Josip Križanić

Josip Križanić (r. 1947.) živi u Novoselovoj ulici u Gornjem Stenjevcu. Uz njegovu kuću je manja kuća njegovih roditelja, i još manja, drvena kućica njegovih djeda i bake – stoje jedna uz drugu poput kakvog vremeplova u prostoru. Jedno vruće ljetno prijepodne razgovarali smo pred kućom u kojoj danas živi s obitelji, o životu u Gornjem Stenjevcu u njegovo vrijeme ali i u vrijeme njegovih roditelja, između dva svjetska rata i kasnije. Iako su to priče iz druge ruke, kako ih je Josip čuo od starijih članova obitelji, ponajviše roditelja i strica, potvrdu za mnoge od njih našla sam u drugim izvorima i historiografskim tekstovima, na koje upućujem u bilješkama na kraju priloga. S nama je bila Josipova supruga Ana (r. 1949.), rodom iz općine Zagorska Sela.

O kućama

Ovu kuća pored nas je od mog starog, dobil je 1946. ili tako negdje od mjesnog odbora dozvolu da si tu može napraviti kuću. Tu sam se ja rodil 1947. godine. U drvenoj kućici u dvorištu su živjeli deda i baka – tu se moj stari rodil 1911. Bila je još jedna komoricai do nje, prema sjeveru. U sredini si ušel u uski hodnik – na jednu stranu je bila ta komorica a na drugu veća prostorija di su spavali i peć. Nije to niti visoko, recimo stric je bil visok i on se je moral saginjati. Peći su onda bile zidane, visoke i široke metar i pol, tako otprilike – unutra si pekel kruh i sve, a po zimi su deca gore na toplome spavali. Njih je bilo sedam, redom rođenja: teta Bara (rođ.1906.), stric Mijo (rođ. 1907.), teta Jana (rođ. 1909.), moj tata Josip (rođ. 1911.), pa teta Kata (rođ. 1912.), pa stric Stjepan (rođ. 1913.). Taj je išel sa župnikom Biračem u školu i jako je lijepo pisal. I onda je bil još zadnji stric Tomo, koji se rodil 1916. Prije njih je baka rodila još dvoje djece, ali oni su umrli do svoje druge godine.

Kuća u kojoj su živjeli djed i baka Josipa Križanića, i u kojoj je 1911. rođen njegov otac. Iznutra je snimljena glavna prostorija u kojoj je obitelj boravila i spavala, roditelji i sedmero djece. Danas je taj prostor ispražnjen, no fotografija nudi predodžbu o njegovoj veličini (i visini).

Žena i ja smo 1972., kad smo se oženili, prvo iznajmili sobu i kuhinju dole u Stenjevcu, kod igrališta Ponikve – to je u stvari bila garaža koju su vlasnici uredili u prostor za stanovanje. Tu smo se namjestili u proljeće, a ovdje u Gornjem Stenjevcu bili su tata i starija sestra. 1973. smo ovdje počeli graditi kuću u kojoj danas živimo – otac mi je dal za cement, jedan stric mi je posudil novce za kuhinju i tako.

Supruga Ana: I ja sam kredite uzimala, ja sam u NAMI na Kvaternikovom trgu radila.

Bračni par, Josip i Ana Križanić, kao mladenci 1972. godine

Zanimanja u obitelji

Deda Josip Križanić (1879 – 1917.) je bil tkalac, on je tu doma tkal. I moj stari, isto Josip Križanić (1911 – 2006.), je delal kao tkalac cijeli život, u Tvorpamuii, poslije Tekstilnom kombinatu, od 1931. do penzije, 1966. godine. Onda se išlo u penziju sa 55 godina. Prvo je bil tkalac, pa kontrolor a onda verovatno, kak je išel stariji, dobil je podmazivanje strojeva i tako. To su bile industrijske mašine koje su radile bez prestanka, tak da je moj stari čitav život delal tri smene. Ja sam alatničar, metalac po zanimanju, cijeli sam život delal kod privatnika.

Tvorpam, Zagreb – tkalački strojevi u starom pogonu, prva pol. 20.st. – izvor:
https://tehnika.lzmk.hr/tvornica-tekstila-trgovisce-d-o-o/

Obitelj između dva svjetska rata

Deda je bil mobiliziran u Autro-Ugarsku vojsku u I. svjetskom ratu i tamo je 1917. poginul, na ratištu u Rumunjskoj – imal je 38 godina. Tako je moja baka Bara (1880. – 1970.), ostala sama sa sedmero djece. Dobivala je nekakvu simboličnu novčanu pomoć zbog dede a to malo zemlje kaj su imali, sijali su kuruze. Djeca su svi manje više hodali kod jačeg nekog delat, ko nadničari. Moj stari se trebal izučit za šoštara (postolara), nekam su ga dali kod nekoga ali onda je pobegel, to nije htel. Stric Tomo, najmlađi, on se za tišljara (stolara) izučil kod nekog Cvelbera, tak su ga zvali, bil je negdje između Sertića i Vrapča.

Mama Agata

Mama Agata (Jaga) je iz Gornjeg Vrapča rodom, ona je delala još ko curica, ko dijete od 12 godina – 1924. godine je počela raditi u Unionuiii, to je današnji Kraš, u Savskoj. Lešnjake su čistili, orahe… Tamo je bilo još djece, to je onda bila normalna stvar, kao sad po Afriki ili drugdje, deca od 6-12 godina u Afganistanu u rudnicima delaju… Union je bil na dva mjesta, u Savskoj i dole u Branimirovoj, iza kolodvora, između Šubićeve, u tom jednom dijelu. Nikad ne bum zaboravil, imal sam 15 let kad sam mami donesel Bajaderu i rekel „Mama gle kaj Kraš dela”. Kad sam ja to njoj pokazal, ona je rekla „Pa to ti je bajadera.” To je bila, jedina iz ondašnje Juge, u svijetu poznata tvornica s keksima. Kad sam 1967. bil u Grazu na jednom sajmu, iz ondašnje cele države jedino su Griotti i Bajadera iz Kraša na sajmu bili izloženi. A to su sve stari recepti, još iz vremena moje mame i prije iv – tada se sve to delalo ručno. Mama je početkom 1930-tih, kad se upoznala sa starim koji je delal u Tvorpamu, odlučila preći u Tvorpam– pričala mi je kako su ona i njena kolegica iz Gornjeg Vrapča razmišljale: Bez bombona se može – odjeća je važna, bomboni nisu važni. To je bilo vrijeme velikog siromaštvav. Curice su hodale u Zagreb delat, sva ta dječurlija je išla trbuhom za kruhom. Poslije je mami bilo žao da je otišla iz Uniona, jer u Tvorpamu su mlatile te mašine, bila je strašna buka, a u Unionu je bilo sve gospodski. Radilo se na velikim stolovima di se sve te čokolade, sve to delalo, miješalo, ručno, mogli su jesti čokolade i kekse, ono kaj se proizvodilo. Mama je radila dok nije rodila prvo dijete, moju sestru, 1942. Poslije su joj priznali 15 godina radnog staža, ali pravo na penziju mogla je steći samo ako odradi bar 6 mjeseci u novoj državi. Pa su je susjedi prijavili kao kućnu pomoćnicu na pola godine. I kad je na zadnjem, u 60-toj dobila penziju, umrla je. To je bilo 1972. godine.

Susjedi Novoseli

Ovaj prostor iza nas bil je isto od familije Križanić, ne znam od kog točno. Oni su to izgubili ovrhom, zbog nekakvog duga. To je kupil advokat Novosel, Dragan se zval. Žena mu je bila Vandavi. Oni su bili dobrostojeći – živjeli su u gradu a ovdje su dolazili kao na ladanje, kak ljudi sad idu u vikendice. Jedna štalica je bila, dvije seljačke kuće (jedna, ovdje iza mene, još uvijek stoji), stajica mala i dosta zemlje. Ti Novoseli su imali dvije kćeri i sina, moj tata se kao dijete s njima igrao, a još više njegov brat Tomo, najmlađi. Uvijek su o njima lijepo pričali. Imali su neku Ruskinju za dadilju, ona ih je odgajala, učila svemu, podučavala, kak je bilo u ono vreme. Advokat je poginul na konju 1920. – on je volil konje jahat, i jedan ga je zbacio, poginul je na mjestu. Kasnije se, 1927., razboljela njegova žena. Sin Ozren je poslije završil studij medicine i 1938. postal doktor – bolnica Merkur je poslije rata po njemu dobila imevii. On i njegova mlađa sestra Vanda bili su već kao jako mladi, od sredine 1930-tih, aktivni u SKOJ-u. Oni su se bili prislonili uz te neke socijalne ideje, mada im po staležu nisu pripadali, kaj ne vredi za sve. Slušal sam jedan intervju koji je Vanda dala na radijuviii – ona je pričala o svojem životu, i kako je 1937. njihovu kućicu u Gornjem Stenjevcu dala na korištenje Titu. To je bilo prije nego kaj je prešal s Hertom u Stenjevec. Ovo je bilo sigurno mjesto, na rubu naselja, uz šumu. Ozren je uhapšen krajem 1941. i 1942. je nastradal u Jasenovcu, mogel je imati 30-tak godina. Moj pokojni stric Tomo, najmlađi od tatine braće, je rekel da ga je vidil ujutro na Glavnom kolodvoru, tog dana kad su ga uhapsili. Jedno se vrijeme razmišljalo da se ovdje uredi memorijalni muzej al nije bilo ništ od toga, a i vlasnici su se promijenili. Kasnije, kad sam jednom prilikom bil kod bolnice u Zajčevoj i vidil da se zove “Dr. Ozren Novosel”, pomislil sam, Gle, pa to mi je sused nekad, mada ga ja ne poznam. Po njemu se i ova ulica zove Novoselova, mislim od 1978. Do tada se ulica zvala Borčec.

Portret dr. Ozrena Novosela (patinirana sadra), autor ak. kipar Ivan Sabolić, 1978.
(bista je stajala ispred Bolnice Merkur u vrijeme kad je bolnica nosila njegovo ime, danas je pohranjena u Gliptoteci HAZU pod inventarnim brojem G-MZ-7520 )

Stric Tomo u vihoru rata

Stric Tomo je 1941. bil mobiliziran, Pavelić ga je mobiliziral u njegovu vojsku – u Podsusedu je bila Pavelićeva kućaix, tam ju je stric čuval s dečkima iz Brdovca. On je onda imal 25 godina, završil je već vojsku (2 i pol godine), Kralja Petra čuval u Beogradu – bil je praktički gotovi vojnik. Stric je pripovedal da je u jednom trenutku napustil stražu i otišel s nekakvim dečkom iz Brdovca u lokalnu birtiju – tu si je malo popil i u tom stanju izjavil da bu ubil nekog komandira. Neko ga je otcinkal, rekel da se je grozil nekome, pa su ga Pavelićevi ljudi odmah uhapsili i otpeljali u Đorđićevu i na Prijeki sud. U to, ratno vrijeme, to je značilo smrt streljanjem. I da ga ne potepeju, ovak samo streljaju, oni su takve kao moj stric i partijaše koje su lovili, dali Nijemcima u njihovu legiju stranacax – evo vam ih, delajte s njima kaj hoćete. Ak pogine, nema veze… I tako je stric išel u transport od petsto Hrvata iz Zagreba na Krimxi, i gore je bil kao njemački legionar, godinu dana. Čak je jedan ruski avion zrušil i za nagradu dobil jabuke. Oni su bili sirotinja. Ovi su ti dali oružje i oblekli te, i u onu zimu odveli, di su oni po ruskim selima prosili jesti..ono kak vojska živi, to nit je uzorno nit je bilo kaj. Rat je. I onda je jedan dečko među njima, jel je bil zapovjednik, ne znam, on ih je sve pokrenul. Dečki, mi više ove ne slušamo, mi bežimo odovuda proć, to nije naš rat. I njih petsto okrenulo se za natrag, pustilo položaje. Trebalo je preći veliki dio ravnice, i tu su ih ovi mitraljirali iz aviona, i Nijemci i Rusi.. tu ih je poginulo. Ono kaj je uspjelo doći, uhvatili su zadnji vlak. Ja sam to gledal na karti, postoji jedna uvala, i tu je bil most, o tom je čak filmxii snimljen, di zadnji vlak prolazi, a most iza njih se ruši. Stric je bil u tom vlaku, pričal je da je na štengi visel čitavu noć, ruka mu se ukočila. Vozili su se kroz Palestinu, bili u El Shattuxiii. Odozdola su ih prebacili avionima u Beč, pa iz Beča natrag vratili u Zemun. Ja ne znam ko je to bil, oni su bili neregistrirana vojska, praktički dezerteri. U Zemunu su čekali, to je kaos bil, i onda su otišli u Frušku Goru di su bili partizani. To je bila 1944. jel je stric bil još godinu dana u partizanima. Znači, bil je u pet godina vojnik za Kralja Petra (tam je postal vojnik), pa Pavelićev vojnik, pa njemački legionar, onda partizan, i onda, on je htel otići odmah ’45. kad je bil kraj, pa ga nisu pustili nego su mu dali da bude pratioc vlakova sa žitom koje se vozilo iz Vojvodine za Rijeku – cela kompozicija je išla i on je bil odostrag. I jednom, tu u Zagrebu je kompozicija stala, i on je skočil doma se javit, i nakon ne znam koliko godina su ga vidli da je živ. Nit su znali di je, nit je on znal za njih. Kad mi je Tomo pripovedal o Rusiji, a to je bilo jako rijetko, znal se rasplakati. Jer je mislil da se nikad više ne bu vratil. Al evo, sudbina se poigra tak sa tobom da čovek sve to preživi, prejde…Kad je izašel iz partizana, ovi su mu davali direktorsko mjesto nekakve stolarije u Zagrebu, pa je on rekel da je on običan šegrt. Onda se zaposlil u trgovačkom poduzeću Grič ispod Katedrale, oni su imali sve stvari za hotele, bili su veletrgovina, nabavljali.. tam je radil do penzije. Bil je s mojom tetom, njegovom sestrom, u ovoj staroj drvenoj kućici u kojoj su odrasli, sve do pred kraj, nije se dal u ovu novu koju si je sam napravil i koja i danas evo, stoji.

Stric Tomo krajem 1930-tih, blizu Trga Marka Marulića (Botanički vrt u pozadini desno)

1950-te i 1960-te, svakodnevica i neke točke u prostoru

Zdenci

Ovaj zdenac kod nas na križanju je iskopan oko 1956-7. Bilo je teško pumpat vodu iz njega, ja sam moral celi se ko klinac skočiti, pa sam jednom i s glavom bubnul, rasekel sam si čelo. Tu su svi uzimali vodu za blago, za kuću. Krava mora popit barem 15 litri ujutro i isto toliko navečer. U blizini je nekoliko familija imalo svoje zdence u dvorištu, a ovaj je bil zajednički. Sebi sam dal zdenac iskopat oko 1980. Vodovod je mislim došel 1980-tih, kao i kanalizacija, do tad smo imali septičke jame.

Zdenac na Križanju u Gornjem Stenjevcu, snimljeno 2020.

Sredstva za čišćenje i pranje

Supruga Ana: Ja sam, kad smo došli ovdje 1974-5, prala veš dole na potoku. Prvo se kuhao u loncu, koji je morao biti samo za veš. To se uzme pepeo od čistog drva, kaj si na šporetu kurite, denete ga na veš, polijete ga z vodom i ostavite da stoji. U Zagorju kod mene smo spremali lužinu i s njom prali pod ili šareni veš koji smo onda splahnjivali u potoku.

Josip: Pojedete ti ruke ta lužina. Al dobro opere. Sapun se delao od kosti od pajceka, od kolinja – hitile su se one debele kosti sa lagvuštanjom, to je isto lužina koja se kupi u trgovini, i onda su se kuhale dok se ne pretvore u kašu. To se izlijalo u neku posudu i izrezalo u kocke, i to je bil sapun. On nije imal mirisa, ali bil je ok za veš prati, za ruke, za sve… Ostalo mi je par puta u životu da je mama kuhala taj sapun, jer pamtim da je uvek već u trgovinama, tih 1950-tih, bil nekakav sapun Jelen i prašak Plavi Radionxiv.

Topličina

U Topličini smo se igrali od malih nogu. Mi smo se svi gore, moja generacija, navčili plivati, jedan drugog. Kad sam bil klinac od 12-tak godina, voda mi je bila do brade. 1966., kad sam išal u vojsku, još se ta generacija dece kupala. Topličina je izgledala slično kao i danas, mada ne tako uređeno – bilo je nekakvo grmlje okolo, unutra mulja i raslinja, drača od kojeg sam uvek bežal. Drugima je to bilo zabavno, proći kroz drač pa pune kose toga isplivati van. Ja sam se bojal toga, jer po takvim mlakama bjelouške hoćeju ići.. Neki su unutra znali biti uru ili koliko, dok ne poplave, ja ne – ja sam s jedne na drugu stranu preplival i natrag, i beži van, meni je bilo zima.

Kamenolom

Današnjeg okretišta autobusa na Gornjem Stenjevcu nije bilo, put (Dubravica) je išel odmah uz Trotićev mlin gore, preko današnjeg igrališta ravno do kamenoloma, i dalje do planinarskog doma. Kamenolom je bil lijevo od špilje (Veternice). Žičara u dva traka je išla od kamenoloma dolje, do današnje čistine s lijeve strane staze prema Veternici. Jedan vagončić je išel dole a po drugoj strani prazni je išel gore. Dole, di je bila rampa, se kamen spuštal i odvozil dalje, prvo s kolima i konjima kasnije s kamionima. Bila su dvojica, jedan iz Borčeca i jedan prema Podsusedu, koji su kamion imali među prvima, oko 1957. Onda se taj kamen, „ciklon kamen” su ga zvali, uz Savu metal, ovo kaj je Sava popločana, to je od tog kamena.

Pogled na dio Gornjeg Stenjevca 1980-tih, snimila kćer Melita s prozora obiteljske kuće

BILJEŠKE UZ TEKST (priredila Maša Štrbac):

iKomorica je manji drveni objekt, u većini slučajeva samo s jednom prostorijom, a služila je zadružnoj obitelji kao prostorija gdje su pojedini članovi jedne manje, uže obitelji prenoćili. U njoj se također čuvala imovina, uglavnom škrinje s robom koju je žena prilikom udaje donosila u novi dom. Neke od komorica su kasnije znale poslužiti za stalno stanovanje. Redovito su građene od drvne građe. Izvor: Nada Gjetvaj, Naselja i narodno graditeljstvo u okolici Zagreba, objavljeno u knjizi: Etnografska baština okolice Zagreba, izd. Zadružna štampa Zagreb, 1988. (str 41).

iiTvornicu za pamučnu industriju d. d.(Tvorpam) je 1924. u Zagrebu osnovao austrijski poduzetnik Felix Pollack iz Beča, u čijem je vlasništvu bilo i više sestrinskih poduzeća u Austriji i Čehoslovačkoj. Odande je dopremljena većina rabljene opreme i strojeva za proizvodnju. Pogoni su bili smješteni u Gradišćanskoj ulici na Črnomercu, a proizvodnja je obuhvaćala izradbu posteljnoga platna, damasta, finih tkanina za rublje i odjeću, flanela i knjigoveškoga platna. Godine 1929. poduzeće je zapošljavalo više od 600 radnika, a proizvodilo je oko 15 000 metara tkanina na dan. Nakon krize tekstilne industrije tijekom 1930-ih novim vlasnikom tvornice postala je 1940. Švicarska banka, koja je zadržala isti proizvodni program. Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, te je pod starim nazivom i akronimom Tvorpam započelo obnovu proizvodnje, koja je za rata bila otežana zbog nedostatka sirovina i oštećenih proizvodnih pogona. U tvornici je instalirano 614 mehaničkih tkalačkih stanova, što je uz 723 zaposlena radnika omogućilo proizvodnju od približno 6,9 milijuna metara tkanina na godinu. Sljedeća faza obnove i modernizacije tvornice slijedila je 1958–59., kada je u pogone instalirano 98 automatskih tkalačkih strojeva te nekoliko strojeva za bojenje tekstila. Proizvodnja je tada povećana na 10,9 milijuna metara tkanina na godinu, a poduzeće je zapošljavalo gotovo 2000 radnika. U razdoblju 1960–64. otkupilo je objekte i zemljište Vojne pošte, čime se tvornički prostor gotovo udvostručio.U jeku okrupnjavanja poduzeće se 1964. spojilo s Predionom Zagreb i Predionom Klanjec u novoosnovani Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ). Na taj način stvorena je tehnološko-proizvodna cjelina, koja je uključivala proizvodnju od vlakana do gotovih tkanina i konfekcioniranih proizvoda. Sljednik te tvornice je Tvornica tekstila Trgovišće d. o. o. u Velikom Trgovišću, danas najveći proizvođač damastnih tkanina u Hrvatskoj, Izvor: https://tehnika.lzmk.hr/tvornica-tekstila-trgovisce-d-o-o/ (pristupljeno 20.6.2021.)

iiiProizvodnja konditorskih proizvoda u Hrvatskoj počela se ubrzano razvijati početkom 20.st. Zagrebački trgovci Slavko Deutsch i Julije König su 1902. osnovali Union, zanatsku radionicu za proizvodnju slatkiša i deserta od čokolade. Godine 1911. podigli su novu zgradu u današnjoj Branimirovoj 21 sa suvremeno opremljenim proizvodnim pogonom koji je godišnje proizvodio 1300–1500 t robe, a zapošljavao 250 radnika. U to su vrijeme bili prvi industrijski proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi (izvor: (izvor: https://tehnika.lzmk.hr/konditorski-proizvodi/ ). Vilim Bizjak je 1923. osnovao tvornicu keksa Kr. Dvorski dobavljači V. Bizjak i drug u Rogaškoj Slatini, koju je 1928. preselio u Zagreb u Savsku cestu 32. Tvrtka je zapošljavala 140 do 230 radnika. Te dvije tvornice te Grič, tvornica čokolade, bombona, marmelade i jestivih ulja, Ivan Kohek i drug objedinjene su 1950. kada postaju Kraš, koji danas s ponosom ističe 1911. kao godinu osnutka. Godine 1938. u Unionu je radilo 330 do 390 radnika. Ne znam jesu li u to ubrojana djeca koja su, poput Josipove mame, radila u tvornici, iako je dječji rad Zakonom o zaštiti radnika iz 1922. bio zabranjen. Propisi se nisu poštivali, o čemu piše i Mira Kolar-Dimitrijević u tekstu „O socijalnoj strukturi radništva Hrvatske u razdoblju između dva rata”. U to je vrijeme povećan udio žena kao jeftinije radne snage te se njihovo zapošljavanje, kao i zapošljavanje djece, preferiralo tamo gdje je to priroda posla dozvoljavala. U Zagrebu su 1934. žene činile 39,42% radne snage, a njihova je nadnica 1938. godine iznosila 64% nadnice muškog radnika. Događalo se da muški član obitelji ne može naći posao i da obitelj uzdržavaju žena i djeca. Izvor: M. Kolar-Dimitrijević, “O socijalnoj strukturi radništva Hrvatske u razdoblju između dva rata”, Časopis za suvremenu povijest, vol.2, br. 1, str. 77-102, 1970. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/165364 Pristupljeno 21.6.2021.

ivPakiranje bajadere iz 1910 – https://antimuzejportal.wordpress.com/2021/03/06/dizajn-kutija-union-bonbona-iz-1910-godin (pristupljeno 20.6.2021.)

vU međuratnom razdoblju industrija u Zagrebu bila je u porastu ali baza tih poduzeća postojala je prije 1918. godine. Ulaganja su bila uglavnom usmjeravana u one industrijske grane koje su zahtijevale manje kapitala a omogućavale su najlakši i najbrži put do profita. Najbrži je napredak ostvaren do svjetske ekonomske krize 1929., potom je nastupilo razdoblje snažne recesije, a znakovi oporavka i povratak na stanje prije krize počeli su tek u zadnjim godinama pred Drugi svjetski rat. Naročito se razvila tekstilna industrija, zatim kožna, kemijska i metalna industrija. Razvoju industrijskog gospodarstva u gradu pogodovala je agrarna prenapučenost i velik broj nezaposlenih u okolici, poglavito Hrvatskom Zagorju koje će postati najjači rezervat industrijske radne snage i čije se stanovništvo u njega masovno doseljava. U razdoblju od 1910. do1948. godine stanovništvo Zagreba se više nego utrostručilo, s najvećim udjelom zaposlenih u industriji i obrtu. Broj industrijskih radnika u gradu povećan je s otprilike 8.000 u 1919. na otprilike 20.000 u 1940. (izvor: Ivana Žebec Šilj: Industrija u Zagrebu od 1935. do 1939. godine, doktorski rad, Mentor: Dr. sc. Suzana Leček, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, 2011., dostupno na https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:111:418961, pristupljeno 20.6.2021.). Bosiljka Janjatović je mijene u položaju radnika podijelila u tri faze – od 1918-1929, do početka velike ekonomske krize, uslijed velikog broja nezaposlenih i inflacije, nadnice padaju u odnosu na 1914. godinu do 50%. U vrijeme kad su ekonomska kriza i nezaposlenost na vrhuncu, od 1930-1934., nadnice se dalje smanjuju, otpuštaju se kvalificirani radnici i umjesto njih upošljava se nekvalificirana radna snaga, po mogućnosti ženska i dječja, kao jeftinija. U trećoj fazi, od 1935 – 1941., nadnice su i dalje ispod egzistencijalnog minimuma, a pritisak na radno tržište nezaposlenih radnika i onih koji su to postali zbog proletarizacije sela ne prestaje. Nizak standard radnika ne ogleda se samo u niskom standardu radnih uvjeta nego i u niskom standardu stanovanja. Radi se uglavnom na strojevima koji su uvezeni u zemlju i tehnološki zastarjeli, bez sredstava zaštite na radu. (Izvor: Bosiljka Janjatović: Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941. godine, izd. Sindikalna škola Hrvatske i NIU Radničke novine, 1981., dostupno na poveznici OVDJE ). Ne čudi stoga da su razdoblje nakon gospodarske krize karakterizirali valovi štrajkova. „Na području Savske banovine tijekom 1936. štrajkalo je 23648 radnika i namještenika. Od ukupno 186 štrajkova bilo je 156 pokreta u industrijskim poduzećima, a 30 pokreta u zanatskim poduzećima. Prema izvještaju predsjednika Trgovačko-industrijske komore u Zagrebu razloge za ove radničke pokrete treba tražiti u agitaciji izvjesnih radničkih organizacija kako bi se stvorila što povoljnija osnovica kod provedbe propisa o minimalnim radničkim nadnicama.” (Ivana Žebec Šilj, 2011., vidi iznad u istoj natuknici)

viVanda Ibler, udana Novosel (Zagreb, 26. II. 1887 — Zagreb, 22. I. 1945) dolazi iz ugledne obitelji Ibler, čiji su članovi bili istaknuti pojedinci: kći je Janka Iblera, književnoga kritičara i publicista i sestra Drage Iblera, arhitekta. Do 1908. objavljivala je kazališne kritike i osvrte iz kulture i književnosti. Povremeno je prevodila s engleskog. U 1920-ima je s Berislavom Borčićem i Andrijom Štamparom promicala zdravstvenu kulturu i higijenu. God. 1921. vodila je Sekciju za zdravstveno prosvjećivanje u Zdravstvenom odsjeku za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje, a 1924. bila predstojnicom Službe za zdravstvenu propagandu u Institutu za socijalnu medicinu Ministarstva narodnoga zdravlja, koji 1926. postaje dijelom novoosnovanoga Higijenskoga zavoda sa Školom narodnoga zdravlja. Organizirala je higijensko-domaćinske tečajeve na terenu i projekcije zdravstveno-poučnih filmova, za izradbu kojih je prikupljala opremu i građu sudjelujući u stvaranju filmskoga fonda Škole narodnoga zdravlja. Izvor: Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8302 (pristupljeno 20.6.2021.)

vii“Merkurov sanatorij”, prethodnik današnje Kliničke bolnice Merkur, osnovan je 1930. i do 1945. je bio elitna bolnica po svojim smještajnim kapacitetima i eminentnim liječnicima koji su u njemu radili. Godine 1939. sanatorij je proširen te je imao ukupno 203 kreveta u odjelima: Interni odjel, Kirurgija, Ginekološko – porođajni odjel i ORL. Sanatorij je bio najsuvremenije opremljen, u njemu je bilo zaposleno 116 radnika, od kojih je 17 liječnika, 1 biokemičar i 20 sestara – bolničarki. Na Internom odjelu otvorena je srčana stanica, koja je raspolagala najmodernijim /u to doba/ elektrokardiografom. U Ginekološko – porođajnom odjelu su bile dvije rađaonice, posebna soba za novorođenčad sa sistemom staklenih boksova i poliklinički dio. U Kirurškoj djelatnosti su bile dvije dvorane za operaciju, s novom sterilizacijom, posebnom prostorijom s endoskopijom i posebnom ambulantom za rad specijalističkih službi kirurga. U rendgenološkom odjelu proširen je prostor i nabavljen treći RTG aparat, za ono vrijeme najsuvremeniji, šestventilni “Siemensov” aparat. Izvor: Mrežne stranice Kliničke bolnice Merkur https://www.kb-merkur.hr/merkur-informacije/povijest-bolnice (pristupljeno 20.6.2021.)

viiiRiječ je o emisiji na Hrvatskom radiju, „Ljudi 20. stoljeća” urednika i voditelja Arisa Angelisa – Vanda Novosel dala je u okviru te emisije intervju u tri nastavka od po sat vremena, koji su emitirani u siječnju i veljači 2008. godine. U njemu govori o svom dugom životnom putu i o svojoj obitelji, između ostalog o ocu Draganu kao prvom intelektualcu u skromnoj obitelji iz Markuševca, školovanom pravniku koji je prvi posao dobio u Slunju; o mami Vandi i sloganu iz edukativnih filmova o zdravlju koje je prikazivala: „Peri ruke prije jela poslije ispražnjenja tijela” koji je njima kao djeci bio smiješan; o tome kako je mama početkom 1920-tih udomila izbjeglicu iz Rusije, ženu kojoj su pogubili muža i dijete, koja je njenoj djeci davala poduke; o svom ranom opredjeljenju za ravnopravnost žena, o zgranutosti nad siromaštvom u kojem su mnogi živjeli i kako je to oblikovalo njen lijevi svjetonazor; o bratu Ozrenu koji je specijalizirao plućne bolesti i postao doktor 1938., a uhapšen je 20.11.1941., o tome kako je bio cijenjen među svima koji su ga poznavali, kako je brzo i točno ocjenjivao ljude. O tome kako je, upravo na prijedlog osoblja bolnice, Merkurov sanatorij 1959. preimenovan u bolnicu Dr. Ozren Novosel, ime koje je bolnica nosila do 1992. kad joj je vraćeno ime Merkur. Na nekoliko mjesta spominje i Gornji Stenjevec, u kojem je otac na majčin poticaj kupio imanje, koje će djeca kasnije prodati i do kojeg se moglo doći „kroz vrtove i voćnjake”, a da te nitko u selu ne vidi, što je u vrijeme rada u ilegali bila velika prednost…. Zapisi se čuvaju u Arhivu Hrvatske radiotelevizije, Odjelu Fono gradiva, Odsjeku Audio dokumentacije.

ixNisam uspjela utvrditi o kojoj je kući riječ jer se uz Pavelića veže nekoliko adresa u Podsusedu – u ulici Blanje su otprije živjeli Pavelićevi roditelji a on je u neposrednoj blizini sebi podigao kuću (Izvor: monografija„Podsused – vjerski život i tradicija/kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština”, grupa autora, izd. Župa sv. Ivana Bosca, Podsused, 2009.)

xRiječ je o tzv. Hrvatskoj legiji, postrojbama kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva koje su činili Hrvati i koje su se u sastavu njemačke i talijanske vojske borile na Istočnom bojištu. U sastavu njemačke vojske to je bila 369. ojačana hrvatska pješačka pukovnija (Verstärktes Kroatisches Infanterie Regiment 369.) kroz koju je prošlo 6300 domobrana, dok je u Zrakoplovnoj legiji bilo 360 zrakoplovaca. Zapovjedni jezik bio je njemački, a odore njemačke s hrvatskim grbom, jer saveznici nisu priznavali NDH kao ratujuću stranu. Dana 29. rujna 1942. godine 369. pukovnija je ušla u Staljingrad, u okviru poznate Staljingradske bitke, a oni koji su preživjeli, po njenom završetku, 2. veljače 1943. predali su se Sovjetima (Izvor: Alan Labus. (2010). ‘Bitka za Staljingrad i promidžba NDH: Kako je po odluci vodstva NDH poraz Osovine u tisku NDH pretvoren u pobjedu’, Časopis za suvremenu povijest, 42(1), str. 73-90. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/60120 (Datum pristupa: 21.06.2021.) Josipu Križaniću nije poznato u kojoj je postrojbi bio njegov stric Tomo, no njegov je ratni put, a možda i ratni putevi brojnih drugih, neimenovanih vojnika onoga vremena, u dijelu sličan onome Marka Mesića, zapovjednika 369. pukovnije – kratki prikaz dao je Davor Krile u Slobodnoj Dalmaciji od 11.3.2018. godine: https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/mesic-je-napad-na-jugoslaviju-docekao-kao-casnik-kraljevine-zatim-je-nosio-odore-paveliceve-i-hitlerove-vojske-zivog-su-ga-pokopali-a-nakon-toga-sluzio-je-staljinu-i-titu-535467 (pristupljeno 21.6.2021.)

xi1942. Krim se našao pod Njemačkom, koja ga je podredila rajhkomesarijatu Ukrajina, zatim stvorila poseban okrug Krim. Rukovodeći se uvjerenjima o povijesnoj nazočnosti Gota na Krimu, nacisti su proglasili poluotok iskonski njemačkim područjem, planirali su totalno iseljavanje stanovništva doseljavanjem Njemaca. Izvor: Krim kroz povijest, izd. Katedra za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Udruga „Hrvatsko-ukrajinska suradnja“ https://croatia.mfa.gov.ua/storage/app/sites/21/Documents/1krim-pdf-pt-09-09-2020.pdf

xiiNisam uspjela utvrditi na koji film Josip Križanić misli, a on mu se ne sjeća naslova

xiiiEl Shatt [elša’t] je predjel u Sinajskoj pustinji nedaleko od Sueskoga kanala u Egiptu. Za II. svjetskog rata saveznici su podignuli logor za izbjeglice s područja bivše Kraljevine Jugoslavije. Većina je dopremljena potkraj 1943. i u prvoj polovici 1944. U logoru su izbjeglice, ukupno oko 20 000, organizirali svoju upravu i razvili kulturno-prosvjetni život. U travnju 1945. počeli su se vraćati. Izvor: El Shatt. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17771 Pristupljeno 20. 6. 2021.

xivSapun Jelen i prašak Radion dio su povijesti tvrtke u Osijeku koja od 1953. nosi naziv Saponia i danas uspješno posluje sa 782 zaposlena (Izvješće iz 2020.) – izvori: https://tehnika.lzmk.hr/saponia-d-d/ i https://www.saponia.hr/hr/ (pristupljeno 20.6.2021.)

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite