Prostor Gornjeg Stenjevca bio je kroz povijest dijelom različitih vlastelinstava. U srednjem je vijeku sva zemlja pripadala vladaru koji ju je dodjeljivao pojedincima-vlastelinima ili crkvenim institucijama i redovima na upravljanje i korištenje. U Hrvatskoj su vlastelini do sredine 19. stoljeća najčešće bili iz redova plemstva koje je posjed stjecalo kupnjom, nasljedstvom, ženidbom odnosno udajom ili kao oblik nagrade za vojnu službu. Vlastelin je na posjedu imao pravo ubiranja prihoda/rente od podložnika te ovlasti tj. regalna prava, među kojima i pravo sudovanja. U djelokrugu tzv. vlastelinskog suda bili su sporovi između podložnika ili s vlastelinom te lakša kaznena djela.ⁱ Vlastelinstvo je bilo organizirano kao gospodarska cjelina te se sastojalo od alodija, dijela posjeda kojim je vlastelin izravno upravljao, te rustikala, koji je bio podijeljen na selišta, a obrađivali su ga zavisni seljaci-kmetovi plaćajući rentu vlastelinu u novcu ili naturi. Alodijalni dio vlastelinstva obrađivali su također zavisni seljaci ispunjavajući time obvezu tlake.ⁱⁱ Obveze kmetova upisivale su se od 13. do 18. stoljeća u urbare koje su donosili vlastelini, povremeno staleži i vladari, a definitivno su uređene zakonima Ugarsko-hrvatskoga sabora 1836. i 1840. godine. Proglasom bana J. Jelačića 1848. ukinuto je kmetstvo te je vlastelinstvo kao oblik agrarne proizvodnje prestalo postojati.

U povijesnim se vrelima kao prvi vlasnici prostora koji uključuje i današnji Gornji Stenjevec navode pripadnici roda Acha (Ača), kojima kralj Andrija II u darovnici iz 1209. godine vraća u posjed zemlju na tom prostoru, tada vlastelinstvo Dobra. Od sredine 15. stoljeća prostor je dio velikog Susedgradskog i donjostubičkog vlastelinstva s obitelji Hening i Franjom Tahijem kao najpoznatijima između više vlasnika koji su se mijenjali u 15. i 16. stoljeću.ⁱⁱⁱ U 17. se stoljeću, uslijed osiromašenja starih plemićkih obitelji, Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo počinje dijeliti na manje, kurijalne posjede, među kojima je i Stenjevečko vlastelinstvo ili vlastelinstvo Ogled. O njemu, nažalost, osim kratkog članka u Večernjem listu, nema puno podataka – na stranicama Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba navodi se da je vlastelinstvo formirano u 16. stoljeću, sa sjedištem na prostoru današnjeg Gornjeg Stenjevca, te se kao vlasnici do 1825., kada posjed kupuje Petar Junković, spominju obitelji Vojković, Rattkay, Rauch, Sermage.

U knjizi „Župa Uznesenja Marijina u Stenjevcu” navode se vlasnici posjeda od sredine 17. stoljeća nadalje, po godinama: 1646. posjed je kao povrat duga stekao Ivan Vojković, karlovački konjanički kapetan sa sinovima; obitelj Rattkay u vlasništvo posjeda dolazi krajem 17. stoljeća, ženidbom Ivana II. Rattkaya i Ane, kćeri Mihajla Konjskog i Ane Teufenbach Hening; godine 1725. Sigismund Rauch kupuje posjed od Karla Rattkaya a 1752. godine ga Regina pl. Rauch, kći Sigismunda i Ane r. Jelačić prodaje Petru Troilu barunu Sermageu; godine 1825. Petar Junković kupuje posjed od Amalije r. grofice Sermage, supruge Mavra grofa Sermagea. Kako Petar Junković nije imao djece, posjed je po njegovoj smrti naslijedio brat Antun^iv čiji su potomci i danas vlasnici preostalog posjeda s kurijom.

17. stoljeće: Vojković i Rattkay

Prvi poznati vlasnik Stenjevečkog posjeda, Ivan II. Vojković, potomak je hrvatske plemićke obitelji Vojković (Woykffy, Vojkffy, Woykowych) iz okolice Karlovca, koja u 17. stoljeću doseljava na sjeverozapad Hrvatske. Valentina Janković u doktorskom radu o obitelji^v navodi kako je 1646. godine barun Ivana Jakov Moscon, na ime vraćanja dugova, prepustio Ivanu II Vojkoviću i njegovim sinovima Franji, Jurju Ignaciju i Vuku „imanje Rakitje s dvorom i dvor Ogled u sučiji stenjevačkoj i Nove dvore Lužnice u sučiji brdovačkoj, sa svim selima i pristajalištima, navlastito s vinogradima zvanim Perjavica, Vramerčić, Maglenjak i Ogled, kao i sve otoke što leže oko Susjedgrada, Lužnice i Brdovca koji se tiču Vujkovićeva imanja Jeđidovca, zajedno sa susjedskim brdom, mitnicom i brodarima“. Od svih nabrojanih posjeda Ivan II rjeđe je boravio na Stenjevečkom posjedu, upravljao je njime sa svojih posjeda u Rakitju, Samoboru, Stubici ili Lužnici gdje je najčešće boravio. Krajem 17. stoljeća, prema knjižici Župa Uznesenja Marijina Stenjevec^vi , u vlasništvo posjeda dolazi obitelj Rattkay, ženidbom Ivana II Rattkaya i Ane, kćeri Mihajla Konjskog i Ane Teufenbach Hening – međutim, oboje su, prema mrežnim stranicama geni.com, preminuli gotovo stoljeće ranije (!): Ivan II. Rattkay 1611. i supruga Ana Konjski (Konszky) 1595. godine. Tekst se poziva na knjigu Josipa Adamčeka „Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća”^vii. Na istom se mjestu zatim navodi da 1725. Karlo Rattkay prodaje posjed Sigismundu Rauchu – ovdje podaci odgovaraju stranicama geni.com, gdje stoji da je Karlo Rattkay živio u to vrijeme (umro je 1750.) Ostaje otvorenim pitanje jesu li imena prvih Rattkaya vlasnika posjeda krivo navedena, ili su krivi datumi njihova rođenja i smrti, ili su pak Rattkayi bili vlasnicima posjeda i krajem 16. (a ne samo 17.) stoljeća, za što nisam našla podatke.

O veličini Stenjevečkog vlastelinstva u 17. stoljeću objavljeno je malo podataka – u knjižici Župe Uznesenja Marijina navodi se da je 1640. godine vlastelinstvo imalo oko 100 jutara oranica i livada s prihodom 44 stoga sijena, a 1681., prema Spomenici Župe Stenjevec „68 jutara oranica, livada 48 kosaca, vinograda 90 kopača i 24 kmeta.”^viiiTo bi, preračunato u metre, iznosilo cca 600.000 m2, za ilustraciju, npr 1 x 0,6 km^ix.

18. stoljeće: Rattkay, Rauch i Sermage

U 18. stoljeću vlasnici su Stenjevečkog vlastelinstva redom obitelji Rattkay (kr 17. st – 1725.), Rauch (1725. – 1752.) i Sermage (1752. – 1825.). Ratkaj (Rattkay) su hrvatska plemićka obitelj ugarskoga podrijetla koji su ženidbenim vezama došli u posjed pojedinih dijelova Susedgradskog i donjostubičkog vlastelinstva..^x O Karlu Rattkayu koji 1725. prodaje posjed, našla sam samo podatak na stranicama geni.com, da je preminuo 1750. godine. Slijedeći vlasnici bili su iz obitelji Rauch, plemićke obitelji podrijetlom iz Erdelja^xi. Posjed je od Karla Rattkaya kupio Sigismund ili Žigmund Rauch (prema geni.com, preminuo 1732.), zagrebački podžupan, brat Adama Danijela, hrvatskog podbana i velikog župana Zagrebačke i Križevačke županije. Njegova kćer Regina Rauch je 1752. posjed prodala Petru Sermageu i to je otprilike sve što sam o Rauchovima vlasnicima vlastelinstva uspjela pronaći. O slijedećem vlasniku, Petru Troilu Sermageu, objavljeno je znatno više podataka. Na mrežnim stranicama geni.com predstavljen je punim imenom Petar Troilo Sermage de Szomszédvár et Medvedgrád, s dva portreta. Nataša Štefanec posvetila mu je tekst „Velikaš hrvatskoga sjevera Petar Troilo Sermage (1722. – 1771.)” u knjizi „Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru. Od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara”^xii. Autorica pokazuje kako su se Sermagei, plemićka obitelj burgundskog porijekla, u svega dvije generacije uzdigli u vrh hrvatskog staleškog društva, kroz nasljeđivanje i brakove, obiteljske veze i poznanstva na dvoru i lokalnoj sredini, ali i školovanje, ratovanje, obavljanje visokih službi i vojne zasluge. Visoko je plemstvo, piše Štefanec, na hrvatskom prostoru u to vrijeme najveći dio prihoda i bogatstva izvlačilo iz poljoprivrede i uglavnom se bavilo upravljanjem vlastelinstvima, a dodatnu zaradu ostvarivalo je poduzetničkim pothvatima. Karijeru je gradilo u okviru najviših javnih i dvorskih službi ili u vojsci, što mu je osiguravalo održavanje društvenog statusa i utjecaja, bivanje na izvoru informacija i stjecanje korisnih poznanstava. Raskošan život uključivao je palače u gradovima i dvorce i kurije na imanjima, na kojima su se priređivali prijemi, banketi i balovi. U to se vrijeme razvila kultura pisanja dnevnika i pisama, i onih osobnijih i golicavijih, kakva su sačuvana i u arhivu obitelji Sermage. Djeca su se slala na skupo školovanje u inozemstvo, u isusovačke i plemićke konvikte po Austriji i Italiji. Petrov otac, Josip Petar Sermage, stekao je velik imetak ženidbom s potomkinjom Čikulina Susedgradskih, Julijanom Moscon, koja je naslijedila velik dio dobara ove magnatske obitelji. Petar Troilo jedini je preživio od njihovo šesnaestoro djece te je naslijedio većinu tih imanja. Pohađao je, kao većina djece velikaša u to vrijeme, isusovačku gimnaziju u Zagrebu, a poslije se privatno usavršavao u pravnim i državnim znanostima. U mladosti je s prekidima bio na raznim ratištima, u Banskoj krajini, na bojištima u Italiji, Njemačkoj i drugdje. Temeljem „ratnih zasluga, dobrih veza na dvoru i dovoljne količine novca” (N.Štefanec), dobio je 1749. grofovsku titulu a 1760-tih čin general-bojnika.

Ženio se dvaput, nakon smrti prve supruge Maksimilijane, za groficu Mariju Anu Valpurgu od Trakošćana (ili, drugdje, Marija Ana Drašković Trakošćanska), i samu udovicu s dvoje djece. Obje su supruge u brak donijele znatne posjede. Uporedo s porastom imetka, uspinjao se na društvenoj ljestvici i obnašao sve važnije funkcije u vojnoj i javnoj službi zbog čega je često izbivao iz doma pa je o poslovanju brojnih vlastelinstava brinula supruga, grofica Marija Ana. Njene su svakodnevne obaveze uključivale suradnju s pravnicima i službenicima oko aktivnosti na imanjima, vođenje sporova s kmetovima o korištenju šuma i potoka, rješavanje sukoba među podanicima, parničenje s plemstvom i gradovima oko kršenja imovinsko-pravnih odnosa i nasljednih pitanja i slično. Djeca su pohađala skupe škole u Beču (Terezijanum), i imala privatnu poduku. Sačuvana je bogata privatna korespondencija između supružnika, uglavnom na njemačkom, rjeđe na kajkavskom, često pisana s ljubavničkim žarom. Petar Troilo Sermage i supruga Marija Ana posjedovali su brojna imanja diljem Zagorja i Prigorja (Medvedgrad, Šestine, Podsused, Novi Dvori, čikulinski Susedgrad, Oroslavje, Lužnicu, stenjevečki Ogled, Kostanjek, Začretje, i druga) te kuće u Zagrebu, Varaždinu i Krapini. Prihodi s kmetskih selišta bili su im gotovo triput veći od prihoda s alodija, što govori da se poslovanje najvećim dijelom oslanjalo na rad zavisnih seljaka-kmetova i o njima ovisilo. Bračni par se, nakon završetka Petrove ratne službe, odlučio skrasiti upravo na Stenjevečkom vlastelinstvu, kojeg je Petar 1752. kupio od Regine Rauch. Ovdje je 1768. godine osnovao manufakturu sukna s planom da ga prodaje vojsci u Vojnoj krajini, no pretekli su ga ljubljanski i drugi inozemni suknari koji su imali bolje pozicije na Dvoru. Tri godine kasnije, 1771., Petar je umro i sahranjen je u stenjevečkoj župnoj crkvi. Marija Ana nadživjela je supruga 11 godina, umrla je 1782. godine te se nakon njezine smrti imanje rasulo na niz manjih posjeda od kojih su najveći dio naslijedili grofovi Kulmer, barun Levin Rauch, Jelačići i drugi. Stenjevečko vlastelinstvo će 1825. godine od Amalie r. grofice Sermage kupiti Petar Junković.

Iz vremena obitelji Sermage, točnije iz 1782. godine, potječe prvi potpuniji opis Stenjevečkog vlastelinstva, s kurijom i ostalim objektima i sadržajima, sačuvan kao dio ostavinskog inventara grofice Marije Ane Drašković Trakoščanske, danas u Hrvatskom državnom arhivu. U njemu se navodi većina objekata koji su zatečeni u kasnijem razdoblju, te se može pretpostaviti da je i kurija, danas poznata kao Kurija Junković, u vrijeme obitelji Sermage dobila svoj glavni izgled – dimenzije i tlocrtni raspored. Pored kurije, na imanju se navode „pintarnica prema zapadu, za vino -prešnica sa prešom, pekarnica zidana pod boltom, iznad nje hambar; kotac za svinje, za mladinu; marof s hambarom, zidani, boltana kuhinja gornja i dolnja, dolje soba-hiša i komorica, pivnica i mala boltica, gore hiše velike, kuhinja pod krovom i dva hambara, štagalj prema sjeveru drveni s parmama, štagalj za sijeno na stupovima, u sredini dvorišta staja za 14 konja, štala za marvu-20 glav marve, poleg mala staja; pivnica zidana prema zapadu, na sredini dvorišta komora drvena za mlijeko držati a šljive sušiti.”^xiii Vizitacija iz 1777. spominje privatnu kapelicu – „Kapela je bila zidana, čista, prikladna i opskrbljena svim potrebnim za prikazivanje mise, koja se u toj kapelici prikazivala, za potrebe gospoštije, s dopuštenjem biskupa.”^xiv (kapela je porušena pri obnovi plemićke kurije nakon potresa 1880. godine)

19. i 20. stoljeće: Petar Junković i nasljednici-e

Petar Junković kupio je vlastelinstvo 1825. godine, a 20-tak godina kasnije, 1848. godine ukinuto je kmetstvo. Njegovi su nasljednici, dakle, upravljali posjedom kao samostalni proizvođači, bez zavisnih seljaka-kmetova.

O Petru Junkoviću nisam uspjela naći drugih podataka osim da je, prije nego što je kupio vlastelinstvo, bio njegov upravitelj^xv Po kupnji vlastelinstva, obnovio je kuriju – u hodniku na prvom katu i danas stoji kamena ploča s uklesanom 1829., godinom dovršetka obnove i natpisom koji, prema dr. Anđeli Horvat, izražava želju „da bi bogovi dali da bi ovdje uživali u božanskim nasladama cvijeća”^xvi. Petar nije imao djece pa je po njegovoj smrti vlastelinstvo naslijedio brat Antun te potom njegovi potomci.

Do 1848. je najveći dio političke, društvene i gospodarske moći u Hrvatskoj bio u rukama plemstva. Kao vlastelini, bili su nositelji velikih i malih regalnih prava na svojemu posjedu, krčmarenja, lova, ribolova itd., imali su patronatska prava i obaveze prema crkvama i školama, novčano su pomagali uzdržavanje župne crkve i kapela, Crkvi prepuštali dio posjeda i kmetskih obitelji. Ukidanje kmetstva mnoge je teško pogodilo – trebalo se nositi s gubitkom političkih, socijalnih i financijskih povlastica te posebice s gubitkom kmetskih selišta. Zbog neriješenog pitanja podjele izvanselišnih zemalja, šuma i vinograda, sve češće su se sporili sa seljacima, a sporovi su pokatkad prerastali u fizičke sukobe. Od 1862. do 1867. bilo je u Banskoj Hrvatskoj više od 20 buna.

U vrijeme ukidanja kmetstva, Stenjevečko je vlastelinstvo imalo 21,2 selišta, 40 selišnih obitelji-kmetova i 3 želirske obitelji ^xvii (želiri su bili posjednici kuće i okućnice, bez polja, po zanimanju uglavnom nadničari i obrtnici). Prema broju selišta i kategorizaciji Štefanije Popović, vlastelinstvo je pripadalo kategoriji srednjeg feudalnog posjeda (veliki su imali od 100 – 400 selišta, a veleposjedi preko 400 selišta). Ako primijenimo podatak iste autorice da je prosječna veličina selišta u Banskoj Hrvatskoj bila 25 jutara, veličina posjeda bila je, preračunato u metre, cca 3.000.000 m2, za ilustraciju, npr. 1 x 3 km^xviiiNo to je bila površina rustikala, dijela posjeda kojeg su koristili zavisni seljaci, i koji im je s ukidanjem kmetstva pripao kao njihovo vlasništvo, dok o površini alodijala, koji je ostao vlasteli, nema podataka. Novonastale okolnosti bile su izazov i za vlasteline i seljake – i jedni i drugi našli su se kao samostalni proizvođači na tržištu, seljaci pritisnuti porezima^xix za koje su trebali namaknuti novce, bivši feudalci bez kmetskih podavanja i s velikim troškovima održavanja preostalog posjeda, koje su sada, s ukinućem radne rente, trebali plaćati. Antunov sin Petar (1831 – 1901.) imao je u vrijeme ukidanja kmetstva 19 godina – 7 godina kasnije, dana 20. lipnja 1855. u Carsko-kr. službenim narodnim novinama oglašena je javna ovršna dražba imanja Stenjevec „na vlastitost g. Petra Junkovića, malodobnog Antuna Hefferera i Kristine Zangel rodjene Junković spadajućeg”^xx, sa „fundus instructusom”^xxi. Država je obećala bivše feudalce obeštetiti za izgubljena kmetska podavanja kroz tzv. urbarijalnu odštetu, a temeljem prijave koju su trebali podnijeti, zajedno s popisom izgubljenih kmetskih selišta odnosno rustikala. Junkovići su zahtjev za odštetu podnijeli do 1854. godine te im je u listopadu 1855. godine obračunata odštetna glavnica u iznosu od 8550 for. srebra:^xxii Država je vlasteli novac uplaćivala u ratama, a prikupljala ga je, slijedećih 20 godina i više (sve do 1918.), kroz porez koji je naplaćivala od seljaka koji su dobili zemlju u vlasništvo.

Petrov sin Julije pl. Junković (1862 – 1920.), bio je požeški župan^xxiii – o njemu na FB stranicama Gradskog muzeja Požega stoji da se rodio u Stenjevcu, školovao u Zagrebu i Beču gdje je završio pravo te dalje: „Službovao je kod Kr. zemaljske vlade, te kao kotarski predstojnik u Subotici, Pisarovini, Sv. Ivanu Zelini i Samoboru. Kao umirovljeni kotarski predstojnik i vlastelin imenovan je 12. siječnja 1908. velikim županom Požeške županije, te je bio na toj funkciji do ožujka 1912. godine. Kao župan Junković se zalagao za nastavak gradnje željezničke pruge od Požege do Velike, gradnju škola, poboljšanje prometa pa čak i za pogodnosti držanja koza. Za unapređenje gospodarstva, posebno poljoprivrede, župan podržava komasaciju zemljišnih površina pa 1908. godine u Pleternici od 1942 zemljišne čestice komasacijom nastaje 361 čestica. U prvoj godini njegova župovanja Županijska skupština je donijela zaključak o “obustavi učenja ćirilice u školama s katoličkom većinom te da se zapisnici pišu samo latinicom.” Uz tekst stoji portret Julija pl. Junkovića kojeg je 1911. godine naslikao Miroslav Kraljević za palaču Požeške županije.^xxiv

U drugoj polovici 19. stoljeća i dalje, obitelj Junković se proširivala novim članovima i članicama, suprugama i supružnicima koji su sami pripadali uglednim i utjecajnim obiteljima njihova vremena. Supruga Julija Junkovića, Marija Junković (Thierry) (1879-1971.) bila je nećaka dr. Alekse Vancaša (1808 – 1884.), „doktora medicine i kirurgije i magistra očarstva“ koji se zalagao za unapređenje javnog zdravlja i napredak medicinske znanosti i u vezi s time obnašao niz odgovornih funkcija^xxv. Njegova kuća u Opatičkoj 21 bila je sredinom stoljeća poznato okupljalište iliraca a na spomen ploči na kući stoji da je u njoj Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu „Ljubav i zloba“. Kuću je početkom 20. stoljeća naslijedila Marija Junković Thierry i danas je, kao Kuća Vancaš, zaštićena kao pojedinačno kulturno dobro. Supruga doktora Vancaša bila je Josipa Vancaš (1821 – 1910.), poznata kao „Majčica ilira” zbog nesebične podrške koju je davala ilirskom pokretu i njegovim brojnim protagonistima. Andrija Lenarčić bio je vrstan agronom koji je u obitelj došao kao upravitelj imanja te se tu upoznao, zaljubio i na koncu oženio s kćeri Marije Junković, Anom pl. Junković. Njegov je otac Andrija Lenarčić (1859-1936.), bio ravnatelj Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima. Kćer Andrije Lenarčića i Ane Junković, nedavno preminula Ivana-Janka Lenarčić-Čepelja (r. 1930.), bila je u mladosti, početkom 1950-tih, pionirka velikog rukometa na otvorenom, kojim se amaterski bavila ali uz značajne uspjehe – sa svojom je ekipom osvajala prva mjesta na republičkom i državnom nivou. Završila je Medicinski fakultet u Zagrebu i radila kao liječnik specijalist otorinolaringologije^xxvi. Njen suprug Zvonimir Čepelja (umro 2007.) bio je specijalist interne medicine, voditelj bolesničkog odjela Zavoda za hematologiju KBC-a Zagreb. Sin druge kćeri Julija pl. Junkovića, Matilde Junković ud. Knežević bio je Julije Knežević (1932-1987.), vrstan književni prevoditelj, a unuka (kći Julijeva) Deana Knežević (r. 1954.) nagrađivana je novinarka, do 2009. zaposlena u Večernjem listu. Nove generacije u obitelji i dalje, kao građani i građanke, doprinose društvu u okviru svojih struka. Prezime Junković se u međuvremenu izgubilo, jer su već kćeri Julija pl. Junkovića preuzele prezimena svojih supružnika. Sačuvano je u imenu kurije i puta koji vodi do nje (Junkovićev put).

Posjed u vlasništvu obitelji se kroz 20. stoljeće postepeno smanjivao. Prema popisu veleposjednika u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji kojeg je sastavio Josip Krška 1902. godine, a koji, prema mišljenju povjesničara, nije sasvim pouzdan^xxvii, Dobro Stenjevec je bilo veličine 734 jutra (za ilustraciju, npr 2 x 2 km). Do početka 1918. brojne su plemićke obitelji prodale svoja imanja raznim trgovcima, odvjetnicima, liječnicima i industrijalcima – učinile su to iz ekonomskih razloga ali i nepovoljne društvene klime koju su obilježavali sve češći upadi seljaka na veleposjede i njihovi zahtjevi za dodjelom zemlje. Kraljevina SHS je, u strahu od eskalacije nemira, 1918. pokrenula agrarnu reformu koja je nalagala smanjivanje veleposjeda u korist seljaka.^xxviii Prema kazivanjima mještana i članova obitelji, i Junkovići su dijelove posjeda u to vrijeme prodavali okolnom stanovništvu.

Godine 1935. imanje nasljeđuju kćeri Julija pl. Junkovića i njegove supruge Marije – Matildi ud. Knežević pripao je dio s gospodarskim objektima i tri mlina-vodenice. Marof je adaptirala u prostor za stanovanje i u njega se uselila s obitelji. Ani ud. Lenarčić pripala je kurija te u njoj i danas žive njeni potomci. Po završetku Drugog svjetskog rata dio posjeda je nacionaliziran – prostor današnjeg Gajničkog vidikovca, tada s vinogradima, nova je vlast dodjeljivala za stambeno zbrinjavanje stanovništva, koje je na njemu bilo obavezno u roku od 3 godine podignuti si kuću. Mještani su dobivene parcele lokalno zvali „agral”. Godine 1977. Matilda Knežević je prodala dio posjeda sa štalom i štagljem u korist Župe sv. Josipa Radnika koja ih je uredila u kapelu i župni ured^xxix. U južnom mlinu vodenici do sredine 1970-tih radila je obitelj Hunjak, a onda ga je kupila obitelj Hanzec koja ga je uredila u restoran V starem melinu (otvoren 2013., s mlinom koji je i dalje u funkciji)^xxx. Drugi veliki mlin sjeverno od njega je 1960-tih prenamijenjen u kožaru koju je, prema kazivanjima mještana i obitelji, vodio stanoviti gospodin Bilić, a danas je u tom objektu skladište Kutjeva. Kratko vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata tu je lokalno stanovništvo izrađivalo ukrasni nakit za bor, u okviru Opće poljoprivredne zadruge Stenjevec koja se kasnije preselila u drugi objekt na imanju, prema Zelenoj magistrali (objekt je u međuvremenu srušen). Trećeg mlina, uzbrdo dalje na sjever, više nema. Istočno od današnje Zelene magistrale obitelj je imala ribnjak, danas okružen gustom šumom.

Kurija je danas, zajedno s majurom/marofom, mlinom-vodenicom i okolnim parkom, zaštićena kao spomenik kulture. U Rješenju Ministarstva kulture RH, Uprave za zaštitu kulturne baštine, kurija je opisana kao „jednokatnica pravokutnog tlocrta, orijentirana uzdužnim glavnim pročeljem prema jugu-parku, s glavnim ulazom na bočnom zapadnom pročelju. (…) U zabatu iznad balkona nalazi se uzidan grb obitelji Junković. Unutarnji prostor podijeljen je uzdužnim centralnim hodnikom na niz prostorija prema jugu i sjeveru. (…) Konstrukcije svodova, podruma i dijela prizemlja karakteristične su za izgradnju 18-19. stoljeća (…) Od preostalih gospodarskih objekata sačuvana je zgrada tzv. „marofa”, sada adaptirana kao stambeni objekt, vodenica uz potok Dubravicu (sada restoran V starem melinu, op.a.), staja i štagalj. Prostrani park ispred kurije djelomično je novo sađen, ali se posebno ističe stoljetna platana ispred kurije, dok je prostor istočno i sjeverno oko kurije zasađen voćkama. Iako stenjevački posjed više nije nekadašnje veličine, niti su gospodarski objekti sačuvani u cijelosti, kurija u svom današnjem obliku zajedno s neposrednom okolinom, parkom, voćnjakom i sačuvanim gospodarskim objektima te vrijednim inventarom predstavlja jedan od rijetko dobro sačuvanih primjera manjeg feudalnog posjeda u Hrvatskoj”^xxxi .

Fotografije kurije i gospodarskih objekata na imanju, snimljeno 1962. godine, fotograf: Gavrin. Mjesto čuvanja negativa: Konzervatorski odjel u Zagrebu, Fototeka Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Zagreba, inv. brojevi 329-333

Kuriju Junković sam posjetila u svibnju ove godine – srdačno nas je primila i kroz prostore provela gospođa Melita Merlin, praunuka Julija pl. Junkovića, unuka njegove kćeri Ane pl. Junković. Posjet je dogovorio gospodin Slavko Šimičić iz Gajnica, prijatelj gđe Merlin iz školskih dana s kojom se nakratko prisjetio zajedničkih proslava novih godina u kuriji, u vrijeme njihove mladosti. Obišavši kratko zgradu i park sa višestoljetnom platanom, zaputili smo se hodnikom na prvi, reprezentativni kat kurije sa salonom i radnom sobom. Nemoguće je u jednom obilasku upoznati se s poviješću kurije niti sa svim dragocjenostima koje obitelj u njoj čuva, te su ove fotografije tek dio ambijenta i predmeta zabilježenih za našeg posjeta.

Uz kuriju raste velika azijska platana (Platanus orientalis L.), starosti oko 500 godina, čiji opseg iznosi 6,50 metara dok je promjer 2,10 metara. (izvor: mrežne stranice Javne ustanove Maksimir). U hodniku na katu pažnju mi je, pored raznih uporabnih predmeta, privuklo originalno dekorativno popoločenje poda s geometrijskim uzorkom crveno-crno-bež boje. Na zidu su dvije velike ovalne slike iz obližnje kapele sv. Antuna Padovanskog, srušene u potresu 1880. Vrijeme nastanka i autor nisu poznati. Reprezentativni salon krase slikani portreti vlasnika kurije, članova i članica obitelji Sermage (dvije manje slike) i Junković. U uglu salona stoji velika bijela peć cilindričnog oblika oslikana girlandama crvenih ruža, po predaji nabavljena u Krapini. Uz nju je tzv. Strossmayerov stolac – u kojem je biskup najviše volio sjediti. Dio predmeta ostavština je obitelji Vancaš s kojom je Marija pl. Junković bila rodbinski povezana i koja je dopremljena iz obiteljske kuće Vancaševih u Opatičkoj 21 – tu su, između ostalog, portret Josipe Vancaš i klavir na kojem je, prema predaji, Vatroslav Lisinski skladao operu “Ljubav i zloba” (premijerno izvedena 1846.). Zanimljivi su manji predmeti iz svakodnevice, poput godišnje karte za vlak koju je Juliju pl. Junkoviću izdala Lokalna željeznica Zagreb-Samobor, ili pak slova abecede koje je 1909. izvezla Ema Junković kao djevojčica, u okviru nastavnog programa tadašnje Niže obće pučke učione u Stenjevcu, prije nego što će školovanje nastaviti u Beču.

Druga praunuka Julija pl. Junkovića, gospođa Deana Knežević, obnovila je i danas vodi brigu o majuru preko puta kurije. Ispričala mi je o svojoj baki, Matildi Knežević (1905-1984.), najmlađoj od tri kćeri Julija pl. Junkovića, koja je 1935. godine uredila zgradu majura u stambeni prostor i u njemu živjela sa suprugom Oskarom Kneževićem i djecom. Suprug je, i sam porijeklom iz obitelji plemićkog statusa, obnašao vojnu službu u Austro-Ugarskoj vojsci. Preminuo je 1947. godine te je Matilda u 42. godini ostala udovica. Deana Knežević sjeća se bake kao vitke žene živahne inteligencije. Kao mlada udovica s dvoje djece, iako drugačijeg formalnog obrazovanja, prigrlila je ulogu poljoprivrednice – surađivala je s Poljoprivrednom zadrugom Stenjevec, učila od tamošnjih agronoma o uzgoju bresaka i zaštiti krumpira, pekla rakiju, obrađivala zemlju. Oslanjala se u tome na pomoć mještana – oni su pomagali njoj, ona njima. Imanje je nalikovalo ostalima u okruženju: uz kuću je bila štala sa sjenikom i prostorima za stoku, po dvorištu je trčala perad… Kada su, 1950-tih brojni mještani Gornjeg Stenjevca u kućnim radinostima izrađivali ukrasne kuglice za bor i prodavali ih preko lokalne zadruge, i tu se uključila gđa Matilda – oslikavala ih je i od zarade si pomalo obnavljala kućanstvo. I sjedište zadruge bilo je na njenom posjedu. Matilda Knežević umrla je 1984. godine a zgradu majura obnovila je njena unuka, novinarka Deana Knežević 2007. godine uz veliku pomoć supruga Vlade Rajića, također novinara. Jednog subotnjeg popodneva uvela me u prostor u kojem pažljivo čuva ostavštinu obitelji, među kojom je i nekoliko portreta osoba kojima nismo uspjeli sa sigurnošću utvrditi identitet. Na dvama fotografijama u prilogu vjerojatno je Deanin pradjed Julije pl. Junković. Objavljujem ih ovdje za buduće istraživače.

Zahvaljujem Meliti Merlin i Deani Knežević na gostoprimstvu i vremenu koje su izdvojile za moj posjet. Živjeti u zaštićenom spomeniku kulture velika je obaveza i odgovornost, s kojom se, čini mi se, članovi obitelji uspješno nose. Nadam se da će povijest Stenjevečkog vlastelinstva i svih koji su u njemu obitavali, vodili ga i u njemu radili, u neko buduće vrijeme biti predmetom stručnog interesa i historiografske obrade, te će i lokalna zajednica moći saznati više o tom dijelu povijesti ovoga kraja. Ovaj prilog tek je mali doprinos u tom smjeru.

Maša Štrbac

BILJEŠKE

iU Hrvatskoj vlastelinski sud do 1836. čine predsjednik (vlastelin ili od njega ovlaštena osoba), barem dvojica pravu vještih prisjednika te vlastelinski odvjetnik kao bilježnik. Izvor: Mali leksikon hrvatske pravne povijesti, prir. Filip Hameršak, izd Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2013 – https://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/Mali_leksikon_hrvatske_pravne_povijesti%5B1%5D.pdf, pristupljeno 17.5.2021.

iivlastelinstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65069>

iiiViše o tom razdoblju vidjeti na https://olplab.home.blog/2021/04/21/susedgradsko-i-donjostubicko-vlastelinstvo-1450-1700/

iv Župa Uznesenja Marijina Stenjevec, grupa autora, ur. Ivan Buhin i Anđelko Mijatović, izd RKT Župa Stenjevec 1985.

vValentina Janković, Plemićka obitelj Vojković-Vojkffy i društveno-kulturni život Zagreba i okolice u 18. stoljeću, 2013., doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:111:058546, pristupljeno 19.5.2021.

viŽupa Uznesenja Marijina Stenjevec, vidi pod iv

viiJosip Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. Stoljeća, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1980.

viiiŽupa Uznesenja Marijina Stenjevec, vidi pod iv

ixcca 68 jutara x 5.755m2 + 48 kosaca x 2.880m2 + 90 kopača x720m2 = 594.380 m2 (mjere za jutro, kosce i kopače odnose se na površinu koju jedna osoba može preorati, pokositi ili okopati u jednom danu) – izvor: Župa Uznesenja Marijina Stenjevec

xRatkaj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51935>

xiRauch. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51966>

xiiLjudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru. Od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara (ur. Lovorka ČORALIĆ – Ivana HORBEC – Maja KATUŠIĆ –Vedran KLAUŽER – Filip NOVOSEL – Ruža RADOŠ), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2016.

xiiiizvor: dokumentacija o Kuriji Junković u Konzervatorskom odjelu u Zagrebu

xivŽupa Uznesenja Marijina Stenjevec, vidi pod iv

xvIzvor: Večernji list, online izdanje, https://www.vecernji.hr/zagreb/zivimo-u-kuriji-na-nekadasnjem-imanju-velikasa-franje-tahyja-1077082 , pristupljeno 19.5.2021.

xviŽupa Uznesenja Marijina Stenjevec, vidi pod iv

xviiŠtefanija Popović: “Popis imanja Zagrebačke županije u doba ukidanja feudalnih odnosa.” Radovi, vol. 28, br. 1, 1995., str. 282-298. https://hrcak.srce.hr/50246 . pristupljeno 21.05.2021.

xviiiJedno selište ima 25 jutara; 21,2 selišta x 25 = 530 jutara; 1 jutro = 5.755m2 x 530 = cca 3.000.000 m2

xixzemljarina (porez na prihod od zemljišta), kućarina (porez na prihod od zgrada), tečevina (porez na prihod od poduzeća, radionica i samostalnog zanimanja) i dr.

xx Carsko-kr. službene narodne novine, 25. srpnja 1855.: Br. 3979/g (106—Dp.) (3—3)
 Izrok
 – Od strane c. kr. zemskog suda zagrebačkog stavlja se ovime do znanja, da je na molbu odv. Franje Kellemena dozvoljena javna overšbena dražba imanja Stenjevec sa fundus instruktus-om, procienjenog na 41,418 for. 20 kr. te na vlastitost g.Petra Junkovića, malodobnog Antuna Hefferera i Kristine Zangel rodjene Junković spadajućeg, i za preduzetje iste opredieljen je 3. rujna t. g. kao pervi, i 4. listopada t. g. kao drugi rok. 
Uslied toga pozivaju se svi isto imanje kupiti želeći na opredieljeni dan u jutro u 9 satih u ovosudni ured, gdie će se ista dražba obderžavati.
 Uvieti dražbeni mogu se u ovosudnoj pismohrani uvidieti.
 U Zagrebu 20. lipnja 1855.
 Poveznica: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=4807c976-fc14-4fbb-8063-1b280cf917f8, (polje dolje desno), pristupljeno 20.5.2021.

xxiprema Hrv. enciklopediji sv. 3, izdanje iz 1942. , „fundus instructus” je čitav gospodarski nared na imanju: domaća stoka, poljoprivredno oruđe, žito, vino, mlinovi vodenice, konji… sve što je potrebno za uredno vođenje gospodarstva – poveznica: https://hemu.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=6168 , pristupljeno 20.5.2021.

xxii
Carsko-kr. službene narodne novine, 18. listopad 1855.: – Br. 6643. (281—DS.)
 
 (3-3)
 Oglas poradi doznačivanja zemljištno -razteretnih odštetnih glavnicah.
 Od c. kr. zemskog sudišta u Zagrebu, daje
 se ovime na znanje, da je c. k. zemaljska komisia 
za razterećenje zemaljah u Hervatskoj i Slavonii likvidacionalnom presudom od 4. rujna 1855 broj
 2927 polag odredbah carskog patenta od 2. ožujka
 1853. gg. Petru Junkoviću, Kristini Zangel i Antunu Hoffereru za spadavše na dobro, Stenjevec u 
obćinah Sused i Dolje, Stenjevec i Bizek, kotaru
 zagrebačkom, županii zagrebačkoj ležeće 21 kmet
ske naselbine konačno dopitala odštetu sa glavni
com od 8550 for. srebra, od koje kamate od 1.
 studenoga 1855. teći počimlju.
 Poveznica: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=0edd3d2f-37f2-4107-9533-b59ba7cea58a , pristupljeno 19.5.2021.

xxiiižupan je imao vrhovnu upravnu, sudbenu i izvršnu vlast u pojedinoj županiji te bio posrednik između vladara i županijskog plemstva

xxivFB stranice Gradskog muzeja Požega, poveznica: https://www.facebook.com/muzej.pozega/posts/3756841791067454, pristupljeno 19.5.2021.

xxvBožić, Jelena. “Novi prilog životopisu Josipa pl. Vancaša (1859. – 1932.): obiteljski temelji, uzori i poticaji društvenoga i kulturnog djelovanja.” Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, vol. 62, br. -, 2020, str. 277-316. https://doi.org/10.21857/ygjwrcdvjy Pristupljeno 19.05.2021.

xxviLiječničke Novine, br 129/2014., Prim. dr. Ivana-Janka Lenarčić-Čepelja, liječnica i pionirka ženskog rukometa, str 71 – 74, https://www.hlk.hr/EasyEdit/UserFiles/lnpdf/2014/LN-129-za-web.pdf?fbclid=IwAR0PQ9xVAgohtw8pLPgWayqs9iPpXITU2R75Nkh-tcUSwOZGz73wWXaYU-I, pristupljeno 19.5.2021.

xxviiU popisu Josipa Krške se kao vlasnici Dobra Stenjevec navode Martin i Ivan pl. Junković, imena na koja drugdje nisam naišla, u vrijeme kad u kuriji živi Julije pl. Junković

xxviii Više o agrarnoj reformi između dva svjetska rata ovdje: https://olplab.home.blog/2021/04/16/agrarne-reforme/

xxix Izvor: mrežne stranice Zagrebačke nadbiskupije, prilog o Župi sv. Josipa Radnika https://www.zg-nadbiskupija.hr/mobile.aspx?id=32043, pristupljeno 20.5.2021.

xxx http://vstaremmelinu.com/restoran/

xxxi Rješenje Ministarstva kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, o zaštiti Kurije Junković s okolnim objektima i parkom kao spomenika kulture, 21. svibnja 2002., izvor: Konzervatorski odjel u Zagrebu

Istražiti povijest prostora kojeg danas nazivamo Gornji Stenjevec, znači zaći daleko u povijest – iako se Gornji Stenjevec kao ime naselja na zemljovidima pojavljuje tek u 18. stoljeću, druga se naselja na tom prostoru spominju u pisanim vrelima ranijeg datuma, neka od 13. stoljeća, a u špilji Veternici pronađeni su kremeni artefakti (šiljci, strugala, bodeži) iz vremena srednjeg paleolitikaⁱ. Granice Gornjeg Stenjevca kako ih danas poima lokalno stanovništvo slijede granice istoimenog mjesnog odbora u Gradskoj četvrti Podsused-Vrapče. Ovaj je tekst posvećen povijesti ovoga prostora u ranome novom vijeku, od kraja 15. do kraja 17. stoljeća.

Potrebno je učiniti priličan mentalni napor i upregnuti imaginaciju kako bi se predočilo vrijeme od prije pet stotina godina. Sretna je okolnost da nam u tom „uživljavanju” u prošlost može pomoći knjiga Branimira Brglesa „Ljudi, prostor i mijene – Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo 1450. – 1700”ⁱⁱ, prilagođeni doktorat autora, u kojoj je uvidom u arhivsku građuⁱⁱⁱ rekonstruirao život kakav je bio na ovome prostoru krajem 15. te u 16. i 17. stoljeću, u vrijeme Hrvatsko-Slavonskoga kraljevstva (do 1526.), te potom Habsburgovaca. Najveći dio teksta koji slijedi, uz nekolicinu drugih znanstvenih radova, oslanja se upravo na spoznaje iznesene u toj knjizi. Gdje god je to bilo moguće utvrditi, podaci se odnose na prostor Gornjeg Stenjevca, no u najvećem dijelu riječ je o podacima koji vrijede za širi prostor stenjevečke sudčije^iv (seoske općine koja je obuhvaćala prostor od današnjeg Stenjevca do Podsuseda, s prigorskim naseljima na sjeveru), a ponekad i šire, za susedgradski dio vlastelinstva, uz pretpostavku da su primjenjivi na prostor Gornjeg Stenjevca.

Početkom 16. stoljeća, susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo bilo je jedno od najvećih u sjeverozapadnoj Hrvatskoj – prostiralo se na području zapadnog dijela današnje Zagrebačke županije i Grada Zagreba te južnog dijela Krapinsko-zagorske županije.

U povijesnim se vrelima kao prvi vlasnici tog prostora navode pripadnici roda Acha (Ača), kojima kralj Andrija II u darovnici iz 1209. godine vraća u posjed zemlju na tom prostoru, tada vlastelinstvo Dobra, sa zadatkom da čuvaju posjed Zagrebačke biskupije na zapadu – u darovnici se nabrajaju lokaliteti i crkve na vlastelinstvu, među njima crkva Svih svetih blizu potoka Studensza. Povjesničari se uglavnom slažu da je to isti potok koji se u kasnijim vrelima spominje kao potok Stenjevec, te se, analogijom s ostalim potocima u blizini koji nose ime naselja kroz koja prolaze, zaključuje da se na tom području, dakle, početkom 13. stoljeća nalazilo naselje Stenjevec sa župnom crkvom Svih svetih. Ostatke crkve pronašao je 1902. stenjevečki župnik Ljudevit Ivančan (1853. – 1935.) na brijegu Bjeličini, na lokalitetu koje su mještani još 1980-tih poznavali kao Cirkvišće, a lociramo ga negdje sjeverno od današnjeg Gajničkog vidikovca. Prema nađenim temeljima, crkva je bila dimenzija 9 m x 7,7 m, površine 40 m2, s polukružnim svetištem.^v

Tadašnji ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu, prof. Josip Brunšmid, u temeljima je pronašao opeke rimske proizvodnje, a oko crkve se našlo i dosta grobova. Ivančanu su nalazi ukazali na mogućnost da se ime Stenjevec isprva odnosilo na naselje na prostoru Gornjeg Stenjevca, a da je tek s podizanjem nove župne crkve Bl. Dj. Marije u nizini, ono počelo označavati novoformirano^vi naselje uokolo nje. Začeci tog „novog” naselja Stenjevec na jugu datiraju iz 14. st. jer se u popisu župa zagrebačke županije iz 1334. za crkvu Bl. Dj. Marije još navodi da je „u polju”. Već u 15. stoljeću to će naselje postati jedno od većih na tom području te će se u 16.st. prometnuti u središte stenjevečke sudčije, administrativne uprave za Stenjevec i okolna sela.^vii

Tijekom 13. stoljeća vlastelinstvo se dijeli među potomcima roda Acha na niz manjih dijelova iz kojih se do sredine 14. stoljeća formiraju dvije cjeline, gornjostubički plemićki distrikt te donjostubički i susedgradski dio vlastelinstva kojeg samostalno uživa grana Arlandijevaca. Nas zanima susedgradski dio vlastelinstva, u sastavu kojeg je bio i prostor Gornjeg Stenjevca, a kojeg u svijesti najšire javnosti predstavlja njegovo središte, utvrda Susedgrad koja je podignuta u 13. stoljeću i koja danas ima status zaštićenog kulturnog dobra RH^viii

Na kraju srednjeg vijeka većina je Europljana živjela u naseljima manjima od 5000 stanovnika, u selima više nego u gradovima. Tako je bilo sve do 18. st. Većina se prehranjivala žitaricama, povrćem te, u manjoj mjeri, mesom. Vino i pivo bili su važan dio svakodnevice, kao vrijedni izvori energije. Zemlja je bila najveće bogatstvo, izvor hrane i prihoda. I nazivi pojedinih mjernih jedinica odražavaju odnos prema zemlji kao predmetu obrađivanja i rada: jutro (veličina zemlje koju jedan orač može uzorati u jednom danu), kopač (veličina vinograda koju jedan kopač može okopati u jednom danu), kosac (veličina livade koju jedan kosac može pokositi u jednom danu).^ix.

U susedgradskom i donjostubičkom vlastelinstvu, piše Brgles, stočarstvo nije bilo osobito važna proizvodna grana, bar ne za tržište, ali svako je domaćinstvo držalo stoku radi mlijeka i sira. Riba je bila važan izvor hrane, stoga je i pristup rijekama, jezerima, potocima i ribnjacima bio precizno definiran. Zemlja je jedini izvor prihoda za lokalno stanovništvo koje živi u selima rasutim po obroncima Medvednice i u savskoj nizini, s vinogradima, oranicama i pašnjacima uokolo. Nizinskim dijelom dominira rijeka Sava s močvarnim raslinjem – zbog čestih poplava i mijenjanja toka rijeke to područje nije pogodno za naseljavanje ali je zemlja hranjiva i plodna te pogodna za oranice. Osunčani obronci Medvednice idealni su za uzgoj vinove loze. Najviše je naselja formirano upravo na mjestu dodira ta dva područja.

U popisu crkvene desetine iz 1474. godine stenjevečka sudčija obuhvaća sela Posavje, Belšinec^x, Ponikve^xi, Borčec^xii, Stenjevec, Dolec^xiii, Dolje, Krapinski Brod, Ivanec, Otok i susedgradsko podgrađe (današnji Podsused)^xiv, s različitim brojem seljačkih kućanstava, od jednog (Ponikve) ili dva (Dolec), do njih tridesetak (Stenjevec i susedgradsko podgrađe).

Feudalno se vlastelinstvo u srednjem vijeku sastojalo od rustikala (posjeda neslobodnih, zavisnih seljaka) te dominikala ili alodijala (vlastitog posjeda zemaljskog gospodara). Seljaci su imali pravo korištenja rustikala uz uvjet plaćanja novčane, naturalne i radne rente. U susedgradskom dijelu vlastelinstva, seljaci žive u obiteljskim zadrugama, zajednicama od 5-10 članova obitelji, u kući unutar sela, s malim vrtom i gospodarskim objektima (uk. površine cca 20 x 30 m, ovisno o rasporedu) te sa, u prosjeku, 6 hektara oranice i livade izvan sela (npr 200 x 300 m ili 100 x 600 m, ovisno o obliku parcele). Uzgajaju pšenicu, proso, ječam, raž i zob (kukuruza u to vrijeme nije bilo, on se udomaćio u ovim krajevima u 18. stoljeću, te je bio najraširenija ratarska kultura na ovom prostoru do početka 20. stoljeća). „Tvornica pod nebom” nije pouzdana pa jedne godine urod bude dovoljan da prehrani 4 člana obitelji, a druge godine njih 10. Svaka generacija bar jednom iskusi razdoblje gladi i neimaštine. Velik broj seljaka ima i vinograd. Vinogradi imaju poseban status, njih seljaci mogu, za razliku od oranica i livada, prodavati i kupovati po svojoj volji – mnogima su upravo vinogradi donijeli najveći ekonomski probitak. Obiteljska zajednica treba u najvećoj mogućoj mjeri biti samoodrživa te proizvodnja treba zadovoljiti sve egzistencijalne potrebe njenih članova – oni se međusobno raspoređuju prema vrstama poslova u čemu glavnu riječ ima glava obitelji, kućedomaćin. Posebno to vrijedi za razdoblje od sred. 15. stoljeća do 1560-tih godina, kada su seljačke kućne zadruge imale relativno visoku razinu samostalnosti. Unutar obitelji odlučuje se svake godine koje će se ratarske kulture i na kojim oranicama zasijati, koliko grla stoke uzgojiti, koliko radne snage će moći u to uložiti. Velike i bogatije obitelji drže prostrane oranice i vinograde, a pojedine imaju čak i mlinove. Društvena slika je dinamična, uvjetovana stalno promjenjivim odnosima između različitih aktera – neke se obiteljske zadruge raspadaju, iz drugih pojedini članovi istupaju i osnivaju svoje nove, manje obitelji, vinogradi se kupuju i prodaju, oni umješniji na taj način stječu značajan imetak i uspinju se na društvenoj ljestvici. Tako su se formirale različite kategorije podložnika, koji su se razlikovali međusobno prema veličini zemlje koju su koristili i obavezama prema vlastelinu. Najsiromašniju skupinu čine podvorci (otroci, divojke, famuli i famulae), te bezemljaši. zatim slijede inkvilini/želiri/gornjaci s malim parcelama nastalima krčenjem šuma i šikara koji su pored kućice imali male vinograde za koje su vlastelinu davali gornicu (daću u vinu). Kmetovi imaju male posjede, oranice, livade i pašnjake za čije korištenje vlastelinu plaćaju novčanom, naturalnom ili radnom rentom odnosno tlakom. U 15. st. u stenjevečkoj sudčiji kmetovi su rentu najčešće plaćali u novcu, a početkom 16.st. vlastelin nameće radnu i naturalnu rentu jer mu, zbog rasta cijena poljoprivrednih proizvoda, one postaju unosnije. Najveći broj kmetova, njih više od pola, ima posjed veličine 5 jutara (npr 100 x 300 m, ovisno o obliku parcele). Privilegiranu skupinu podložnika čine predijalci – oni su bili oslobođeni većine feudalnih obaveza ali su morali služiti kao konjanici u vlastelinskom vojnom odredu; slobodnjaci nisu imali daće ali su preuzimali različite službe na vlastelinstvu: pastira, šumara, vratara, stražara, radnika… U stenjevečkoj sudčiji seljaci-kmetovi bili su najbrojnija skupina s najvećim udjelom zemlje dok predijalaca nije bilo.

Oranice su se u prvo vrijeme većinom nalazile u plodnoj savskoj nizini, a kasnije se, s povećanjem stanovništva u 16.st., uređuju i u pobrđu, krčenjem šuma i šikara. Vinogradi su bili raspršeni po padinama južno od današnje Zelene magistrale i sjeverno od potoka Mačkovec (danas Teškovec). Dolec se kao naselje s vinogradima spominje već 1340., dok su sjeverno od njega bili vinogradi na brdu Kostanjek i Lisičina (prvi se put spominje 1581). Pretpostavlja se da su vinogradi postojali, zbog povoljnih uvjeta, i na brdu Karažnik, iznad današnje istoimene ulice, iako prva povijesna potvrda tog imena potječe iz kasnijeg vremena, iz 18. st. Vinogradarstvo je bilo najvažnija proizvodna grana vlastelinstva u 16. st., te je ono u to vrijeme predvodilo u proizvodnji vina u cijeloj Slavoniji. 1570-tih uvode se preše za gnječenje grožđa.

Krajem 15. st. osim vina i žitarica seljaci su se bavili i pčelarstvom – u stenjevečkoj sudčiji 80% košnica posjedovali su seljaci veliki proizvođači vina (medom su ga zaslađivali i produljivali mu trajnost). Velik dio vlastelinstva činile su šume i njihovo vlasništvo i korištenje nije bilo uređeno sve do 2. pol.16.st. – dijelovima šuma su samostalno raspolagale seoske općine kao dijelom zajedničkog seljačkog vlasništva, a o njihovom su korištenju, kao i o korištenju zajedničkih livada/gmajni odlučivali sudci u pojedinoj sudčiji, izabrani na jednu godinu od kmetova, a potvrđeni od vlastelina. S vremenom su šume prešle u vlasništvo vlastelina.

Radijus kretanja onovremenog seljaka bio je uglavnom unutar granica sudčije i bio je ograničen duljinom dana za trajanja kojeg je trebalo krenuti i vratiti se kući. Kretalo se pješke, gurajući taljige ili na zapregi koju vuče konj, magarac ili vol – udaljenost vjerojatno nije prelazila desetak kilometara. Komunikacija s mještanima udaljenijih mjesta unutar vlastelinstva odvijala se na sajmovima, proštenjima i hodočašćima ili pri održavanju cesta ili utvrda.

Uz sve različitosti u načinu života koje vremenska udaljenost od petsto i više godina podrazumijeva, imena ondašnjih žitelja o kojima doznajemo iz popisa crkvene desetine bliska su našem iskustvu – iskrsavaju pred nama Juraj, Ivan, Matej, Petar, Margareta, Jelena, Dorotea, s njihovim različitim inačicama Đurek, Janko, Petek ili pak Dora, Jelica i sl. Prezimena se formiraju tek krajem 17. stoljeća – do tad se pojavljuju uz pojedina imena priimci, odnosno pridjevci motivirani nadimkom, zanimanjem ili osobinom (ponekad i manom) nositelja ili, nešto kasnije, njegovom etničkom pripadnosti. Ti pridjevci čuvaju ritam i muziku govora onovremenog seljaka, njegov senzibilitet i humor – Drempetić (od dremsati, poskakivati), Kimčić (klimavo hodati), Klempečić (klampati, neravno hodati), Brunović (brun, crven), Canjek (canja, krpa), Šantek (od šantav, hrom), Levak (ljevak), Majćenić (malen) i dr. Seljaci govore kajkavsko-čakavskom varijantom starohrvatskog jezika. I u osobnim imenima i u imenima mjesta očitavaju se čakavska i kajkavska obilježja, ali i snažni mađarski i njemački jezični utjecaji. U popisu crkvene desetine iz 1474. među najčešćim su pridjevcima Dragošić, Kulesić, Volar, Blažev, Zagorčić, Britvić.. a u 16. st. Kranjec, Horvat, Kovač, Ilenić… Ti se priimci odnose na cijelo vlastelinstvo i nije poznato koji od njih su pripadali stanovnicima na prostoru Gornjeg Stenjevca.

Osobna imena i priimci otkrivaju nam duhovni krajolik onoga vremena, a imena naselja i lokacija otkrivaju nam fizički krajolik. Mnoge lokacije nose ime prema raslinju, dominantnom obilježju ili zemljopisnoj poziciji: Dolec (od dol), Stenjevec (od stijena^xv), Kostanjek (od kesten), Ponikve (naplavljena polja) te zahvaljujući njima doznajemo o nekadašnjem izgledu ovog kraja. On je danas sačuvan tek u tragovima, prepoznajemo ga u pokojoj preostaloj oranici ili vinogradu kao evokaciji nekadašnjeg prostora.

Život lokalnog stanovništva su u ovom razdoblju, kao i u drugim krajevima, obilježili upadi Osmanlija koji pljačkaju i pale naselja. Uvidjevši da se vlastela fokusirala na zaštitu svojih posjeda, seljaci su se, ostavši nezaštićeni, sami organizirali i počeli podizati utvrde kao pribježišta. 1470-tih organiziraju se u seljačke (kmetske) saveze, samostalno prikupljaju sredstva i postavljaju seoske sudce (ta će iskustva iskoristiti stotinu godina kasnije u poznatoj Seljačkoj buni). Dokumenti u to vrijeme bilježe velik broj udovica na čitavom vlastelinstvu, njih 106 bilo je 1494., u 21 % kućanstava. Dio njih dolazi na čelo obiteljskih zadruga koje su bile manje po broju članova, te su žene morale zamijeniti mušku glavu koja je preminula.

Drugi dio feudalnog vlastelinstva čini alodij, dio posjeda kojeg vlastelin obrađuje i iskorištava po vlastitoj volji. U stenjevečkoj sudčiji on je obuhvaćao manji dio, 1/4 ukupno obradivih površina – većinu posjeda, njih 3/4, držali su seljaci-kmetovi. Sredinom 16.st. posjedi vlastelina u stenjevečkoj sudčiji uključuju 26 oranica i livada – među njima se, na prostoru današnjeg Gornjeg Stenjevca, navode Ponikve. Vinogradi su zahtijevali posvećen i precizan rad tijekom cijele godine kakav je trebalo platiti te ih vlastelin ne podiže mnogo – unosnije mu je prodavati prikupljenu daću u vinu/gornicu, nego proizvoditi vlastito vino. Jedan od tri veća vinograda na cijelom vlastelinstvu bio je u Perjavici.

Odnosi seljaka i vlastelina bili su dinamični, mijenjali su se s vanjskim okolnostima kao i s osobnostima i ambicijama pojedinih vlastelina. Ovisili su i o politici na razini kraljevstva a ona je u vrijeme hrvatsko-ugarskoga kralja Matijaša Korvina (1458.-1490.) bila usmjerena, uvođenjem poreza za feudalne magnate i nizom drugih reformi, slabljenju njihove moći a osnaživanju građanskoga sloja i nižeg plemstva. To je vrijeme u kojem i kmetovi na susedgradskom vlastelinstvu imaju veći stupanj autonomije. Sa smrću Matijaša Korvina te će se reforme ukinuti i nastupiti će, posebno nakon 1527. godine, razdoblje tzv. feudalne anarhije u kojem će magnati ponovno ojačati i tu moć iskoristiti za jačanje feudalnih odnosa. Dinamika tih procesa može se pratiti i na susedgradskom i donjostubičkom vlastelinstvu, kroz smjene različitih posjednika, od kojih ovdje navodim samo najpoznatije. Sredinom 15. stoljeća u vlasničku strukturu vlastelinstva, udajom ženske nasljednice, ulazi obitelj Hening – oni su do početka 16. stoljeća jedini vlasnici posjeda. Od 1534. do 1552. posjed je prelazio iz ruke u ruku, a dijelovi vlastelinstva počeli su propadati. Franjo Tahy postaje vlasnikom polovice vlastelinstva 1565., a od 1569. do 1571. jedini je gospodar na posjedu. Uloživši znatna sredstva u njegovu kupnju, s ambicijom iskorištavanja svih njegovih proizvodnih kapaciteta, on počinje uređivati strukturu vlastelinstva, ali i svoje odnose s podložnicima. Okrupnjava i konsolidira svoje dijelove posjeda, podiže mlinove i dovodi nove službenike. Istovremeno dolazi do porasta društvenih napetosti na vlastelinstvu – prvo između velikaša koji su se borili za kontrolu nad njime (Heningovci i Gregorijanci s jedne, te Franjo Tahy s druge strane), a oni u svoje borbe uvlače podložnike. Podložnici s vremenom osvještavaju svoje interese nasuprot velikaša te se samostalno organiziraju – žele se riješiti vlastele, samostalno održavati red na vlastelinstvu, ceste i utvrde, boriti se protiv Osmanlija te prikupljati poreze, s Carem kao jedinim gospodarom. Društveni nemiri kulminiraju 1573. s poznatom Seljačkom bunom. Brgles, kao i Nada Klaić prije njega, kao glavne pokretače pobune vidi bogatije skupine podložnika – predijalce i bogatije kmetove koji drže mlinove te trguju vinom ili stokom. Vojna krajina bila je za njih novo privlačno tržište, s tisućama vojnika koje je trebalo opskrbljivati, a velikaši su im priječili pristup tom tržištu. Suprotno ponešto romantiziranoj priči o Matiji Gubcu kao kmetu koji je, u duhu klasne borbe, digao glas protiv izrabljivanja i nepravde, u ovoj se priči radi o konkurenciji. Vlastelini magnati žele zadržati privilegije i spriječiti bogate seljake da im uzimaju dio tržišnog kolača. Možda je to slika gledana kroz optiku našeg vremena, no Brgles ju potkrepljuje povijesnim vrelima, popisima pobunjenika u dvjema optužnicama bana Erdödyja podignutima nakon istjerivanja Tahyjeve obitelji s vlastelinstva (1565.) te izjavama svjedoka u istrazi koju je protiv Tahyja pokrenula Komora (1567.). Prema Brglesu, „ključni ekonomski čimbenik koji je izazvao društvene nemire i pobunu (podložnika) protiv Franje Tahyja bila je kontrola nad proizvodnjom i prodajom vina (tek potom i drugih poljoprivrednih proizvoda) te zadiranje vlastelina u njihovu ekonomsku samostalnost i općenito ograničavanje sloboda.”^xvi Priča o Matiji Gupcu kako je oblikovana od Augusta Šenoe^xvii na dalje ostaje kao znak vremena u kojem je nastala i u kojem je, neovisno o svojoj utemeljenosti, bila nadahnućem i vrijednosnim orijentirom niza generacija, o čemu svjedoči i ovaj spomenik u Podsusedu autora Vanje Radauša iz 1973. godine.

Tahy umire nedugo nakon bune, 4. kolovoza 1573. i biva pokopan u župnoj crkvi u Donjoj Stubici.^xviii Nakon što je pobuna ugušena, iskorištavanje podložnika se povećalo, a u 17. st. zabranjuje im se napuštanje posjeda. U vremenu koje je uslijedilo mijenja se i struktura vlastele na posjedu – stare plemićke obitelji osiromašuju uslijed pada cijena poljoprivrednih proizvoda na tržištu te se vlastelinstvo počinje dijeliti na manje, kurijalne posjede. Njihovi vlasnici postaju servitori, pripadnici srednjega i nižeg plemstva koji su ih dobivali od svojih gospodara, hrvatskih magnata, na određeno razdoblje umjesto plaće u novcu. Svoje posjede koriste uglavnom kao kapital, daju u zalog zemlju i kmetove, u posjede ne ulažu niti ih uređuju. Odnosi između vlasnika su vrlo napeti i sudski se spore. U tim okolnostima bogate se trgovci i kreditori koji svoj kapital ulažu u zemlju i počinju se društveno uzdizati. Takav je bio Julije Čikulin, novi tip vlastelina, veleposjednik-poduzetnik, utemeljitelj nove magnatske obitelji koja će tijekom 17.st. pod svojom vlasti ponovno ujediniti dijelove nekadašnjeg vlastelinstva. Ovaj upravitelj imanja obitelji Zrinski, vješt trgovac i sposoban vlastelin, postao je glavni kreditor slavonskih velikaša. Vjenčanjem sa Sofijom Ratkaj, postao je vlasnikom manjih djelova vlastelinstva, a do 1630-tih prometnuo se u jednog od najvećih posjednika, a njegovi su nasljednici kroz prvu polovicu 17. stoljeća nastavili okrupnjivati svoje posjede. Do kraja 17. stoljeća glavna feudalna snaga na vlastelinstvu postalo je nekadašnje srednje plemstvo, među kojima su krupnije posjede imali, pored Čikulina još Vojkovići, Oršići i Keglevići – oni su preuzeli ulogu društvene elite na tom prostoru te su počeli podizati nove kurije i dvorove. Na prostoru Gornjeg Stenjevca formira se središte vlastelinstva Ogled, odnosno stenjevečkog vlastelinstva no o njemu ima malo podataka iz vremena prije 19. stoljeća kada, 1825. godine, njegovim vlasnikom postaje Petar Junković. Spominje se tek niz vlasnika koji su se smjenjivali u 17. i 18. stoljeću: Ivan Vojković sa sinovima od 1646., obitelj Rattkay krajem 17. stoljeća, Sigismund Rauch od 1725. te obitelj Sermage od 1752. godine.^xix Kurija koja danas stoji u naselju sačuvana je u obliku koji potječe iz kasnijeg razdoblja, nakon potresa 1880. godine, te je zaštićeno kulturno dobro.

S krajem 17. stoljeća završava Brglesova knjiga o susedgradskom i donjostubičkom vlastelinstvu – ime Susedgrad danas nosi srednjovjekovna utvrda iznad Podsuseda ali i niz javnih i kulturnih ustanova koje su usmjerene na područje od Podsuseda do Vrapča (Centar za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Područni ured Susedgrad, Centar za socijalnu skrb- podružnica Susedgrad). Od 1974. do 1990. ovo je područje bilo dijelom Općine Susedgrad. I dok nova imena i nazivlja osvajaju javni prostor i postaju predmet poistovjećenja, sjećanje na prošla vremena čuvaju knjige poput ove. Zahvaljujem Branimiru Brglesu na odobrenju da objavim ulomke iz knjige uz poziv svima koji žele dublje istražiti temu da ju prolistaju – knjigu mogu, kao i ja, posuditi u Knjižnici u Podsusedu.

Priredila: Maša Štrbac

iVeternica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64425>.

iiBrgles, Branimir. „Ljudi, prostor i mijene. Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo 1450. – 1700.. Prilog istraživanju ruralnih društava. izd. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2019.

iiipopisi crkvene desetine u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu, ugovori i darovnice u fondu obitelji Sermage i drugih plemićkih obitelji u Hrvatskome državnom arhivu, urbari (popisi dužnosti i prava kmetova na pojedinom vlastelinstvu) u Mađarskom državnom arhivu i u Hrvatskom državnom arhivu (fond Čikulin-Sermage), popisi gornice (popisi obrađivača vinograda i obaveznih davanja u vinu) na posjedima Čikulina, Ratkaja i Erdödyja iz 1644. godine i dr.

ivSudčija je u hrvatskom pravnopovijesnom nazivlju izraz za sudski okrug, odnosno područje na koje se proteže nadležnost nekoga suda. Do sredine XIX. st. sudčija je bila manja zajednica (selo) na čelu s izabranim sucem koji je oglašavao naloge vlasti i vlastelina, raspoređivao ljude na vlastelinsku i javnu rabotu, popisivao ostavine, predlagao skrbnike za siročad, brinuo se za javni red i mir i dr.- izvor: sudčija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 14. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58630>

vIvančan, Ljudevit. Crkva Svih Svetih u Stenjevcu. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu [Internet]. 1902., 187-191.: https://hrcak.srce.hr/4956 , pristupljeno 13.04.2021.

viNa prostoru današnjeg Stenjevca utvrđen je kontinuitet naseljavanja od rimskog doba preko srednjeg vijeka, o čemu svjedoče sačuvani grobni ostaci, no naselje imena Stenjevec formirano je tek u 14. stoljeću

vii„U 14. vijeku se je pod imenom Stenouc razumjevao vlastelinski posjed nalazeći se u današnjem selu Gornji Stenjevec sa pripadajućim kmetovima, dočim mjesto, gdje se današnja župna crkva nalazi, nije imena imalo. (…) Tekar u 16. vijeku počimlje se današnja župna crkva zvati crkvom stenjevačkom, a samo selo se za razliku od starijega gornjega Stenjevca zove doljnji Stenjevec” (Ivančan Ljudevit, vidi pod v).

viiiU novije vrijeme opetovani su apeli za zaštitu i uređenje prostora utvrde koja zbog kompleksnih vlasničkih odnosa nije primjereno održavana a potres u ožujku 2020. dodatno ju je ugrozio

ixTako se na primjer za Stenjevečko vlastelinstvo sa sjedištem u Gornjem Stenjevcu navodi da 1681. godine, u vrijeme kad su vlasnici iz obitelji Vojković, posjeduje „68 jutara oranice, livade 48 kosaca, vinograda 90 kopača i 24 kmeta; izvor: Župa Uznesenja Marijina Stenjevec, grupa autora, ur. Ivan Buhin i Anđelko Mijatović, izd RKT Župa Stenjevec 1985., str 26.

xNaziv naselja (ojkonim) Belšinec zabilježen je samo u vrelima iz 15. i 16. stoljeća, na prostoru uz potok Orešje

xiPonikvama se nazivaju naplavljena polja ili mjesta na kojima voda ponire u dubinu. U popisu crkvene desetine uz 1474. godine spominje se se naselje Ponikve

xiiNajstarija vrela s potvrdom toponima Borčec datiraju iz 1367. godine – u njima se utvrđuju granice na posjedu Borča, utemeljitelja nove rodovske grane proizašle iz velikoga srednjivjekovnog roda Ača (Acha). U 15. i 16. stoljeću tu se nalaze vinogradi podložnika, posebno na prostoru današnjeg Teškovca, Rušiščaka i Jamina.

xiiiNajstariji spomen naselja Dolec datira iz 1340. godine – na okolnim brdima bili su vlastelinski vinogradi Kostanjek i Lisičina

xivTrgovište pod utvrdom Susedgrad (danas Podsused) u povijesnim se izvorima pojavljuje od 70-tih godina 15. stoljeća kao Podgrađe, sa crkvom posvećenom Sv. Martinu

xvDva su moguća porijekla imena Stenjevec prema dosadašnjim tumačenjima: od stijena (prema obližnjem kamenolomu iz rimskog doba, čemu se priklanja i Brgles) ili od osobnog imena Stojan ili Stojislav kao mogućeg imena jednog od posjednika, pripadnika roda Acha (Valentin Putanec)

xviBrgles, Branimir. “Tko se buni pod Susedgradom i Stubicom? Prilog proučavanju društvenih nemira 1565. – 1573..” Povijesni prilozi, vol. 37, br. 55, 2018, str. 139-203. https://doi.org/10.22586/pp.v55i0.68 . pristupljeno 13.04.2021.

xviiroman Augusta Šenoe „Seljačka buna” objavljen je 1877. godine

xviiiPrema: Schneider, Marijana. “Odraz seljačke bune 1573. godine u likovnoj umjetnosti.” Radovi, vol. 5, br. 1, 1973, str. 271-286. https://hrcak.srce.hr/57251 . pristupljeno 19.04.2021.

xixizvor: Župa Uznesenja Marijina Stenjevec, grupa autora, ur. Ivan Buhin i Anđelko Mijatović, izd RKT Župa Stenjevec 1985., str 26.

Agrarna reforma kao preraspodjela vlasništva nad zemljom poznata je od antičkog doba – agrarne su se reforme provodile u različita vremena s različitim ciljevima. U hrvatskoj se historiografiji navode tri agrarne reforme. Prvu je započeo 1848. ban Jelačić ukidanjem kmetstva. Druga je provedena 1919–41: razriješeni su kolonatski i drugi polufeudalni odnosi u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, a preostalim velikim posjedima oduzeto je mnogo zemljišta. Treća agrarna reforma bila je 1945–48: zemljište je oduzeto velikim posjednicima i imućnim seljacima, ali su uzeta i zemljišta banaka, otišlih Nijemaca, crkvena zemljišta i druga. Zemlja je podijeljena seljačkim radnim zadrugama, državnim dobrima i siromašnim seljacima.ⁱ

Stanovništvo Gornjeg Stenjevca dominantno je živjelo od poljoprivrede sve do sredine 20. stoljeća te su agrarne reforme sigurno u velikoj mjeri oblikovale život na ovom prostoru. Ovdje donosim kratki pregled reformi na temelju odabrane literature – u njima autori/ce pišu o agrarnoj reformi na prostoru cijele Hrvatske, rijetko specificirajući podatke za prostor uži od županije ili kotara. Na svega dva mjesta navode se podaci konkretno za prostor Gornjeg Stenjevca, odnosno vlastelinstvo obitelji Junković. Obzirom da je uglavnom riječ o zakonima i mjerama provođenima na razini države, vjerujem da su svi podaci primjenjivi i na prostor Gornjeg Stenjevca. Ukoliko mještani/ke imaju saznanja ili dokumente u svojim privatnim arhivima koji bi opisane procese mogli dodatno ilustrirati, dopuniti ili korigirati, oni su dobrodošli.

Prva agrarna reforma, ukidanje kmetstva, započeta je u vrijeme Habsburške Monarhije, proglasom bana Jelačića iz 1848. godine. Knjiga dr Štefanije Popović „Seljaštvo na vlastelinstvima u Hrvatskoj 1848.”ⁱⁱ daje prikaz seljačkog selišnog posjeda u civilnoj sjevernoj Hrvatskoj u tom trenutku – autorica ga je rekonstruirala na temelju dokumentacije Zemljorasteretnog ravnateljstva u Zagrebu koje je bilo zaduženo za provedbu razrješenja vlasničkih prava između bivših vlastelina i njihovih nekadašnjih podložnika. Najveći dio podataka u ovom poglavlju preuzet je iz te knjige te u drugom dijelu, iz knjige Zdenke Šimončić-Bobetko „Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.-1941.”ⁱⁱⁱ

Život seljaka u 18. i početkom 19. stoljeća određivale su dominantno dvije stvari: veličina posjeda i obveze koje je imao prema feudalcu.

Posjed kojeg je kmet koristio, tzv. kmetsko selište, sastojao se od kuće, okućnice, vrta, oranica i livada. Najveći broj seljaka-kmetova u Banskoj Hrvatskoj koristio je posjed veličine 16 jutara^iv (ilustracije radi, npr 300 x 300 m, ovisno o tlocrtnom rasporedu), u Zagrebu njih gotovo 5600.

Obaveze kmeta prema feudalcu na godišnjoj razini, kako su bile propisane u Hrvatskom urbaru iz 1780. godine koji je vrijedio za Bansku Hrvatsku^v bile su slijedeće:

a) radne obveze: 52 dana rada zaprežnom stokom ili 104 dana ručne tlake, jedan dan vožnje izvan feudalnog imanja („foringa na daleko”), dovesti jedan hvat drva „vu dvor”;

b) naturalne: deveti dio ukupnog prihoda sa svog zemljišta i vinska devetina te

c) novčane: jedan forint ako imaju svoju kuću, dva forinta ako posjeduju kotao za pečenje rakije;

te kmetska prava: krčmarenje (od sv. Miholja), ispaša stoke, ogrjevno i građevno drvo te žir i šiške.

Ovaj je popis predstavljao granice opterećenja kmeta od strane feudalca te ga ne treba uzeti kao sliku odnosa na pojedinom vlastelinstvu – tu su vrijedili običaji i odnosi koji su na njemu uspostavljeni, ukoliko su bili unutar propisanih granica. Država ih je uvela kako bi ograničila eksploataciju kmeta od strane feudalca u mjeri koja će ga onemogućiti da podmiruje svoje obaveze prema državi.

Vlastelinska imanja imala su različit broj selišta -mali feudalni posjed (do 10 selišta), srednji feudalni posjed (11 – 100 selišta); krupni feudalni posjed (preko 101 – 400 selišta), veleposjed (više od 400 selišta).

Ukidanje feudalnih odnosa u Hrvatskoj bio je dug proces u kojem su najvažniji povijesni momenti proglas bana Jelačića o od 25. travnja 1848. u kojem je „osigurao… svemu hrvatskomu i slavonskomu narodu i puku” da je „za na vieke od tlake gospodske i svake daće urbariarne i desetine crkvene” oslobođen; te njegova potvrda od strane Hrvatskog sabora u čl. 27. Zakona iz lipnja i srpnja 1848. – njime se ukidaju: a) sve urbarijalne daće i službe; b) vlastelinska sudbenost (vlastelinstva prestaju biti administrativne jedinice); c) crkvena desetina (osim župnih lukna) i d) vlastelinska monopolska prava. Dotadašnji kmet postao je neograničeni vlasnik selišne zemlje koju je dotad obrađivao i može njome slobodno raspolagati (zamijeniti je, prodati ili založiti), a država jamči vlasteli da će dobiti naknadu za sve daće na koje je ovim aktom izgubila pravo. Vlastelinu je ostala alodijalna zemlja, dio vlastelinstva kojeg je vlastelin obrađivao i iskorištavao po vlastitoj volji. Oko vinograda, pašnjaka i šuma otvorilo se dugo razdoblje nagađanja i čekanja odluka koje bi zadovoljile obje strane.

No, da bi postao vlasnikom zemlje na svom selištu, seljak je trebao platiti iznos u vrijednosti 20 svojih godišnjih dotadašnjih davanja vlastelinu za gornicu, desetinu i kopune te mu kroz dodatne poreze platiti nadoknadu za gubitak vlastelinske sudbenosti. Seljaci su svoj selišni posjed plaćali srazmjerno veličini, za posjed veličine npr. 300 x 500 m trebalo je platiti 400 forinti glavnice.

Bivši feudalci su do 1854. godine podnijeli zahtjev za urbarijalnu odštetu, odnosno naknadu za ukinuta podavanja sa kmetskih selišta, i svi su uvaženi. Među tražiteljima odštete navodi se i obitelj Junković. Sredstva za odštetu feudalcima država je prikupljala kroz porez koji je naplaćivan od seljaka koji su dobili zemlju u vlasništvo. No, brojni seljaci nisu imali dovoljno novaca za otkup zemlje. Dug se upisivao u gruntovnicu te se svake godine pribrajao porezu. Uslijed agrarne krize (1873 – 1895) i pada cijena poljoprivrednih proizvoda, brojni su seljaci bili primorani prodati i ono malo zemlje što su imali i iseliti u prekomorske zemlje. Godine 1891. država izdaje nove obveznice za dugove seljaka koje oni trebaju podmiriti u slijedećih 68 godina (do 1959.). Zbog visoke stope inflacije, najveći dio njih podmirio ih je ipak puno ranije, do kraja Prvog svjetskog rata.

Vlastelinu je ostao alodijalni dio posjeda koji je još uvijek bio prilično velik ali je za rad na njemu, sada kada je radna renta ukinuta, trebao plaćati nadnicu. Budući da im je naknada za ukinuta podavanja bila uplaćivana polako i u malim ratama, mnogi su imali teškoća te su se počeli raspadati već prije Prvog svjetskog rata. Do 1918. brojne su plemićke obitelji prodale svoja imanja raznim trgovcima, odvjetnicima, liječnicima i industrijalcima.

Prva agrarna reforma, ako se tako može nazvati proces razrješavanja feudalnih odnosa u 2. polovici 19. stoljeća, obuhvatila je 605 posjeda s 51.828 selišna seljaka-kmeta. Iz popisa veleposjednika u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji kojeg je sastavio Josip Krška 1902. godine, može se iščitati struktura vlastelinstava nakon tog procesa – na području zagrebačke županije, u kotaru Zagreb, navodi se Dobro Stenjevec u vlasništvu Martina i Ivana pl. Junkovića, ukupne veličine 734 jutra (za ilustraciju, to je npr površina veličine 1 x 4 km ili 2 x 2 km, i td, ovisno o tlocrtnom rasporedu). Druga vlastelinstva u kotaru Zagreb u to vrijeme obuhvaćala su površinu od 256 jutara (Dobro Hubitek) do 3.630 jutara (Alodijalno dobro Novi dvori). ^vi Među najvećim veleposjednicima prema porezu navodi se 1910. u Zagrebačkoj županiji kanonik Ljudevit Ivančan koji je bio župnik u Stenjevcu od 1895.–1906.^vii.

Druga agrarna reforma provedena je u razdoblju od 1919.–41., u vrijeme kad su ovi prostori u sastavu monarhističke Jugoslavije (najvećim dijelom pod imenom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije) te potkraj razdoblja, unutar Banovine Hrvatske. Ta je reforma tema već spomenute knjige Zdenke Šimončić-Bobetko: „Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918-1941.” Ona pokazuje kako se agrarna reforma provodila u fazama i selektivno te temeljem niza pravilnika koji su dozvoljavali manipulaciju u političke i privatne svrhe i nerijetko iznevjeravali temelji socijalni cilj u ime kojeg su zagovarane – autorica faze obrađuje po razdobljima a ovdje donosim podatke za područje sjeverozapadne Hrvatske.

1918-1920

Unatoč ukidanju kmetstva u proteklom stoljeću, početak 20. stoljeća velik dio seljaka dočekao je u neimaštini i s malim posjedom koji nije bio dostatan za preživljavanje – najveći dio njih imao je posjed veličine do 5 jutara (npr 100 x 300 m), dodatno usitnjen dijeljenjem kućnih zadruga. Mogućnost zarade mimo poljoprivrede bila je gotovo nikakva, jer je industrija bila nerazvijena. Pred kraj Prvog svjetskog rata, 1917. godine, u Hrvatskoj je zabilježeno 20.000 vojnih bjegunaca koji se skrivaju po šumama i selima^viii. Mnogi od njih koji su završili u ruskom zarobljeništvu tamo su se susreli s boljševičkim revolucionarnim idejama koje žele provesti i kod kuće. Učestali upadi u velike posjede vlastelina, pljačke i oružani napadi, posebno u Hrvatskom zagorju, primorali su vladajuće da udovolje njihovim sve glasnijim zahtjevima za podjelom preostale zemlje veleposjednika te je krajem 1918. ustrojeno i Ministarstvo agrarne reforme.

1921-1925

Zemlju se seljacima daje prvo u jednogodišnji, a onda četverogodišnji zakup ali ju slabo obrađuju. Mnogi veleposjednici, nemajući od čega živjeti, sklapaju tajne kupoprodajne ugovore sa seljacima o prodaji zemlje. Obitelj Erdody odlučuje likvidirati posjede Novi Marof i Vidovec pa svu zemlju koja nije bila uzeta za agrarnu reformu rasprodaju okolnim zemljoradnicima (njih 3237).

1925-31

To je vrijeme velike trgovine zemljom. Shvativši da se ne mogu održati u neprijateljski raspoloženoj sredini svoje posjede prodaju grofovi Erdody, Rauch i drugi. Posve je likvidirano 17 veleposjeda, a održalo se njih 26 prosječne veličine 154 jutra. Najviše je posjeda ostalo u varaždinskom, ludreškom i zlatarskom kotaru.

1931 – 39

Godine 1931. donosi se Zakon o likvidaciji agrarne reforme: vrše se završni obračuni i daju rješenja o odšteti bivšim vlasnicima i onima koji su zemlju stekli na osnovi Zakona. Bivši vlasnici za zemlju mogu dobiti gotov novac samo ako je vrijednost isplate do 500 dinara, ostatak se daje u državnim obveznicama za koje su seljaci vlasnici zemlje bili obvezni uplaćivati novac kroz porez slijedećih 30 godina. U suprotnom im se zemlja oduzimala i davala drugome korisniku. Popis posjeda iz 1931. pokazuje velik broj malih gospodarstava i sitnih seljačkih posjeda – prevladavaju ona veličine do 5 hektara (npr 100x 500 m), s visokim udjelom onih do 2 hektara (npr 100 x 200 m). To nije bilo dovoljno za napredniju poljoprivrednu proizvodnju, a sa dva hektara nije se moglo držati ni zaprežnu stoku. Urodi su bili jedva dostatni da nahrane obitelji, viškova za tržište tu nije bilo. Do 1931. je proces agrarne reforme većim dijelom završen: seljaci su kupili zemlju, a veleposjednici prodali ono što su mogli i napustili zemlju.

1939-41

Poslove na provedbi agrarne reforme dovršava Banovina Hrvatska, prema Zakonu iz 1931. godine. U Hrvatskom zagorju, Međimurju i Podravini eksproprirano je 15.945 jutara i fakultativno otkupljeno 103.492 jutra što su pripadali veleposjedima. U lipnju 1941. u Kotaru Zagreb najveći su bili posjedi Nadarbine nadbiskupije zagrebačke uk. površine 16.698 jutara zemlje od koje je 2703 jutara određeno za eksproprijaciju. Velik dio tih promjena nije međutim gruntovno proveden te se s time nastavilo u NDH.

Bobetko zaključuje da je Druga agrarna reforma, posebno s obzirom na mjere u Slavoniji a o kojima ovdje nije bila riječ, provođena na uštrb hrvatskog stanovništva, seljaka kao i vlastelina, jer se u njenoj provedbi pogodovalo pojedincima naklonjenima režimu i pripadnicima srpske nacionalnosti. Njene učinke za razvoj poljoprivrede na ovim prostorima ocjenjuje negativnima. S jedne su strane uništeni veleposjedi koji su imali najnapredniju proizvodnju i školovan kadar, s mlinovima, ribnjacima, kudeljarama, mljekarama, ergelama, te su bili najveći izvoznici, dok su s druge strane bezemljaši stekli premalo zemlje na kojoj nisu imali ni stoke, ni alata ni uvjeta za proizvodnju. Posjedi su usitnjeni i tako onemogućeni u razvoju i proizvodnji za tržište.

Drugi svjetski rat

Nezavisna Država Hrvatska organizirala je institucije za provedbu agrarne reforme polazeći od stava da su hrvatski i njemački seljaci u okolnostima dominacije srbijanskih vladajućih elita prilikom provođenja prethodne agrarne reforme i kolonizacije bili izrazito oštećeni. Vlasnicima srpske nacionalnosti bilo je poništeno bilo kakvo njihovo nadijeljivanje zemljom u razdoblju poslije 1918., te su svi srbijanski kolonisti na teritoriju NDH izgubili pravo na zemlju.

Na teritoriju koji su kontrolirale partizanske jedinice Narodnooslobodilačkog pokreta prioritet je bila organizacija obrade zemlje i osiguranje hrane u ratnim okolnostima – o načelima razdiobe zemlje razgovaralo se sporadično i uglavnom u korist seljaka sa malo ili bez zemlje, no tome će se nova vlast posvetiti po završetku rata.

Treća agrarna reforma odnosi se na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1948. godine – ovdje donosim podatke temeljem objavljenih znanstvenih radova na temu autora Marijana Maticke: „Povijesne okolnosti evolucije seljačkog posjeda u Hrvatskoj u 20. stoljeću”^ix i “Zemljovlasnički odnosi u Hrvatskoj od 1945. do 1953.”^x

Provođenje agrarne reforme postalo je jedno od važnih pitanja nove vlasti u Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji – najveći dio partizanskih jedinica činili su seljaci kojima je obećavana preraspodjela zemlje nakon rata, koju su očekivali dobiti u privatno vlasništvo. Po završetku rata, u Komunističkoj partiji Jugoslavije postojala je dilema treba li zemlju obuhvaćenu agrarnom reformom dijeliti u privatno vlasništvo seljacima ili je nacionalizirati a seljacima dati samo na korištenje. Istaknuta su dva osnovna načela reforme: 1) Zemlja pripada onima koji je obrađuju,; 2) Zemlja se dobiva besplatnosa živim i mrtvim inventarom u privatno vlasništvo. Prioritet je bilo osigurati prehranu gradskog stanovništva u teškim poslijeratnim prilikama. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji usvojen je 23. kolovoza 1945. godine i njime se propisivala eksproprijacija svih posjeda većih od 45 hektara, ili onih većih od 25 – 35 hektara obradive zemlje (1 hektar je 100 x 100 m, slijedom toga 25 hektara može biti npr 500 x 500 m)– oduzeti su posjedi bankama, poduzećima i dioničarskim društvima, stanovnicima njemačke nacionalnosti, svi posjedi veći od 45 hektara obradive površine koji su davani u zakup ili obrađivani uz pomoć tuđe radne snage kao i svi seljački i neseljački posjedi u dijelu u kojem su prelazili propisani maksimum od 20 – 35 hektara – svi su oni ulazili u zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije. Jedino se seljacima za ekspropriirani dio zemljišta plaćala minimalna naknada u državnim obveznicama. Crkvama i samostanima oduzimao se posjed koji je prelazio 10 hektara, a ekspropriirani su i svi posjedi koji su tijekom rata ostali bez vlasnika ili pravnih nasljednika. Seljački posjed nije smio prelaziti 20 odnosno 35 hektara, ovisno o poljoprivrednoj kulturi koju su uzgajali i broju članova domaćinstva. Agrarna reforma provedena je u 1945. i 1946. godini gotovo u cijelosti, a dovršena do sredine 1948. godine. Mjesni agrarni interesenti dobili su 24,1% zemlje iz zemljišnog fonda, kolonisti 12,1%, seljačke radne zadruge 2,1%, a država je zadržala 61,7 %, pri čemu se najveći dio, više od 50%, odnosio na šume. Gotovo 96.000 seljaka dobilo je zemlju radi povećanja postojećih posjeda, posebni oni koji su imali do 2 hektara zemlje. U odnosu na 1931. godinu, do 1949. je stvoreno oko 67.000 novih gospodarstava, te povećan udio onih sa 2-5 hektara zemlje (npr 100 x 200 do 100 x 500 m). Privatnih posjeda većih od 20 hektara nije bilo. Dok je industrija, brodarstvo, bankarstvo, trgovina i promet nacionalizirano, zemljišno je vlasništvo u najvećem dijelu ostalo privatno. Zbog pritiska Sovjetskog saveza i Informbiroa, od 1949. godine KPJ pokušava nacionalizirati zemljište zaobilaznim putem, formiranjem seljačkih radnih zadruga i razvijanjem zadružnog vlasništva. Vjerovalo se da će kolektivno upravljanje i planiranje proizvodnje dati bolje rezultate. U praksi je to najčešće značilo da se seljak odrekne zemlje u korist zadruge, što je među seljacima, posebno onima koji su imali više zemlje, izazivalo velike otpore. U takvom okruženju mnogi nisu bili motivirani za rad, proizvodni su rezultati izostali, te je zadružni model napušten 1953. godine. (Zanimljiva je u ovom kontekstu Opća poljoprivredna zadruga Stenjevec koja je, čini se suprotno od opisanog, privukla velik broj mještana Gornjeg Stenjevca koji su preko nje prodavali ukrasni nakit za bor i od toga jedno vrijeme dobro zarađivali. Oblik rada i način funkcioniranja te zadruge tek treba istražiti.) Iste je, 1953. godine Zakonom dodatno ograničen zemljišni maksimum u privatnom vlasništvu, na 10 hektara. Svima koji su istupali iz Zadruga vraćalo se do 10 hektara zemlje, a sve preko toga dodjeljivano je poljoprivrednim organizacijama na trajno korištenje. Najveći je dio poljoprivrednog zemljišta ipak ostao u privatnom vlasništvu te se poticala suradnja seljaka privatnika sa poljoprivrednim organizacijama, što je bio sustav kakav je potrajao do 1990. godine i ukidanja socijalističkog društvenog uređenja u Hrvatskoj.

Priredila: Maša Štrbac

iagrarna reforma. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=846>

iiŠtefanija Popović: Seljaštvo na vlastelinstvima u Hrvatskoj 1848. – sastav seljačkog posjeda na hrvatsko-slavonskim vlastelinskim imanjima u doba ukidanja feudalizma – izd. Zavod za Hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1993.

iiiZdenka Šimončić-Bobetko: Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.-1941., izd. Hrvatski institut za povijest, AGM, Zagreb, 1997.

iv U referentnoj literaturi se kao mjere za površinu uglavnom navode jutra i hektari, no ja sam ih, radi lakšeg praćenja i vizualizacije, preračunala u kvadratne metre. Vrijednosti su približne i služe kao ilustracija.

vBanska Hrvatska obuhvaća riječku, zagrebačku i varaždinsku županiju

vi Alodijalno dobro Jankomir s Konjščicom na prostoru Jankomira, Perjavice i Konjiščice (2059 jutara, vl. Julije pl. Jellachich-Bužimski), Dobro Hudibitek (256 jutara, vl. Alfred Hertl), Alodijalno dobro Laduč i Vukovo selo (982 jutra, vl Vladimir Vranyczany), Alodijalno dobro Novi dvori (3630 jutara, vl. Anka Jelačić), Dobro Januševac (852 jutra, vl Maxo Meyer i Wolkenfeld), Dobro Šestine (1710, vl. Miroslav grof Kulmer).

vii Ivančan, Ljudevit. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 4. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28134

viiiu knjizi Župa Uznesenja Marijina Stenjevec (izd RKT Župa Stenjevec, 1985.) navodi se kako se 1918. u šumama oko Bizeka i G.Stenjevca krilo dosta vojnih bjegunaca, tzv zelenog kadra

ixMarijan Maticka: Povijesne okolnosti evolucije seljačkog posjeda u Hrvatskoj u 20. stoljeću, objavljeno u // Prostor iza : kako modernizacija mijenja hrvatsko selo / Štambuk, Maja, Rogić, Ivan, Mišetić, Anka (ur.)., Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2002., pristupljeno 15.4.2021. https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/zbornici/17/z_17_177.pdf

xMarijan Maticka: “Zemljovlasnički odnosi u Hrvatskoj od 1945. do 1953.” Sociologija i prostor, vol. , br. 125-126, 1994, str. 191-201. https://hrcak.srce.hr/119821 pristupljeno 16.04.2021.