Prema sjećanjima mještana, na potoku Dubravica bilo je sedam mlinova. U knjizi “Etnografska baština okolice Zagreba” (izd. Zadružna štampa, Zagreb, 1988.) autor Ivica Šestan opisuje kako su mlinovi, lokalno nazivani melini, bili uglavnom vlasništvo obiteljskih zadruga, koje su mlin koristile prema rasporedu, za svoje potrebe i za mljevenje drugima – u tom slučaju, kao naknadu se zadržavalo 10% samljevene žitarice. Najviše se mljeo kukuruz, pa ječam i raž, a najmanje pšenica. Mali prigorski mlinovi mogli su u jedan sat samljeti 15 kg kukuruza a ječma dvostruko više. Mlin u ulici Dubravica 109 izgrađen je u 19. stoljeću kao zadružni mlin obitelji Coljak i jedan je od rijetkih na Medvednici koji je, zaslugom obitelji Trotić i danas u funkciji te je zaštićen kao nepokretno kulturno dobro. “Dvoprostorni objekt, pravokutnog tlocrta, s dvostrešnim krovištem pokrivenim biber crijepom, građen je od kamena, izvana žbukan. U prvoj, ulaznoj prostoriji smješteno je mlinsko postrojenje, u drugoj škrinje i vreće za brašno, a nekada je služila i za boravak mlinara.” (Izvor: Galerija nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba). Mlin sam posjetila sa gđom Mirjanom Rončević početkom travnja ove godine – vlasnik gospodin Zvonimir Trotić uveo nas je u unutrašnjost i objasnio funkcioniranje mlinskog postrojenja. Krov je sam obnovio nedavno, a metalno mlinsko kolo na potoku nije izvorno koje je bilo od drveta.
U knjizi “Etnografska baština okolice Zagreba” objavljen je i shematski prikaz mlina s nazivljem i pojašenjem funkcije pojedinih dijelova: “Voda je kod gate ulazila u žlijeb, s kojega je padala na škvorce (lopatice) velikog kola koje se nalazi izvan zgrade mlina. Okretanje velikog kola prenosi se vretenom (horizontalnom osovinom) na malo kolo koje se nalazi unutar zgrade mlina. Pomoću palaca (palci) na malom kolu i špinglina na vretenici okretanje se prenosi na mlinsko kamenje.” (str 180.)
Umjetnik Matija Pokrivka je u svojoj knjizi “Mlinovi u Hrvata” (izd. Birotisak, 2004.) mlinu u Dubravici posvetio crtež i pjesmu.
Vodeničko kolo je najstariji uređaj za pretvorbu energije vode u mehaničku energiju, poznat još u 3. stoljeću prije nove ere, a raširen u Srednjem vijeku. Vodenicama u Hrvatskoj posvećen je znanstveni rad Mire Kolar-Dimitrijević i Elizabete Wagner “Vodenice u Hrvatskoj (18. – 20. stoljeće) kao primjer odnosa između ljudi i rijeka/potoka”. U njemu autorice na niz primjera pokazuju kako su mlinovi i vodenice imali važno mjesto u ekonomiji dok istovremeno nisu štetili okolišu koristeći se obnovljivim izvorom energije. Dijelovi teksta u kojima je riječ o Zagrebu i okolici otkrivaju pojedinosti koje se mogu primijeniti i na prostor Gornjeg Stenjevca. Tako se, između ostalog, navodi kako velik broj vodenica podno Medvednice proizlazi dijelom iz blizine kamenoloma – u 18. stoljeću kamenje za mlinske žrvnjeve izrađivalo se iz kamena litavca u obližnjim kamenolomima u Dolju, Bizeku, Stenjevcu i dolini potoka Vrapčanca. “Mlinsko je kamenje trebalo biti vrlo otporno na vodu i tvrdo. Doprema tih kamenova s velike udaljenosti bio je najteži zadatak pri gradnji svakog mlina”1. Sačuvani su popisi vodenica od sredine 18. do sredine 19. stoljeća kada su one predstavljale važne gospodarske subjekte. Najstariji je sačuvani popis izrađen po nalogu carice Marije Terezije 1749./50. godine i u njemu su samo na rijeci Savi popisane 153 vodenice dok ih je na području Zagrebačke županije bilo gotovo 900. Mlinovi-vodenice na potoku Dubravici se na tom popisu ne navode, tek obližnji na potoku Sused u Podsusedu (7), na Stenjevčici (4), a najveći je broj mlinova vodenica popisan na potoku Črnomerecu (10). Vodenice sredinom 19. stoljeća sve češće zamjenjuju parni mlinovi. U međuratnom razdoblju od 1918. do 1941. godine počinju se zatvarati i manji parni mlinovi u korist mlinova koji rade na eksplozivni motor da bi na koncu i ovi bili zamijenjeni mlinovima na struju. Slijedom urbanizacije i industrijalizacije, u Hrvatskoj je do 20. stoljeća broj potoka pogodnih za mlinarenje sveden na petinu. U obrtnom registru od 1932. do 1945. u Zagrebu se nalaze samo četiri mlinara s potoka Medveščaka. Oni mlinovi vodenice koji su, poput mlina Zvonimira Trotića, i danas u funkciji, sačuvani su kao trag prošlih vremena, dio baštine pojedinog kraja, a pojedinci su ih uredili u turističke i ugostiteljske objekte – jedan takav nalazi se i u Gornjem Stenjevcu, potječe iz 17. stoljeća i danas je preuređen u restoran V starem melinu.
Priredila: Maša Štrbac
Naslovna ilustracija: Matija Pokrivka – crtež mlina vodenice u Gornjem Stenjevcu 109, objavljeno u knjizi autora “Mlinovi u Hrvata” (izd. Birotisak, 2004.)
1.Kolar-Dimitrijević, M., i Wagner, E. (2007). ‘Vodenice u Hrvatskoj (18. – 20. stoljeće) kao primjer odnosa između ljudi i rijeka/potoka’, Ekonomska i ekohistorija, 3(1), str. 83-120. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/50471 (Datum pristupa: 12.04.2021.)
Laboratorij Gajnice 