Branka Celiček

Branka Celiček, rođ. Batina (1941.) odrasla je u ulici Dubravica, u obitelji Batina koja je vodila jedan od sedam mlinova-vodenica u Gornjem Stenjevcu. Danas živi parsto metara sjevernije, na početku ulice Glavica, u prizemnici koju je podigao njen djed po majci, Ivan Kučiš, 1925. godine i koja je u neizmijenjenom obliku sačuvana do danas – čak je i crijep nad ulaznim dijelom izvoran. Iako se izvana doima malom, osobito u usporedbi sa susjednom kućom u kojoj živi njen sin s obitelji, unutra je prostor dobro organiziran i prostran, s uređenim podrumskim dijelom i potkrovljem. Branka Celiček ponosi se svojom kućicom koju dodatno ističe uređena okućnica i pomno njegovano cvijeće na ulazu.

Povijest obitelji

Deda po mami, Ivan Kučiš, rođen je 1884. godine, baka Kučiš Bara 1904. Kučiši su bili tu gore na Borčecu, di je stanica za autobus, sad je to sve prodano. Deda s tatine strane je bil Janko Batina (oko 1880-te – 1951.) a baka Jana Batina (oko 1900-te – 1954.). Ona je bila rođena Merslovič, Slovenka je bila. Imali su šestero dece, Joža, moj tata Ivan, Jura, Reza, Jaga i Jana. Ostali su poumrli, tuberkuloze (i) su onda bile i takve stvari. Jedan je bil šnajder, jedan je bil tesar, dečki su već bili kad su poumrli. Moja mama, Jagica Batina rođ. Kučiš (1923. – 1979.), se za tatu udala jako rano, kao 15-godišnjakinja ali rodila je kasnije, prvo mene, 1941. onda brata Ivana 1945.

Branka kao curica mami u naručju, 1944. godine

Mlin

Batine su mlin imeli, moj deda Janko je dan i noć mlel, za kruh, za svinje, živinu. Ljudi su stalno dolazili, iz Prečkoga vozili, iz Španskoga, na kolima sim gore žito. Borčec je išel sim, il Trotiću ili k nama. Bizek isto takaj. Nigde bliže ni bilo mlina – i Stenjevec dole, svi su tu išli. Na svakoj vreći je pisalo ime i prezime, čija je vreća i koliko kila. Ušur (ii) se je uzimal – ak je bilo 10 kila, kila se uzela, ak je bilo 20, 2 kile. Ja sam se toga i nagrabila i navagala i nanosila.

Mlin obitelji Batina nije više u funkciji – objekt i danas stoji, vidljiv s ulice Dubravica, iza gospodarskih zgrada, a mlinsko je kolo zaraslo u raslinje

Kamioni

Tata Ivan Batina (1913 – 1991.) je vodil mlin nakon dede, poljoprivredom se bavil i imal je konje, vozil je šoder okolo kud je trebalo, za ljude koji su gradili. Onda su početkom 1960-tih došli kamioni – to je onda bilo popularno, dost je ljudi ovdje imalo kamione, po jednoga uglavnom, sve do 1990-tih. I moj muž Mijo Celiček (1938. – 1998.) je vozil kamion. Mi smo se 1962. oženili i živjeli s mojim starcima i decom u obiteljskoj kući uz mlin. Kad je došel moj muž tek je druga deka na kući bila postavljena, bez stolarije i bez igdje ičeg. I onda kamion je bil, i onda smo kuću dovršili. Onda mi je baka dala zemlju pa smo tu počeli kuću radit i sim gore smo prešli 1972/3 – u kući danas živi sin s obitelji, a ja sam u ovoj prizemnici od dede.

Brankina kćer Ljiljana u novom Fordu, pored mlina, s kamionima (2) u pozadini, 1968.

Mačkovec

Na Mačkovcu smo imali šljive, trešnje, vrtove, sve do pred 20 i više godina. To je sve bilo od moga dede Janka Batine. Kad je deda umro, onda su se braća podijelila. A već je nešto i prodano. Bile su četiri trešnje tak velike da je tata trebal dve lojtre jedne na drugu vezat kad smo ih brali. Po tri korpe su se nabrale i nosile na plac prodavat. Ali na sve je došla neka bolest i osušile su se, pa smo ih morali porušit. I šljive su se osušile. Na Mačkovcu smo i vrt delali, tam sam imala zelje, paradajz, krumpir, repu za pajceke, mrkvu, salatu, grašak, mahune, sve zeleno, buće…. Sve se na ruke delalo, poslije se kupil motokultivator, onda je to moj muž meni sfrezal pa je bilo malo lakše. Vodu za vrt smo doma s potoka uzimali, tata je bačve natočil i na kolima s konjima dovezal, a poslije moj muž s kamionom. Divljih životinja na Mačkovcu nikad nije bilo, sad bi me strah bilo ići zbog divljih svinja. Jučer sam bila na Borčecu i gore ovaj kaj ima vinograd do mene veli da su mu svinje zdola od puta došle, od asfalta, ne s gornje strane. I sve su mu pojeli i da bu sve to pocepal, kog vraga da se muči. Kaj se buš bavil time kad svinje odiju i sve ti pojedu. Zmija je uvijek bilo, ja sam jednom i ubila jednu – kad sam išla seno sušit, bila je ispod pa sam ju s vilama puknula. Riđovki je bilo i poskoka, trebalo se paziti.

Odrastanje i mladost (1950-te i 1960-te)

Djeca su imali svoja zaduženja – drva nosit u kuću, sitno nešto napraviti, blago napojiti koji su bili već malo jači, mlijeko nosit po Gajnicama. Igrali smo se na gmajni di je sad igralište, bilo nas je 10-15 iz susjedstva, od 5 do 15 godina. I krave smo tu vodili na pašu i svinje da jedu travu, korenje, njih po 5-6 komadi. Pa su se svinje išle isprati u potok da su išle čiste doma, pametne su svinje. Mi smo se kupali u Topličini.

Topličina je na privatnom posjedu – u međuvremenu je ograđena a vlasnici su je uredili te svojim izgledom i bistrom vodom plijeni pažnju prolaznika

U školu sam išla na Bizek (iii), prva četri razreda. Bilo nas je iz Bizeka, Goljaka, Dolca, Lisičine, Gornjeg Stenjevca, Mesekovog puta, čak i iz Karažnika. 1947/8, kad sam bila prvi razred, mislim da su bila 4 razreda u školi. Sjećam se učitelja, Mijo Molnar se zval, žena mu je bila Ružica, i imali su sina Mladena. Jako dobri su bili, dolazili su nama po brašno, u školi su živjeli. I vrt je bil kod škole. Druga četri razreda sam išla u Vrapče u današnju školu Janko Draškovićiv. Poslije sam išla učit za šnajdericu, na tečaj na Malom placu.

Zgrada nekadašnje škole u Bizeku, današnje stanje – foto: Miroslav Vajdić

Kao mladi smo odali po zabavam u Podsusedu. Bile su tri gostione, Mesojeda (Mesojedec), Zagreb-gostiona i Aralica. U Gornjem Stenjevcu nečeg takvog nije bilo. Tam je bila živa muzika i ples i tam su se ljudi nalazili subotom i nedjeljom. Pešice smo išli do tamo, kroz Karažnik pa uz Cementaru i van, ni bilo Bologne. I na Dom Glavicu se puno išlo, i više nego danas, družilo se, imalo se za jesti i za piti, svega. Ja sam kao dijete dvaput na tjedan mlijeko gore nosila, bil je tamo Doležal, on je vodil Dom onda. Ni bilo auta, sve se na ručno gore nosilo, od Mačkovca ravno po klanjcu gore. Trebalo je 40-tak minuta pješke. Ali onda su ljudi tuda vozili drva pa ni to bilo sve zarašćeno kao danas.

Veselo društvo u Zagreb-gostioni u Podsusedu, 1961. – Branka i Mijo sjede za stolom desno

Kamenolom

U kamenolomu kod Veternice (v), prema zapadu, radilo je puno domaćih ljudi – kak se to mučilo, vrtelo… Kad se pucalo (miniralo), kričali su Oooo ruk, maknite se! a mi smo se odmah nutra u kuće sklanjali, znali smo već kaj je. Al nikad ni kamen tako daleko letel. U kamenolomu je susedov deda Jadanec poginul 1953., sečam se kad su ga mrtvoga nosili iz dvorišča, bila sam dete, došla sam kod bake i videla to. Taj je kamenolom radil do 1960-tih.

Dolazak tehnike u naselje

Prvi televizor (vi) je došel negde 1958/9, kod suseda, pa smo njima odali gledati. Onda smo mi, moj tata i moj muž kupili televizor, pa su susedi nama odili – dolazila je jedna suseda svako veče, stolac kraj špareta je obavezno bil i to je bilo njezino mesto.

Frižidera ni bilo do početka 1960-tih. Meso se speklo, zalelo sa svinjskom mašću i u podrum na hlad. Pa kad si trebal, si zvadil mast i stopil. i držalo je mesec dana. Bilo je puno težaka, trebal si imat. Zimi se meso znalo posušit pa si onda narezal.

Prve telefone (vii) smo dobili 1965. – mi i još tri kuće. Moj muž je vozil za PTT radionu koji su telefone proveli, i onda su dali ljudi molbe ko je htel i tak je dobil telefon. Pa su susedi dolazili, Jel mi moreš dati da nazovem, hitnu su zvali, doktora i tako. Ne znam koliko su dinara ostavili za to kaj se razgovaral, ali uvek smo dali da se razgovara. Većina je dobila telefone mislim početkom 1980-tih.

Prvu veš mašinu smo kupili 1967/8. Do tada sam prala na ruke. Imam još rifljaču – kad si veš zriflal stavi u lonac kuhati i onda na potok prati. Zimi je veš kad si ga žmikal bil smržen ko kost pa je bil vani osam dan dok ni popustilo. Onda si ga nosil nutra i obesil iznad špareta da se suši. Još su bile debele plahte onda, a moj deda je nosil one bele duge gaće. Doma smo i sapun kuhali, od svinjskih glavi, nogu, i s lagvuštom koji se kupil.

sličice iz obiteljskog albuma (slijeva nadesno): Branka s kćeri Ljiljanom 1964., s ovčicom pred kućom na staroj adresi uz mlin, 1965., sin s prijateljem iz susjedstva kod kuće na novoj adresi u ulici Glavica, 1980-tih.

Branka Celiček za aparatom za kavu u Tvornici Vesna, 1980-tih – Branka je od 1980. do 1998. radila u Tvornici ženske modne i ženske konfekcije „Vesna“ na Trešnjevci – Tvornica je osnovana 1955. godine, imala je pogone u Novoj cesti 57 i nekoliko trgovina u centru Zagreba. Stečaj tvornice proglašen je 2000., a likvidacija je provedena 2005. Zgrada je djelomično srušena i niz godina čeka prenamjenu u stambeno-poslovni kompleks – izvor: https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/lokacija/vesna-nova-cesta-57).

Grijanje

Šume imamo koliko oćeš. a danas kupujemo drva. Svi radiju, trebaš imati stroj za šumu iti, ne znaš komu bi dal… Prije su ljudi imali konje i s konjima se išlo u šumu i vuklo se drva za ogrjev. I onaj pilak na ruke i žajga (ručna pila), i ja sam tak isto. Doma ni bilo cirkulara ni pilara – kad je došel moj muž, moj tata je imal cirkular, onda se on zmudil (dosjetio), na kotač je metnul remen, i lepo je vrtel i pilil drva. Onda su po selu počeli iti ljudi koji su drugima pilili drva, Kormanić se je zval prvi koji je tak išel, iz Borčeca je bil. U kući je uvek bilo toplo, kurilo se celi dan, ni bilo struje ni plina. I u ljetu si moral kuriti ak si si štel jajca speći, ni bilo rešoa, ni bilo ničesa dok ni to došlo negdi posle 1960-tih godina.

Prostor

U Ruščicama je bilo valjda pet kuća. A sad gledam, kaj je to izgrađeno. Kuće su bile manje, kao ova moja, imali su ljudi štale, svinjce, živinu, velika dvorišta su bila, ni to bilo skučeno. Mlinovi su bili, potoki, pa su ljudi čistili potoke da bi išla više voda, pa su si putove za šumu popravljali da su mogli u šumu..

Izgradnja naselja – javni radovi 1960-tih i 1970-tih

Kad se Dom (društveni) radio svi smo pomagali, i oko ceste (Dubravica) i okretišta, i sve smo radili ručno, ni bilo bagera ni mešalice. I ove škarpe tu desno uz Dubravicu, to su sve domaći ljudi napravili. Šoder se vozio, sve naši kamiondžije i autoprijevoznici, tu je bilo u selu kamiona koliko hoćeš. Ljudi su se uključili, da se nešto izgradi, da se nešto ima u selu. Tu je puno pomogel Slavko Radić, on je u mjesnoj zajednici bil, on je i za asfalt i za autobus urgiral. A mi smo isto pomagali, ljude smo hranili, te glavne koji su dolazili, inžinjeri i ovi koji su nadzirali radove. Osam dan smo mi kuhali, osam dan druga kuća i tak..

Društveni život

Prije se tu puno više družilo. Ljudi su prije svi radili na otvorenom, bilo je Ej, kaj ti delaš, Idemo sutra sim, pa tam. Danas svi samo u toga boga buljiju, mobitele i ništa drugo ne. Mi smo posjećivali jedni drugo, došlo se k nama u Batine kartati navečer susedi, i vudri kartanje, pa začas, ajd zapjevali su, pa stric, tatin brat je došel, pa puna kuća bila, kuhinja. Kartali su se do 10-11 navečer, zimsko vrijeme pa gotovo. I pjesma i sve. I tako, danas tu, sutra tam. To je bil život.


BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

(i) Tuberkuloza je bolest stara više tisuća godina. U Europi je pustošila posebno tijekom 16. 17. i 18. stoljeća. „Neki povjesničari procjenjuju da je od TBC-a u razdoblju od 300 godina umrlo više od milijardu ljudi. Osobito je to bilo izraženo tijekom industrijske revolucije polovicom XVIII. stoljeća i početkom XIX. stoljeća kada je rasprostranjenost i smrtnost od tuberkuloze bila na vrhuncu (Murray, 2015.a). Nakon toga razdoblja dolazi do pada oboljelih, čemu pogoduje otkriće uzročnika 1882. godine i druge epidemiološke spoznaje. Međutim, u prvoj polovici XX. stoljeća ponovno dolazi do znatnijeg rasta oboljelih od tuberkuloze, a osobito tijekom i nakon Prvog svjetskog rata (Dugac, 2005., Murray, 2015.b). Stoljećima potpuno nejasna i nepredvidiva tuberkuloza je ostavila iznimno snažno korijenje u društvu, jer je u XIX. i do polovice XX. stoljeća bila jedan od najprisutnijih, nerješivih bolesti. Ubrzo se shvatilo da njezinoj pojavi prethodi slaba prehrana, siromaštvo i vrlo teški životni uvjeti. Liječenje tuberkuloze započelo je polovicom XX. stoljeća (streptomicinom i PAS-om), a epidemiološku situaciju znatno je poboljšalo cijepljenje s BCG-om (Daniel, 2006.)” Izvor: Željko, Cvetnić. “Povijest tuberkuloze: proširenost tuberkuloze (III. dio).” Veterinarska stanica, vol. 51, br. 6, 2020, str. 645-658. https://doi.org/10.46419/vs.51.6.9, pristupljeno 09.09.2021.

(ii) Ušur je naknada u naturi za uslugu preradbe određenoga proizvoda; npr. udio brašna koji mlinar dobije za uslugu mljevenja žita u mlinu. Izvor: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=63485

(iii) Zgrada škole u Bizeku je podignuta 1931. godine na inicijativu mještana Lisičine i okolnih sela čijoj su djeci postojeće škole u Stenjevcu i Podsusedu bile predaleko. Škola je počela s radom šk. godine 1932/33. kao Državna narodna osnovna škola u Lisičini a u vrijeme kad ju je pohađala Branka Celiček, krajem 1940-tih, zvala se Narodna osnovna škola Bizek. Godine 1962. škola postaje područno odjeljenje tadašnje Osnovne škole “Matija Gubec”, danas Osnovne škole bana Josipa Jelačića u Podsusedu. Izvor: http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_6250 Nastava se u zgradi na Bizeku, prema kazivanju mještana, odvijala do 1969. godine. Danas je objekt u derutnom stanju, koje je dodatno narušeno potresom u ožujku 2020. godine te je, prema planu komunalnih aktivnosti Grada Zagreba za 2021. godinu kako je objavljen na mrežnim stranicama grada, predviđeno njegovo skoro rušenje.

(iv) Branka Celiček pohađala je više razrede osnovne škole u Donjem Vrapču, u školi koja je nastala izdvajanjem od starije škole u Gornjem Vrapču. U vrijeme kada ju je pohađala Branka Celiček, u prvoj polovici 1950-tih, škola je djelovala pod nazivom XXV. osmogodišnja škola, a od 1991. nosi naziv Osnovna škola grofa Janka Draškovića. Izvor: http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_6259

(v) Na podnožju Medvednice bilo je više kamenoloma, u okolici Gornjeg Stenjevca u Dolju i u Bizeku (aktivan od antičkih vremena). Andrija-Ljubomir Lisac u svom tekstu o mlinarstvu u Zagrebu piše o Žrvenoj pećini 300 m zapadno od spilje Veternice, u kojoj je iskapan kamen za izradu žrvnjeva (mlinskih kamenova) za brojne mlinove-vodenice u Zagrebu. Tragovi klesanja vidljivi su do danas. Citira dio ugovora iz 1739. godine između Vojkovića i Raucha o korištenju „sivoga i beloga kamena” „vu pečinju stenjevečkom” na njihovim posjedima, za „kamenje melinsko”: „Mi zdola podpisani, i najprvič ja Miklovuš Vojković, zatem pako ja Januš Rauch, kakoti vu pečinju stenjevečkom, kotero za kamenje melinsko dela nerazdeleni, valujemo, da mi dan dašni i doli napisani izručamo vuživanje spomenute pečine vse naše, kotera je na stran našu i po vučinjenom negda z gospodinom Čikulinom delu dopala, budi sivoga budi beloga kamena, tot onu, koja se vezda vu dveh mestih kopa, tot onu kotera je zasipana ostavlena, zatem pako i onu stran, kotera je po vučinjenom spomenutom delu našesta i kakti nerazdelena skupno se derži znami i gospodina Čikulina kamenari, najzadnič vse kaj goder pri istih pečinah, to jest kopanju i delanju kamena nas sliša i dotiče, izručamo i dajemo vu vuživanje poštovanim Ivanu Malekoviću, aliter Sredičanu, kmetu gospodina stenjevačkoga plebanuša i Ivanu Doljanu, podložniku gospodina oberbohmeštra Ilijašića, i Jurici Fratriću, kmetu grofa Čikulina, nim i nihovem vsiim koteri su oni na svoju stran sluge, detiće ali pomoćnike prikupe, da oni nutri delaju, hasen vsaku zemlju i kamo hoteli budu obraćaju pod našu evicitu i obrambu, ovemi conditiami…” Lisac zaključuje:„Nema sumnje da su stoljećima više ili manje svi zagrebački mlinovi dobavljali za svoje potrebe mlinsko kamenje i žrvnjeve upravo iz ovih kamenoloma jer su zbog svoje blizine olakšavali mučno transportiranje, a uz to je njihov „sivi” i „beli” kamen bio vrlo dobre kvalitete. (…) S propadanjem zagrebačkih obrtničkih mlinova pomalo je prestalo i iskorištavanje tih kamenoloma za mlinsko kamenje.” izvor: Andrija-Ljubomir Lisac”Mlinarstvo Zagreba od najstarijih vremena do početka XX stoljeća.” Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 8, 1977, str. 217-290. https://hrcak.srce.hr/83647 . Pristupljeno 9.9.2021.; Žrvena pećina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 9. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67820 .

(vi) Godine 1956., izravnim prijenosom otvorenja Zagrebačkoga velesajma, počelo je emitiranje Televizije Zagreb (danas Hrvatska televizija), a potom i redovito emitiranje eksperimentalnoga televizijskog programa, uključujući televizijski dnevnik. God. 1957. emitiran je prvi izravni sportski prijenos (nogometne utakmice) u Hrvatskoj, 1960. pokrenut je program Školske televizije (Obrazovni program), 1966. prvi je put emitiran program u boji, 1972. započeto je emitiranje drugog, a 1988. trećeg programa. Izvor: televizija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 9. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60748

(vii) U Hrvatskoj je prva lokalna telefonska linija proradila u Zagrebu 1881., nepunih 5 godina nakon izuma telefona (1876.), a povezivala je Građevinski ured Gradskoga poglavarstva i vodovodnu strojarnicu, u duljini od 3,5 km. Prvu telefonsku centralu Zagreb je dobio 1886., na Krvavom mostu 2,. u zgradi u kojoj je danas Knjižnica M. J. Zagorke, i na nju je bilo priključeno 30 pretplatnika. Prvi telefonski imenik izašao je 1911. s malo više od 2.000 pretplatnika -prvi po abecedi bio je Milan Accurti u Skalinskoj ulici, kraljevski državni odvjetnik. Prva automatska telefonska centrala (ATC) proizvođača Siemens und Halske (dobivena u okviru ratnih reparacija) puštena je u promet u Jurišićevoj ulici, s početnim kapacitetom od 5.000 priključaka. Od 1942. bile su puštane u promet njezine podcentrale u gradskim četvrtima Vrapče (kapacitet 100 pretplatnika), Podsused (kapacitet 50 pretplatnika) i Remetinec (kapacitet 30 pretplatnika). Po završetku II. svjetskog rata razvoj mjesne telefonije u Zagrebu nije bio usklađen s općim razvojem grada, a slab napredak u rastu broja telefonskih priključaka bio je uzrokovan nepostojanjem domaćih proizvođača telekomunikacijske opreme. Godine 1948. iz zagrebačke PTT radionice, tvrtke „Fuld“ i Odjela za slabu struju „Rade Končar“ nastaje servisna tvrtka „Telefonservis“, kasnije Tvornica telefonskih uređaja “Nikola Tesla“ koja sklapa licencni ugovor sa švedskom tvrtkom „LM Ericsson“ te stječe pravo proizvodnje i prodaje automatskih telefonskih centrala. Prva takva automatska telefonska centrala u Jugoslaviji bila je smještena na Peščenici (današnja Harambašićeva ulica 39), puštena je u rad 1955. godine, s početnim kapacitetom od 1.000 priključaka. Zagrebu je u to vrijeme najhitnije bilo potrebno najmanje 20.000 novih telefonskih priključaka. Za zapadni dio Zagreba u promet je 1962. godine puštena ATC Črnomerec (današnja ulica Prilaz baruna Filipovića 18). Ukupan pak broj ukopčanih telefonskih pretplatnika u Zagrebu je koncem 1963. godine iznosio 25.562, od čega je ATC Črnomerec imala 2.899 telefonskih pretplatnika, ATC Vrapče 111 te ATC Podsused 144 . Pojačana decentralizacija zagrebačke telefonske mreže je omogućila da u razdoblju od 1970. – 1980. broj telefonskih priključaka poraste s 8,73 na 13,86 telefona na 100 stanovnika Zagreba, što je u usporedbi sa glavnim gradovima susjednih država još uvijek bilo relativno malo. Izvor: Goran Rajič: Od prve lokalne do prve Interkontinentalne telefonske veze u Zagrebu, u monografiji Moderno lice grada -O urbanizaciji i izgradnji komunalne infrastrukture na području Hrvatske u 19. i 20. stoljeću , izd. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2019., , str 161-191, poveznica: https://mozira.isp.hr/wp-content/uploads/2019/05/Moderno-lice-grada_MOZIRA.pdf (pristupljeno 11.9.2021.)

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite