U okviru programa „Neka cijeli svijet suncokreta!” kojeg u partnerstvu provode Umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon, Udruga za sindrom Down -Zagreb i KGZ Knjižnica Gajnice, dana 24. travnja u knjižnici je organizirano predavanje “Značaj spolnog odgoja, edukacije i savjetovanja osoba s Down sindromom/intelektualnim teškoćama”. Predavanje je održala dr.sc. Daniela Bratković, redovita profesorica na Odsjeku za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autorica priručnika „Podrška osobama s intelektualnim i drugim razvojnim teškoćama u ostvarivanju partnerskih odnosa, roditeljstva i drugih prava na području spolnosti“ (izd. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb, 2011.)*

Seksualni odgoj i edukacija nedostatno su zastupljeni i u redovnom obrazovanju u RH, a u radu s osobama s intelektualnim teškoćama nerijetko se smatraju suvišnima ili neprimjerenima. No i u osoba s intelektualnim teškoćama spolnost je sastavni dio njihova razvoja, identiteta i uloga te im je potrebno pružiti odgovarajuću potporu u ostvarivanju normalnih ljudskih potreba i prava. Prof. Bratković je na predavanju govorila o izazovima odrastanja vezanima uz spolni razvoj i odgoj osoba s Down sindromom/ intelektualnim teškoćama temeljem dugogodišnjeg znanstvenog i stručno-savjetodavnog rada s ovim osobama, njihovim obiteljima i stručnjacima iz različitih sustava potpore. U nastavku donosimo zapis predavanja s video ulomkom na početku. U cilju preglednosti teksta za učestale pojmove koristimo skraćenice – za ‘intelektualne teškoće’ (IT), za ‘Down sindrom’ (DS).

Tema spolnosti i seksualnosti u užem smislu je tema koja je u nas još uvijek veliki tabu, od koje bježimo, ne volimo baš o njoj govoriti, ustručavamo se, imamo neke predrasude. A kad se spomene spolnost ili seksualnost osoba s invaliditetom s IT ili DS, tu su stigma, predrasude, nerazumijevanja, često vrlo negativni stavovi itekako izraženi. Činjenice koje se temelje na znanstvenim istraživanjima koja se provode desetljećima, stručna iskustva iz prakse, nedvojbeno govore da je to vrlo vrijedna tema kojom bismo se trebali baviti na što nas, uz ostalo, obavezuje niz međunarodnih, a onda i nacionalnih strategija i dokumenata – spomenut ću Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom iz 2006. koju je Hrvatska ratificirala još 2007. godine, tu je zatim čitav niz nacionalnih strategija koje se donose za višegodišnje razdoblje, a u kojima se izrijekom spominje pravo osoba s IT i drugim razvojnim teškoćama ili stečenim invaliditetom na potporu nas kao zajednice, društva, struke, obitelji, koja će im omogućiti potpunije ostvarivanje njihovih normalnih ljudskih potreba i prava koja svi mi imamo. Danas ću staviti naglasak na osobe s DS, jer kod njih postoje specifičnosti i razvojna ograničenja, vrlo su velike individualne razlike među njima s obzirom na stupanj IT ili nekih pridruženih teškoća, ali i u pogledu razine potreba za podrškom. Vrlo često radimo grešku da ih stavljamo u neke ladice, skupine, zaboravimo gledati sveobuhvatno, holistički osobu pojedinca. Svaki pojedinac je drukčiji, njegov razvoj i ponašanje, funkcioniranje i kvaliteta života, ovisi o uvjetima života, o utjecajima okoline u kojoj osoba živi, odgojnim utjecajima, prihvaćanju ili neprihvaćanju okoline uže i šire, o sustavu podrške koji su im namijenjeni ali i o prihvaćanju šire zajednice. Istraživanja su pokazala da oni koji imaju normalnije uvjete života, kao i svi mi, koji su više integrirani i uključeni u društvo, da bolje razvijaju svoje potencijale.

Predrasude

Što se tiče spolnosti, obično se javljaju dvije oprečne predrasude. Jedna je vezana uz to da jako volimo osobe s DS infantilizarati, promatramo ih kao vječitu djecu, iako to nije dobro – i oni odrastaju, i oni imaju potencijale za ostvarivanje zadataka i uloga odrasle dobi. Mnogi od njih se mogu osposobiti za dosta samostalan život, za uključivanje u radne aktivnosti, zapošljavanje, za uspostavljanje prijateljskih, obiteljskih, pa onda i nekakvih potencijalno partnerskih odnosa i veza. Opet, velike su individualne razlike, ono što vrijedi za jednu osobu, možda neće biti izraženo kod neke druge osobe. Ali na žalost, iako i oni odrastaju, imaju različite potrebe, mi to osporavamo i volimo im tepati, oslovljavati ih djecom, uključivati ih u aktivnosti koje su primjerene djeci iako bi trebali tokom odrastanja dobiti potporu da usvajaju neke praktične socijalne kompetencije koje su više tipične za mladenačku i odraslu dob. Vrlo često roditelji kažu, vezano za infantilizaciju, ‘Kako možemo pričati o seksualnosti kad oni uvijek ostanu na dječjoj razini, puno stvari ne razumiju, pa oni su zapravo aseksualni’. Neki se roditelji ne žele suočiti sa tim normalnim dijelom razvoja, pa kažu: ‘To kod mog djeteta nije razvijeno, kako bi on to mogao’. A zaboravlja se da je spolni razvoj sastavni dio cjelokupnog razvoja. To nije samo seksualnost u užem smislu riječi, nego je vezana za socijalni razvoj, socijalizaciju, odnose s drugim ljudima, odrastanje, brigu o sebi, brigu o zdravlju. Tu ima puno tema koji izlaze iz uskih pitanja vezanih za seksualna ponašanja i izražavanja u užem smislu riječi. Druga predrasuda, suprotna ovoj da su oni aseksualni, “vječita djeca”, je mišljenje da je kod njih ta seksualnost drukčija, pretjerano izražena, da oni to isključivo iskazuju na neprimjeren način, što također nije istina. Kod njih spolni razvoj, onaj tjelesno-biološki aspekt, odvija se podjednako kao i kod djece, mladih osoba bez teškoća, kako oni odrastaju prolaze faze puberteta, adolescencije, možda će se zadržavati u nekim fazama, možda neće proći baš sve faze kao netko drugi, ali ne možemo zanemariti da te faze normalno prolaze. S druge strane, ako i postoje neke teškoće, neprimjerena ponašanja, vrlo često se otkrije, kad se analizira što je u pozadini tih ponašanja, da je to posljedica upravo našeg ignoriranja, nepridavanja pažnje ovoj temi, izbjegavanja razgovora, slanja krivih poruka koje štete razvoju, a to je da je bilo kakvo spominjanje tema vezanih za spolnost loše, neprikladno, grešno, opasno, čak se i kažnjava, zabranjuje njima da o tome govore. Treća je krajnost da se sve to ignorira, prepušta slučaju, pa kako bude, a ako ima nekih neprimjerenih ponašanja, zaključi se da oni to ne mogu kontrolirati pa mi to trebamo tolerirati. A zapravo znamo da, kao i u drugim područjima odgoja i poučavanja, ima puno potencijala da ih nečemu poučimo i da oni svoje ponašanje socijaliziraju, kao što uče na primjeren način se ponašati u drugim sferama u različitim situacijama.

Važnost spolnog odgoja i edukacije

Spolni odgoj dio je zdravstvenog odgoja, socijalizacije, brige o sebi. U spolnom odgoju, u edukaciji i savjetovanju na ovom području, govorimo o tome kako odrastamo, rastemo, razvijamo se, razlikujemo se po spolu, što nam se sve događa, što je pozitivno, što nam je možda neugodno, čega se bojimo, kako neke nove porive i potrebe koji se pojavljuju možemo izraziti na primjeren način. U Hrvatskoj već duži niz godina raspravljamo o tome je li uopće neophodno uvođenje spolnog odgoja i edukacije kao regularnog dijela odgojno-obrazovnog programa, i nažalost, iako nas različite konvencije o pravima djece i mladih na to obvezuju, mi i dalje to nismo napravili. Postoji bojazan da, ako djecu budemo poučavali o toj temi, da će to njih potaknuti da se više oko toga izražavaju, da ulaze u neka ponašanja koja ne bi smjeli, izložit će ih rizicima. Često čujemo sintagmu ‘Roditelj zna najbolje što je za njegovo dijete’. Naravno da roditelj vrlo često zna, ali nažalost ne zna uvijek. Zato i postoje konvencije i zakoni koji će zaštiti dijete od zanemarivanja, zlostavljanja, od bilo kakvog oblika deprivacije. Roditelji ne mogu uvijek prepoznati sve potrebe djeteta, posebno odgojno-obrazovne, zdravstvene, psihološke, psihosocijalne. Naravno da roditelji trebaju biti partneri, da trebamo raditi svi zajedno u suradnji, da mi kao stručnjaci ne možemo dobro upoznati ni jedno dijete, ni jednu mladu i odraslu osobu ako ne uvažimo perspektivu roditelja kao onog koji je 24 sata s djetetom, koji ga najbolje poznaje, koji nam može dati puno vrijednih informacija i onda zajedno, roditeljska-iskustvena perspektiva i naša stručna ekspertiza, može uroditi nekom suradnjom na dobrobit djeteta, mlade ili odrasle osobe. Mi se zapravo nalazimo u jednom apsurdnoj situaciji – u 21. stoljeću kada je djeci, mladima i odraslima, pa i onima s IT, sve dostupno jednim klikom na Internetu, na mobitelu, na bilo kojoj društvenoj mreži, gdje dolaze do različitih sadržaja koji su vrlo često za njih nedovoljno razumljivi, krajnje neprimjereni, koji mogu imati vrlo štetan utjecaj, koji mogu u njih izazvati iskrivljene predodžbe i nerealna očekivanja, pogrešne informacije, pogrešno ih usmjeriti, čak i potaknuti da povodljivo isprobavaju neke stvari, jer i oni žele biti kao drugi, žele biti popularni, žele nekog oponašati.. dakle, sve im je to vrlo dostupno, a mi ne želimo kao društvo, kao roditelji, kao stručnjaci, prihvatiti činjenicu da bi bilo bolje da se okupi ekipa ljudi koji nešto znaju o tome, psihologa, pedagoga, liječnika, socijalnih radnika, edukacijskih rehabilitatora, radnih terapeuta, sociologa, pa i teologa, vjeroučitelja, nastavnika, profesora, da se mi svi skupa nađemo i kreiramo neke programe pa da na njima primjeren, prilagođen način dobiju od nas adekvatne, pravovremene informacije, da se ne boje nekih stvari koje se kod njih događaju, da se znaju bolje brinuti o sebi, o svom zdravlju, da znaju bolje komunicirati, uspostavljati odnose, razvijati socijalne vještine koje su inače važne za komunikaciju s ljudima a onda su važne i za neke komunikacije kad postoje simpatije, zaljubljivanja, interesi za suprotni spol. Da ih naučimo kako prepoznati potencijalno opasne situacije od seksualnog nasilja, koje je u porastu na svim razinama – u porastu je obiteljsko nasilje, nasilje nad djecom, a osobe s IT su podložnije tom nasilju zato što ga ne znaju dobro prepoznati. Nećemo svu djecu, mlade i odrasle poučavati svemu na jednak način, nego kao što im individualiziramo program za učenje prirode, hrvatskog jezika, društvene okoline, tako ćemo im prilagoditi sadržaje da budu za njih i njihovu dob i mogućnosti razumijevanja prilagođeni. Pa ćemo koristiti za njih razumljive slikovne prikaze, filmiće, slikovnice, priručnike, učit ćemo djevojčice na vrijeme što je to menstruacija, kako provoditi higijenu za vrijeme menstruacije, kako brinuti o sebi i drugima.

Pravo na samoodređenje

Važan dio odgoja svake osobe je da se uči tokom života kako reći ‘ne’, što prihvatiti, što odbiti. I osobe s DS bi trebale, pogotovo tokom odrastanja, biti poticane na razvoj samoodređenja. To znači poticati ih da vrše neke izbore, da kažu što im odgovara a što ne odgovara, da izaberu što im se sviđa, što ne sviđa, da ne moraju samo slušati druge, raditi što drugi misle da je za njih dobro. Da ne moraju samo slijediti nekog, da se mogu suprotstaviti, da mogu jasno reći ‘Ne, ja to ne želim’, ‘Meni se to ne sviđa’, ‘Ja bih nešto drugo’. To vrlo često zaboravimo jer volimo da su poslušni kao što želimo da djeca budu poslušna, i onda kad oni počinju postavljati neka pitanja, koristiti neke neprimjerene termine, kada žele razgovarati o svojoj spolnosti, i spolnosti drugih osoba, ili o seksualnosti u užem smislu, onda im mi to zabranjujemo, ignoriramo to, kažemo da je to nepristojno, da se o tome ne smije govoriti, da to nije tema, da su oni bolesni…Poznajem puno osoba s lakšim, umjerenim pa i težim stupnjem IT s kojima se može komunicirati, i oni meni sami kažu, kad s njima razgovaram: ‘Meni su rekli ‘Ne smiješ to govoriti’, ‘To je loše, dobit ćeš kaznu’, ‘To je grijeh’, ‘Nepristojno je, loše je o tome govoriti’, ‘Zločest si, ne smiješ to raditi’ (kad se pojave neka ponašanja). Time se zapravo šalje jedna jako loša poruka, a to je da je to zabranjena tema. Kad se pojave normalne razvojne potrebe, kad oni počinju pomalo učiti o razlikama među spolovima, interesirati se za druge osobe, pojave se simpatije, zaljubljivanja, onda će to oni nastojati vrlo često sakriti i neće o tome govoriti jer je to ‘tema o kojoj se ne govori’. Jednako tako ako dožive nešto neugodno, bilo od vršnjaka ili nekog drugog, isto nam neće reći ako su na neki način zloupotrijebljeni, ili su doživjeli neki rizik od seksualnog nasilja ili doslovno nasilja, jer je to ‘tema o kojoj se ne govori’. U tim zabludama i predrasudama zaboravimo da je spolnost nešto što je vezano za odnose s drugim ljudima, za naše zdravlje, za zaštitu od nasilja, za razvijanje vlastite odgovornosti, za osvješćivanje da ja mogu sudjelovati u donošenju odluke koja se tiče mog života.

Učenje o privatnosti i intimnosti

Trebamo osobe s IT naučiti kako razumjeti da postoje neke razine intimnosti u komunikaciji s drugim ljudima, što je to intimnost. Da postoje ljudi koji su nam jako bliski, koje volimo, koje dobro poznajemo i s njima se možemo zagrliti, poljubiti i pričati o nekim privatnim stvarima, da postoje ljudi koji su nam prijatelji, pa ljudi koji su nam samo poznanici, i na kraju postoje stranci, ljudi koje ne poznajemo… te da ne možemo u svakoj prilici svakome prilaziti sa zagrljajem i poljupcem i maženjem. To se nerijetko kod osoba s DS posebno potiče i time im se radi medvjeđa usluga. Mora ih se naučiti tko ih smije dodirivati ili vidjeti u situaciji kad su bez odjeće npr… Ako potičemo osobu s DS, ili općenito s IT da svakome prilazi i sa svakim grli, onda ta osoba može doći u jako neugodnu situaciju da nekad neće prepoznati da netko to ne želi, da je to ponašanje neželjeno, i da isto tako njega netko može iskoristiti na neki način, pa i seksualno. Jedna od tipičnih, najprirodnijih stvari koja se javlja u spolnom, odnosno u užem smislu seksualnom razvoju kod djece i mladih i nastavlja se tokom života, jest seksualno samozadovoljavanje. To je nešto što se u prosječne djece, bez teškoća u razvoju, počinje javljati u pubertetu i adolescenciji. Isto tako se može javiti i kod osoba s DS odnosno IT, i na to trebamo gledati kao na nešto prirodno i normalno. Najčešći problem zbog kojeg se roditelji javljaju u savjetovalište i zbog kojeg razgovaramo o problemima na tom polju, je što osobe s IT ne znaju kako to ponašanje iskazivati na društveno prihvatljiv način, a to znači u privatnosti, intimnosti, dakle ne pred drugima i bilo kad, na bilo kojem mjestu. Tada mi imamo priliku poučiti ih, povezati tu aktivnost s prostorima u kojima štitimo našu privatnost. Kao što ih učimo obavljanju fizioloških potreba, odlasku na toalet, obavljanju osobne higijene, da to ne radimo bilo gdje. U odgoju djece s IT, premalo se potiče osamostaljivanje i upućivanje njih da takve stvari rade samostalnije i u svojoj privatnosti. I onda kad se pojave neki seksualni oblici izražavanja i ponašanja, oni jednostavno ne mogu shvatiti, ako sve drugo rade pred drugima i kad se sjete, zašto ovo nije u redu. Može ih se naučiti da na vrata svoje sobe stave oznaku ‘zauzeto’ ili ‘slobodno’, mora im se dati pravo na vrijeme da budu sami. Ako ne razvijamo u njih taj osjećaj za privatnost, onda oni neće ni kad se pojave neke druge potrebe znati da to trebaju raditi u privatnosti. Nekad se to njihovo ponašanje pripisuje hormonima i zaključi da oni to ne mogu kontrolirati. No, kao što nauče kontrolirati glad, žeđ, što se smije raditi u školi, što za vrijeme odmora, što se radi kod kuće a što vani.. isto tako ih, treningom u svakodnevnom životu, možemo naučiti da kontroliraju i te svoje potrebe i porive. Ukoliko dođe do neprimjerenog ponašanja, važno je biti dosljedan u reagiranju. Ako se netko pravi da to ne vidi, drugi slegne ramenima, a treći to zabranjuje, to će zbuniti osobu. Jedan roditelj želi surađivati, drugog nije briga, u školi će netko surađivati, drugi misle da to nije njihov posao. Dosljednost, suradnja i dogovor su jako važni u tim slučajevima – ako se mi dogovorimo kako ćemo postupati kod kuće i u školi, na jednak način, to će polučiti neki rezultat. Mnogi roditelji to vrlo uspješno rade, mnogi stručnjaci provode neke oblike spolnog odgoja, edukacije i savjetovanja, kroz projekte, sadržaje biologije, prirode i društva i td. Postoje materijali koji se mogu koristiti, danas ima puno edukativnih materijala na Internetu, u izdanju inozemnih udruga koje provode takve projekte. Literatura koju sam ja o tome nabavljala uglavnom je iz inozemstva, no u novije vrijeme na Interliberu se može naći poneka slikovnica, knjižica ili priručnik za djecu, mlade, o spolnom odgoju, spolnom zdravlju, zaštiti itd. U suradnji s udrugama održala sam brojne radionice i edukativna predavanja, za roditelje, za stručnjake, koji sami već prepoznaju potrebu da se time bavimo. Koristimo lutke s kojima igramo igre uloga, slikopriče, socijalne priče iz kojih vidimo što je primjereno a što neprimjereno ponašanje, konkretne metode, da im bude zorno, praktično.

Partnerske veze i odnosi

Drugo pitanje oko kojeg često dolazi do nesporazuma, jest pitanje mogu li i u kojoj mjeri mladi, odrasli ljudi s DS odnosno IT ostvariti partnerske veze i odnose. Polazeći od istraživanja u inozemstvu, a u novije vrijeme i kod nas, vodeći se iskustvima stručnjaka, obitelji, činjenice govore u prilog tome da i među njima ima onih koji mogu ostvariti partnerske veze i odnose. Bez većih problema i naravno uz dogovor roditelja, skrbnika, stručnjaka koji pružaju podršku, i praćenje kako se taj odnos ili veza razvija. Osobe s težim ili teškim stupnjem i višestrukim teškoćama uglavnom neće pokazati inicijativu ni za uspostavljanje prijateljskih odnosa a kamoli traženje djevojaka, mladića, simpatija…jer su i inače u svom razvoju cijeli život više orijentirani zadovoljavanju vlastitih potreba i vezani su za ljude koji im pružaju podršku. Ali ne smijemo zanemariti veliku grupu, koja je najveća u ukupnoj populaciji osoba s IT, onih koji imaju granični stupanj IT, koji imaju lakši i umjereni stupanj, koji imaju i potencijal i interes da takve veze i odnose ostvare.  Nažalost, vrlo često se bilo kakvo iskazivanje simpatija, potrebe da se više bude u društvu s nekom osobom, suzbija u korijenu. Nove generacije roditelja, mlađi roditelji koji su imali prilike dobiti ranu razvojnu podršku djetetu, kroz školovanje, na to gledaju malo liberalnije i pozitivnije, no roditelji koji nisu imali tu podršku se toga jako boje. No kao što djetetu dajemo podršku da ima prijatelje, zašto im ne dati mogućnost da imaju simpatiju, možda i vezu. Vrlo često baš osobe s DS jednostavno imaju potrebu za bliskošću, za potvrđivanjem, za intimnim odnosom s nekim, kao što svi imamo. Oni vide da brat, sestra, prijatelj, kolega, ima curu/dečka, i žele to oponašati. Oni će se često vezati uz nekoga platonski, sa simpatijama, sa nježnošću, s iskazivanjem ljubavi i pažnje, bez neke svijesti i potrebe da se tu razvije i nešto dublje. Ali ne možemo zanemariti da ima i onih koji će iskazati interes, potencijal i kapacitet da možda ostvare i intimniju vezu. Vrlo često im se to ne dozvoljava, roditelji se boje rizika, opasnosti, pitaju se koliko oni to zapravo mogu razumjeti, biti odgovorni, da li oni stvarno imaju potrebu za tim bližim kontaktom ili vezom ili ih je na to netko nagovorio ili ih iskorištava. To je sve za razumjeti i o svemu tome treba vrlo pažljivo, za svaku osobu pojedinačno, razgovarati, analizirati. I u poznanstvima i u prijateljstvima ima pozitivnih odnosa i negativnih. Ako mi to pratimo, ako s njima o tome razgovaramo, poučavamo ih, ako vidimo da postoji obostrana naklonost, da dvije osobe duže vrijeme iskazuju simpatije, žele biti zajedno, razgovarati, družiti se… zašto im ne dati priliku. Ako to bude išlo u pozitivnom smjeru uz našu podršku, edukaciju, savjetovanje, nastavit ćemo a ako primijetimo da se jedna od tih osoba u tom odnosu ne osjeća dobro, netko drugi ju iskorištava, zapravo se ne slažu dobro, onda ćemo im pružit podršku da se i raziđu, nećemo dati vjetar u leđa tom odnosu. No isto je i sa prijateljskim odnosima, nema tu velike razlike. Do osjetljivih pitanja dolazimo kad stvarno vidimo da neke osobe u odrasloj dobi, sa 21 ili više godina, razumiju što je to dobra veza, odnos, duže vrijeme su zaljubljeni, iskazuju privrženost, zanimanje za istu osobu, pa se pitamo trebamo li im pružiti podršku da taj odnos postane i intimniji. I tu trebamo zajedno roditelji, skrbnici, zakonski zastupnici, same osobe, mi koji pružamo podršku, savjetovališta, ustanove, vidjeti kako da im pružimo podršku da se ta njihova veza dalje razvija. U savjetovalištu sam radila s parovima koji su imali podršku članova obitelji i uspjeli su ostvariti trajne, intimne partnerske veze i odnose, do te mjere da zajedno žive. A podršku im za to zajedničko stanovanje daje ustanova koja pruža uslugu organiziranog stanovanja, čiji su korisnici programa. U drugim slučajevima su se roditelji dogovorili da će pružiti podršku na način da se jedan član doseli u obitelj drugog partnera. Dakle, nije dobro da su prepušteni sami sebi, treba biti netko tko će ih obići, tko će s njima rješavati kompleksnija pitanja, tko će pratiti je li sve u redu. Ima i parova koji ne uspiju, za koje se pokaže da su različiti, … ali mogu reći da oni koji ostvare vezu, oni su svjesni koliko su teško do toga došli i jako su za to zahvalni. Neki od njih, koji i nemaju puno obiteljskih kontakata, jer su nekad davno ostali u nekoj instituciji, doživljavaju svog partnera kao bliskog člana obitelji kojeg nikad nisu imali. On im je i supružnik i brat i mama i tata, sve ono što i mi u svojim partnerima nekad tražimo. Znam parove koji dugi niz godina vrlo lijepo žive, mogu bit za primjer nama, vole se, paze se, cijene ono što imaju, ne uzimaju to zdravo za gotovo, brinu se za svog partnera. Neke pratim od mladenačke dobi, sad su već stariji, pojavile su se neke bolesti, brige – jako su brižni. Naravno, ima i parova među  kojima bude trzavica, neslaganja, parova koji pokušaju zajedno živjeti i to ne ide, dođu do izraza razlike, konflikti… ima ljubomore, iskorištavanja… Vrlo često oni prenose obrasce iz šire okoline, pa je žena ta koja više treba raditi o kući i slično. Često me roditelji pitaju kako oni mogu razviti odgovornost za to. Ali koja je to razina odgovornosti i imamo li mi dovoljnu razinu odgovornosti i zrelosti za sve naše veze i odnose koje smo u životu uspostavili? Pa smo se svađali, rastajali, tukli, pa se preko leđa djeteta natezali u raspravama itd. To nema veze s intelektualnim teškoćama. Osoba s IT može itekako biti odgovorna, u mnogo čemu i odgovornija od nas, u brizi o sebi, u odnosu prema svojoj obitelji i drugima, mogu biti izuzetno dobri ljudi i prijatelji, dakle oni mogu biti i partneri. To nije nešto što će biti masovno, što će mnogi od njih ostvariti, na žalost često i nema uvjeta za to. Roditeljima je velika briga jedno dijete, od čega će živjeti, a kamoli briga o njegovu ili njezinu partneru/ici. To je problem sustava, strukturalnih barijera, koji ne daje dovoljnu podršku. U nekim zemljama postoje specijalizirane službe koje pružaju podršku za partnerstvo, brak, čak i roditeljstvo osoba s IT i osoba s invaliditetom.

Roditeljstvo

Kad govorimo o roditeljstvu, to je posebno osjetljiva tema. Po svim konvencijama, dokumentima o ljudskim pravima, i osobe s IT imaju pravo, kao što imaju na partnerstvo ili brak, i na roditeljstvo. Tu postoji puno prepreka i teškoća, teško je ostvariti roditeljstvo kad vi bazično nemate mogućnost za neovisan život i kad nemate podršku za to roditeljstvo. Tužno je kad oni ne ostvaruju pravo na roditeljsku skrb, nego im se djeca oduzimaju čim se rode, udomljavaju, daju na posvojenja, ako nema u široj obitelji nekog tko može preuzeti skrbništvo nad djetetom. No ne znači da uz adekvatnu podršku oni ne mogu biti i dobri roditelji, to pokazuje čitav niz svjetskih istraživanja. Pravno gledano, mi moramo naravno zaštiti prije svega dijete, pravo djeteta je uvijek prije prava roditelja. I ako nismo sigurni da će roditelj s IT moći samostalno udovoljiti svim potrebama djeteta, što je vrlo često slučaj, to ne znači da ga moramo isključiti iz roditeljstva i da on nema pravo viđati to dijete, imati priliku da ostvari s njim neki kontakt, da to dijete zna tko mu je roditelj. Dugi niz godina se išlo na automatski prekid trudnoće, što je također neetično. I ako brigu o djetetu primarno preuzme drugi skrbnik, šira obitelj, udomitelj, osobe s IT mogu uspostaviti dobar kontakt s tim djetetom, mogu razviti dobru roditeljsku ulogu. Dijete u tim slučajevima zna da ima roditelja koji je malo drugačiji, da ga zbog svojih IT nije mogao samostalno odgajati, pružiti mu podršku oko škole i td, ali da i on ima svoje pozitivne strane i vrline. Jedna majka s IT koja je pod skrbi jedne ustanove organiziranog stanovanja, posjećuje svog sina u udomiteljskoj obitelji. Imaju vrlo lijepi odnos i suradnju, zna se da ta majka ne može samostalno brinuti o djetetu te dijete ne može živjeti s njom, ali pod nadzorom Centra za socijalnu skrb ona ima dogovorene susrete kad viđa svoje dijete. Dijete zna da je to njemu mama, veseli joj se, a dijete živi u udomiteljskoj obitelji.

Briga o zdravlju i zaštita od seksualnog nasilja

Puno je razloga za razgovor o spolnom odgoju i edukaciji, između ostalog to je i briga o zdravlju. Ne mora osoba biti seksualno aktivna da bi imala neke teškoće, probleme, da bi došlo do nekih bolesti, a ako jest aktivna, tu je dodatni rizik od spolno prenosivih bolesti. Treba osobe s IT poučiti važnosti redovitog odlaska na preglede i preventivne kontrole. Na žalost, susrela sam se s osobama oboljelima od nekih kroničnih upala jer se jednostavno zaboravilo da su odrasle, da trebaju ići ginekologu, na ultrazvuk, mamografiju i sl. Tu je i pitanje seksualnog nasilja. Trebamo osobe s IT naučiti prepoznati potencijalno opasne situacije i kome se obratiti u tom slučaju, upozoriti ih na neke situacije u kojima mogu biti iskorišteni, poticati ih na razvoj svijesti o mogućnosti vlastitog izbora. Razgovarati s njima, vraćati se na tu temu, postavljati pitanja, podsjećati ih na naučeno. Puno toga ih podučavamo i puno toga mogu usvojiti, ne vidim razloga zašto i po tom pitanju ne bi mogli nešto naučiti.

Na kraju predavanja, u razgovoru s publikom, prof. Bratković je rekla nekoliko riječi o Nastavno-kliničkom centru pri Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu koji pruža usluge procjene, individualne i grupne podrške te savjetovanja u području edukacijske rehabilitacije, logopedije i socijalne pedagogije:

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet ima ustrojbenu jedinicu, koja se nekad zvala Centar za rehabilitaciju, danas se zove Nastavno-klinički centar.** Tu neposredno radimo s klijentima, dolaze nam roditelji s djecom na prijedlog stručnjaka, odrasli ljudi dolaze vezano za različite vrste teškoća. U Hrvatskoj su takve usluge deficitarne, postoje liste čekanja, te na ovaj način želimo dati svoj doprinos. Nažalost kako nemamo dostatnu financijsku potporu za rad, u tome se financijski participira, ali postoje neke socijalne kategorije koje su oslobođene. Između ostalog dajemo klijentima savjete vezane za spolni odgoj i edukaciju, ili dolazimo u škole na njihov poziv. Preferiramo radionice za roditelje i za struku zajedno, pa da svi na sličan način postupamo. S djecom radimo individualno, za grupni rad nemamo kapaciteta, to bi trebali raditi stručnjaci u ustanovama i udrugama koje pružaju usluge podrške.

Predavanje je prof. Bratković završila zaključkom i pozivom na dijalog:

Velik su problem različiti sustavi vrijednosti među ljudima, nismo usuglašeni oko toga je li područje spolnog odgoja i edukacije važno i koliko je važno no kad se neke stvari pojasne, ljudi to bolje prihvate. Možemo imati različita mišljenja i uvjerenja, ali u dijalogu trebamo vidjeti što je najbolje učiniti u datom trenutku.

Zahvaljujemo prof. Bratković na predavanju i dozvoli da ga u cijelosti prenesemo na ovim stranicama, da bude na korist svima koji rade s djecom, mladima ili odraslim osobama s Down sindromom ili osobama s intelektualnim teškoćama.

Priredila: Maša Štrbac

---

* „Podrška osobama s intelektualnim i drugim razvojnim teškoćama u ostvarivanju partnerskih odnosa, roditeljstva i drugih prava na području spolnosti“ (priručnik autorice prof. dr. sc. Daniele Bratković u izdanju Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb, 2011., pristupljeno 15.5.2023.)

** https://centar.erf.unizg.hr/

Radove nastale tijekom radionica izložili smo 5. travnja u izlozima Knjižnice Gajnice, uz slijedeći tekst:

Dobrodošli na izložbu Neka cijeli svijet suncokreta!

Ovaj neobičan naziv izložbe, kao i izložene radove, osmislili su naši sugrađani i sugrađanke koje povezuje činjenica da su rođeni s jednim kromosomom viška. Zovemo ih osobama sa sindromom Down a suncokret je njihov zaštitni znak.

U proteklih pet mjeseci, od studenog 2022. godine, družili smo se zajedno u Knjižnici Gajnice na likovnim radionicama koje su vodili umjetnici Smiljka Franjić i Zdenko Bašić. Čitali smo knjige i pričali priče koje su bile inspiracija za ovdje izložene likovne radove, a izradili su ih Ante, Leon, Ranko, Vitomir, Tina, Hrvoje, Andrea, Sara, Tea, Iva, Martina i Abraham iz Udruge za sindrom Down-Zagreb te Dinka, Filip i Petar iz Gajnica. Dio je radova nadahnut mlinovima-vodenicama u okolici ili pak zagrebačkim ulicama i vizurama, te mogu poslužiti kao stalci, potpornji ili nosači za knjige (voditeljica Smiljka Franjić). Zdenko Bašić je polaznike i polaznice okupio oko stabla koje se, pod njihovim rukama, iz radionice u radionicu preobražavalo u bojama godišnjih doba i na kraju izraslo u čarobno, bajkovito drvo s motivima iz prirode i narodnih predaja.

Uz radove izlažemo fotografije s radionica koje, vjerujemo, dočaravaju barem djelić atmosfere u kojoj smo brusili, lijepili, oslikavali, izrezivali, pleli…ali i pričali, smijali se, veselili se zajedničkim radovima. Iskustva koja smo stekli kroz naša druženja nisu opipljiva poput izloženih radova ali su jednako stvarna i dragocjena.

Izložbu su 18. travnja organizirano posjetili autori radova, članovi i članice Udruge za sindrom Down-Zagreb. Bila je to prilika da se svi zajedno okupimo, organizatori, umjetnici i polaznici, i podsjetimo na sve što smo radili na radionicama te najavimo film koji ćemo napraviti o programu.

Foto u prilogu: Zvjezdana Balić, Lucija Lokin i Maša Štrbac

Prilog o zadnjoj iz ciklusa radionica koje je s članovima i članicama Udruge za sindrom Down – Zagreb vodila umjetnica Smiljka Franjić nosi naslov cijelog ciklusa, koji je bio posvećen različitim oblicima ljubavi – prema gradu, životinjama, drveću odnosno šumama i ljubavi prema domu. Na zadnjoj radionici, koja je na prijedlog umjetnice održana u njenom privatnom prostoru, tema je bila ljubav prema drugoj osobi.

Prije početka radionice polaznici su posjetili stolarsku radionu u prizemlju kuće u kojoj Smiljka živi i radi, a koja je u vlasništvu njene obitelji. Vlasnik radione Darko Franjić naslijedio je obrt od oca, koji ga je pokrenuo daleke 1958. godine. Danas je to tvrtka Močvarni hrast koja proizvodi namještaj po mjeri i razne manje predmete od drva, poput zdjela, šalica ukrasnih predmeta, lula.. a bave se i restauracijom namještaja. Dio predmeta u tvrtki se izrađuje od fosiliziranog močvarnog hrasta, plemenitog drva crne boje koje je tisućama godina bilo pod vodom. U Hrvatskoj ga ima u rijeci Bednji i u Savi na pojedinim lokacijama, gdje ispluta uglavnom nakon bujica i velikih kiša. Takvo se drvo treba pažljivo skladištiti kako bi se spriječilo njegovo naglo isušivanje i pucanje. Reže se u daske i umata u folije i tako čuva nekoliko godina da bi bilo spremno za obradu. Nakon razgleda skladištenog drva Darko Franjić je polaznike proveo kroz radionu i demonstrirao rad na nekim od strojeva.

Nakon obilaska stolarije zaputili smo se u Smiljkin stan, u kojem je jedna od prostorija njen radni prostor. Smiljka također radi s močvarnim hrastom, ali nakit i druge manje predmete pri čemu koristi mnoštvo sitnih i preciznih alata. Za doček gostiju priredila je malu izložbu u svom dnevnom boravku, izbor naušnica, narukvica i ogrlica u kojima močvarno drvo kombinira sa srebrom, a dio radova mogao se razgledati u maloj vitrini.

Nakon razgledanja radova, ugodno smo se smjestili oko blagovaonskog stola koji je za ovu priliku bio radni stol na kojemu će polaznici napraviti svoj nakit, koji će pokloniti dragoj osobi. U uvodu je Smiljka pročitala pjesmu Jure Kaštelana Volio bih da me voliš, i povela razgovor o tome što nam znači ljubav prema drugoj osobi. Prostor dnevnog boravka pokazao se kao stvoren za tihe razgovore u kojima se otvara duša i s povjerenjem razmjenjuju najintimnije misli i osjećaji. Pričali smo o ljubavima i simpatijama, i što nam ljubav znači. Ovdje donosimo tek dio razgovora, onaj s kojim se svi možemo poistovjetiti, u kojem su svoje osjećaje opisali Andrea (rođena 1989.g. ) i Ante (rođen 1992. g.).

Nastali radovi rađeni su s mislima na drage osobe kojima će se darovati, a dio radova predstavljen je na izložbi koja je u Knjižnici Gajnice otvorena do 5. svibnja.

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

Jure Kaštelan

U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš. Na radionici su radili: Ante, Ranko, Vitomir, Tina, Hrvoje i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.

Foto i video u prilogu: Maša Štrbac

Zadnja u ciklusu radionica “Godišnja doba” s voditeljem Zdenkom Bašićem bila je posvećena zimi. Stablo na kojem su polaznici radionice, članovi i članice Udruge za sindrom Down-Zagreb radili kroz protekla tri susreta, već je bilo raskošno ukrašeno u bojama proljeća, ljeta i jeseni, sa cvijećem i gljivama u podnožju te vilenjacima i gnijezdima na granama. Na ovoj su radionici polaznici izrađivali kućice od stiropora – na kose su stranice nalijepili krov od filca, potom su akrilnim bojama oslikali njihove zidove, otisnuli im prozore, oslikali otvore i za kraj ih ukrasili raznobojnim pomponima i pređom nalik snježnom pokrovu. Gotove kućice povješali su na grane stabla, za vilenjake koji će u njima preživjeti zimu.

Ciklus radionica “Godišnja doba” nadahnut je “Pričom o godini” H.C Andersena u kojoj autor slikovito opisuje godišnja doba i preobrazbe kroz koje priroda prolazi, a utjelovljuju ih lik dječaka i djevojčice koji kroz proljeće, ljeto, jesen i zimu prolaze djetinjstvo, mladost, zrelost i starost. I mi smo na ovoj radionici kroz godišnja doba napravili puni krug, i zaključili ga jedinstvenim zajedničkim radom, stablom kao našom pričom o godini. Druženje su okrunili polaznici radionice spontanim i iskrenim izrazom zahvale voditelju Zdenku Bašiću, koji nas je sve ganuo i podsjetio kako riječ ‘Hvala’ može oplemeniti naše živote. Hvala članovima i članicama Udruge za sindrom Down -Zagreb na prekrasnom druženju!

U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš te zaposlenice Knjižnice Gajnice Zvjezdana Balić i Morena Livaković. Na radionici su radili: Ante, Leon, Ranko, Vitomir, Abraham, Tina, Hrvoje i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.

Foto u prilogu: Maša Štrbac

U okviru programa “Neka cijeli svijet suncokreta!” organizirali smo ciklus likovnih radionica u kojima su osobe s Down sindromom imale priliku, uz vodstvo profesionalnih umjetnika i asistenciju stručnog osoblja, izraditi različite predmete, oblikovati ih po svom izboru i prema vlastitim mogućnostima. Cilj je bio razviti postojeće vještine, usvojiti neke nove, ali prije svega iskusiti užitak stvaranja i zajedničkog rada koji se ogleda u završnom proizvodu kao njegovom rezultatu. Dok su predmeti nastali na tim radionicama, kao i radionice same, u domeni tzv. kreativne dokolice, odnosno predstavljaju način provođenja ‘slobodnog vremena’, osobe s Down sindromom također imaju potrebu biti dijelom svijeta rada u kojem će dati svoj doprinos funkcioniranju šireg društva, izvan kruga njihove udruge ili obitelji. Zapošljavanje osoba s Down sidromom bilo je tema Konferencije (1) koju je na Dan osoba s Down sindromom 21. ožujka 2023. u hotelu Westin u Zagrebu organizirala Hrvatska zajednica za Down sindrom. Domaći i inozemni izlagači predstavili su niz pozitivnih primjera iz prakse, a kao uvod je prikazan dokumentarni film Mogu li i ja raditi? redateljice Ljiljane Bunjevac Filipović u produkciji HRT-a.

Prema navodima organizatora konferencije, u Registru osoba s invaliditetom u RH, njih 1962 su osobe s Down sindromom (stanje na dan 13. ožujka 2023.), pri čemu je najveći dio njih u dobi do 20 godina. Godišnje se u RH rodi 45-50 djece sa sindromom Down. U Zajednici smatraju da je u zadnjih 20 godina napravljen značajan pomak u odgojno-obrazovnom području za djecu i mlade sa sindromom Down – djeca su sve češće uključena u redovne dječje vrtiće a 2007. godine je prvi učenik sa sindromom Down upisao redovnu školu uz pomoćnika u nastavi. Do danas je oko 150 djece/mladih završilo ili pohađa osnovne i srednje škole (strukovne, 3 godine i poneki 4 godine), što je preduvjet za njihovo zapošljavanje. Zaposlene osobe s Down sindromom rade 4 sata dnevno i s njima se potpisuje ugovor o radu. Trenutno, prema priopćenju Hrvatske zajednice za sindrom Down, tri djevojke sa sindromom Down rade u dječjim vrtićima (Zagreb, Solin, Imotski) dok ostali rade u privatnom sektoru (restorani tvrtke BTA-ZG aerodrom, Decathlon i Franck). Nekoliko učenika je na praksama u restoranima, DM-u i u staračkim domovima. Preko ljeta dio mladih radi u sezoni i jako dobro su prihvaćeni. 

članovi Udruge za sindrom Down-Zagreb, Tonia i Ivan, na svojim radnim mjestima

Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom “poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika dužni su zaposliti na primjerenom radnom mjestu, prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika. Sukladno navedenome, predložena kvota iznosi 3% od ukupnog broja zaposlenih radnika kod poslodavca koji je obveznik kvotnog zapošljavanja. Ovim Zakonom je ujedno definirana i obveza novčane naknade i način njenog obračuna za poslodavce koji su obvezni, a ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom i novčana nagrada za poslodavce koji nisu obveznici kvotnog sustava, a imaju zaposlenu osobu s invaliditetom.” (izvor: mrežne stranice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, vidi fusnotu 2). “… osobe s invaliditetom su prepoznate kao ciljana skupina za koju poslodavci mogu dobiti sufinanciranje zapošljavanja u najvišem iznosu od 75 % opravdanih troškova, dok je za ostale skupine taj iznos 50 %.” (isti izvor)

Unatoč ovim mjerama zapošljavanje osoba s Down sindromom još uvijek je rijetkost te velik dio poslodavaca radije odabire plaćati naknadu za neispunjenu obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom nego li zaposliti takvu osobu. Ta bi se praksa mogla promijeniti ako bi se poslodavci podrobnije i sustavnije informirali o mogućnostima i načinima uvođenja osoba s invaliditetom, pa tako i osoba s Down sindromom, u posao. Važnu ulogu pri tome u Hrvatskoj ima Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom – ZOSI (3), javna ustanova čiji je cilj uključivanje osoba s invaliditetom na tržište rada. Specijalisti različitih profila (liječnici, socijalni radnici, psiholozi, edukatori-rehabilitatori, logopedi, pedagozi) za osobu s invaliditetom utvrđuju njezine stručne, radne i osobne mogućnosti ali i afinitete u svrhu definiranja poslova i zanimanja koje ona može obavljati. Zavod daje stručnu i savjetodavnu podršku poslodavcima pri uvođenju osobe s invaliditetom u posao uzimajući u obzir potrebe i mogućnosti obiju strana. Na njihovim su stranicama također detaljne upute poslodavcima za ostvarivanje poticaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom https://www.zosi.hr/zavod/poticaji/

U drugom dijelu konferencije predstavljeni su primjeri dobre prakse u inozemstvu. Posebnu je pažnju privukla Zaklada PRODIS iz Madrida (4) koja osobama s intelektualnim teškoćama pomaže u osobnom razvoju i uključivanju u tržište rada. Zaklada organizira obrazovne, kulturne, sportske i rekreacijske aktivnosti, razvija obrazovne programe prilagođene osobama s intelektualnim teškoćama, educira nastavno osoblje za rad s njima, posebnu pažnju posvećujući educiranju u radu na računalima. Zaklada također senzibilizira poslovni sektor za zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama – organizira okrugle stolove na kojima predstavlja primjere dobre prakse, daje poslodavcima stručnu podršku pri uvođenju radnika u posao kao i u pripremi/prilagodbi radnog mjesta i okruženja. Novozaposlenoj osobi Zaklada daje podršku u usvajanju radnih zadataka, stjecanju radne rutine, razvoju odnosa na poslu, prati njen rad uz progresivno povlaćenje podrške s protokom vremena. Posebno je vrijedan iskorak Zaklada napravila 2013. godine pokrenuvši jednogodišnji program pripreme osoba s intelektualnim teškoćama za visoko obrazovanje – u okviru programa AVANZAS mladi s intelektualnim teškoćama dobivaju opće i humanističko obrazovanje i ostvaruju prvi kontakt sa sveučilišnim okruženjem, dijele različite aktivnosti sa svojim budućim kolegama što ih sve priprema za budući studij. Osim Zaklade PRODIS na konferenciji su svoj rad predstavili Instituto Politécnico iz Santaréma (Portugal) i Associazione Italiana Persone Down (AIPD) iz Rima (Italija).

Sve navedene organizacije razvijaju i unaprjeđuju rad s osobama s invaliditetom, a neke posebno s osobama s Down sindromom, u smjeru njihova zapošljavanja kao važnog oblika njihove integracije u društvo. Osoba koja radi, kroz rad i plaću stječe samostalnost i osjećaj odgovornosti za sebe i druge, razvija samopoštovanje. Brojni predstavljeni primjeri pokazali su da osobe sa sindromom Down mogu i žele raditi kada im se za to osigura odgovarajuća potpora te je društvo koje im to ne omogućuje zakinuto za njihov doprinos, ne samo u smislu poslovnih rezultata već i u pogledu vrijednosti koje to društvo želi njegovati i kakvim želi biti.

Priredila: Maša Štrbac

Naslovna fotografija: Ivica, član Udruge za sindrom Down-Zagreb, na svom radnom mjestu u restoranu u tvrtki Franck

---

(1) izvor: https://www.zajednica-down.hr/index.php/vijesti/179-konferencija-zaposljavanje-osoba-sa-sindromom-down-dana-21-03-2023-u-zagrebu-hotel-westin

(2) izvor: https://e-usmjeravanje.hzz.hr/profesionalna-rehabilitacija

(3) https://www.zosi.hr/

(4) https://fundacionprodis.org/en/

Dana 7. užujka u Knjižnici Gajnice ponovno smo se okupili oko stabla koje iz radionice u radionicu svojim radovima uz vodstvo Zdenka Bašića preobražavaju članovi i članice Udruge za sindrom Down-Zagreb. Ovoga puta izrađivala su se gnijezda s jajima. Prema legendi, vilenjaci u jesen svoja jaja polažu pod zemlju, a naša su jaja završila na granama stabla, nalik ptičjima. Gnijezda za njih polaznici su ispleli prstima od pređa različitih boja, i ukrasili ih perjem. Trebalo je strpljenja i pažnje da se usvoji tehnika pletenja prstima koju su pojedinci interpretirali na svoj način no svako je gnijezdo na kraju primilo jaje koje će čuvati i grijati dok se iz njega ne izlegne novo biće. Društvo nam je pravio Zdenkov psić Moro koji se dobro uklopio među polaznike i znatiželjno zavirivao u nastale radove. Skučeni prostor ipak nije bio pretijesan za dobro raspoloženu ekipu koja se u jednom trenutku preselila na obližnji pod.

U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš te zaposlenice Knjižnice Gajnice Ana Marija Malbašić i Lucija Lokin. Na radionici su radili: Ante, Leon, Ranko, Vitomir, Tina, Hrvoje i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb a pridružili su im se Dinka i Filip iz Gajnica.

Foto u prilogu: Lucija Lokin i Maša Štrbac

Druga po redu radionica sa Zdenkom Bašićem iz ciklusa ‘Godišnja doba’ bila je posvećena ljetu. Kao i na prvoj radionici, radilo se oko stabla koje je mjesto okupljanja i zajedničkog rada kroz cijeli ciklus. Stablo iz radionice u radionicu raste i mijenja se kako mu polaznici dodaju različite elemente iz prirode i iz narodnih priča.

Na ovoj radionici se započelo s izradom cvjetova nježnih ili živih boja kakve nalazimo na livadama ljeti, od filca i tanke žice. Sitni listići i latice tražili su spretne i strpljive prste koje će ih omotati i povezati u skladan oblik i takve ‘posaditi’ uokolo stabla. Potom su se polaznici posvetili izradi vilinskih konjica. Ovaj kukac profinjenog, ‘vilinskog’ izgleda, vitkoga tijela i nježnih prozirnih krila našao se, nažalost, na popisu ugroženih vrsta zbog uništavanja močvara, potoka i rijeka u kojima obitava. Hrani se, između ostalog, ličinkama komaraca i tako njihov broj održava u prihvatljivim granicama. No, osim što je važan za ekosustav, vilinski konjic ima važnu ulogu u narodnim predajama i vjerovanjima. Vezuje se uz Ivanje 24. lipnja, najduži dan u godini, odnosno Ivanjsku noć koja je u folkloru europskih naroda posvećena čarolijama, vilama i vilenjacima, kresovima i obredima.

Tijelo vilinskog konjica polaznici su napravili od kratkih bukovih grančica koje su omotali pređama raznih boja, dodali im krilca od izrezanog filca i na kraju vitke žičane nožice i ticala. Tako oblikovani, laki i poletni, ovi su se vilinski konjici skrasili na granama našeg stabla, u iščekivanju slijedeće radionice koja će biti 7. ožujka, kada će tema radionici biti jesen. Pratite nas i otkrijte kako će to godišnje doba preobraziti naše stablo u rukama polaznika!

U radu s polaznicima asistirala je zaposlenica Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz te zaposlenica Knjižnice Gajnice Zvjezdana Balić. Na radionici su radili: Sara, Andrea, Antea, Ranko, Vitomir i Abraham iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.

Fotografije u prilogu: Maša Štrbac.

U Knjižnici Gajnice je 7. veljače 2023. održana prva radionica iz ciklusa Godišnja doba, koju u okviru programa vodi Zdenko Bašić, ilustrator, autor slikovnica i animiranih filmova, scenograf. Ciklus je nadahnut bajkom H.C. Andersena “Priča o godini” u kojoj pisac slikovito opisuje godišnje mijene u prirodi i njihov ciklički karakter. Zdenko je za potrebe radionice u knjižnicu donio stablo, u stvari ‘buket’ od mladih bukovih grana, koje je prema dnu skupio da nalikuju deblu, a prema gore ih pustio da se slobodno šire u prostor poput krošnje. Stablo će biti predmet umjetničkih intervencija na svim radionicama unutar ciklusa, na temu različitih godišnjih doba i mijena u prirodi koje uz njih vezujemo. Prva je radionica bila posvećena proljeću, vremenu u kojem se priroda budi, te su polaznici radionice pozvani da odaberu pređe živih, proljetnih boja kojima će omotati korijenje i deblo stabla. Radilo se oko stabla, pod njim i uz njega, uz legende i mitove iz narodne predaje o kojima je Zdenko pričao polaznicima, u kojima biljni svijet i sile prirode utjelovljuju vile i druga bića iz mašte. O njima je Zdenko slušao kao dijete od svoje bake, a kasnije ih nastavio sam istraživati te su one, uz prirodu u kojoj rado boravi, česta inspiracija njegovih radova. Radionica je bila povod i za priču o nekadašnjim običajima, npr jedenja mladog bukovog lišća, ili o različitim gljivama otrovnicama koje rastu u šumi. Gljive su polaznici radili na drugom dijelu radionice, ‘posadili’ su ih uz dno i po deblu stabla, onako kako rastu u prirodi, i podarili im različite boje. Stablo je do kraja radionice oživjelo u raskošnim bojama, kora njegova debla se iz smeđe preobrazila u jarko zelenu, s mnoštvom raznobojnih detalja koji vibriraju i pulsiraju životom baš kako to bude u proljeće. Raznobojne su se trake i trakice oplele i oko vidljivog korijenja, te uspele sve do grana koje će biti predmetom rada na radionicama koje slijede.

Po završetku radionice polaznici su evidentirani kao članovi Knjižnice Gajnice. U Udruzi za sindrom Down – Zagreb pokrenuli su, naime, ovih dana čitalačko druženje ponedjeljkom, na kojem će članovi udruge čitati i jedni drugima interpretirati knjigu koju su po svom izboru posudili iz neke od gradskih knjižnica. Vjerujemo da će pokoja knjiga biti posuđena i u Knjižnici Gajnice u kojoj su rado viđeni gosti.

U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš te zaposlenice Knjižnice Gajnice Ana Marija Malbašić i Lucija Lokin. Na radionici su radili: Ante, Leon, Ranko, Vitomir i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb a pridružili su im se Dinka i Filip iz Gajnica.

Sljedeća radionica bit će 28. veljače.

Fotografije u prilogu: Lucija Lokin i Maša Štrbac.

Na likovnoj radionici koju smo 27. siječnja 2023. organizirali u KGZ Knjižnici Gajnice, literarni predložak za likovni zadatak bila je popularna slikovnica Erika Carlea “Vrlo gladna gusjenica” u prilagodbi članova i članica Udruge za sindrom Down-Zagreb. U priči je jedna tek izlegla gusjenica počela jesti različito voće i svakoga ga je dana jela sve više. Od prejedanja joj je na koncu pozlilo te je po nju došla hitna pomoć. Smještena je u svoj krevet/kukuljicu da se odmori i nakon nekoliko dana iz te kukuljice izašla kao predivan šareni leptir. Kroz priču se djeca uče različitim bojama, brojevima i prepoznavanju različitog voća.

Priču nam je kao uvod u radionicu ispričao Ante iz Udruge za sindrom Down-Zagreb, listajući pritom slikovnicu koju su prema priči izradili sami članovi i članice Udruge. Živom gestikulacijom i govorom dočarao nam je preobrazbu gusjenice u šarenog leptira kojeg je voditeljica radionice Smiljka Franjić uzela kao motiv za likovni zadatak – izradu stalka za mobitel. Podijelila je polaznicima kartone izrezane u obliku leptirovih krila koje su oni oslikali akrilnim bojama i ukrasili drvenim polukuglama. Oslikane leptire potom su zalijepili na savinuti kartonski dio i tako napravili stalak za mobitel koji može pomoći pri čitanju e-knjiga na ekranu.

Po završetku radionice priču o gusjenici su, svaki na svoj način, interpretirali još Ranko, Vito i Leon, onako kako bi ju ispričali najmlađima da ih poduče bojama, brojevima i vrstama voća, ali i opasnostima od prejedanja i neumjerenosti bilo koje vrste. I oni su, kao i Ante na početku radionice, tomu prionuli s toliko žara, unijevši se u radnju koju su dočarali zvukovima, gestikulacijom i oponašanjem različitih situacija, te mogu biti inspiracija svakom roditelju da na sličan način svome djetetu ispriča priču. Priču započinje Ranko, sa stablom na kojem obitava gusjenica, a nastavljaju Ante, Leon i Vito:

Priču su u ovakvoj obradi i interpretaciji osmislili članovi Udruge za sindrom Down-Zagreb u okviru dnevnog boravka u udruzi, na inicijativu zaposlenica udruge, pedagoginje Jasmine Fritz i uz asistenciju radne terapeutkinje Ane Listeš. One su, uz zaposlenice Knjižnice Gajnice Luciju Lokin i Zvjezdanu Balić, asistirale voditeljici Smiljki Franjić u radu s polaznicima/cama. Na radionici su radili: Ante, Hrvoje, Leon, Ranko, Vitomir, Tina i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb kojima su se pridružili Dinka i Filip iz Gajnica.

Foto: Lucija Lokin i Maša Štrbac

“Slikovnica Božićna jelka autorice Julie Donaldson, omiljene suvremene britanske književnice za djecu (i odrasle koji se tako osjećaju!) upoznaje nas sa Šumskom kraljicom, jelkom koju svake godine Norvežani poklanjaju Britancima kao simbol mira, prijateljstva i zahvalnosti za podršku tijekom Drugog svjetskog rata. Šumari odabrano stablo posijeku uz posebnu ceremoniju, a ono zatim kreće na tisućama kilometara dalek put preko kopna i mora, sve do trga Trafalgar u Londonu. Ovu lijepu priču u stihovima prate tople ilustracije uz pomoć kojih ćemo svi na novom susretu u ovo adventsko vrijeme maštom krenuti put Londona.”

Ova preporuka koju je knjižničarka Ana Marija Malbašić dala za čitanje u predblagdansko vrijeme bila je povod da priču iz slikovnice uzmemo kao polazište radionice koju smo 7. prosinca održali u prostoru Udruge za sindrom Down-Zagreb. Iznimno smo radionicu održali izvan Knjižnice Gajnice kako bismo izbliza upoznali prostor poludnevnog boravka u kojem polaznici naših radionica rado i često borave i u kojem Udruga provodi svoje brojne aktivnosti. Dočekao nas je prostor već prigodno ukrašen, s okićenim drvcem u kutu, te je ugođaj radionice bio pravi predblagdanski. U tom su okruženju, uz vodstvo umjetnice Smiljke Franjić, polaznici radionice bili pozvani da iz izrezanih dijelova kartona u oblicima različitih stabala, sastave samostojeće drvo i ukrase ga naslikanim kuglicama ili drugim oblicima po želji. Voditeljica je pritom otkrila da je i karton napravljen od drveta te je otvorila razgovor o čuvanju drveća- ustvrdili smo da bi i ukrasna drvca po završetku blagdana mogli vratiti u zemlju umjesto da ih bacamo kao otpad. Prionulo se potom slikanju drvaca od kartona, pri kojem je svatko svoje drvce mogao ukrasiti po želji – točkasti oblici nalik kuglicama kod nekih su se polaznika proširili u mrlje, zgusnuli ili prorijedili, pretvorili u poteze i plohe, vrtloge ili ornamente. Tako oslikana stabla polaznici su na kraju dodatno ukrasili reljefnim detaljima, prepolovljenim drvenim kuglicama koje su prethodno obojali raznim bojama – osam je nastalih stabalaca zasjalo ljepotom, najavivši blagdane koji se bliže.

U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš. Na radionici su radili: Ante, Hrvoje, Leon, Ranko, Andrea, Sara, Martina, Iva i Tea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.