Prilog o zadnjoj iz ciklusa radionica koje je s članovima i članicama Udruge za sindrom Down – Zagreb vodila umjetnica Smiljka Franjić nosi naslov cijelog ciklusa, koji je bio posvećen različitim oblicima ljubavi – prema gradu, životinjama, drveću odnosno šumama i ljubavi prema domu. Na zadnjoj radionici, koja je na prijedlog umjetnice održana u njenom privatnom prostoru, tema je bila ljubav prema drugoj osobi.
Prije početka radionice polaznici su posjetili stolarsku radionu u prizemlju kuće u kojoj Smiljka živi i radi, a koja je u vlasništvu njene obitelji. Vlasnik radione Darko Franjić naslijedio je obrt od oca, koji ga je pokrenuo daleke 1958. godine. Danas je to tvrtka Močvarni hrast koja proizvodi namještaj po mjeri i razne manje predmete od drva, poput zdjela, šalica ukrasnih predmeta, lula.. a bave se i restauracijom namještaja. Dio predmeta u tvrtki se izrađuje od fosiliziranog močvarnog hrasta, plemenitog drva crne boje koje je tisućama godina bilo pod vodom. U Hrvatskoj ga ima u rijeci Bednji i u Savi na pojedinim lokacijama, gdje ispluta uglavnom nakon bujica i velikih kiša. Takvo se drvo treba pažljivo skladištiti kako bi se spriječilo njegovo naglo isušivanje i pucanje. Reže se u daske i umata u folije i tako čuva nekoliko godina da bi bilo spremno za obradu. Nakon razgleda skladištenog drva Darko Franjić je polaznike proveo kroz radionu i demonstrirao rad na nekim od strojeva.
Nakon obilaska stolarije zaputili smo se u Smiljkin stan, u kojem je jedna od prostorija njen radni prostor. Smiljka također radi s močvarnim hrastom, ali nakit i druge manje predmete pri čemu koristi mnoštvo sitnih i preciznih alata. Za doček gostiju priredila je malu izložbu u svom dnevnom boravku, izbor naušnica, narukvica i ogrlica u kojima močvarno drvo kombinira sa srebrom, a dio radova mogao se razgledati u maloj vitrini.
Nakon razgledanja radova, ugodno smo se smjestili oko blagovaonskog stola koji je za ovu priliku bio radni stol na kojemu će polaznici napraviti svoj nakit, koji će pokloniti dragoj osobi. U uvodu je Smiljka pročitala pjesmu Jure Kaštelana Volio bih da me voliš, i povela razgovor o tome što nam znači ljubav prema drugoj osobi. Prostor dnevnog boravka pokazao se kao stvoren za tihe razgovore u kojima se otvara duša i s povjerenjem razmjenjuju najintimnije misli i osjećaji. Pričali smo o ljubavima i simpatijama, i što nam ljubav znači. Ovdje donosimo tek dio razgovora, onaj s kojim se svi možemo poistovjetiti, u kojem su svoje osjećaje opisali Andrea (rođena 1989.g. ) i Ante (rođen 1992. g.).
Nastali radovi rađeni su s mislima na drage osobe kojima će se darovati, a dio radova predstavljen je na izložbi koja je u Knjižnici Gajnice otvorena do 5. svibnja.
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Jure Kaštelan
U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš. Na radionici su radili: Ante, Ranko, Vitomir, Tina, Hrvoje i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.
Foto i video u prilogu: Maša Štrbac
Laboratorij Gajnice 