Gajnice se kao naselje formiraju krajem 1940-tih i početkom 1950-tih godina prošloga stoljeća, kada se na tom prostoru podižu stanovi za radnike tvornice Jedinstvo. Tom najranijem dobu izgradnje naselja svjedočio je gospodin Slavko Šimičić koji je 1953. godine, kao četverogodišnjak, doselio u naselje u kojem živi do danas, izuzev perioda od 1973. do 1987. godine. Živo se sjeća izgradnje naselja kao i ljudi koji su u njemu živjeli, radili i družili se. Ovdje donosimo ulomke njegovog izlaganja na druženju u Mjesnom odboru Gajnice dana 7. ožujka 2020. godine kao tek mali djelić povijesti Gajnica. Sjećanja se uglavnom odnose na godine odrastanja Slavka Šimičića, 1950-te i početak 1960-tih kada je prostor Gajnica još uvijek bio velikim dijelom neizgrađen a glavne su koordinate dječjeg svijeta bile lipa navrh brijega, lešnato igralište u naselju i trešnje susjeda Ponjana.
U Gajnicama je početkom 1950-tih tvornica Jedinstvo podigla stambene zgrade za svoje radnike/ce – trosobni stanovi bili su za obitelji s dvoje i više djece dok su četverosobne stanove dijelile dvije obitelji sa zajedničkom kuhinjom i sanitarnim čvorom. To su južno Bijele zgrade (iako su danas žutozelene), sjeverno Crvenožute zgrade te krajnje sjeverno Dvokatnice. Gajnice su od početka imale svoj vodovod i kanalizaciju, a stanovi su bili opremljeni keramičkim kaminima i u kupaoni pećima sa 100-litrenim rezervoarima. Rezervoar za vodu nalazio se na Gajničkom vidikovcu te je, osim za snabdijevanje Gajnica vodom, nama klincima služio za igru. Prepumpna septička jama nalazila se na kraju današnje Storžičke ulice, zvali smo ju „drek stanica“, bila je to nama isto interesantna lokacija za igru. Vjerujte mi, pseći drekeci u parku su mala beba u odnosu na ono u što bi mi ugazili, nagazili ili upali. Za samce je podignut Hotel za samce[i] koji je bio središte društvenog života u naselju: tu je bilo kino, restoran u kojem su se održavale zabave, ovdje je došao prvi televizor u naselje, igrao se stolni tenis i biljar, dolazili su šahovski velemajstori koji su igrali simultanke s radnicima Jedinstva. U dijelu Hotela bile su smještene i obitelji. U njemu je neko vrijeme tijekom 1950-tih živjela Barbara Bulić, čuvena kuglačica[ii] Preko puta Hotela bio je dućan koji je držala obitelj Šimoković – zvali smo ga „željezara“ i u njemu je bilo svega, „od igle do lokomotive“.
Na mjestu današnje tržnice bilo je lešnato[iii] nogometno igralište u kojem smo mi, lokalni klinci, igrali s ekipom OTJ-a (Omladinske tvornice Jedinstvo). Igralo se prema mogućnostima, i bosih nogu po bodljikavom terenu. Sport je bio glavna zabava.
Ovo je ta Kuglana izgrađena 1957.[iv] Tu smo mi klinci postavljajući čunjeve zarađivali za piće (himbersaft, a poslije musolini). U Kuglani je bio šank i restoran a u blizini trafo-stanica na koju bi skakali skokom u dalj s kuglane i dućana.
Na mjestu današnjeg vrtića bila je livada koju su djelomično naše majke pretvorile u vrtove, a na slobodnim dijelovima bi dolazile 3-4 krave na ispašu. Gmajna[v] je služila i kao nogometno igralište NK Ponikve i NK OTJ. Na mjestu Parka 101. brigade bili su vrtovi i put kojim smo išli u školu te dva domaćinstva, Meseki i još jedna obitelj. Sjeveroistočno od obitelji Mesek bila je tzv. šodergraba, rupa u koju smo se znali spuštati i u kojoj smo lovili žabe kad bi se napunila vodom. U produžetku današnje ulice Kerestinečkih žrtava bile su barake u kojima su živjeli Romi – to su bili jako dobri ljudi mada je i onda postojala distanca prema njima zbog predrasuda – dvojica su igrali nogomet s nama, bili su dobri igrači. Šodergraba je danas zatrpana a na mjestu baraka su privatne kuće (Milanovečka, red kuća iza Doma zdravlja). Ovdje gdje je sada Općina bilo je isto nekoliko privatnih kuća koje su kasnije raseljene.
Mi i Gornjostenjevčani igrali smo se nedjeljom poslije crkve, od lipe (na današnjem Gajničkom vidikovcu) bi se kretalo, s jedne i druge strane, praćkama, strelama… Jedne nedjelje bi mi dobili po tamburi, druge oni, u to vrijeme nije bilo drugih sadržaja… mogao si samo trčati, skakati… nama je bilo normalno u 5-6 sati navečer trčati do Glavice[vi]. Nije bilo kladionica i kockarnica ali se kockalo na kubu. Na mjestu gdje je danas kafić Zebra i zgrade, tu su bile najbolje trešnje. Bile su na privatnom posjedu Ponjanovih ali moglo ih se brati – danas se kao „klinci“ od 70-ak godina s nostalgijom sjećamo Ponjanovih trešanja. Trešnje smo brali i prema Zelenoj magistrali, ispod starih ruševina. Zimi smo se s Gornjeg Stenjevca od križa u ulici Dubravica i s Lisičine spuštali sanjkama, mi hrabriji (ili luđi) spuštali smo se s Lisičine, ja na sličuhama[vii] a prijatelj na skijama. U potoku Dubravica smo se znali okupati, bila je to tada čista voda za kupanje. Kod mosta iza škole betonirano je 20 metara s utorima sa strane koji se i danas vide, u te su se utore stavile daske. Vodu smo pili na izvoru, danas kod crkve Josipa Radnika.
U Stenjevcu (južno od pruge) je bio matični ured i pošta, crkva, slastičarna, kino i brijačnica. Gajnice osim Hotela nisu imale nikakvih javnih sadržaja. Jedinstvo je za naše roditelje organiziralo nabavku- triput tjedno je po žene dolazio autobus, odveo ih na zagrebačku tržnicu (Dolac) i vratio natrag. I u školu se išlo u Stenjevec, dok se 1960. godine nije podigla škola u Bolničkoj ulici (danas OŠ Stenjevec). OŠ Dragutin Domjanić podignuta je 1969.
Nagla izgradnja Gajnica, koja je dovela i do promjena u prethodno donesenim planovima izgradnje, počela je nakon velike poplave u Zagrebu 1964. – ovaj je dio grada nudio površine i infrastrukturu za veliku izgradnju. Godine 1965. je započeta izgradnja velike četverokatnice preko puta Tržnice, koja je useljena 1967. U blizini su bile barake u kojima su radnici držali građevinski materijal i alat. Onda je polako počela ekspanzija, pa su tu Pliva, ZET.. počeli graditi. Sve su ulice u to vrijeme nosile ime Gajnice, s različitim kućnim brojevima.
Da ne ostanem samo na Barbari Bulić koja je u Gajnice došla kao Svjetska i Evropska prvakinja, kuglački klub OTJ a kasnije Jedinstvo iznjedrio je velik broj izvrsnih kuglača, na primjer Vladimira Galjanića, Branka Radoševića koji još i danas vrijedno drže do kuglanja u Zagrebu.
Ne smijem zaboraviti Marijana Čerćeka i Zdenka Kafku, slavne Dinamove generacije iz 1967., osvajača kupa Velesajamskih gradova. U tim i takovim Gajnicama, najveći broj klinaca završio je škole i fakultete svih profila i danas su štovani ljudi i zajedničko nam je s vama mladima da volimo Gajnice.
[i] Hotel je srušen sredinom 2004.
[ii] https://www.radio-jaska.hr/jaskanka-koja-je-bila-svjetska-prvakinja/ (pristupljeno 1.4.2020.)
[iii] Prema tumačenju gosp. Šimičića: leš je otpad od loženja ugljena crne boje kojim su se posipala igrališta
[iv] preuređena je u istoimeni restoran poslije Domovinskog rata
[v] livada za slobodnu ispašu stoke
[vi] planinarski dom
[vii] klizaljkama
Laboratorij Gajnice 