Zvonimir Trotić

Zvonimir Trotić poznat je kao vlasnik mlina u Dubravici 109, jednog od dva mlina u Gornjem Stenjevcu koji su i danas u funkcijii, a kojih je nekad, prema kazivanju mještana, bilo duž cijelog potoka Dubravica, sedam ili osam. Mlin je zaštićen kao nepokretno kulturno dobroii no treba ga obnoviti – g. Trotić postavio je 2009. godine novi crijep, dalje treba urediti zidove i unutrašnjost koje su načeli i nedavni potresi. Zvonimir Trotić odrastao je u Gornjem Stenjevcu, ovdje živi od 1953. godine i vođenje mlina nije bio njegov jedini niti glavni posao – stoga smo razgovor proširili i drugim temama.


Tatina familija, Trotići, su s Bizeka, mama je odavde, iz familije Jadanec – rođena je preko puta, kod bunara (uz Dubravicu, prije skretanja prema Novoselovoj), još stoji stara kuća. Visoko na Bizeku smo imali kuću, di je lovački dom od Ponikvi. Tata je 1950. počel ovdje radit kuću – tu je bil ovaj mlin i pored njega jedna soba i kuhinja, valjda za mlinara. Tata je taj dio porušil i do 1953., kad je napravil prvu deku, smo doselili ovdje.

Obiteljska kuća u izgradnji, s mlinom lijevo

Djetinjstvo

Rođen sam 1947., u školu sam počel hodat 1953. Išel sam na Bizekiii prva četri razreda. Preko puta škole su bili deda i baka, pa sam na velki odmor išel njima na gablec. Druga četri razreda sam bil u Podsusedu, onda još nije bila Ada Prica gotova. Išel sam u školu Matija Gubec, pod Stari grad, tam je bila nova škola napravljena

Svaka kuća je imala krave, svinje, a bogatiji su imali i konje, volove, i s tim su radili, orali, sijali i sve. U dućan se išlo samo po ulje, sol i šećer. Mama je rekla, odi prejdi u Mutimir dućan, dva deci ulja donesi, i onda je on imal onu mericu, u bačvi je bilo ulje, zagrabil, traktur (ljevak), natočil dva deci. I onda si pojel malo ulja i malo kruha i to je to. Ljudi su se jako mučili prije jer se sve ručno radilo. Oni su imali šape i žile ko olovke tu po rukama. Trebalo je orati, drva piliti. Kad su išli tata moj i brat njegov u šumu po drva – sneg, zima, pilak dva metra – celi dan su podrezivali to drvo, ja tebi, ti meni. Celi dan. To je trebalo snage, energije. Imali su špeka, kuruznog kruha, luka i domaće vino. I živjeli su, žilavi su bili.

Zanimanja u obitelji

Mamin tata, moj deda Ivan Jadanec, poginul je kad sam imal 3 godine, 1950., u obližnjem kamenolomuv – minirali su, nije se valjda dobro sakril i pogodil ga je kamen. Tata (Zvonimir Trotić, r. 1924.) je izučil zanat za strojobravara negdje kod Maksimira, onda ga je zatekal rat. Bil je ranjen 1942-3. negdje u Bosni, imal je sreće da je preživil prostrjelnu ranu iznad srca. Operirali su ga na Svetom Duhu. Poslije rata se zaposlil u Cementari, radil je na održavanju postrojenja. U 7-8 mjesecu, kad su bili godišnji raspusti, bil je remont tih postrojenja. To su bili ogromni mlinovi koji su drobili lapor i vapnenac, i onda je to prelazilo u neke kao cisterne u kojima su bile ogromne čelične kugle – ja sam klinac bil, jedva sam ih držal na ruki – one su se nutra s tim materijalom vrtile i pravile taj cement. I onda je to išlo preko silosa, punile su se vreće i kolone ljudi su s konjima dolazili. To je bilo vrijeme izgradnje tvornica, tu su bili Končarvi, u Podsusedu tvornica turpija Jugorapidvii, pa Jedinstvo, oni su radili postrojenja za preradu voća i povrća, najviše za Rusiju, onda Utenzilija, tvornica lanaca svih vrsta, pa Risviii tvornica gumenih proizvoda kraj Bolnice Vrapče, di su sad stanovi. Tata je iz Cementare prešal u Ris i tu je bil do penzije. Ja, kad sam 1969. došel iz vojske, našel sam posel u Tvornici računskih strojeva, TRSix, to je bilo u Braće Kavurića onda (današnja Hebrangova). Tvornica je bila dosta velika i poznata, onda su izašle te kase za dućane, ali je Digitron počeo s elektronikom i tu su nas istisnuli. Tu sam bil 22 meseca, onda sam našel prijatelja z Vrapča koji je radil u Tesli. Onda smo otišli na pijaču u Črnomercu, pričali, velim “Čuj Štef, kak ti je tam kod tebe”. Mi smo u TRS-u radili tri smjene ali je bila mala plaća za to. On veli, “Odi kod mene u Teslu, primamo već godinu nove radnike”. Tak sam ja u Teslux došel u drugom mesecu 1971. Radil sam u tri smjene, od 6 do 14, od 14 do 22 i od 22 do 6 ujutro. I onda smo mi narasli. Kad sam ja došel bilo nas je 3 tisuće i nešto, za 7-8 godina prek 6 i po tisuća. I posla za svakoga. I svaka tri mjeseca jedna plaća viška, od poslovanja. Pa smo napravili fasadu na kući, dotjerali sve s time.

Izgradnja ceste  “za pokolenja”

Prije su cestari čistili grabe uz ceste, bile su lokve pa su oni na konjima nosili tucanik, i onda su ga razgrinjali. Mi smo po tim lokvama volili gackati. Tu di je sada igralište (kod mjesnog odbora) pa do kuća prek puta bilo je gmajnje – tu je bila takva močvara, kad bi nogomet igrali i lopta pala nutra, išel si do koljena u blato po nju. To je bilo sredina 1950-tih. Onda, kad sam već bil srednjoškolac, oko 1960-te, počela se graditi cesta (Dubravica). Mi smo napravili zemljane radove, sve što se dalo ručno napraviti, skroz dole do Karažnika, onda su tek došle mehanizacije. Bilo nas je moje generacije, omladinaca. To je bilo vrijeme omladinskih radnih akcijaxi, ORA Sava i slično, to se radilo za pokolenja. Ovaj most dole, ispod kojeg ide potok (Dubravica), to smo sve sami na ruke skopali, zašalali, na cesti betonirali.. Potok je prije bil otvoren. Autobus smo dobili 1963.

nekadašnje gmajnje je danas igralište na kojem se, posebno u ljetnim večerima, igra lokalna mladež

Društveni dom

Društveni dom je napravljen desetak godina kasnije, oko 1970-te. I tu smo mi, omladina radili – bili su majstori, voditelji, ali mi smo napravili zemljane radove i poslije bili na ispomoći kao radna snaga za sve kaj je trebalo. Tu je bila Mjesna zajednica Gornji Stenjevec koja je bila vlasnik tog objekta. Nutra je Pilj radil, Bogumil se zval – kaj si god trebal, papire kakve, dozvole za nešto, nis trebal ić na Općinu. Prejdeš kod Pilja, rečeš kaj trebaš. Pa su tu bili sastanci: trebalo je elektrifikaciju provesti, pa smo kanalizaciju dobivali tak negdi 1980-tih, kopali su četri metra duboko, onda je išla voda.. Poslije, kad se država preokrenula u 1990-tima, nisu znali kaj bi s tim objektom – da će napravit dječji vrtić, nije adekvatno, da bu knjižnica, nije za to. Kafiće nisu dali jer je to bilo onda preopasno i tak. Bile su svadbe ponekad, nove godine su se slavile. Na početku Domovinskog rata tu je bila vojska – došel je auto i otpelal ih na Pokupsko ili nekuda na ratište, i onda kad su odradili tih osam sati onda su se vratili natrag. Tu su noćili, jeli, kuhali…I mi smo ih hranili. Dolazili su tu k meni po brašno. I mi smo hodali čuvati trafo stanice, kulturne spomenike, školske objekte, tvorničke hale.. U zgradi je danas mjesni odbor, ali mislim da prostor nije iskorišten ni blizu koliko bi mogao biti.

Zgrada nekadašnjeg Drušvenog doma, danas Mjesnog odbora Gornji Stenjevec

Voćnjak

Ja sam gore na Mačkovcu imal voćnjak, 150 stabala jabuka. Bile su četri vrste jabuka, to sam posadil, sve prema uputama prijatelja agronoma, i održaval. Bral sam ih krajem 9 meseca, početkom 10. I jedamput sam išel jedno popodne gore, Golf crni, muškarac i žena u voćnjaku beru jabuke, svaki s vrećom za krumpire, i pet punih u autu. Ja stojim kraj auta, oni dođu, i da buju malo nabrali. A nabrali 200 kg jabuka u pet vreća. A kak te nije sram. Onda se on brani, pa pogle koliko je tebi ostalo. Planinari idu s praznim vrećama gore, vraćaju se s punima. 2009. su mi pobrstili sve. Ja sam mislil, kad odem u mirovinu, budem se s tim pomalo zabavljal. I onda ništa, kolegu Jožu, daj dođi s traktorom, sajlu oko voćke, i vadi van. Svaku kad je ćupil mene je čopil.. a bile su u najboljem rodu, stare jedno 10-12 godina, taman.

pogled na predjel u bizini nekadašnjeg vočnjaka, fotografirano 2019.

O mlinu

Ja i pokojni Boris, brat, znali smo otići gore dedi reći da ima za mljeti i onda bi on tu došel – tu je bil nutra krevet, di je on prespaval dva-tri dana dok je napravil brašno. Ak je radil malo finije brašno, 5 kila je na sat napravil. To je polako išlo, jer je bil drveni kotač – dok je bil novi, dobro se je vrtelo, ali je s vremenom to strulilo pa je špricala voda na sve strane i kotač se sporo vrtil. Ta kola i cijeli mehanizam su radili cimermani, godinu dana i više – bilo ih je tu na dvorištu, sjećam se, trebalo je ploče ispiliti, pa se iz ploča radio okvir, pa onda pregrade i te drangulije, onda montaža. Sve se ručno radilo, bušilo, a trebalo je bit precizno. Radilo se od borovine, koja je najčvršća i otporna na vodu.

Mlin s potokom i okolnim zelenilom je ugodno pribježište u vrijeme ljetnih vrućina

Posla na mlinu je uvijek bilo, ljudi su hranili stoku, kruh se pekel doma. Ja sam mljel sve osim kave i paprike, da karikirano rečem: kukuruz, ječam, raž, leću, soju… Tu su bili Kinezi preko puta, dovezli su mi 40 kg riže. I tad sam prvi put u životu rižu mljel u fino, mekano brašno. Kad su mi donesli komad kruha od te riže, nisam finiji kruh jel, kako to diše. Ovi su mlinski kameni mijenjani 1945., kad i crijep koji je bio do 2009., kad sam ja stavil novi. Da nisu to dečki napravili, pal je velki snijeg, to bi se bilo sve urušilo, crijep je bil slab. Mlinski kamen se tuširal, klepal (namještao, podešavao): osovina od orahovog drveta se stavljala u donji kamen i na nju stavljal gornji – on se okreće i melje brašno. Ali je to trebalo iscentrirat sa kajlama. Iznad kamena se stavila osovina s kokošjim perom na kraju – ako je pero negdje dodirivalo kamen, trebalo je podesit nagib. Jer ako kamen malo visi, mljeti će samo na jednoj strani, drugi dio će ići krupno. I onda još, kamen bi se skinul, letva namazala crvenom bojom za beton, i njome se išlo po kamenu – di je boja ostala, taj je dio kamena trebalo skinut. Kad se to napravilo, onda se kamen vratil gore. Oba su kamena spuštenih rubova i razmak se između njih smanjuje prema krajevima – jer ne može kamen odjednom usitnit cijelo zrno, nego ga postepeno drobi, od sredine prema rubovima. U sredini prima zrno, prema rubu ga finišira. I onda ovo sitno ide van. Prošle godine je istrulila osovina gdje je ležaj vani, drvo se razglodalo i kotač nije više bil u centru neg je išel gore-dole. Pa smo išli ja i susjed građevinar nekaj raditi, popravljat, no među tim došel je taj nesretni potres u Zagrebu, poslije na Banovini, on je sad zauzet…Mene i sad zovu, svaki tjedan, jeste popravili mlin. To su ljudi koji imaju svoju kuruzu, svoje sjeme, svoju obradu. Recimo, bijeli kukuruz koji ne trpi nikakav špric niti umjetna gnojiva. Ako ga s tim tretirate, on će uvenut. Ljudi to rade za sebe, a mljel sam i za pekare. Strojni mlinovi rade na valjke – on nasipa sve kaj mu donesu u silose, i to pumpe guraju u valjke, i onda vam nagrabi brašno od tko zna koga. Ovdje, kaj ste vi meni dopelali, to bute dobili. I ovaj mlin dela na vodu, sporije od onog koji dela na struju, pa se brašno ne „spali”.

Posjet mlinu u travnju 2021. s Mirjanom Rončević iz Gornjeg Stenjevca; na fotografijama detalja su dijelovi složenog mlinskog postrojenja koje, unatoč robusnom izgledu, treba biti izvedeno krajnje precizno da bi funkcioniralo; ilustracija objašnjava funkcioniranje pojedinih djelova unutar cjeline

fotografije iz arhive Zvonimira Trotića: fotografiranje uz mlinsko postrojenje 1986. godine i mlinsko kolo u pogonu

Matija Pokrivka
Umjetnik Matija Pokrivka je u svojoj knjizi “Mlinovi u Hrvata” (izd. Birotisak, 2004.) mlinu u Dubravici posvetio crtež i pjesmu

BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

iDrugi sačuvani mlin u Gornjem Stenjevcu, na adresi Junkovićev put 2, uređen je u restoran V starem melinu – http://vstaremmelinu.com/restoran/

iiMlin u ulici Dubravica 109 izgrađen je u 19. stoljeću kao zadružni mlin obitelji Coljak i jedan je od rijetkih na Medvednici koji je, zaslugom obitelji Trotić i danas u funkciji te je zaštićen kao nepokretno kulturno dobro. “Dvoprostorni objekt, pravokutnog tlocrta, s dvostrešnim krovištem pokrivenim biber crijepom, građen je od kamena, izvana žbukan. U prvoj, ulaznoj prostoriji smješteno je mlinsko postrojenje, u drugoj škrinje i vreće za brašno, a nekada je služila i za boravak mlinara.” Izvor: Galerija nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba.

iiiOsnovna škola u Bizeku djelovala je od 1933. do 1962. godine pod različitim nazivima, u vrijeme kad ju je pohađao Z. Trotić kao Narodna osnovna škola Bizek. Izvor: Registar arhivskih fondova i zbirki RH http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_6250

ivIzgradnja i svečano otvorenje Osnovne škole Podsused bilo je 1957. godine, a nastava u novoj školskoj zgradi započela je 1958. godine. Godine 1961. škola je dobila ime „OŠ Matija Gubec“, a 1991. godine OŠ bana Josipa Jelačića. Izvor: mrežne stranice škole: http://os-bana-jjelacica-zg.skole.hr/skola/povijest

vU Gornjem Stenjevcu i okolici bilo je nekoliko kamenoloma, najpoznatiji je kamenolom na Bizeku, a pored njega bio je jedan, prema kazivanjima mještana, zapadno od špilje Veternice te u Dolju gdje je postojala tvornica građevnog kamena “Dolomit”

viKončar je danas hrvatski koncern (grupa) sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je osnovano 1921. pod nazivom Elektra d.d., potom je preimenovano u Hrvatski Siemens d.d., 1945–90. poslovalo je kao Rade Končar, a od 1. I. 1991. pod imenom Končar – Elektroindustrija d.d. Osnovni proizvodni program grupe Končar obuhvaća elektroopremu i postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije (motori, generatori i transformatori) te za transportne sustave i električnu vuču (pokretne stube i dizala, električni vlakovi i lokomotive, tramvaji), a proizvodi su tijekom godina izvezeni u više od 100 država svijeta. Grupa Končar u svom sastavu ima matično poduzeće Končar – Elektroindustrija d.d. i devetnaest ovisnih društava s ukupno oko 3500 zaposlenika. Izvor: Končar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32723

viiJugorapid je bila tvornica reznoga alata sa sjedištem u Zagrebu, nastala od obrtničke radionice za nazubljivanje, oštrenje i popravak turpija koju je 1855. utemeljio Antun Faber, turpijarski majstor podrijetlom iz Moravske. Od 1867. do 1925. radionica se nalazila na adresi Potok 56 (danas Tkalčićeva ulica 74) a onda je preseljena u novi pogon u Miramarskoj 23. Sredinom 1930-ih tvornica je postala vodeći industrijski pogon za proizvodnju i servis turpija u Kraljevini Jugoslaviji. Do II. svj. rata broj radnika kretao se između 40 (1935) i 65 (1941). Industrijski kompleks Tvornice turpija A. Faber i sin, oštećen u bombardiranju Zagreba 1945., obnovljen je i nacionaliziran početkom 1947. te je do 1953. poslovao kao državno privredno poduzeće Tvornica turpija Zagreb. Potkraj 1955. proizvodnja je preseljena u prilagođeni i dograđeni kompleks nekadašnje tvornice betonskih proizvoda u Jankomiru, a reorganizacija poslovanja i proširenje proizvodnoga programa uvjetovali su 1958. promjenu naziva poduzeća u Jugorapid tvornica reznog alata Zagreb. Uz proizvodnju turpija, tokarskih noževa od brzoreznoga čelika i noževa za industriju, pilnih glodala, listova za ručne i strojne pile te dijamantnih matrica, poslovanje tijekom 1970-ih i 1980-ih obilježili su konstruiranje i izradba složenijih reznih alata i strojeva u standardnoj izvedbi ili po narudžbi. Isticali su se specijalni alatni strojevi (za nasijecanje turpija i rašpi, za valjanje limova, brusilice za oštrenje glodala, pneumatske preše), alati za injekcijsko prešanje polimera, alati za tlačni lijev, alati za mehaničku obradbu lima, alati za kovanje iz tvrdih metala, te matrice, valjci i trnovi za izradbu cijevi. Specijalizacija proizvodnje i nabava suvremene opreme sredinom 1980-ih svrstale su Jugorapid u vrh industrije alata u SFRJ. Broj zaposlenika kretao se između 460 (1975) i 635 (1985). Potkraj 1980-ih problemi s uvozom sirovina otežavali su poslovanje, a smanjene tržišne potrebe te izostanak ulaganja u opremu i razvoj tehnoloških procesa stvorili su gubitke početkom 1990-ih. Jugorapid je 1991. preimenovan u Rapid poduzeće za proizvodnju alata i strojeva, a potkraj 1992. obavljena je pretvorba u dioničko društvo. Nad poduzećem je 1996. pokrenut stečajni postupak, nakon čega je broj radnika smanjen na 20 (1997). Do 2001. prodane su nekretnine (zemljište i objekti), prava na korištenje imena poduzeća i zaštitnoga znaka te ostala prava društva Rapid u stečaju. Izvor: Jugorapid. Portal hrvatske tehničke baštine Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. (G.Arčabić) – https://tehnika.lzmk.hr/jugorapid-zagreb/

viiiPočetkom 1930-ih, zagrebačka farmaceutsko-kemijska tvornica Kaštel (kasnije Pliva) osnovala je radionicu za proizvodnju higijenske gumene robe, koja je jedina u tadašnjoj državi proizvodila prezervative (pod nazivom Ris) te proizvode za medicinsku uporabu (cijevi za irigatore, sisaljke, kapaljke i sl.). Od 1934. radionica djeluje kao samostalna tvornica gumene robe Ris. Tijekom vremena, a posebice nakon II. svj. rata asortiman proizvoda tvornice širio se, te obuhvaćao i raznovrsnu drugu gumenu robu (rukavice, gumene pelene, maske za ronjenje i peraje, dječji i meteorološki baloni, brtvila za hladnjake i perilice, brtve i crijeva za automobile i dr.). Od 1975. u Risovim pogonima u Gradačcu (BIH) proizvodili su se gumeni čamci Maestral. U Risu je do početka 1990-tih radilo 2.500 radnika i radnica, u proizvodnom kompleksu od 38.000 m2 u Vrapču i u pogonu u Jankomiru. Slijedom niza preprodaja od 1993. prodano je vrijedno zemljište u Vrapču na kojem je podignut stambeno-poslovni kompleks. Program proizvodnje gumenih proizvoda nastavilo je 2005. poduzeće Monaris iz Gornje Stubice, koje danas proizvodi pretežno prešane gumene proizvode (za automobilsku industriju i za proizvođače bijele tehnike) i ekstrudirane gumene proizvode (brtve, profili, odbojnici, vrpce). Izvori: Guma. Portal hrvatske tehničke baštine Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. (M. Erceg) – https://tehnika.lzmk.hr/guma/ i portal Lupiga- https://lupiga.com/vijesti/a-nekad-smo-bili-ispred-japana-oni-dokazuju-da-nije-sve-moralo-propasti-i-da-se-ovdje-moze-proizvoditi-i-izvoziti?page=3

ixTvornica računskih strojeva Zagreb osnovana je 25. ožujka 1948. godine kao jedna od prvih tvrtki u hrvatskoj računalnoj industriji. Proizvodila je mjerne instrumente za medicinu, kalkulatore, računske strojeve, kao i mini i mikroračunala, pisače i terminale. S adresom u Hebrangovoj 21, tvornica je proizvela neke od najpoznatijih uređaja iz domaće povijesti računske tehnike, kao što je, primjerice, mehanički računski stroj Calcorex ili TRS mini računalo 701. TRS se tijekom 1980-ih reklamirao pod sloganom “Tako Reći Super”, a u tvornici je svojedobno djelovao i Davor Grünwald, prvi školovani industrijski dizajner u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tvornica danas više ne postoji, pretvorba društvenog poduzeća TRS izvedena je 1993. godine. Izvor: Facebook stranica Hrvatskog povijesnog muzeja – https://www.facebook.com/HISMUS.zagreb/posts/3903235293063550/ i https://mrezadizajna.com/katalog/elektronicki-kalkulator-trs-506

xEricsson Nikola Tesla d.d. je poduzeće za proizvodnju telekomunikacijske opreme, softverskih rješenja i usluga. Osnovano je 1948. kao Servisno poduzeće za montažu i održavanje telegrafskih i telefonskih uređaja spajanjem radionice Telefonservisa, nacionalizirane tvrtke za telefoniju Fuld i Odjela slabe struje poduzeća »Rade Končar«. U Tvornicu telefonskih uređaja »Nikola Tesla« preimenovano je 1949. godine, a do osamostaljenja 1952. poslovalo je u okviru Generalne direkcije pošta FNRJ. Godine 1953. Tesla je sklopio ugovor o licencnoj proizvodnji automatskih telefonskih centrala sa švedskom tvrtkom Ericsson. Nakon uvođenja digitalne tehnologije, u Zagrebu je 1981. instalirao prvu elektroničku telefonsku centralu u Hrvatskoj, a 1988. započeo izgradnju mreže mobilne telefonije. Od 1995. posluje pod sadašnjim imenom kao dio međunarodnoga koncerna Ericsson preko kojega se odvija oko 40% svjetskoga mobilnog prometa. U 2019. s približno 3200 zaposlenih ostvario je 1,8 milijarda kuna prihoda. Izvor: Ericsson Nikola Tesla d.d.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43811

xiOmladinske radne akcije bile su raširena praksa angažiranja mladih na javnim radovima u bivšoj Jugoslaviji, kao oblik njihove integracije u onovremeno društvo. Povijest omladinskih radnih akcija obično se dijeli u 6 faza: radne akcije za trajanja Drugog svjetskog rata, velike poslijeratne radne akcije: 1946 – 1951., lokalne radne akcije: 1952 – 1957., velike radne akcije: 1958 – 1964., lokalne radne akcije: 1965 – 1967. do vremena reafirmacija dobrovoljnog omladinskog rada, i od 1968. do kraja njihovog trajanja. U Zagrebu je Gradski komitet Narodne omladine Hrvatske 1960. g. organizirao akcije na izgradnji savskog nasipa i prilaznih putova sljemenskoj žičari, a 1961. godine mladi iz Splita, Rijeke, Beograda i Zagreba gradili su Jakuševački nasip na desnoj obali Save. Na Savskom nasipu radilo se sve do 1969. godine (poznata ORA Sava), naročito nakon velike poplave u listopadu 1964. Na odušnom kanalu Odra brigadiri su sudjelovali u završnim radovima na Mostu mladosti, Zagrebačkom velesajmu, Autocesti Zagreb – Karlovac i Sportsko-rekreacijskom centru Jarun. Uz to, radili su na uređenju današnje Avenije Dubrovnik i Ulice grada Vukovara, Aleje Bologne, Branimirove ulice, Sljemenske ceste, parka Maksimira, čistili su i uređivali zagrebačke potoke-kanale Črnomerec, Bliznec, Kustošak, Trnava, Kunišćak, Kraljevec i Vrapčak…Dobrovoljni rad mladih se 1980-tih našao na tržištu radne snage u konkurenciji s ponudom građevinskih tvrtki: proračunsko financiranje zamijenilo se samofinanciranjem akcija. Dok je u razdoblju obnove i izgradnje, između 1945. i 1947. godine, na omladinskim radnim akcijama sudjelovalo oko 80% ukupnog broja mladih u Jugoslaviji, sredinom 1980-ih bilo ih je mnogo manje, tek 1% . Na radnim akcijama nakon 1968. godine većinom se radilo na pošumljavanju, uređenju riječnih nasipa i kopanju kanala. Organizirale su se samo u ljetnim mjesecima, a ne, kao prije, od ranog proljeća do kasne jeseni. Mladi su obavljali poslove koji se nisu mogli obaviti strojevima, ali i one koji jesu. Izvor: Reana Senjković, uvodni tekst u katalogu izložbe Omladinske radne akcije – dizajn ideologije, izd. Kultura umjetnosti, Zagreb, 2017. http://www.transwork.eu/aktivnosti-i-rezultati/senjkovic-reana-2017-uvod-u-omladinske-radne-akcije-dizajn-ideologije-katalog-izlozbe-bachrach-kristofic-sanja-i-kristofic-mario-(ur)-zagreb-umjetnicka-organizacija-kultura-umjetnosti-str-5-14/

Objavio Otvoreni likovni pogon

Otvoreni likovni pogon je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite