Nacek Tomić

Ignac (Nacek) Tomić (r. 1949.) živi u kući uz ulicu Dubravica. Njegova je obitelj pripadala boljestojećima u Gornjem Stenjevcu, a pojedini članovi bili su aktivni u društvenom životu zajednice – pradjed Ignac i djed Josip bili su mrtvozornici i „starešine sela” (nešto poput današnjeg predsjednika mjesne zajednice). Djed Josip (Joško) Tomić (1902.- 1974.) bio je, prema riječima Naceka Tomića, starješina od 1930-tih do 1955., a mrtvozorniki od 1940. do 1965. godine. Pradjed se spominje na više mjesta u knjižici o povijesti župe Stenjevec – u razdoblju od 1925. do 1934. navodi se „Ignacije Tomić, posjednik” kao član odbora Glazbenog društva Stenjevec, Upravnog odbora Narodnog doma u Stenjevcu, zatim Odbora za nabavu novih zvona za župnu crkvu i Odbora za proširenje groblja u Stenjevcu.ii. S njegovim praunukom i imenjakom, Ignacom (Nacekom) Tomićem razgovarala sam u dvorištu kuće početkom lipnja ove godine. Prisjetio se odrastanja i uređenja naselja u kojem je i sam sudjelovao, od 1971. kao vlasnik obrta za izvođenje poslova niskogradnje, iskopa, rušenja, gradnje cesta i cestovni prijevoz robe.

Nogostup

Dubravica se uredila, asfaltirala 1961. godine. Bus je došel brzo poslije, 1960-tih – niko nije imal bus, mi smo bus imali. Tu (uz kuću) je bil drveni plot, ovde gacije, a tu su kopali za ovu škarpu (ogradu). Ja kraj dede stojim, i veli susjed dedi: „Joško, Joško, petran ti Bogov, ti si dvorište del na cestu”. Da je dvorište dal za cestu. Dubravica je bila uska, tu su konjska kola išla. A deda je ovak mene pogladil: „Vi’š, to ti je moj unuk, i dok bum ja živ, i unuk i njegova deca, ta bu škarpa uvijek stajala.” I još stoji škarpa, i nogostup kraj nje. Jel je dalje od mene gore nogostup? Nije. Od kapelice dalje nemaš nogostupa. Kasnije se još jednom cesta trebala širiti. I ja na mjesnoj zajednici velim „Ja dajem koliko god treba da bu nogostup” jer moje je dole skroz do one ulice, prve na lijevo, „samo secite i napravite nogostup”. I nakon mesec dan moja mama je doznala za to, i veli „Sine, trebala bi ti nekaj reč: čujem da si počel dedovinu deliti”. Da sam dal tu dva metra za cestu. A ja velim „Mama, znaš kaj, imaš unuke, već praunuke, crkvu su napravili (1977), kud budu išli? Da im ja nisam dao, viš zavoj, brijeg, vidiš i sama, ako je 30 cm, ni moglo više bit, jen ide gore drugi dole, jedan mora na cestu, ide auto, a ga bu zgazil.”

škarpa i nogostup uz zasiječeni dio brijega, danas (kuća Nacekova je iza zelenila desno)

Poslovi u kući i oko kuće

Na ovoj adresi je moja obitelj 130 godina. Prvi Tomić je došel u Gornji Stenjevec 1860., iz Dalmatinske Zagore – tu se priženil i dobil dva sina, jedan je moj pradjed. On je pak, kad se oženil, od svog tasta dobil ovu zemlju oko 1890-te, gdje smo danas. Tu je moj pradjed Ignac kuću napravil i ovaj štagalj veliki. On je inače bil cimerman, majstor za mlinove-vodenice. Trebalo je znati napraviti taj mehanizam, zupčanik i sve ostalo da ne cvika. Naše je bilo veliko gospodarstvo. Veli, imate. Al tu ni bilo dana da ni bilo posla. Po zimi, metle od sirka su se delale, i od breze ili bukve za dvorište, brezovače. Otrag se kuhalo za svinje. Tu je bil kuružnjak, i pumpa, još je tu bunar cijeli. Tu su bile nakalane, od gacije i hrastovine, duge, letve od kojih bačve delaš. Ja sam ko klinac s dedom te bačve delal, imam i danas taj alat. Deda ih je u kotlu kuhal i onda stavljal na oblipank, stolarski stol sa šarafštukom i klinovima – ja sam šarafil, deda tukal. Zimi se, kad nije bilo posla na zemlji, išlo po drva u šumu, ne ljeti ko danas. Pa si se ugrijal dvaput – prvo noseći drva, drugi put uz njih u peći.

Poljoprivreda

Deda je za vreme Drugog svjetskog rata kupil zemlju od vlastelina (nasljednici Petra Junkovića), dio ispod placa u Gajnicama, do onog objekta koji je dan Baptističkoj crkvi (bivša zgrada policije). To je sve on kupil, i tu sam ja kao klinac oral s konjimaiii Prije toga je sve to, do današnjeg igrališta Ponikve, bilo od vlastelina. Ni to svaki mogel kupiti – gazde su kupili. Imali smo blizu kuće 11 trešnji. Ja sam bil klinac – Odi gore na vrh, poberi (jer sam bio lagan). I danas ja nemrem sa stola ovak trešnje jesti, mogu jednu-dve probati, al kad zajdem na trešnju, i poslije kiše, ne mrem stat. Ove godine je mraz sve kvragu uzel. Deda je cepleval (cijepio) divlje šljive, kad su bile rodne, bilo je rakije… nju smo vozili prodavat u Stubičke toplice. Sve drugo se nosilo na Mali plac (Britanac).

Nacekova „bakica” Jana pred kolcima za vinovu lozu, snimio Nacek 1960-tih

Sandalice

Mamin tata se mlekom bavil i mama je već kao curica od deset let raznosila mlijeko, od Malog placa na Pantovčak, 153 broj, tako mi je pričala. Tu je bil jedan sudac. I preko u Zvonimirovu je nosila, u toplije vrijeme bosa. U Ilici, kad od Malog placa ideš prek Gundulićeve, je u izlogu videla nekakve sandale, i počela govoriti „Sandalice, sandalice, ote na moje nogice”. Kako je dugo ni bilo, išel ju je tata iskat, i našao ju kako plače za sandalicama, s ljudima okolo koji su se pitali čije je to dijete.

Šivanje

Kad je bila veča cura, a kak je bilo sestri puno, kupil je tata novu Singer mašinu na Trgu Republike, na uglu kod Praške. Tu je bila trgovina. Tu ju je poslal na tečaj za šivanje i veli, „Neću, ni jedna, da više ide šnajderici.” I mama je sve šivala za familiju. To su bile godine 1946-48. I za druge je šivala.

Nacekova mama Ljubica Tomić rođ. Kuk, snimio Nacek Tomić krajem 1960-tih, ruskim foto-aparatom Smena 6 kojeg je kupio od svoje cijele mjesečne plaće

Industrijaiv

Puno je ljudi ovdje radilo u Jedinstvu, skoro pola, pa u RIS-u, Utenziliji…To su išle kolone prema tvornicama, uglavnom biciklima svi odovuda. Prva generacija u Jedinstvu su bili uglavnom pomoćni radnici, onda druga generacija već su bili školovani. Ja kad sam bil tamo pred nekoliko godina, još je stajalo 6 kranova, jel ti veruješ da je mene zagutilo. Znaš kaj je rekla moja mama: „Med kuruzama s krampima i lopatama se radilo, ni bilo dizalica i bagera.” Razmeš. Napravili tu fabriku. Ljudi su napravili kuće, i decu su školovali, i decu zaposlili ko je delal. I sad, kad je to sve napravljeno… upropastili.

Gradnja velike hale tvornice Jedinstvo 1948. g.- lijevo: omladinci kopaju kanal za infrastrukturnu mrežu tvornice, desno: rukama nose 800 kg tešku gredu krovne konstrukcije buduće hale (preuzeto iz monografije Tvornice Jedinstvo 1946 – 1986, izd. SOUR “Jedinstvo” Zagreb u suradnji s RANS-om “Moša Pijade”, Zagreb, 1986., monografiju ustupio Slavko Šimičić)

Posao s konjima pa s kamionima

To su prije bili kočijaši, kirijaši, kao i moj tata. U Gornjem Stenjevcu je svaka druga kuća imala konje. Koristili su se za oranje, poljoprivredu, i delalo se, Siemens (Končar) na Trešnjevki. Mama, kad se oženila i tu došla, išla je z tatom tam, z lopatama su tovarili u kola. I onda, tak je to počelo, konji, pa kamioni. Bilo nas je osam ili devet ovdje koji smo vozili kamione. To je krenulo 1960-tih, danas nas je malo – neko je odustal, neko nije imal nasljednika, mnogi su umrli.. Ja sam uvek imal tri, četiri, pet kamiona.. imam ih i sad. Tera me u penziju, vrag pa penziju…Ja imam sad posla da ne stignem delat.

Dijelovi kola i konjske opreme s lokalnim nazivljem koje je potvrdio i Nacek Tomić (preuzeto iz knjige Etnografska baština okolice Zagreba, izd. Zadružna štampa Zagreb, 1988., prilog uz tekst Damodara Frlana “Transport u okolici Zagreba”)

Na naslovnoj fotografiji je Nacek Tomić uz svoje konje, koje drži iz ljubavi i pričinjaju mu veliko veselje i radost.

Razgovarala: Maša Štrbac

BILJEŠKE:

imrtvozornik evidentira smrt preminule osobe prije ukopa.

iiU knjizi „Župa Uznesenja Marijina Stenjevec” (izd. RKT Župa Stenjevec, Zagreb, 1985.) Ignac Tomić (1864.-1956.), pradjed Naceka Tomića, spominje se 1925. kao član Odbora za nabavu zvona za župnu crkvu u Stenjevcu koji prikuplja doprinose mještana Gornjeg Stenjevca uz poziv župnika Kralja: „Župljani! Žrtvujte koliko je više moguće za zvonove naše glasovite župne crkve! Učinit ćete Bogu ugodno djelo, služit će vam na svima na čast, a vašem potomstvu bit će trajni spomen!”. Tomić je prikupio i u blagajnu predao 2830 dinara, a nova su zvona postavljena 1926. (str 118-119). Godine 1927. član je grobljanskog odbora Groblja u Stenjevcu, koji odlučuje o njegovu proširenju (str 225). Godine 1931. je „Ignacije Tomić, posjednik”, među novoizabranim članovima odbora Glazbenog društva u Stenjevcu za izvođenje limene glazbe na crkvenim svečanostima, pogrebima i javnim priredbama (str 208). Godine 1933. član je upravnog odbora Narodnog doma u Stenjevcu koji je otvoren godinu ranije da služi „pridizanju našeg seljačkog naroda u kulturnom i socijalnom pogledu” (str 47). Spominje se i kao član Sokolskog društva u Stenjevcu 1934. Godine 1940. njegov je sin, Josip Tomić (Nacekov djed), izabran među školske odbornike za školu u Stenjevcu, s mandatom do 1943. (str 55.).

iiiTaj je prostor kasnije nacionaliziran i na njemu su od sredine 1960-tih podizani stambeni objekti

ivNa području župe Stenjevec su 1961. godine djelovale radne organizacije: RIS, Utenzilija, Jedinstvo, Rade Končar, Tempo, Betonproizvod – izvor: „Župa Uznesenja Marijina Stenjevec” (izd. RKT Župa Stenjevec, Zagreb, 1985.)

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite