Fotografije iz obiteljske arhive Mirjane Rončević

Mirjana Rončević odrasla je u Gornjem Stenjevcu te posjeduje veći broj fotografija nekoliko generacija obitelji koje su živjele u ovom kraju. Zahvaljujemo gospođi Rončević što nam je ove fotografije ustupila za objavu na našim stranicama – one su vrijedno svjedočanstvo o životu u Gornjem Stenjevcu. Obiteljske fotografije pored dokumentarne imaju i emotivnu vrijednost te vjerujemo da će starije generacije mještana podsjetiti na događaje i ljude iz prošlosti, evocirati drage uspomene. Mlađima i novijim pridošlicama one su dragocjen uvid u povijest ovoga kraja, koju će oni dalje graditi.

Fotografije u nastavku vlasništvo su Mirjane Rončević te ih je moguće dijeliti sukladno licenci Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.

U Etnografskom muzeju u Zagrebu čuva se svadbeni vijenac iz 1930-tih kakav su nosile mladenke u Gornjem Stenjevcu. Martina Križanić obradila je u svom diplomskom radu narodnu nošnju tog kraja te detaljno opisala način izrade ovog vijenca, koji se lokalno nazivao “venec”. Složeni ukras od umjetnog cvijeća i svilenih vrpci izrađivale su napletalje a mladenke su ga nosile za cijelo vrijeme trajanja svadbenog slavlja. Gusti splet raznolikog umjetnog cvijeća uplitao se uz pomoć žičica uokolo i povrh glave te je sa svilenim trakama treperio i svjetlucao štiteći mladenku od zlih pogleda i uroka. Zahvaljujemo Etnografski muzej, Zagreb i Martini Križanić-Šimunković na ustupanju materijala za objavu te se nadamo da će diplomski rad Martine Križanić “Promjene u svečanoj ženskoj narodnoj nošnji Gornjeg Stenjevca od 1900. do 1940.” uskoro biti objavljen i dostupan javnosti.

Dr.sc. Suzana Leček objavila je više radova posvećenih životu seljačkih obitelji na prostorima zagrebačkog Prigorja između dva svjetska rata, između ostalog i tekst “A mi smo kak su stari rekli…Mladi u seljačkim obiteljima Prigorja i Hrvatskog zagorja između dva svjetska rata”[i] – donosimo ulomak o mladima: “Prigorska sela (Stenjevec, Šestine, Čučerje, Kašina) su u međuratnom razdoblju vidljivo upućena na grad. Na gradske se tržnice odnose viškovi proizvoda, a još važnije za okolna sela postaju mogućnosti povremenog ili stalnog zapošljavanja koje je nudio grad. Mnogi mladi završavaju obrte i nalaze posao u nekog od brojnih gradskih obrtnika, neki rade u tvornicama, mnogi kao sezonska radna snaga na zagrebačkim gradilištima ili kao povremena pripomoć u vrtovima ili malim posjedima zagrebačkog građanstva. (…) Grad u izgradnji nikad nije imao dovoljno radne snage, pa su mnogi nalazili posla u teškim, nekvalificiranim poslovima po brojnim zagrebačkim gradilištima. Odlaze iz obitelji sa skromnijim posjedima, pa se radna snaga, koja nije neophodna na vlastitoj zemlji, pokušava preusmjeriti gdje je korisnija: prema poslovima koji će donijeti neophodan novac. (Tu su sve gore bili gospodari, onda su dali diecu kaj su išli delati. Pa su išli delati po vrtima po Zagrebu, po vinogradima, pa su išli šumu rediti. (A. B., Stenjevec) Većina je poslova bila dostupna samo mladićima. Djevojke su se najčešće zapošljavale kao dvorkinje.”

Dio je obitelji u vrijeme tadašnje gospodarske krize i agrarne prenapučenosti osiguravalo opstanak zajedničkim življenjem više generacija u tzv. obiteljskim “zadrugama” – promišljeno su raspoređivale dio članova obitelji na rad na zemlji a druge da zarađuju na tržištu, kako bi si osigurali različite izvore prihoda. Bila je to doduše mjera dostupna onima s većim posjedom dok su se članovi siromašnijih obitelji brzo rasuli u potrazi “trbuhom za kruhom”. O tome Suzana Leček piše u drugom svom tekstu, „Struktura seljačke obitelji Prigorja i Hrvatskog Zagorja (1918.-1941.)“[ii], koristeći se kazivanjima lokalnog stanovništva (36 kazivača), osoba rođenih između 1906. i 1930. godine. Nama preostaje istražiti kako su se u to vrijeme, a i kasnije, snalazile obitelji na području Gornjeg Stenjevca i okolice. I mi ćemo se, u nedostatku pisanih izvora, morati osloniti na kazivanja još živih svjedoka. U prilogu: jedna od napuštenih tradicijskih kuća u Gornjem Stenjevcu.

U maloj ali dragocjenoj knjižici “Župa uznesenja Marijina u Stenjevcu” (izd. RKT Župa Stenjevec, 1985.) nalazi se fotografija Glazbenog društva u Stenjevcu iz 1929. godine, vremena njegova osnutka. Društvo je osnovano s vlastitom limenom glazbom uz pripomoć članova, dobrotvora utemeljitelja i darovima, među ostalima uz novčanu pomoć ravnateljstva tvornice cementa “Croatia” u Podsusedu. Najveći broj utemeljitelja Društva bili su poljodjelci (njih 29 iz Gornjeg Stenjevca, 27 iz Podsuseda, 16 iz Bizeka, 37 iz Stenjevca te manji broj iz Perjavice (11), Jareka (1), Dolja (2), Doleca (2), Goljaka (9). U jednom se onovremenom zapisu može iščitati program društva, da će “glazba sudjelovati na svim crkvenim svečanostima, biti na uslugu društvima i pojedincima kod raznih priredaba, te pratiti tužaljkom kod pogreba. Jednom riječju bit će svima nama na radost, ponos i utjehu.” (str. 206). Broj članova u društvu kroz godine je varirao, od 15 do 50, a svoj su rad financirali na različite načine, donacijama i plaćenim nastupima. U godini osnutka društvo je nastupalo čak 120 puta, u prosjeku 10 puta mjesečno. Kroz svoj rad društvo se moralo nositi i s raznim problemima, posebno onim financijske naravi, da osigura sredstva za svoj rad i nabavku tj održavanje svojih instrumenata. Posljednji zapisi o radu društva sačuvani u Župi Stenjevec datiraju s 1938. godinom te tu završava opis njegova djelovanja u navedenoj knjižici.