O rijeci Savi i o potoku Dolje u Podsusedu – razgovor s Ivom Vidaković Maoduš

Podsused je smješten u podnožju Medvednice, na mjestu gdje Zagrebačka gora gotovo dodiruje Savu. Jezgra naselja pod Susedgradom razvila se oko potoka Dolje koji i danas protječe Podsusedom – izvire na obroncima Medvednice i spušta se duljinom od 3,5 km do Save. Uz potok je bilo više mlinova, no nijedan nije ostao sačuvan. Danas liniju potoka prema sjeveru, do Parka prirode Medvednica, prate tri prometnice, Aleja Seljačke bune, Ulica Sutinska vrela i Ulica Podsusedsko dolje, a u nizini prema jugu, prije utoka u Savu, potok teče kroz tzv. “Kitov prolaz” ispod Avenije Bologna i željezničke pruge, koji povremeno služi kao podvožnjak. O potoku Dolje i o rijeci Savi, o njihovu uređenju i zaštiti, porazgovarala sam s mještankom Podsuseda Ivom Vidaković Maoduš, biologinjom koja je diplomirala na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i koja se gotovo 15 godina bavi zaštitom prirode i okoliša, prvenstveno vodama.

Kako se štite vode u RH, odnosno kako je zaštita ugrađena u upravljanje vodama?

U zemljama EU se vodama upravlja prema EU Okvirnoj direktivi o vodamaⁱ, koja je usvojena 2000. godine, i koja za cilj ima očuvati ‘vrlo dobro stanje’ voda tamo gdje takvo stanje postoji, spriječiti pogoršanje postojećeg stanja i postići najmanje ‘dobro stanje’ svih vodnih tijela. Direktivom se propisuje poduzimanje mjera za sprečavanje pogoršanja stanja površinskih i podzemnih voda te obveza provedbe mjera za njihovo poboljšanje tamo gdje dobro stanje nije postignuto. Ulaskom u EU 2013., Direktiva je prenesena u zakonodavstvo RH kroz Zakon o vodama te je usvojen Plan upravljanja vodnim područjimaⁱⁱ kojim su definirani tipovi, broj i stanje vodnih tijelaⁱⁱⁱ u RH, podzemnih i površinskih, i donijete mjere za njihovo poboljšanje.

Kako se utvrđuje stanje pojedinog vodnog tijela?

Za vodna tijela površinskih voda, a to su rijeke, jezera i prijelazne vode^iv, dobro stanje podrazumijeva barem dobro kemijsko i ekološko stanje. Za podzemne vode, potrebno je postići dobro količinsko i kemijsko stanje. Ekološko stanje površinskih voda ocjenjuje se prema više parametara, među kojima su i biološki. Od bioloških parametara u obzir se uzimaju 1) ribe, zatim 2) makrofiti (vodena vegetacija), 3) fitobentos (zelene algice na površini kamenja) i 4) bentički makrobeskralješnjaci, koji uključuju doslovno sve u vodi što nema kralježnicu, a vidljivo je golim okom: ličinke kukaca, puževi, račići…. Ribe se istražuju tako što se ulove elektro ribolovom, omame se, izmjeri im se duljina, odredi vrsta, i onda se po tim odnosima odredi stanje. Ako u sakupljenom uzorku npr. nedostaju mlade jedinke, to znači da nema razmnožavanja, a uzrok tome može biti prekid uzdužne povezanosti rijeke ili potoka pregradom čime je ribama je onemogućena uzvodna migracija i potraga za povoljnim lokacijama za mriješćenje. Vodena vegetacija se prikuplja iz korita, dio se obrađuje na terenu, a dio se nosi u laboratorij i pomoću ‘ključeva’ određuje se točna vrsta, jer se i prema njima može ustanoviti stanje vodnog tijela. Fitobentos (algice) se sastružu s kamenčića i analiziraju pod mikroskopom, one isto mogu ukazati na onečišćenja raznog podrijetla npr. utjecaj poljoprivrede. Dobro je što nas je EU potaknula da na taj način pratimo stanje voda jer je time pokrenuto mnogo projekata za utvrđivanje stanja rijeka i jezera te je zahvaljujući tom naporu u Hrvatskoj otkriven velik broj novih vrsta vodene flore i faune. Moje polje interesa su bentički makrobeskralješnjaci ili makrozoobentos. To su pravi ‘mali vanzemaljci’ (slika ispod) i njih možemo naći u doslovno svim tekućicama, u sedimentu ili na njemu, iako se na prvi pogled čini da tu nema života. Dovoljno je da se zagrabi malo po dnu.

bogat život među šljunkom u plićaku rijeke Save, blizu utoka potoka Dolje

Što sve utječe na stanje vodnog tijela?

Na stanje vodnog tijela utječu, između ostalog, hidrološki i morfološki atributi neke rijeke, odnosno hidromorfologija. Ovo je plakat koji sam crtala u sklopu EU Twinning Projekta koji je za cilj imao biti podrška RH u provedbi Okvirne direktive o vodama 2009. Na njemu se vidi kako nizinska rijeka mora meandrirati, ona je tisućama godina stvarala svoj put kroz dolinu. Naravno, naselje se mora zaštititi od poplave, ali tamo gdje ima slobodnog prostora i gdje je to moguće, trebalo bi rijeci dozvoliti da se izlije.

Postoje vrste koje upravo čekaju te poplave i ovise o njima u svom životnom ciklusu, primjer je recimo riba Crnka. Idealno joj je stanište Lonjsko polje, poplavna nizina rijeke Save, jer tamo još ima dovoljno sporo tekućih riječnih rukavaca koji plave svakih par godina. Kad se rijeka ‘ispravi’ i sav njen volumen ograniči u jedan kanal, njeno se korito počinje produbljivati – jer dok je prije svoju energiju usmjeravala bočno, pokupila malo šljunka na jednoj strani, nanijela ga na drugu – tako nastaju tzv. erodivna i depozitna obala rijeke – kod pravocrtnog toka rijeka tu energiju usmjeruje prema dolje, u korito (eng. incision), koje onda dalje produbljuje. Tako se i korito rijeke Save produbilo^v, a sa njime je pala i razina okolnih podzemnih voda iz kojih se najveći dio grada Zagreba opskrbljuje pitkom vodom. Na internet stranicama Arcanum Maps mogu se pregledati digitalizirane karte Habsburške Monarhije na kojima se vidi kakav je u stvari bio prirodni tok rijeke Save i da ona nije imala samo jedno korito nego više isprepletenih meandrirajućih korita i brojne rukavce. Svakako preporučujem svima da to pogledaju, posebno kartu drugih vojnih izmjera koje su se provodile između 1865 – 1869 i na kojoj se poprilično precizno vide tokovi rijeka.

Nadalje, na Geoportalu Državne geodetske uprave DGU može se vidjeti digitalni ortofoto snimak Zagreba i Save iz 1968., kada ona u dijelu prema istoku još ima prirodni tok – na prostoru južno od današnjeg Žitnjaka dobro se vidi kako se rijeka kanalizirala u to vrijeme, pomoću tzv. ‘pera’, nasutog kamenja kojima se usmjeravao tok rijeke da ne meandrira, između kojih se prostor zapunio. Šljunčane plažice koje se još vide nastale su nanošenjem šljunka pri meandriranju, to su depozitne obale koje sam spomenula. Vide se još otočići i jako vrijedni, mirniji dijelovi rijeke gdje se ribe mogu povući i odmoriti. Jasno se vidi kako je rijeka kasnije sužena, što je dosta tužno u stvari. Jer što je više raznolikih struktura, odnosno različitih mikrostaništa u rijeci, veći broj različitih organizama će naći neki prostor koji im odgovara, nastaniti ga i tamo nalaziti hranu, što rezultira boljom ravnotežom u ekosustavu.

No, to je bilo vrijeme kad je čovjek bio zanesen novootkrivenom moći da kroti prirodu prema svojim potrebama, što je tada bio trend. Ideja je bila da voda što brže prođe kroz grad, da ode dalje. I Krapina je na sličan način izmijenjena, u prirodnom stanju ona je baš izrazito vijugala (isto se može vidjeti na povijesnim kartama). Da je ostala prirodnog toka ona bi bila prekrasna rječica sa šljunčanom podlogom, a ne, kao danas, blatni kanal koji jedva teče. I potoku Dolje je mijenjan tok, on je pomaknut u stranu da bi prošla cesta, današnja Av. Seljačkih buna, i stavljen je u kanal. Ne znam kada je zabetonirano korito ali danas se na taj način prirodni vodotoci više ne smiju kanalizirati. Zahvati na vodotocima moraju bit podvrgnuti procjeni utjecaja zahvata na okoliš kako to nalaže Zakon o zaštiti okoliša i Uredba o procjeni utjecaja zahvata na okoliš. Posebno je važna vegetacija uz vodotoke, koja je jedan od ključnih čimbenika njihova ekosustava. Korijenje štiti obalu od erozije, krošnje stvaraju hlad i ljeti sprječavaju nagli porast temperature vode. Vegetacija sprječava izravno ispiranje nutrijenata sa poljoprivrednih površina jer dio iskoristi prije nego što dođu do vodotoka. Ako je sliv vodotoka u šumi i među drvećem, u vrijeme velikih oborina vodotok će sporije poplaviti jer će dio vode ostati na lišću krošnje i ishlapiti.

Općenito se zaštitom od poplava treba baviti na razini cijelog sliva vodotoka kako bi se osigurao njegov nizvodni dio u koji se sve slijeva i koji stoga najviše prijeti poplavljivanjem. U zaštiti od poplava također treba razmotriti kombinaciju zelene i sive infrastrukture. Zelena infrastruktura su prirodne mjere poput dopuštanja rijeci da plavi na onim prostorima koji nisu naseljeni ili pošumljavanje određenog područja. Sive mjere uključuju građevinske zahvate poput retencija koje se zatvaraju u slučaju velikog vodnog vala dok ostatak vremena vodotok može prirodno teći bez da je prekinuta njegova uzdužna povezanost.

Kakvo je trenutno stanje potoka Dolje, prema tvojoj procjeni?

S aspekta kakvoće vode, biologije i hidromoroflogije rekla bih da potok Dolje nije u dobrom stanju, osobito u nizinskom, naseljenom dijelu. U njemu ima živih organizama ali to su predstavnici najotpornijih vrsta, koje imaju široku ekološku valenciju, odnosno podnose velika kolebanja pojedinih čimbenika u okolišu.

Sustavni monitoring odnosno praćenje stanja voda u RH se provodi na vodnim tijelima sa slivom većim od 10 km² tako da potok Dolje, za razliku od Vrapčaka, nije obuhvaćen mrežom monitoringa stanja koje provode Hrvatske vode. Ne znam kakva je točno čistoća vode, ali prema nitastim algama koje su prisutne ljeti (a i po mirisu) može se zaključiti da postoji unos hranjivih tvari, odnosno da se negdje ispuštaju otpadne vode. Dovoljno je da jedna kuća ispušta otpadne vode, da se tako malom vodotoku napravi šteta.

Dijelovi potoka su uvršteni u ekološku mrežu Natura 2000.

Da, svojom duljinom od oko samo 3.5 km, Potok Dolje je obuhvaćen sa čak dva područja ekološke mreže Natura 2000, zapravo tri ako se uzme u obzir i rijeka Sava kod Podsuseda gdje potok Dolje ima svoj utok. To je prilično značajna stvar i to ga razlikuje od ostalih zagrebačkih potoka. Ekološka mreža Natura 2000^vi je dio europske ekološke mreže koja se sastoji od područja u kojima se još uvijek nalaze prirodni stanišni tipovi i staništa divljih vrsta od interesa za Europsku uniju. Cilj je očuvati stanišne tipove i stanišne vrste na tim područjima ili ih, ako je to potrebno, vratiti u povoljno stanje očuvanja.

Vezano za potok Dolje, radi se o područjima očuvanja značajnim za vrste i stanišne tipove, tzv. POVS područja. Njegov izvorišni dio se nalazi pod kamenolomom Bizek, i prvih cca 500 m toka nalazi se unutar granica POVS područja Medvednica (kod HR2000583). Potoci Medvednice su obuhvaćeni ekološkom mrežom jer pružaju povoljna staništa za ciljne vrste: žutog mukača i velikog vodenjaka (vodozemci), potočnu mrenu (riba) te beskralješnjake potočnog raka i gorskog potočara (to je endemsko vretence).

Da li svih navedenih vrsta ima i u potoku Dolje, to bi trebalo istražiti. Na prvi pogled, uvjeti nisu idealni. Na primjer, potočna mrena se voli mrijestiti u gornjim dijelovima potoka na šljunku ili kamenju ali joj uzvodnu migraciju otežavaju brojne i relativno visoke pregrade/kaskade duž cijelog potoka. Također ima dosta dionica s betoniranim koritom koje nikako ne pruža povoljno stanište potočnim vrstama jer tu nema međuprostora gdje bi se životinjice mogle skrivati i hraniti, nema varijacija u dubini vode – to je ustvari kanal, a ne potok. Oko 1.6 km nizvodno od izvora ponovo se nalazi područje ekološke mreže naziva Potok Dolje (kod HR2001228). To je jedno vrlo malo područje (oko 500 m toka je obuhvaćeno, a ukupna površina zaštićenog područja je 5.2 ha) uz ulicu Sutinska Vrela, s desne strane kad se kreće prema sjeveru, prije skretanja za Markov dol. To je područje 2014. godine proglašeno područjem ekološke mreže Natura 2000 jer pruža povoljno stanište potočnom raku koji ovdje i obitava. Potočni rak je strogo zaštićena vrsta temeljem Zakona o zaštiti prirode, uvršten je i u Dodatak Bernske konvencije (to je Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa) i EU Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore. Dionica rijeke Save na području gdje potok Dolje ima svoj utok je također područje ekološke mreže Natura 2000 koje se zove Sava uzvodno od Zagreba (kod HR2001506).

Kako se može urediti potok Dolje, a da se unaprijedi njegovo stanje?

Obzirom da je potok Dolje u urbanoj sredini, povratak u prirodno stanje nije više moguć ali mogu se napraviti manje intervencije koje ga mogu unaprijediti i koje bi povećale bioraznolikost. Prvo treba odrediti koji bi bio cilj tog uređenja, odnosno što se želi postići restauracijom. Ono što je nama ljudima lijepo ne mora biti privlačno životinjama koje bi trebale u potoku živjeti i u njemu imati osigurane povoljne stanišne uvijete. Poželjno stanje razlikuje se od potoka do potoka, ovisno o tipu kojemu pripada. Npr. u sasvim prirodnim uvjetima, bez intervencije čovjeka (to stanje se zove referentno stanje), morfološki i fizikalno-kemijski uvjeti u malom brdskom potoku razlikuju se od prirodnih uvjeta u nekoj srednje velikoj nizinskoj rijeci. Na većim nadmorskim visinama prirodno je niža temperatura, podloga ili supstrat je u pravilu krupniji, veći je nagib, ima više krupne usitnjene organske materije (naime lišće i grančice koje padaju u vodotok su jako bitne za unos energije u sustav) itd…Referentno, prirodi blisko stanje za pojedini tip vodotoka također obuhvaća zajednice koje bi u njemu trebale živjeti, kakva bi trebala biti kakvoća vode kao i koji su za taj tip potoka prirodni hidromorfološki uvjeti.

Za potok Dolje trebalo bi se prvo utvrditi njegovo trenutno ekološko stanje i koliko ono odstupa od referentnog, prirodnog stanja za taj tip potoka, te prema tome osmisliti mjere za njegovo unapređenje.

Dio potoka na ulazu u Park prirode Medvednica ljeti često presuši

dio potoka u blizini Sportske dvorane Sutinska vrela

dio potoka prolazi kroz tzv Kitov prolaz, ispod Avenije Bologna i željezničke pruge, koji se povremeno koristi kao podvožnjak – u prvom planu su stepenice/kaskade koje ribama priječe uzvodnu migraciju

Zamjensko rješenje za postojeće gole bočne strane od betona mogle bi biti gaboinske košare (kamenje u metalnim kavezima) u koje se mogu posaditi vrbe. Tako bi se zadržala stabilnost a dobio bi se zeleniji koridor. Ako želimo poboljšati uvijete za vodene beskralješnjake, treba poraditi na kakvoći vode, riješiti problem otpadnih voda i povećati raznolikost mikrostaništa. Raznolikost mikrostaništa možemo postići preuređenjem korita na način da bude različite dubine, da potok struji različitim brzinama i da u njega stavimo ili u njemu ostavimo pokoju granu… Ako želimo da se ribe vrate u potok, također je potrebno unaprijediti kakvoću vode, a od intervencija trebalo bi se fokusirati na poboljšanje uzdužne povezanosti potoka, pogotovo zbog potočne mrene koja je ciljna vrsta ekološke mreže gornjeg toka potoka Dolje, unutar PP Medvednica. Sadašnje stepenice bi se mogle zamijeniti alternativnim rješenjima koje ribama omogućuju uzvodnu migraciju, a koji će i dalje usporavati vodni val i hvatati nanose. Jedna od najkritičnijih točki je odsječena veza između potoka i rijeke Save. Na mjestu gdje potok Dolje ulazi u Savu, pada u nju s visine od gotovo dva metra! Ni jedna riba iz Save ne može uskočiti u potok koji je tako visoko.

Za ribe bi također bilo bitno povećati količinu sjene obalnom vegetacijom jer se potok ovako ogoljen ljeti brzo zagrije što mnoge vrste ne mogu podnijeti.

Na sreću, u svijetu imamo mnoštvo primjera dobre prakse tzv. urban stream restoration (obnove urbanih potoka), što je područje koje se unazad deset godina prilično razvilo. Na nama je da odaberemo ono najbolje za potok Dolje. Naravno, uz nezaobilazno postavljanje varijantnih rješenja uređenja i odabirom optimalnog rješenja kroz ‘cost-benefit’ analizu, odnosno analizu troškova i koristi. Postoje europski fondovi koji su namijenjeni za takve projekte te bi na njemu svakako trebalo surađivati više struka uključujući građevinare (hidrotehničari), hidrogeologe, biologe i krajobrazne arhitekte.

Draga Iva, hvala na razgovoru u kojem si nas upoznala s bogatstvom života u potocima i rijekama, s mnoštvom organizama koji u njima obitavaju a koje smo, posebno one najmanje, skloni zanemariti jer ostaju skriveni našem pogledu. Svi su oni važni za očuvanje bioraznolikosti a time i biološke ravnoteže u prostoru kojeg s njima dijelimo te se nadam da će se u budućem razdoblju pri održavanju potoka Dolje kao i pri njegovu eventualnom budućem uređenju o tome voditi računa.

Post scriptum

Potok Dolje sam obišla i s Ivinom sugrađankom Andrejom Kolić, povjesničarkom koja povremeno vodi turističke obilaske po Podsusedu. Odvela me do Podsusedskog odnosno Zagrebačkog kita, replike kostura kita koji je postavljen visoko iznad potoka Dolje, uz Aveniju Bologna.

Fotografija lijevo je preuzeta iz monografije Podsused – vjerski život i tradicija, kulturno povijesna, umjetnička i prirodna baština, izd. Župa sv. Ivana Bosca, Podsused, Zagreb 2009.

Ova 6-metara duga životinja naravno nikada nije plivala potokom Dolje, već je ostatak iz vremena od prije otprilike trinaestak milijuna godina kad je na ovom prostoru bilo prostrano, plitko i toplo more Paratethys koje je prekrivalo veći dio sjeverne Hrvatske, ali i veliki dio središnje Europe. Ostaci kita su pronađeni sredinom 19.st. u nekadašnjem kamenolomu ispod Susedgrada, prilikom vađenja litotamnijskog vapnenca, a danas se čuvaju u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Replika kita postavljena je 2001. godine, kao dio projekta „Zagreb dok ga još ni bilo – Zagreb prije 1094.“ u okviru kojeg su replike arheološke i paleontološke baštine Zagreba postavljane na mjestima gdje su pronađene. Replika je rad kipara Zdenka Šlibara iz Podsuseda, s uklopljenim odljevcima originalnih kostiju koje je izradio restaurator Slavimir Slaviček.^vii Andreja mi je ispričala kako je Kit postavljen uz potok Dolje kao najbližu vodenu asocijaciju na nekadašnje more. Dobar povod da se taj dio potoka uredi da Podsusedskom kitu bude dostojno okruženje.

Razgovarala: Maša Štrbac

Naslovna fotografija: Iva Vidaković Maoduš uz potok Dolje

---

i Direktiva EU-a o vodama, poveznica: https://eur-lex.europa.eu/HR/legal-content/summary/good-quality-water-in-europe-eu-water-directive.html (pristupljeno 19.7.2022.)

ii Hrvatske vode, Plan upravljanja vodnim područjima, poveznica: https://www.voda.hr/hr/plan-upravljanja-vodnim-podrucjima (pristupljeno 19.7.2022.)

iii Vodno tijelo je osnovna jedinica za upravljanje vodom prema Direktivi EU-a o vodama, a određuje se na temelju stanja bioloških elemenata, ekološkog stanja i ekološkog potencijala, kemijskog stanja i ukupnog stanja

iv Prijelazne vode su tijela površinske vode u blizini ušća rijeka, koja su po svojoj naravi boćata uslijed blizine priobalnih voda, ali su pod znatnim utjecajem slatkovodnih dotoka – izvor: Prijelazne i priobalne vode – Tipologija, referentni uvjeti i klasifikacijski sustavi, Luxemburg: Ured za službene publikacije Europskih zajednica, 2003., poveznica: https://www.voda.hr/sites/default/files/5_-_prijelazne_i_priobalne_vode_-_tipologija_referentni_uvjeti_i_klasifikacijski_sustavi_-_hrv.pdf

v Regulacija rijeke Save kod Zagreba započeta je 1899. godine, a glavnina zahvata na koritu obavljena je između

1900. i 1918. godine kada Sava kod Zagreba dobiva svoj današnji tok. Pogledati: Mirela Slukan Altić, Povijest regulacije rijeke Save kod Zagreba i njezine posljedice na izgradnju grada // Hrvatske Vode, 18 (2010), 73; 205-212 – poveznica: https://www.voda.hr/sites/default/files/pdf_clanka/hv_73_2010_205-212_slukanaltic.pdf (pristupljeno 19.7.2022.)

vi Uredba o ekološkoj mreži i nadležnostima javnih ustanova za upravljanje područjima ekološke mreže (NN 80/19)  – poveznica: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_08_80_1669.html (pristupljeno 19.7.2022.) 

vii Priča o Zagrebačkom kitu – Dan grada Zagreba, mrežne stranice Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, poveznica: http://www.hpm.hr/hr/Doga%C4%91anja/Doga%C4%91anje/Pri%C4%8Da%20o%20Zagreba%C4%8Dkom%20kitu%20-%20Dan%20grada%20Zagreba_6068 (pristupljeno 19.7.2022.)