koje u situaciji deregulacije dobivaju šansu za ostvarenje vlastitih profita. Stari prostorni planovi lokalne razine velikim su dijelom stavljeni van snage jer nisu razvijeni novi sustavi za njihovu provedbu. Zakonski propisi koji reguliraju prostorno planiranje imaju prečeste izmjene koje uglavnom ne dovode do poboljšanja. U planiranju se izgubila elementarna logika planerske discipline. Kako Europska unija nema zajednički regulirano prostorno planiranje, ova disciplina nije se razvijala tijekom velike zakonodavne prilagodbe koja je prethodila pristupanju EU. Situacija privatiziranih usitnjenih planerskih ureda koji se natječu na tržištu, manjak zakonske regulative i nestanak stručnih normi doveo je i do smanjenja kvalitete planova. Kontinuirano pristajanje na sve veće kompromise rezultiralo je i degradacijom planerske struke.

Današnja situacija rezultira različitim oblicima konflikata u prostoru. Na njih je godinama upozoravala planerska struka, ali mora se priznati dosta tiho i daleko od ušiju šire javnosti. Svi ovi konflikti u prostoru postali su tako izraženi da javnost s pravom traži promjenu paradigme planiranja. Javljaju se sve snažnije građanske inicijative koje postaju sve snažniji korektor zahvata u prostoru. Nakon višegodišnje neaktivnosti i pasivnog promatranja konačno su i stručne institucije i udruženja postali proaktivni i sve glasnije traže promjene.

Odbor za urbanizam i Odbor za zakonodavstvo Hrvatske komore arhitekata na prošlogodišnjim su Danima arhitektata 4.0. koji su održani u Šibeniku predstavili osnovne teze za izmjenu zakonodavnog okvira iz područja prostornog planiranja i graditeljstva. Bio je to svojevrsni vapaj planerske i arhitektonske struke za rješavanje nagomilanih problema u ovom stručnom području. Teze su dalje razrađivane, održana je i šira stručna rasprava te su javno objavljene i predane odgovornima za nezadovoljavajuće stanje zakonodavstva u našoj struci, a to je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

Što se problema prostornog planiranja tiče, u Tezama je naglašeno kako je prostorno planiranje ključni alat za zaštitu prostora, ostvarenje skladnog okoliša i provedbu strateških odrednica društvenog i gospodarskog razvoja s bitnim naglaskom na zaštitu okoliša, prirode i cjelokupnog prostornog identiteta. Ponovljeno je kako bi procesi intenzivnih promjena u prostoru trebali imati odliku održivosti, što danas nije slučaj osobito u dijelovima izgrađenih prostora. Zaključeno je kako su zbog toga nužne značajne promjene u pristupu prostornom uređenju te stvaranje učinkovitih mjera za provedbu planova, kao preduvjetima kvalitetne gradnje. Nužno je i razvijati učinkovite mehanizme za provedbu prostornih planova kao što je urbana komasacija. Upozoreno je kako je potrebno stvoriti komunikacijsku kulturu i suradnju među svim dionicima prostornog planiranja, ali i ustrajati na uvažavanju integriteta sustava prostornog planiranja koje mora ostati osnova koja garantira održivi razvoj prostora i njegovu zaštitu kao temeljnog nacionalnog dobra.

U Tezama zagovarate podjelu prostornih planova na strateške i provedbene – što definiraju jedni a što drugi? Kakva je danas situacija?

Što se podjele planova na strateške i provedbene tiče, to je dosta kompleksan stručni problem, ali pokušat ću ga što jednostavnije objasniti. Prema teoriji planiranja, državni, regionalni (županijski) i dijelom općinski/gradski prostorni planovi trebali bi biti strateški planovi odnosno planovi koji određuju osnovne pravce razvoja, zaštitu prirodnih, kulturnih i krajobraznih vrijednosti prostora, planiraju osnovnu mrežu infrastrukture te definiraju osnovne režime korištenja prostora. Općinski/gradski planovi mogu dijelom davati i elemente provedbe za manje osjetljive cjeline, ali za pojedine manje prostorne cjeline trebali bi se izrađivati provedbeni planovi na razini naselja ili dijela naselja te pojedinih zona posebnih namjena – turističkih, gospodarskih itd.

U Hrvatskoj je takav sustav planiranja načet već prije, a ukinut donošenjem Zakona o prostornom uređenju 2013. Strateški prostorni planovi postaju provedbeni dokumenti, dakle planovi temeljem kojih je moguće izdavanje dozvola. Sustavno se ukidaju (ili proglašavaju neobveznima) provedbeni planovi lokalne razine. Detaljni se prostorni planovi zamjenjuju općima budući da se smatra kako su opći planovi svojim općim i načelnim odredbama povoljniji za graditelje i ulagače. Što jest činjenica, ali koja ne uzima u obzir kvalitetu tako izgrađenih prostora.

Brojni prosvjedi kojima smo svjedočili, kao što su primjerice bili prosvjedi protiv planirane izgradnje na Knežiji i prije toga na Savici, problematizirali su kvalitetu glavnog gradskog planskog dokumenta – Generalnog urbanističkog plana (GUP). U pitanje se dovodila kvaliteta tog planskog dokumenta. Međutim, ovako kako je postavljen sustav planiranja, kvalitetan GUP je nemoguć. Ukidanjem provedbenih planova došli smo do situacije da nam GUP – što je skraćenica od Generalni urbanistički plan – postaje provedbeni dokument. To je anomalija u sustavu planiranja. Generalni urbanistički plan, naime, trebao bi, sukladno svojem imenu, dati samo generalne smjernice razvoja grada. Dakle, GUP bi trebao definirati trase glavnih gradskih prometnica, načelno definirati gradske predjele prema namjenama (stanovanje, proizvodna namjena, sportska i rekreacijska namjena, društvena namjena, itd.) te dati uvjete zaštite vrijednih predjela. Planiranje na nižim razinama (gradskog predjela ili kvarta) trebalo bi se rješavati planovima ili drugim prostornim provjerama lokalne razine. Pogrešno je od GUP-a (ponovimo: generalnog urbanističkog plana) očekivati da detaljno riješi sve prostorne teme do razine pojedinačnih čestica na Knežiji, na Črnomercu, Kozari boku, Gajnicama ili Gornjem Stenjevcu.

Ja volim koristiti ilustrativnu paralelu iz sustava prometa. Zamislimo da nekome padne na pamet da kaže kako tramvajski i autobusni promet (dakle, javni promet lokalnog karaktera) treba ukinuti kao nepotreban. I kako su avioni (također sustav javnog prijevoza, ali druge razine) sasvim dostatni za funkcioniranje prometnog sustava. Teza je da ako takav avion bez problema može letjeti od Frankfurta do Zagreba, on može korisnika dovesti i do njegove kuće u mirnoj stambenoj ulici. Iako se ovo i pučkoškolcu čini kao nemoguć sustav, naša administracija u sustavu prostornog planiranja upravo takva očekivanja stavlja pred strateške planove poput zagrebačkog GUP-a. I krivi GUP za probleme u stambenim ulicama. Javnost u konačnici GUP proglašava lošim. A GUP nije nužno loš, samo ne može biti odgovor na sve prostorno-planerske probleme na lokalnoj razini. Kada se od GUP-a traži direktna provedivost gubi se njegov strateški smisao. Bez detaljnijeg planiranja na razini manjih dijelova grada GUP će u ovom obliku (pa makar bio izrađen ispočetka) ostati generator problema u prostoru. Pri čemu glavni krivci nisu nužno planeri već izrađivači zakonskih rješenja kojima se od strateškog prostornog plana traži nemoguće.

Rješenje koje bi spriječilo ovakve prostorne dubioze jesu detaljniji planovi uređenja za manje predjele, makar na razini generalnih regulatornih shema. Njima bi se prostor sagledavao u pravom mjerilu (u ovom slučaju mjerilu naselja), u svojoj cjelovitosti i sa svim slojevima i naslijeđa i lokalnih identiteta. Do planskih rješenja trebalo bi dolaziti u participativnom procesu u kojega bi aktivno bili uključeni lokalni stanovnici.

Smatrate postojeće prostorne planove zastarjelima, da ne odgovaraju današnjim potrebama – na što mislite prije svega?

Prostorni planovi strateške razine u Hrvatskoj su regulirani kao obvezni te su ih usvojile sve razine administrativnih cjelina (državna, županijske, općinske/gradske). Prostorni planovi županija uglavnom su izrađeni i usvojeni tijekom 1990-ih godina ili početkom 2000-ih. Slična je situacija i s prostornim planovima gradova i općina. Program prostornog uređenja Republike Hrvatske (koji zamjenjuje prostorni plan državne razine) usvojen je 1999. godine, i imao je jedne vrlo ograničene izmjene 2013. godine.

Županijski planovi i prostorni planovi lokalnih razina kontinuirano se usklađuju i noveliraju (rade se njihove izmjene i dopune) kako bi pratili procese u prostoru. To je normalni tijek prostornog planiranja i u skladu je s teoretskim osnovama planerske discipline. Međutim, teorija planiranja također kaže kako je predviđeno „trajanje“ pojedinih planova ove razine otprilike 20 godina te se je po isteku toga razdoblja potrebno pristupiti izradi novih planova temeljenih na novim stručnim podlogama. Izmjenama planova se naime samo rade određene prilagodbe bez izmjene temeljnih planskih rješenja. A temeljna planska rješenja planova u Hrvatskoj bazirana su na stručnim podlogama od prije više od dva desetljeća, bazirana su na popisu stanovništva iz 1991. i tadašnjim planskim projekcijama, na tadašnjim tehnološkim rješenjima infrastrukture, na tadašnjem poimanju zaštite prirodne i kulturne baštine, na tadašnjem poimanju gospodarskog razvoja….

U sustavu prostornog uređenja države osjeća se nužnost za izradom potpuno nove generacije prostornih planova koja bi odgovarala današnjem društvenom trenutku i novim razvojnim projekcijama za sljedeće plansko razdoblje. I zakonodavac je prepoznao nužnost izrade nove generacije prostornih planova te je u Zakonu o prostornom uređenju kojega je Hrvatski sabor usvojio 2013. godine jasno propisano kako je potrebno donijeti novi Pravilnik o standardu prostornih planova kojim bi se propisao pobliži sadržaj prostornih planova te standard elaborata i elektronički standard nove generacije prostornih planova. Rok za donošenje ovog Pravilnika propisan je u roku od devedeset dana od dana stupanja na snagu Zakona odnosno novi Pravilnik se trebao donijeti do 1. travnja 2014. godine.

Istim Zakonom propisana je i obveza izrade potpuno novog Državnog plana prostornog razvoja te je propisan i rok za njegovo donošenje – u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu Zakona odnosno do 1. siječnja 2016. godine. (Navedeni rok je izmjenama Zakona iz 2017. godine produžen najkasnije do 31. prosinca 2019. godine.) Do danas o prijedlogu Državnog plana nije provedena javna rasprava, niti ima konkretnih naznaka kada bi se ona mogla očekivati. Tako cijeli sustav prostornog uređenja postaje taoc loših zakonskih rješenja i neaktivnosti na državnoj razini.

Važno je napomenuti kako je Zakon iz 2013. godine uveo i zabranu izrade nove generacije planova lokalne razine dok se sustavno ne donesu novi Državni plan a zatim i nova generacija planova županijske razine. Time se svi planovi lokalne razine u međuvremenu mogu samo mijenjati i dopunjavati. Navedena zabrana brisana je izmjenama Zakona 2019. godine ali do donošenja novog Pravilnika o standardu nove generacije planova izrada novih planova lokalne razine nije logična ni opravdana.

Koji bi, po vašem sudu, bili primjereni modusi uključivanja javnosti u proces planiranja prostora? Na kojoj razini, strateškoj i/ili provedbenoj? Tko bi taj dijalog trebao poticati i koordinirati?

Javnost mora biti uključena u postupke izrade planova svih razina, od one državne do lokalne. To je i danas propisano zakonom. Javne se rasprave provode o izradi svih planova, kao i njihovih izmjena i dopuna ili stavljanja van snage. Javno se objavljuju na stranicama županija, gradova i općina (ovisno o razini plana), u javnim medijima te i na jednom centraliziranom mjestu na stranicama resornog Ministarstva. Taj dio nije problematičan.

Ono što je problem, je što se kod nas javna rasprava odnosno uključivanje javnosti u postupak izrade planova provodi u jako kasnoj fazi izrade plana, kada je već izrađen prijedlog plana. To nije prava participacija, odnosno istinska bi participacija podrazumijevala strukturirano i vođeno sudjelovanje javnosti u ranim fazama izrade planova, dok se još definiraju osnovni planski ciljevi i oblikuje koncept plana. Tada bi trebalo slušati želje korisnika prostora i šire javnosti, provoditi ankete, istraživanja i radionice te bi rezultati takve rasprave mogli utjecati na stvaranje boljih prostornih rješenja. To danas nije obveza, pa se nažalost rijetko koristi. Planovi se stavljaju na javnu raspravu kad su već u visokoj fazi dovršenosti, pa su i veće izmjene nepoželjne a često i formalno nemoguće.

Drugi problem su izmjene i dopune postojećih planova, gdje se ciljevi i programska polazišta izmjena definiraju bez savjetovanja javnosti. Jednom kada predstavničko tijelo usvoji Odluku o izradi izmjena i dopuna prostornog plana kasno je s predlaganjem novih tema za izmjene. Tada dolazimo do onog famoznog odgovora izrađivača planova u postupcima javnih rasprava koji glasi da prijedlog „nije predmet ovih izmjena i dopuna“.

Šira javnost nažalost nije upoznata s formalnim procesom iniciranja izmjena postojećih planova, iako imamo dosta dobro rješenje u današnjem zakonu. Članak 85. Zakona o prostornom uređenju naime kaže da „izradu prostornog plana lokalne razine, kao i njegovih izmjena i dopuna može inicirati svatko“ te stavlja obvezu gradonačelniku ili načelniku da „najmanje jednom u kalendarskoj godini izvijesti predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave o zaključcima stručne analize zaprimljenih inicijativa u svrhu utvrđivanja osnovanosti pokretanja postupka za izradu i donošenje prostornog plana, odnosno njegovih izmjena i dopuna“. Nažalost, ako se u svojoj inicijativi građani formalno ne pozovu upravo na ovaj članak 85. Zakona, prijedlog prečesto završi u „krivoj ladici“ i ne obrađuje se. Također, želim naglasiti da eventualna primjedba u fazi neke javne rasprave nije isto što i inicijativa po članku 85., odnosno primjedbu s javne rasprave (ako je osnovana) treba ponoviti kao inicijativu da bi bila obrađena pri sljedećim izmjenama plana.

Velik dio ljudi danas nastoji parcelu koju posjeduje kapitalizirati u što je većoj mjeri, najčešće izgradnjom nekretnine. Skloni smo kritizirati druge kada nam svojom novogradnjom prepriječe pogled na šumu ili park, ali kada sami nešto gradimo, nismo jednako uviđavni prema susjedima. Postoji li, po Vašem sudu, u najširoj javnosti svijest o prostoru kao ograničenom resursu kojim svi zajedno, u okviru svojih ovlasti, moramo odgovorno upravljati?

Takva nastojanja su razumljiva, i nisu protivna osnovama prostornog planiranja. Planovi se rade za korisnike prostora, koji u prostoru moraju moći realizirati i svoje privatne interese ili poduzetničke inicijative. Nije to samo po sebi ništa loše, uostalom jedno od načela prostornog uređenja je i načelo ostvarivanja i zaštite javnog i pojedinačnog interesa. Međutim, pojedinačni interesi ne smiju štetiti javnom interesu, a prostorni razvoj morao bi zadovoljavati i načelo prostorne održivosti razvitka i vrsnoće gradnje. Ako privatni interesi prevladaju pred javnim, onda imamo problem. Problem nastaje i kada se previše popušta privatnim interesima pa nam prostorni razvoj prestane zadovoljavati osnovne pokazatelje prostorne održivosti. Po nekim procjenama u Hrvatskoj je planirano građevinskih područja na kojima bi se bez problema moglo smjestiti 16 milijuna stanovnika. U planovima imamo planirane na stotine turističkih zona koje uglavnom ostaju neopremljene i neizgrađene a turizam se stihijski događa u naseljima u obliku tzv. „apartmanizacije“.

Na razini ostvarivanja pojedinačnih interesa teško je očekivati previše od nekakve svijesti za opće dobro. Ali kao zajednica se moramo probuditi i više zalagati za održivost naših prostora. Planiranje je po svojoj definiciji uvijek kompromis, jer mora pomiriti često konfliktne zahtjeve različitih korisnika prostora. Ali pri tom se važno držati stručnih kriterija i jasno definirati javni interes. To je ono što nam danas često nedostaje, i što rezultira lošim planskim rješenjima.

U pojedinim se zonama udio zelenila u prostoru čuva na način da se GUP-om dozvoljava izgradnja manjih objekata na velikim površinama  – u tim zonama niču vile imućnijih slojeva stanovništva koji si mogu priuštiti skupe zelene kvadrate, dok siromašniji sloj nastanjuje guste stambene blokove u betonu. Je li moguće izbjeći takvu prostornu segregaciju društva?

Ne mislim da u pozadini takvih planskih odredbi postoji neka skrivena agenda za prostornom segregacijom različitih društvenih skupina. Ne vidim problem u tome da se, temeljem analize lokalnih prostornih uvjeta, propisuju različiti prostorni standardi za pojedine gradske predjele. Time se ostvaruje izgradnja usklađena s lokalnim kontekstom i infrastrukturnom opremljenošću te raznolikost gradskih predjela. Teme prostorne segregacije različitih društvenih slojeva mogu se rješavati drugim mjerama kao što su programi društveno poticane izgradnje i slično.

Važno je također u svim gradskim predjelima nastojati osigurati približno ujednačenu opremljenost komunalnom i društvenom infrastrukturom. Nekad se o Novom Zagrebu govorilo kao o nepoželjnoj spavaonici, mogli bismo reći da zadovoljava ovaj kriterij kojeg spominjete „gustih stambenih blokova u betonu“. Ali dok god tamo osiguravamo i visoki standard javnih prostora i sadržaja, opremljenost prometnom i drugom infrastrukturom ne vidim problem da taj prostor ima bitno različit karakter od primjerice podsljemenske zone. Kada bi sva društvena ulaganja bila usmjerena samo u neke gradske prostore, imali bismo problem. Mislim da to ipak u Zagrebu nije slučaj.

Kako se, prema postojećim zakonima, osigurava prostor za sadržaje od javnog interesa poput vrtića, škola, igrališta, ambulanti, zelenih površina, ukoliko taj prostor nije u državnom ili gradskom vlasništvu? Propisuju li se takvi javni sadržaji nekim zakonom ili pravilnikom, za naselja određene veličine ili broja stanovnika/ca?

Nažalost, mi više nemamo sustavnih prostorno-planerskih standarda za planiranje javnih prostora i sadržaja. Neki sadržaji, kao što su primjerice predškolske i školske ustanove, imaju svoje standarde koji reguliraju optimalne radijuse udaljenosti te veličine obrazovnih zgrada i potrebnih parcela pa se to primjenjuje u prostornom planiranju. Za neke se sadržaje u postupku planiranja dobiju programski zadaci od nadležnih gradskih upravnih tijela, to je primjerice slučaj sa sadržajima zdravstva ili kulture.

Međutim, najveći je problem s uređenjem građevinskog zemljišta i nedostatkom učinkovitih mjera provedbe planova kao što je sustav urbane komasacije. Bez takvog sustava, nemoguće je u prostoru osigurati planiranje i ostvarenje poželjnih prostornih normi i prostornih standarda za javne prostore i sadržaje uz poštivanje načela da svi korisnici, koliko je to moguće, podjednako snose teret razgraničenja. Danas imamo situaciju da kada planiramo ulicu, park ili dječje igralište to postaje svojevrsno ograničenje prava vlasnika na čijem je prostoru takva namjena planirana, a postaje i opterećenje za jedinice lokalne samouprave koje često nemaju sredstava za otkup i uređenje tih površina.

Urbana komasacija je pravni postupak uređenja vlasničkih prava u kojem se na širem području koje se urbanizira dio površina odvaja za zajedničke sadržaje, a ostatak se preparcelira razmjerno početnim vlasničkim udjelima. Svaki vlasnik u konačnici dobiva česticu manje površine u odnosu na početak postupka, ali njena je vrijednost uvećana jer se radi o uređenom građevinskom području. Svi vlasnici dakle ravnomjerno podnose teret planiranja javnih prostora i sadržaja. To je provjereni „recept“ u gotovo svim državama nama usporedivog društvenog i ekonomskog uređenja. Začuđuje opiranje zakonodavca da se uvedu ove provjereno učinkovite mjere. Bez učinkovitih mjera provedbe planova i najbolji planovi ostaju samo crtež na papiru, a u prostoru generiramo prostorni nered i nezadovoljstvo velikog broja korisnika.

Koji je, po Vašem sudu, prevladavajući model izigravanja prostornih planova odnosno manipulacije njima – postoje li neke “rupe” u zakonu koje to omogućuju?

Dobrim zakonima teško je „manipulirati“. Ali naš sustav je toliko kompleksan, nedorečen i neusklađen sa zakonima iz ostalih područja da to otvara mogućnosti pritisaka na sustav planiranja i u konačnici pritisaka na prostor a koji proizlaze iz razumljivih poriva za zadovoljenje pojedinačnih interesa. Još jednom ću naglasiti da su privatni interesi legitimni interesi u prostornom planiranju. Problem nastaje kada oni postanu jedini interesi kojima se prilagođavaju prostorno-planska rješenja, i kada ne postoji jasno definiran javni interes koji bi se onda planom štitio. Ako nismo definirali da nam je cilj imati ulice s pločnicima, vjerojatno nećemo imati ulice s pločnicima. Ako nismo definirali da nam je cilj imati stambena naselja s parkovima i dječjim igralištima, takvi sadržaji vjerojatno neće biti ostvareni.

Nedostaju nam i nepopularni ali provjereno učinkoviti modeli reguliranja stanja i procesa u prostoru kroz mjere porezne politike. Dok primjerice neizgrađeno građevinsko zemljište vlasnika ništa ne košta, nitko neće pristati na njegovo ukidanje niti će biti motiviran na prodaju ukoliko sam ne želi graditi. A paralelno ćemo imati pritiske na proširenje građevinskog zemljišta na račun nekadašnjih poljoprivrednih površina. Naknade za takvu prenamjenu ostaju nevjerojatno niske (u odnosu na moguće investicije) što generira nove pritiske za nova i nova širenja građevinskih područja, dok postojeća ostaju slabo uređena i rijetko izgrađena.


Nikša Božić je ovlašteni arhitekt-urbanist, zaposlen u projektnom uredu APE d.o.o. u Zagrebu gdje je voditelj izrade prostornih i urbanističkih planova te izvješća i studija iz područja prostornog planiranja i prostornog razvoja. Područje njegovog stručnog interesa je prostorno planiranje u ruralnim sredinama i malim gradovima te prostorno planiranje za zaštićene povijesne cjeline. Sudjelovao je u organizaciji nekoliko stručnih i znanstvenih skupova te je urednik nekoliko zbornika radova i drugih publikacija. Predsjednik je Hrvatske sekcije ECOVAST-a (Europsko vijeće za sela i male gradove) te član upravnog odbora međunarodne mreže PREPARE (Partnership for Rural Europe). Predsjednik je Odbora za urbanizam Hrvatske komore arhitekata.

*Sve su fotografije, izuzev naslovne, snimljene u Gornjem Stenjevcu.

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite