Podsused je smješten u podnožju Medvednice, na mjestu gdje Zagrebačka gora gotovo dodiruje Savu. Jezgra naselja pod Susedgradom razvila se oko potoka Dolje koji i danas protječe Podsusedom – izvire na obroncima Medvednice i spušta se duljinom od 3,5 km do Save. Uz potok je bilo više mlinova, no nijedan nije ostao sačuvan. Danas liniju potoka prema sjeveru, do Parka prirode Medvednica, prate tri prometnice, Aleja Seljačke bune, Ulica Sutinska vrela i Ulica Podsusedsko dolje, a u nizini prema jugu, prije utoka u Savu, potok teče kroz tzv. “Kitov prolaz” ispod Avenije Bologna i željezničke pruge, koji povremeno služi kao podvožnjak. O potoku Dolje i o rijeci Savi, o njihovu uređenju i zaštiti, porazgovarala sam s mještankom Podsuseda Ivom Vidaković Maoduš, biologinjom koja je diplomirala na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i koja se gotovo 15 godina bavi zaštitom prirode i okoliša, prvenstveno vodama.

Kako se štite vode u RH, odnosno kako je zaštita ugrađena u upravljanje vodama?

U zemljama EU se vodama upravlja prema EU Okvirnoj direktivi o vodamaⁱ, koja je usvojena 2000. godine, i koja za cilj ima očuvati ‘vrlo dobro stanje’ voda tamo gdje takvo stanje postoji, spriječiti pogoršanje postojećeg stanja i postići najmanje ‘dobro stanje’ svih vodnih tijela. Direktivom se propisuje poduzimanje mjera za sprečavanje pogoršanja stanja površinskih i podzemnih voda te obveza provedbe mjera za njihovo poboljšanje tamo gdje dobro stanje nije postignuto. Ulaskom u EU 2013., Direktiva je prenesena u zakonodavstvo RH kroz Zakon o vodama te je usvojen Plan upravljanja vodnim područjimaⁱⁱ kojim su definirani tipovi, broj i stanje vodnih tijelaⁱⁱⁱ u RH, podzemnih i površinskih, i donijete mjere za njihovo poboljšanje.

Kako se utvrđuje stanje pojedinog vodnog tijela?

Za vodna tijela površinskih voda, a to su rijeke, jezera i prijelazne vode^iv, dobro stanje podrazumijeva barem dobro kemijsko i ekološko stanje. Za podzemne vode, potrebno je postići dobro količinsko i kemijsko stanje. Ekološko stanje površinskih voda ocjenjuje se prema više parametara, među kojima su i biološki. Od bioloških parametara u obzir se uzimaju 1) ribe, zatim 2) makrofiti (vodena vegetacija), 3) fitobentos (zelene algice na površini kamenja) i 4) bentički makrobeskralješnjaci, koji uključuju doslovno sve u vodi što nema kralježnicu, a vidljivo je golim okom: ličinke kukaca, puževi, račići…. Ribe se istražuju tako što se ulove elektro ribolovom, omame se, izmjeri im se duljina, odredi vrsta, i onda se po tim odnosima odredi stanje. Ako u sakupljenom uzorku npr. nedostaju mlade jedinke, to znači da nema razmnožavanja, a uzrok tome može biti prekid uzdužne povezanosti rijeke ili potoka pregradom čime je ribama je onemogućena uzvodna migracija i potraga za povoljnim lokacijama za mriješćenje. Vodena vegetacija se prikuplja iz korita, dio se obrađuje na terenu, a dio se nosi u laboratorij i pomoću ‘ključeva’ određuje se točna vrsta, jer se i prema njima može ustanoviti stanje vodnog tijela. Fitobentos (algice) se sastružu s kamenčića i analiziraju pod mikroskopom, one isto mogu ukazati na onečišćenja raznog podrijetla npr. utjecaj poljoprivrede. Dobro je što nas je EU potaknula da na taj način pratimo stanje voda jer je time pokrenuto mnogo projekata za utvrđivanje stanja rijeka i jezera te je zahvaljujući tom naporu u Hrvatskoj otkriven velik broj novih vrsta vodene flore i faune. Moje polje interesa su bentički makrobeskralješnjaci ili makrozoobentos. To su pravi ‘mali vanzemaljci’ (slika ispod) i njih možemo naći u doslovno svim tekućicama, u sedimentu ili na njemu, iako se na prvi pogled čini da tu nema života. Dovoljno je da se zagrabi malo po dnu.

bogat život među šljunkom u plićaku rijeke Save, blizu utoka potoka Dolje

Što sve utječe na stanje vodnog tijela?

Na stanje vodnog tijela utječu, između ostalog, hidrološki i morfološki atributi neke rijeke, odnosno hidromorfologija. Ovo je plakat koji sam crtala u sklopu EU Twinning Projekta koji je za cilj imao biti podrška RH u provedbi Okvirne direktive o vodama 2009. Na njemu se vidi kako nizinska rijeka mora meandrirati, ona je tisućama godina stvarala svoj put kroz dolinu. Naravno, naselje se mora zaštititi od poplave, ali tamo gdje ima slobodnog prostora i gdje je to moguće, trebalo bi rijeci dozvoliti da se izlije.

Postoje vrste koje upravo čekaju te poplave i ovise o njima u svom životnom ciklusu, primjer je recimo riba Crnka. Idealno joj je stanište Lonjsko polje, poplavna nizina rijeke Save, jer tamo još ima dovoljno sporo tekućih riječnih rukavaca koji plave svakih par godina. Kad se rijeka ‘ispravi’ i sav njen volumen ograniči u jedan kanal, njeno se korito počinje produbljivati – jer dok je prije svoju energiju usmjeravala bočno, pokupila malo šljunka na jednoj strani, nanijela ga na drugu – tako nastaju tzv. erodivna i depozitna obala rijeke – kod pravocrtnog toka rijeka tu energiju usmjeruje prema dolje, u korito (eng. incision), koje onda dalje produbljuje. Tako se i korito rijeke Save produbilo^v, a sa njime je pala i razina okolnih podzemnih voda iz kojih se najveći dio grada Zagreba opskrbljuje pitkom vodom. Na internet stranicama Arcanum Maps mogu se pregledati digitalizirane karte Habsburške Monarhije na kojima se vidi kakav je u stvari bio prirodni tok rijeke Save i da ona nije imala samo jedno korito nego više isprepletenih meandrirajućih korita i brojne rukavce. Svakako preporučujem svima da to pogledaju, posebno kartu drugih vojnih izmjera koje su se provodile između 1865 – 1869 i na kojoj se poprilično precizno vide tokovi rijeka.

Nadalje, na Geoportalu Državne geodetske uprave DGU može se vidjeti digitalni ortofoto snimak Zagreba i Save iz 1968., kada ona u dijelu prema istoku još ima prirodni tok – na prostoru južno od današnjeg Žitnjaka dobro se vidi kako se rijeka kanalizirala u to vrijeme, pomoću tzv. ‘pera’, nasutog kamenja kojima se usmjeravao tok rijeke da ne meandrira, između kojih se prostor zapunio. Šljunčane plažice koje se još vide nastale su nanošenjem šljunka pri meandriranju, to su depozitne obale koje sam spomenula. Vide se još otočići i jako vrijedni, mirniji dijelovi rijeke gdje se ribe mogu povući i odmoriti. Jasno se vidi kako je rijeka kasnije sužena, što je dosta tužno u stvari. Jer što je više raznolikih struktura, odnosno različitih mikrostaništa u rijeci, veći broj različitih organizama će naći neki prostor koji im odgovara, nastaniti ga i tamo nalaziti hranu, što rezultira boljom ravnotežom u ekosustavu.

No, to je bilo vrijeme kad je čovjek bio zanesen novootkrivenom moći da kroti prirodu prema svojim potrebama, što je tada bio trend. Ideja je bila da voda što brže prođe kroz grad, da ode dalje. I Krapina je na sličan način izmijenjena, u prirodnom stanju ona je baš izrazito vijugala (isto se može vidjeti na povijesnim kartama). Da je ostala prirodnog toka ona bi bila prekrasna rječica sa šljunčanom podlogom, a ne, kao danas, blatni kanal koji jedva teče. I potoku Dolje je mijenjan tok, on je pomaknut u stranu da bi prošla cesta, današnja Av. Seljačkih buna, i stavljen je u kanal. Ne znam kada je zabetonirano korito ali danas se na taj način prirodni vodotoci više ne smiju kanalizirati. Zahvati na vodotocima moraju bit podvrgnuti procjeni utjecaja zahvata na okoliš kako to nalaže Zakon o zaštiti okoliša i Uredba o procjeni utjecaja zahvata na okoliš. Posebno je važna vegetacija uz vodotoke, koja je jedan od ključnih čimbenika njihova ekosustava. Korijenje štiti obalu od erozije, krošnje stvaraju hlad i ljeti sprječavaju nagli porast temperature vode. Vegetacija sprječava izravno ispiranje nutrijenata sa poljoprivrednih površina jer dio iskoristi prije nego što dođu do vodotoka. Ako je sliv vodotoka u šumi i među drvećem, u vrijeme velikih oborina vodotok će sporije poplaviti jer će dio vode ostati na lišću krošnje i ishlapiti.

Općenito se zaštitom od poplava treba baviti na razini cijelog sliva vodotoka kako bi se osigurao njegov nizvodni dio u koji se sve slijeva i koji stoga najviše prijeti poplavljivanjem. U zaštiti od poplava također treba razmotriti kombinaciju zelene i sive infrastrukture. Zelena infrastruktura su prirodne mjere poput dopuštanja rijeci da plavi na onim prostorima koji nisu naseljeni ili pošumljavanje određenog područja. Sive mjere uključuju građevinske zahvate poput retencija koje se zatvaraju u slučaju velikog vodnog vala dok ostatak vremena vodotok može prirodno teći bez da je prekinuta njegova uzdužna povezanost.

Kakvo je trenutno stanje potoka Dolje, prema tvojoj procjeni?

S aspekta kakvoće vode, biologije i hidromoroflogije rekla bih da potok Dolje nije u dobrom stanju, osobito u nizinskom, naseljenom dijelu. U njemu ima živih organizama ali to su predstavnici najotpornijih vrsta, koje imaju široku ekološku valenciju, odnosno podnose velika kolebanja pojedinih čimbenika u okolišu.

Sustavni monitoring odnosno praćenje stanja voda u RH se provodi na vodnim tijelima sa slivom većim od 10 km² tako da potok Dolje, za razliku od Vrapčaka, nije obuhvaćen mrežom monitoringa stanja koje provode Hrvatske vode. Ne znam kakva je točno čistoća vode, ali prema nitastim algama koje su prisutne ljeti (a i po mirisu) može se zaključiti da postoji unos hranjivih tvari, odnosno da se negdje ispuštaju otpadne vode. Dovoljno je da jedna kuća ispušta otpadne vode, da se tako malom vodotoku napravi šteta.

Dijelovi potoka su uvršteni u ekološku mrežu Natura 2000.

Da, svojom duljinom od oko samo 3.5 km, Potok Dolje je obuhvaćen sa čak dva područja ekološke mreže Natura 2000, zapravo tri ako se uzme u obzir i rijeka Sava kod Podsuseda gdje potok Dolje ima svoj utok. To je prilično značajna stvar i to ga razlikuje od ostalih zagrebačkih potoka. Ekološka mreža Natura 2000^vi je dio europske ekološke mreže koja se sastoji od područja u kojima se još uvijek nalaze prirodni stanišni tipovi i staništa divljih vrsta od interesa za Europsku uniju. Cilj je očuvati stanišne tipove i stanišne vrste na tim područjima ili ih, ako je to potrebno, vratiti u povoljno stanje očuvanja.

Vezano za potok Dolje, radi se o područjima očuvanja značajnim za vrste i stanišne tipove, tzv. POVS područja. Njegov izvorišni dio se nalazi pod kamenolomom Bizek, i prvih cca 500 m toka nalazi se unutar granica POVS područja Medvednica (kod HR2000583). Potoci Medvednice su obuhvaćeni ekološkom mrežom jer pružaju povoljna staništa za ciljne vrste: žutog mukača i velikog vodenjaka (vodozemci), potočnu mrenu (riba) te beskralješnjake potočnog raka i gorskog potočara (to je endemsko vretence).

Da li svih navedenih vrsta ima i u potoku Dolje, to bi trebalo istražiti. Na prvi pogled, uvjeti nisu idealni. Na primjer, potočna mrena se voli mrijestiti u gornjim dijelovima potoka na šljunku ili kamenju ali joj uzvodnu migraciju otežavaju brojne i relativno visoke pregrade/kaskade duž cijelog potoka. Također ima dosta dionica s betoniranim koritom koje nikako ne pruža povoljno stanište potočnim vrstama jer tu nema međuprostora gdje bi se životinjice mogle skrivati i hraniti, nema varijacija u dubini vode – to je ustvari kanal, a ne potok. Oko 1.6 km nizvodno od izvora ponovo se nalazi područje ekološke mreže naziva Potok Dolje (kod HR2001228). To je jedno vrlo malo područje (oko 500 m toka je obuhvaćeno, a ukupna površina zaštićenog područja je 5.2 ha) uz ulicu Sutinska Vrela, s desne strane kad se kreće prema sjeveru, prije skretanja za Markov dol. To je područje 2014. godine proglašeno područjem ekološke mreže Natura 2000 jer pruža povoljno stanište potočnom raku koji ovdje i obitava. Potočni rak je strogo zaštićena vrsta temeljem Zakona o zaštiti prirode, uvršten je i u Dodatak Bernske konvencije (to je Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa) i EU Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore. Dionica rijeke Save na području gdje potok Dolje ima svoj utok je također područje ekološke mreže Natura 2000 koje se zove Sava uzvodno od Zagreba (kod HR2001506).

Kako se može urediti potok Dolje, a da se unaprijedi njegovo stanje?

Obzirom da je potok Dolje u urbanoj sredini, povratak u prirodno stanje nije više moguć ali mogu se napraviti manje intervencije koje ga mogu unaprijediti i koje bi povećale bioraznolikost. Prvo treba odrediti koji bi bio cilj tog uređenja, odnosno što se želi postići restauracijom. Ono što je nama ljudima lijepo ne mora biti privlačno životinjama koje bi trebale u potoku živjeti i u njemu imati osigurane povoljne stanišne uvijete. Poželjno stanje razlikuje se od potoka do potoka, ovisno o tipu kojemu pripada. Npr. u sasvim prirodnim uvjetima, bez intervencije čovjeka (to stanje se zove referentno stanje), morfološki i fizikalno-kemijski uvjeti u malom brdskom potoku razlikuju se od prirodnih uvjeta u nekoj srednje velikoj nizinskoj rijeci. Na većim nadmorskim visinama prirodno je niža temperatura, podloga ili supstrat je u pravilu krupniji, veći je nagib, ima više krupne usitnjene organske materije (naime lišće i grančice koje padaju u vodotok su jako bitne za unos energije u sustav) itd…Referentno, prirodi blisko stanje za pojedini tip vodotoka također obuhvaća zajednice koje bi u njemu trebale živjeti, kakva bi trebala biti kakvoća vode kao i koji su za taj tip potoka prirodni hidromorfološki uvjeti.

Za potok Dolje trebalo bi se prvo utvrditi njegovo trenutno ekološko stanje i koliko ono odstupa od referentnog, prirodnog stanja za taj tip potoka, te prema tome osmisliti mjere za njegovo unapređenje.

Dio potoka na ulazu u Park prirode Medvednica ljeti često presuši

dio potoka u blizini Sportske dvorane Sutinska vrela

dio potoka prolazi kroz tzv Kitov prolaz, ispod Avenije Bologna i željezničke pruge, koji se povremeno koristi kao podvožnjak – u prvom planu su stepenice/kaskade koje ribama priječe uzvodnu migraciju

Zamjensko rješenje za postojeće gole bočne strane od betona mogle bi biti gaboinske košare (kamenje u metalnim kavezima) u koje se mogu posaditi vrbe. Tako bi se zadržala stabilnost a dobio bi se zeleniji koridor. Ako želimo poboljšati uvijete za vodene beskralješnjake, treba poraditi na kakvoći vode, riješiti problem otpadnih voda i povećati raznolikost mikrostaništa. Raznolikost mikrostaništa možemo postići preuređenjem korita na način da bude različite dubine, da potok struji različitim brzinama i da u njega stavimo ili u njemu ostavimo pokoju granu… Ako želimo da se ribe vrate u potok, također je potrebno unaprijediti kakvoću vode, a od intervencija trebalo bi se fokusirati na poboljšanje uzdužne povezanosti potoka, pogotovo zbog potočne mrene koja je ciljna vrsta ekološke mreže gornjeg toka potoka Dolje, unutar PP Medvednica. Sadašnje stepenice bi se mogle zamijeniti alternativnim rješenjima koje ribama omogućuju uzvodnu migraciju, a koji će i dalje usporavati vodni val i hvatati nanose. Jedna od najkritičnijih točki je odsječena veza između potoka i rijeke Save. Na mjestu gdje potok Dolje ulazi u Savu, pada u nju s visine od gotovo dva metra! Ni jedna riba iz Save ne može uskočiti u potok koji je tako visoko.

Za ribe bi također bilo bitno povećati količinu sjene obalnom vegetacijom jer se potok ovako ogoljen ljeti brzo zagrije što mnoge vrste ne mogu podnijeti.

Na sreću, u svijetu imamo mnoštvo primjera dobre prakse tzv. urban stream restoration (obnove urbanih potoka), što je područje koje se unazad deset godina prilično razvilo. Na nama je da odaberemo ono najbolje za potok Dolje. Naravno, uz nezaobilazno postavljanje varijantnih rješenja uređenja i odabirom optimalnog rješenja kroz ‘cost-benefit’ analizu, odnosno analizu troškova i koristi. Postoje europski fondovi koji su namijenjeni za takve projekte te bi na njemu svakako trebalo surađivati više struka uključujući građevinare (hidrotehničari), hidrogeologe, biologe i krajobrazne arhitekte.

Draga Iva, hvala na razgovoru u kojem si nas upoznala s bogatstvom života u potocima i rijekama, s mnoštvom organizama koji u njima obitavaju a koje smo, posebno one najmanje, skloni zanemariti jer ostaju skriveni našem pogledu. Svi su oni važni za očuvanje bioraznolikosti a time i biološke ravnoteže u prostoru kojeg s njima dijelimo te se nadam da će se u budućem razdoblju pri održavanju potoka Dolje kao i pri njegovu eventualnom budućem uređenju o tome voditi računa.

Post scriptum

Potok Dolje sam obišla i s Ivinom sugrađankom Andrejom Kolić, povjesničarkom koja povremeno vodi turističke obilaske po Podsusedu. Odvela me do Podsusedskog odnosno Zagrebačkog kita, replike kostura kita koji je postavljen visoko iznad potoka Dolje, uz Aveniju Bologna.

Fotografija lijevo je preuzeta iz monografije Podsused – vjerski život i tradicija, kulturno povijesna, umjetnička i prirodna baština, izd. Župa sv. Ivana Bosca, Podsused, Zagreb 2009.

Ova 6-metara duga životinja naravno nikada nije plivala potokom Dolje, već je ostatak iz vremena od prije otprilike trinaestak milijuna godina kad je na ovom prostoru bilo prostrano, plitko i toplo more Paratethys koje je prekrivalo veći dio sjeverne Hrvatske, ali i veliki dio središnje Europe. Ostaci kita su pronađeni sredinom 19.st. u nekadašnjem kamenolomu ispod Susedgrada, prilikom vađenja litotamnijskog vapnenca, a danas se čuvaju u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Replika kita postavljena je 2001. godine, kao dio projekta „Zagreb dok ga još ni bilo – Zagreb prije 1094.“ u okviru kojeg su replike arheološke i paleontološke baštine Zagreba postavljane na mjestima gdje su pronađene. Replika je rad kipara Zdenka Šlibara iz Podsuseda, s uklopljenim odljevcima originalnih kostiju koje je izradio restaurator Slavimir Slaviček.^vii Andreja mi je ispričala kako je Kit postavljen uz potok Dolje kao najbližu vodenu asocijaciju na nekadašnje more. Dobar povod da se taj dio potoka uredi da Podsusedskom kitu bude dostojno okruženje.

Razgovarala: Maša Štrbac

Naslovna fotografija: Iva Vidaković Maoduš uz potok Dolje

---

i Direktiva EU-a o vodama, poveznica: https://eur-lex.europa.eu/HR/legal-content/summary/good-quality-water-in-europe-eu-water-directive.html (pristupljeno 19.7.2022.)

ii Hrvatske vode, Plan upravljanja vodnim područjima, poveznica: https://www.voda.hr/hr/plan-upravljanja-vodnim-podrucjima (pristupljeno 19.7.2022.)

iii Vodno tijelo je osnovna jedinica za upravljanje vodom prema Direktivi EU-a o vodama, a određuje se na temelju stanja bioloških elemenata, ekološkog stanja i ekološkog potencijala, kemijskog stanja i ukupnog stanja

iv Prijelazne vode su tijela površinske vode u blizini ušća rijeka, koja su po svojoj naravi boćata uslijed blizine priobalnih voda, ali su pod znatnim utjecajem slatkovodnih dotoka – izvor: Prijelazne i priobalne vode – Tipologija, referentni uvjeti i klasifikacijski sustavi, Luxemburg: Ured za službene publikacije Europskih zajednica, 2003., poveznica: https://www.voda.hr/sites/default/files/5_-_prijelazne_i_priobalne_vode_-_tipologija_referentni_uvjeti_i_klasifikacijski_sustavi_-_hrv.pdf

v Regulacija rijeke Save kod Zagreba započeta je 1899. godine, a glavnina zahvata na koritu obavljena je između 1900. i 1918. godine kada Sava kod Zagreba dobiva svoj današnji tok. Pogledati: Mirela Slukan Altić, Povijest regulacije rijeke Save kod Zagreba i njezine posljedice na izgradnju grada // Hrvatske Vode, 18 (2010), 73; 205-212 – poveznica: https://www.voda.hr/sites/default/files/pdf_clanka/hv_73_2010_205-212_slukanaltic.pdf (pristupljeno 19.7.2022.)

vi Uredba o ekološkoj mreži i nadležnostima javnih ustanova za upravljanje područjima ekološke mreže (NN 80/19)  – poveznica: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_08_80_1669.html (pristupljeno 19.7.2022.) 

vii Priča o Zagrebačkom kitu – Dan grada Zagreba, mrežne stranice Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, poveznica: http://www.hpm.hr/hr/Doga%C4%91anja/Doga%C4%91anje/Pri%C4%8Da%20o%20Zagreba%C4%8Dkom%20kitu%20-%20Dan%20grada%20Zagreba_6068 (pristupljeno 19.7.2022.)

Šume su složeni ekosustavi koji su dom velikom broju životinja, ne samo onih koje povremeno srećemo, poput divljači ili ptica, već nizu manjih stvorenja poput puževa, kukaca i ostalih beskralježnjaka te gljiva. Svaka je vrsta obično uključena u nekoliko hranidbenih lanaca koji su međusobno povezani u hranidbene mreže, a u konačnici čine hranidbenu piramidu čija je ravnoteža osjetljiva na promjene u populaciji bilo koje vrste unutar nje. Ustav RH definira divljač kao dobro koje ima njezinu osobitu zaštitu a temeljni zakon koji uređuje gospodarenje lovištem i divljači je Zakon o lovstvu. Temeljna javna funkcija lova je upravljanje populacijama divljači u cilju održivog upravljanja prirodnim resursima. Regulacijom brojnosti divljači lovci pridonose, između ostalog, očuvanju ekološke ravnoteže i bioraznolikosti staništa, kontroli i suzbijanju brojnih zaraznih i parazitarnih bolesti, od kojih su neke ugroza i za ljude. Svojim aktivnostima i prisustvom na terenu lovci također doprinose održavanju šumskih komunikacija i požarnih putova. Dragutin Nemčić iz Gornjeg Stenjevca lovom se bavi od 1974. godine, od 1991. godine kao član lovačkog društva Ponikve u kojem je 17 godina, do 2021., bio lovnik – osoba zadužena za planiranje i organiziranje lova, koordinaciju pojedinačnih lovova, provođenje preventivnih, dijagnostičkih, kurativnih, higijensko-zdravstvenih te biotehničkih mjera (i). Porazgovarali smo o stanju divljači u šumama u zapadnom dijelu Medvednice te o čuvanju njihovog staništa – šuma, koje su u ovom dijelu Zagrebačke gore pretežno u privatnom vlasništvu.

Od mladih dana sam imao ambicije da naučim nešto od šume, a da šuma nauči nešto od mene. Naslijedio sam tri jutra šume na Medvednici. Volim prirodu i često odlazim u šumu. Poderao sam šest automobila odlazeći u Ivaničak, Jazbinjak, na Ponikve, do Bistre. Ali to su sve bili stari krampovi, fićeki… Onda su po šumi išli biciklisti, pješaci, planinari, bilo je čisto i uredno, grančice nije bilo na putu. Dužnost je nas lovaca, po svim pravilima i zakonima, da održavamo te staze da ljudi mogu lako proći. Da uklonimo koju granu ako visi. Šuma je bila uredna, evo kao moje kućno dvorište. Međutim, od 1990-tih su šumama krenuli prolaziti vandali s jakim mašinama, traktorima, pokupovali su parcele namjerno da uništavaju ovaj Park prirode (PP Medvednica). Kradu drva kada pada kiša jer tada nikoga nema u šumi, i onda uništavaju puteve jer je tada blato. Čuvara zapravo uopće nema. Mi smo na području Medvednice do 1990. imali lugara koji je pazio koliko toliko. Međutim, lugari su ukinuti za privatne šume, ostavljeni su samo za one državne. Pa šuma je šuma, nebo je nebo – ne možemo mi nebo dijeliti, ne možemo ni šume dijeliti. U čijem je interesu čuvati privatne šume? Pa u interesu prirode, koja je nama život. Ako je to sve Park prirode, zašto država nema sluha za to? Mi kao lovci imamo obavezu prema Ministarstvu poljoprivrede da pazimo da se ne baca smeće u Parku, da se putevi održavaju, da prijavljujemo one koji ruše drva. Ja sam tu bio lovnik 17 godina. Vodio sam jako brigu o Parku jer smo izgubili velik dio staništa divljači. Jer sada ovi vandali ruše najvrednija debla – divlje trešnje koje su zaštićene i koje hrane ptice pjevice, njihovo sjeme jedu i svinje. Vandali, bilo ih je na Bizeku, Dolju, u Ivancu prema Zaprešiću, pokupovali su jake mašinerije. I dan danas to se vozi dan i noć. Onda su se pojavili motoristi-crosseri, koji proizvode jaku buku, divljač bježi od toga. Ja sam pitao je li to dozvoljeno, nitko ne zna (*). Onda su se pojavili quadovi (četverokotači) koji rade isto jaku buku. Onda džipovi luduju po šumama, trgaju nam putove. Ulaze na Bistri u Park, na Bizeku, na Ponikvama, pa iz Vrapča – idu skroz do Sljemena. Rade krugove, putevi su nakon njih jako devastirani. Sada niti planinari, kojih imamo jako puno tu, imamo i trkača, i biciklista, nemaju kuda prolaziti, to su rupe po pol metra duboke. Nije mi jasno da država ne poduzima ništa. Ne možemo reći da je to Park prirode ako se tako nešto dozvoljava. Javna ustanova PP Medvednica je potkapacitirana, ja njih poštujem ali nemaju ovlasti. Oni djeluju po prijavi, provjere ima li čovjek koji sječe drva dozvolu za to. Ako osoba nema papire, oni naprave zapisnik. I dogodilo se na Bizeku da su dečki iz početka radili jako oštro, zaplijenili bi motorke na licu mjesta. Ali to je negdje dugo stajalo na sudu, bile su na kraju male kazne. To je krivo. Nije dobro ni što Ministarstvo poljoprivrede daje doznaku za sječu stabala na tri godine, jer se ta doznaka koristi kao pokriće za sječu bilo kojih stabala.

Ali daje se dozvola za točno određena, doznačena stabla?

Da, ali to bi policija onda trebala provjeriti ako netko podnese prijavu, da li je na drvetu oznaka (čekić) da ga se može sjeći, i da li to odgovara vašem papiru. Ako nema čekića na drvetu, onda znači da je ukradeno. A to nitko ne provjerava. Znali su ići i na očevid, na panj, i tako treba biti, da pitaju – gdje si ti to drvo otpilio. To više nitko, čini mi se, ne radi, i sve je to prilično zapušteno. Ljudi čak i ne znaju, na žalost, gdje su njihove šume, ali kradljivci znaju. Država bi trebala sada poduzeti nešto, jer kriza dolazi sa svih strana, Ukrajina, Rusija.. I kako se sada to dogodilo da država ne može imati jednog lugara, od Vrapča do Zaprešića, do Bistre?

Nije li to prevelika površina za jednu osobu?

Može to pokriti jedan lugar. Ako jednom pošteno kazni kradljivca, teško da će on krađu ponoviti. Jednom je dovoljno. Policija dolazi po prijavi na 112, pozovu državnog lugara da na licu mjesta ustanovi koliko je panjeva, koliko su debela debla otuđena, to su procedure, zapisnici. A na kraju, to budu jako male kazne na sudu. Možete se jedino nagoditi s počiniteljem da vam plati štetu. Pazite, jedno deblo meni raste 50-60 godina, to vam nitko ne more platiti. Trebali biste vidjeti tu devastaciju šuma, od Vrapča do Zaprešića. Putevi su potpuno uništeni, šume su prorijeđene, kapitalnih stabala više nema. Kesten, čak i njega ruše a nije dobar za ogrjev. Dođu po noći oko 1 ili 2 sata sa quadovima i motorkama. Prvo po danu zabilježe gdje će sjeći, onda po noći sijeku i već u 4 ujutro vani ih čeka kamion i odvoze drva dalje. Neki dan sam čuo da oko Gornjeg Ivaničaka kod Bistre kradu hrastove. Kako to spriječiti? Dok dođe policija prođe jedan sat, počinitelji pobjegnu. Fotografije se negdje uvažavaju na sudu, negdje ne.

Što je vaš prijedlog?

Država bi trebala zaštiti šume – e sad, pitanje je kojim sredstvima. No bez čovjeka, uz svu tehnologiju, satelite, dronove, nema ništa. Država nama privatnim vlasnicima daje poticaje da uzgajamo šumu a onda će ju drugi posjeći. Tko je tu lud!

Što je sa životinjama u šumama, primjećujete li neke promjene?

Što se tiče divljih svinja, to je jedan veliki problem čitave Hrvatske. Početkom 1960-tih bila je možda jedna ili dvije svinje tu. Bila je jedna krmača, koju se nije smjelo ustrijeliti – ona se prasila dvaput godišnje sa po šest prasadi, ako su bile tri ženke, pomnožite taj broj sa šest, i već smo na broju osamnaest. I sad ih imamo puno (ii). Vrtovi i vinogradi koji su podizani uz šume nisu ograđeni. Sad kad su se svinje spustile iz šume, ljudi imaju problema. Naše lovačko društvo je ove godine ustrijelilo, prema dozvolama, oko 50 svinja, jednako toliko i druga u ovoj regiji, ukupno ih je ustrijeljeno – to se zove redukcija – 360 na području sedam revira (iii) do Sljemena. Sad smo opet dobili svaki po 10 markica za odstrel. Park prirode Medvednica nije lovište (iv), lovci su ovdje zaduženi za uzgoj i čuvanje divljači, mi radimo odstrel samo za potrebe istraživanja (v), surađujemo s Veterinarskim fakultetom, to se meso ne prodaje. Znamo potrošiti do 10 tona kukuruza za hranu za svinje kad su jake zime, snijeg, smrzavica i nema hrane, i dobivamo naknadu za to (vi). Ne smije se loviti vikendom i praznikom, niti se smije loviti pogonom, samo dočekom (vii). Grad i Županija su se podijelili, do kud je Grad Zagreb, tu nema lovišta, u dijelu Medvednice pod Županijom ih ima, npr Kuna Jablanovec je lovište.

Zašto svinje izlaze iz šume?

Ja mislim da je to zato što u njoj više nemaju mira, zbog buke koju ljudi stvaraju. Sva divljač hoće imati dnevni mir. Stoput sam pitao da se smanje ti motori, u stvari bi ih trebalo zabraniti. Onda, mnogi vode svoje kućne ljubimce pse u šumu, puštaju ih da se istrče i onda oni natjeravaju divljač. Koliko puta smo našli divljač zaklanu od pesa, tu gore na Mačkovcu. Pesi su zaklali tri srne i jednog pajceka, to je strašno.

Dakle, mislite kad bi se u šumu vratio mir, da bi se svinje vratile u šumu?

Sad je gotovo, kad svinja prođe jednom stazom, ide njome dok je živa. Krmača je ona koja predvodi čopor, svi ostali (može ih biti i 50) idu za njom.

Što je s drugim životinjama?

Pojavljuje se dosta jazavaca i srneće divljači, ima ih zadovoljen broj, kaj prije nikad nije bilo. Imamo manje krivolova jer imamo bolju kontrolu, kamere i slično.

Dakle, tu se situacija poboljšala?

Da, tu smo zadovoljni, to provode lovačka društva na svom terenu. Moramo paziti na bolesti, ako nađemo uginulu srnu trebamo ju odnijeti na Veterinarski fakultet. Kod nas je trenutno sve živo i zdravo. Imamo dosta puhova, vjeverica, kuna zlatica i kuna bjelica (njih malo manje), pa ptica pjevica imamo puno (viii). Predivno je doći u šumu rano ujutro ili navečer pa ih slušati. Lisica imamo isto dosta, malo i previše, a prije dvije godine su se pojavili čagljevi. I to nam je problem, jer napadaju srneću divljač, lanad nam odnose. Nismo zadovoljni kad se uništavaju staništa, kad se drva toliko voze i pri tome se zatrpavaju putevi. I smeće ljudi voze u šumu, pločice, šutu.. po 20 vreća. Pa čemu to?

Jeste li primijetili da su divlje svinje manje plašljive?

Sad se uopće ne boje ljudi. Ja mislim da su one osjetile da je narod privržen njima. Divljač je postala privržena ljudima. Neću reći za ovu iz dubokih šuma, ali ova s kraja. Pa i srna bu vam došla doma, na dvorište. Tak da su postali kao kućni ljubimci (smijeh).

Ima li u ovdašnjim šumama gljiva i jestivog ili ljekovitog raslinja?

Imamo mi tu kapitalnih gljiva, samo ih treba znati prepoznati. Ima divljih trešanja, one imaju sitnije plodove ali su jako ukusne. Ima divljih jabuka, divljih krušaka puno – one znaju dobro roditi, najbolje su za domaći ocat. Ima tu puno toga kaj ljudi ne prate, i ne treba im, ali je jako zdravo.

Poštovani gospodine Nemčić, hvala na razgovoru i nadam se da će vaš posao na očuvanju šuma i divljači u njima nastaviti nove generacije.

Razgovarala i bilješke priredila: Maša Štrbac

---

(i) Definicija lovnika u Pravilniku o lovniku, Narodne novine br 99/18 i 32/19, Članak 3 – https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_11_108_2175.html, pristupljeno 19.6.2022.)

(ii) Prema studiji dr.sc. Z. Cara iz 1988. godine van lovišta na Medvednici (na cca 4100 ha) bilo je 25 divljih svinja. U razdoblju od 2010 – 2020., posebno od 2013. značajno je porasla populacija divljih svinja – godine 2020. pobrojano ih je u PP Medvednica 260. Kao jedan od razloga navodi se uvlačenje južnih granica Parka 2009. godine, čime je iz lovnog gospodarenja izuzeto 4 900 ha površina. U njima se zadržao određeni broj divljih svinja, srne obične i lisice koje su, posebno lisice i divlje svinje, odatle krenule migrirati još južnije, prema gradu. Izvor: Program zaštite divljači za dio Parka prirode „Medvednica” – Grad Zagreb, za razdoblje 2020/2021 – 2029/2030., izdavač: Grad Zagreb, Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo, 2020., poveznica: https://www.zagreb.hr/userdocsimages/Poljoprivreda_lovstvo/PZD%20PP%20Medvednica%202020_2029%20(1).pdf (pristupljeno 20.6.2022.)

(iii) Reviri zaštite divljači su nekadašnja lovišta, a granice im se više-manje poklapaju s granicama katastarskih općina južnog dijela Medvednice, od zapada prema istoku to su: Ponikve, Vrapče, Šestine, Gračani, Prigorje, Čučerje, Planina. Lovačke udruge su zadužene za podizanje i održavanje lovnogospodarskih objekata u revirima: u reviru Ponikve ima 15 hranilišta za srne, 6 hranilišta za svinje, 17 solišta, 3 kaljužišta i 13 osmatračnica. U reviru Vrapče ima 9 hranilišta za srne, 1 hranilište za svinje, 1 za fazane, 4 solišta i 4 osmatračnice. Većina ih je podignuta u razdoblju od 2000 – 2005. godine. Osmatračnice ljudi trebaju izbjegavati kako ne bi uznemiravali divljač i ometali osmatranje. (izvor kao pod ii)

(iv) Lovište je zaokružena prirodna cjelina u kojoj postoje ekološki i drugi uvjeti za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova.

(v) Od 2012. godine se temeljem istraživačkih projekata svake godine, za potrebe znanstveno-istraživačkog rada, od resornog Ministarstva zaštite okoliša zatraži odstrel određenog broja srne obične, divlje svinje, lisice, jazavca i čaglja, a odstrijeljena grla ili njihovi dijelovi se dostavljaju na Veterinarski i Šumarski fakultet radi analiza (izvor kao pod ii)

(vi) U razdoblju od 2001 – 2010. godine u revire je izneseno 187 tona zrnate, 170 tona sočne hrane te preko 3,5 tona soli (izvor kao pod ii)

(vii) Pogon je vrsta skupnog lova pri kojem se lovci i pogoniči svrstaju u isti red, krećući se polagano i tiho naprijed, »dižući« divljač pred sobom. Tako se love zečevi, fazani, trčke i dr. Kružni lov vrsta je pogona, samo što se red lovaca (obično bez pasa) zatvara u krug i napreduje prema središtu. Lov dočekom je vrst pojedinačnog lova u kojem lovac čeka u zasjedi, u blizini prijelaza (preleta) divljači (tetrjebovi ruševci, droplje, divlje guske i patke, ptice grabljivice). Izvor. lov. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 6. 2022. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37243

(viii) Na dan 1. travnja 2020. prebrojano je u Parku 288 srna, 260 svinja, 44 jazavca, 50 kuna bjelica, 41 kuna zlatica, 131 zec, 122 lisice, 2 čaglja, 165 fazana, 42 goluba grivnjaša, 60 sivih vrana, 83 vrane gačaca, 36 čavki zlogodnjača, 71 svraka maruša, 122 šojke kreštalice, 8 tvorova, 8 divljih mačaka. Divlja mačka je strogo zaštićena vrsta, slična je domaćoj mački samo znatno veća – visine hrpta do 45 cm, duga do 90 cm, s debelim repom dugim do 45 cm, s tamnim kolutovima, i bijelom mrljom između očiju. Primijećena je potreba uspostave utočišta za divlje životinje, u kojem bi se one ozlijeđene mogle zbrinuti do puštanja u prirodu. (izvor kao pod ii)

(*) Prema Pravilniku o zaštiti i očuvanju Parka prirode “Medvednica” (Narodne novine, 17/2021), kretanje motornim vozilima zemljanim i nerazvrstanim cestama unutar Parka dozvoljeno je vlasnicima i nositeljima prava na nekretninama u Parku, vozilima Ustanove PP Medvednica i pravnim osobama s javnim ovlastima (policija, vatrogasci, hitna pomoć, HEP, HGSS, inspekcije i druge srodne službe) u obavljanju poslova iz njihovog djelokruga. (članak 29, stavak 3); Na području cijeloga Parka zabranjena je off road vožnja – vožnja izvan javnih cesta, zemljanih i nerazvrstanih cesta svim vrstama motornih vozila. (članak 29. stavak 8) . izvor: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2021_02_17_320.html (pristupljeno 27.6.2022.)

Šume u Hrvatskoj su državne i privatne. Državne šume obuhvaćaju 76 % svih šumskih površina u RH i njima upravljaju Hrvatske šume. Preostalih 24% šuma je u privatnom vlasništvu. Unutar Parka prirode Medvednica omjer je drugačiji – skoro je 45% šumskih površina u privatnom vlasništvuⁱ . Velik dio vlasnika/ca šumu je naslijediloⁱⁱ, što je situacija karakteristična za cijelu RH. Za razliku od svojih predaka, današnji vlasnici/ce u šumu zalaze rjeđe jer im drvo nije svakodnevna potreba. Šume slabe zbog blizine grada i onečišćenja iz zraka koje primaju na sebe, uništavaju ih razorne vremenske nepogode vezane uz klimatske promjene, napadaju ih različite bolesti, nametnici, izložene su krađi… Kako osigurati primjerenu brigu o šumama koje su, iako ih dijelimo na privatne i državne, tvoje i moje, u isto vrijeme jedne i jedine – šume, dom nebrojenih biljaka i životinja, vidljivih i manje vidljivih koje, kao i mi, bez njih teško mogu opstati. Porazgovarala sam o tome s dr. sc. Dijanom Vuletić, znanstvenom savjetnicom u Hrvatskom šumarskom institutu koja je bila članicom više radnih skupina, između ostalog za izradu Zakona o šumama i Strategije razvoja RH 2016-2030, a trenutno je voditeljica jedne radne grupe u projektu Očuvanje europskog urbanog drveća i šuma kroz unaprijeđenu biosigurnost (2021-2025).

Najveći dio privatnih šumskih posjeda u Zagrebu je male površine, ne veće od pola hektara. Mnoge su šume na teško dostupnim i udaljenim terenima te briga o njima iziskuje vrijeme i novac. Kako pomoći vlasnicima/cama u brizi o njihovim šumama koje predstavljaju dobrobit za sve nas?

Potpore za održavanje šuma privatnih šumoposjednika postoje na nacionalnoj i EU razini. Iz EU sredstava se odobravaju npr. potpore za konverziju odnosno unapređenje šuma: ako je šuma izgubila svoju osnovnu glavnu vrstu pa je sad tu grmlje ili lošije vrste, počisti se nepoželjno raslinje i posade se sadnice – to se financira kroz Program ruralnog razvoja. Upravo je objavljen novi natječaj s rokom prijave do 30. rujna ove godine i intenzitetom potpore do 100%. Prijaviti se mogu šumoposjednici te udruge šumoposjednika za visinu potpore od 5.000 – 700.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Odobravaju se i troškovi konzultanta koji izrađuje elaborat. Ali pola hektara, koliko u prosjeku imaju privatni šumoposjednici kod nas, je premalo za takvu potporu – trebalo bi se udružiti više njih u udrugu pa aplicirati. Ili platiti nekom savjetodavnom privatnom poduzeću da to napravi za njih. Za manje šumske posjede postoji fond za općekorisne funkcije šuma (OFKŠ) iz kojeg Ministarstvo poljoprivrede RH odobrava sredstva za manje radove, aktualni je natječaj otvoren do 31. kolovoza.

Troškove održavanja i brige o šumama može se pokriti i prihodovanjem od njih, no za to treba imati veći posjed. Kod nas su vlasnici šuma uglavnom osobe starije dobi i može se uskoro dogoditi da se kroz podjelu nasljednicima njihove šume dodatno usitne. A s posjedom manjim od cca 50 ha gospodarenje nije održivo. Iz tog razloga neke zemlje, npr Austrija i jedan dio Njemačke, propisima zabranjuju cijepanje posjeda ispod određene veličine. Ako ima više nasljednika, onda jedan mora otkupiti od ostalih. Trebalo bi ljudima objasniti da s malim posjedom mogu malo i da se pokušaju dogovoriti s vlasnicima susjednih površina, da svoje posjede nekako objedine. S obzirom na nepristupačnost terena i sadašnje stanje privatnih šuma na Medvednici, nije izgledno da bi od iskorištavanja njihove drvne mase bila neka velika ekonomska korist. No one su dio identiteta nekog kraja, dio povezanosti s mjestom, predmet poistovjećenja… a to danas postaje sve važnije ljudima i na tome se nešto može graditi. Osim toga u šumama rastu gljive, ljudi vole šumama šetati, voziti bicikl, rekreirati se.. To je prilika za pružanje turističkih usluga u šumi, naravno uz potrebne dozvole. Teško je nešto osmisliti za pola hektara šume, no ako se udruži više vlasnika šuma koje se prostiru npr. na nekom obronku koji ide od kvarta pa gore u brdo i njime već prolazi nekakva planinarska staza, tu se može urediti poučna staza s info-pločama o pojedinim lokalitetima, na povišenom mjestu urediti vidikovac i onda organizirati na tom prostoru neke događaje uz naplatu (npr. škola u prirodi, foto-safari, promatranje ptica i sl).

Pripadnici starijih generacija znaju reći da je briga o šumama prije bila bolje uređena.

Privatne šume su u Jugoslaviji bile bolje praćene u Gorskom Kotaru, jer su tamo bile veće. Njima se gospodarilo, imale su svoju gospodarsku osnovu usklađenu s gospodarenjem državnim šumama. Tamo gdje su bile slabije, lošije šume, tamo je bilo manje interesa za njih. Danas postoje gospodarski planovi za sve privatne šume u RH. Oni se rade za 10 godina, sad već ide druga generacija. Imate plan za svaku česticu kao dio veće cjeline, kako treba postupati. Ljude naravno treba educirati, ali vlasnici za to trebaju biti zainteresirani.

U čijoj je nadležnosti čuvanje šuma?

Državne šume čuvaju Hrvatske šume a privatni šumoposjednici čuvaju svoje. I u drugim zemljama je tako, privatno vlasništvo čuvate sami. Mali šumoposjednici (sa šumom do 20 ha) svoju šumu mogu čuvati sami ili udruženi.ⁱⁱⁱ

Što rade lugari?

Lugarska služba koje se sjećaju starije generacije više ne postoji. Lugari su danas zaposlenici Hrvatskih šuma i imaju obavezu čuvati samo državne šume. Do pred dvadesetak godina lugari su čuvali sve šume, i one privatne, i bili su puno prisutniji, no to predstavlja velik trošak. Park prirode Medvednica čuva javna ustanova PP Medvednica, no oni također imaju samo 17 zaposlenih a to je ogromno područje. Njihov je cilj očuvanje i unapređenje Parka i prirode u Parku, edukacija, istraživanje, znanost i monitoring-praćenje. To je problem svih zaštićenih prostora: teško ih je kontrolirati, posebno na Medvednici gdje imate brojne ulaze i velik grad u blizini. Na Plitvice svi idu na jezera a na Medvednici ljudi idu posvuda. I u drugim zemljama se u parkovima prirode bore sa sličnim problemima a posebno tamo gdje je, kao kod nas, grad praktički naslonjen na zaštićeno područje pa je za vikend na Sljemenu kao na špici, gužve su strašne. Najviše se može postići educiranjem ljudi, da svi Park prirode Medvednica prepoznaju kao dio svoje brige, bez obzira tko je vlasnik. Osoblje PP Medvednica provodi programe edukacije unutar Parka, u špilji Veternici, odnedavno i na Medvedgradu, u okviru projekta koji je dobio nagradu Suncokret ruralnog turizma.

Može li se prolaziti privatnim šumama?

Mi smo zemlja slobodnog pristupa šumama, pa i onima privatnima te vlasnici ne mogu zabraniti prolazak kroz njih, uz uvjet da se poštuju pravila ponašanja u njima, ne ostavlja se otpad, ne pali vatra, ne radi se bilo kakva šteta i slično. Može se zagraditi cesta da se spriječi ulazak automobilima ili privremeno ograditi prostor kad se vrši sječa, ali hodanje i šetanje, uživanje u prirodi se ne može zapriječiti. U članku 21 Zakona o šumama stoji, stavak 1: Fizičke osobe mogu se kretati šumom ili šumskim zemljištem kao posjetitelji šuma, ako nije drukčije uređeno ovim Zakonom ili drugim propisom. I stavak 2: Posjetom šumi ili šumskom zemljištu smatra se šetnja i ostali oblici građanskog uživanja u šumi i/ili šumskom zemljištu, bez stjecanja imovinske koristi.

Kakvo je zdravstveno stanje ovdašnjih šuma? Ugrožavaju li ih tzv. kisele kiše?

Hrvatski šumarski institut prati stanje, mi smo odgovorni za jedan svjetski program praćenja zdravstvenog stanja šuma, imamo trajne plohe, jedna na Medvednici, koju stalno pratimo već više od 30 godina. Kisele kiše su rezultat onečišćenja zraka najvećim dijelom nastalog izgaranjem fosilnih goriva – produkti izgaranja reagiraju s tvarima u oblacima, tvore slabe kiseline i onda s kišom padaju na zemlju. Takve kiseline štetno djeluju na biljke pa i na šumsko drveće – oštećujući njihovu krošnju utječu na vitalitet i zdravstveno stanje šuma. Ta zračna onečišćenja mogu dolaziti i iz jako udaljenih prostora ali blizina grada kao što je Zagreb sigurno ne utječe povoljno na zdravstveno stanje drveća pa tako i šuma. Iako svaki pojedini čimbenik u velikoj mjeri utječe na šume, značajno je i njihovo zajedničko djelovanje koje zovemo sveukupnim onečišćenjem te klimatske promjene koje uključuju, uz porast srednje temperature, narušen raspored oborina i sve češće i snažnije ekstremne događaje (vjetrove, oluje, snažne kiše, snijeg, led i sl).

Koje su najtipičnije promjene vezane za klimatske promjene?

To su prije svega poremećaji u padalinama i u temperaturama. Temperatura je porasla na cijeloj Zemlji za 1 stupanj u prosjeku i to neće stati – sami primjećujemo da nema proljeća i jeseni, samo nagle i brze promjene u ekstremnim oblicima, oluje i vjetrovi kojih je bilo i prije ali sada su češći i intenzivniji a time i razorniji. Zaštićene šume koje su gušće strukture i s većim udjelom starih stabala mogu biti posebno osjetljive – ako vjetar naleti na staro stablo narušene stabilnosti koje padne na susjedno, u gustoj šumi to može dovesti do domino efekta. Nakon toga jake kiše mogu dovesti do erozije tla. Jake oluje imaju posebna obilježja i za njihovo stvaranje je potrebno slaganje više meteoroloških uvjeta koje je teško predvidjeti. U gospodarskim se šumama rizik od olujne štete na drvnoj masi može smanjiti rasporedom sastojina različitih dobi i struktura unutar jedne sastojine. U zaštićenim šumama to nije u potpunosti moguće zbog njihove drugačije uloge a šteta od oluja kod njih predstavlja gubitak određenog staništa.

Starije generacije se sjećaju da je na Medvednici bilo više kestenovih stabala.

Pred desetak godina kestenova stabla je napala kestenova osa šiškarica, invazivni kukac koji je do nas došao iz Kine preko Italije. Ovdje nije imala prirodnog neprijatelja pa se razmnožavala bez prepreka. Znatno je smanjila urod kestena jer svoja jajašca snese u pup i onda ne dođe do razvoja ili lista ili ploda. Poveli smo se za kolegama iz Italije koji su u zemlju uvezli i prirodnog neprijatelja osi – i mi smo ga uvezli, naravno uz sve potrebne dozvole, razmnožili ga u laboratoriju i odnijeli u šumu gdje su ose bile najraširenije. Kad kažem mi, mislim na kolege zaštitare iz Hrvatskog šumarskog instituta, a projekt je vodila dr.sc. Dinka Matošević. Taj neprijatelj neće ubiti sve ose ali uspješno kontrolira tu populaciju tako da broj preostalih jedinki ne nanosi toliko štete kestenu. Smanjenju broja kestenovih stabala doprinio je i rak kestenove kore koji uništava deblo i može dovesti do sušenja stabla. Danas ga ima manje nego ranije jer se razvio jedan soj gljive koji sprečava daljnju zarazu. To je tzv. hipovirulentni soj Endothia parasitica (Murr.) And. koji se pojavio spontano u nekim sastojinama pitomog kestena kod nas. Prenosivo svojstvo hipovirulentnosti u populaciji virulentnog patogena istraživale su znanstvenice iz Hrvatskog šumarskog instituta još 1989., dr.sc. Marija Halambek i dr.sc. Sanja Novak Agbaba, koje su ukazale na mogućnost biološke metode suzbijanja raka kore pitomog kestena prijenosom tog hipovirulentnog soja na zaraženi dio kore. Dakle, priroda nam je sama ponudila rješenje problema koje trebamo iskoristiti.

Na mrežnim stranicama Hrvatskog šumarskog instituta stoji vijest iz 2011. godine, o projektu Interaktivni pregled šuma grada Zagreba, no nisam ga uspjela pronaći.

To je bio naš projekt s Gradom Zagrebom u kojemu smo pokušali pokriti sve šume grada Zagreba, i one urbane dijelove, s različitim informacijama korisnima za građane: o tome gdje su alergene vrste raslinja, kada cvatu, koja područja treba tada izbjegavati, kad se neki kukci pojave objasniti o čemu je riječ, jesu li ili nisu opasni, kako se ponašati u njihovoj blizini (to su bile informacije posebno korisne planinarima, ljudima koji šeću šumama, da se ne prestraše ili da znaju što su vidjeli). Taj projekt je vodila dr.sc. Dinka Matošević iz Hrvatskog šumarskog instituta. Moglo se vidjeti koje su državne i koje privatne šume, koje su vrste drveća u njima, kratki opis tih vrsta. Pregled već dulje vrijeme nije dostupan, Grad Zagreb ima nove mrežne stranice, ne znam je li uvršten negdje…

Poštovana gospođo Vuletić, hvala na razgovoru i mnoštvu korisnih informacija. Nadam se da će stranice s interaktivnim pregledom šuma grada Zagreba ponovno zaživjeti kao važan oblik edukacije građana/ki našeg grada o šumama u njihovom okruženju te da ćemo svi zajedno, i kroz ovakve razgovore, osvijestiti važnost šuma i odgovornost koju imamo za njih kao društvo.

Razgovarala: Maša Štrbac

---

iVidjeti na ovim stranicama: https://olplab.home.blog/2022/04/06/briga-o-sumama-razgovor-s-nikolom-severom/

iiVidjeti u: Božić, Mario, Marijana Andabaka, Mislav Vedriš, Ernest Goršić i Krunoslav Teslak. “Povezanost obilježja privatnih šumoposjednika s razinom njihove aktivnosti u okrupnjavanju šumoposjeda.” Šumarski list 146, br. 1-2 (2022): 7-17. https://doi.org/10.31298/sl.146.1-2.1 (pristupljeno 16.5.2022.)

iii Iako Zakon o šumama u članku 44, stavak 5 predviđa mogućnost da država sufinancira čuvanje šuma malih šumoposjednika ako se ono obavlja preko njihove zajedničke udruge, takvo što do danas nije zaživjelo („Ako mali šumoposjednici čuvanje šuma obavljaju u organizaciji udruženja šumoposjednika, takvo čuvanje šuma će sufinancirati Ministarstvo” – poveznica https://www.zakon.hr/z/294/Zakon-o-%C5%A1umama (pristupljeno 16.5.2022.)

U ponedjeljak, 2. svibnja u 11 sati u Mjesnom odboru Gornji Stenjevec organizirali smo predstavljanje potpora za privatne šumoposjednike. Govorio je Nikola Sever, mag.ing. šumarstva, voditelj Odjela za planiranje i šumsku infrastukturu Sektora za šume privatnih šumoposjednika Ministarstva poljoprivrede RH.

Prisutni su upoznati s postupkom registracije u Upisnik privatnih šumoposjednika, čime se ostvaruje pravo na natjecanje za različite potpore za uzgoj i zaštitu šuma, o čemu je podrobno bilo riječi u intervjuu s Nikolom Severom koji smo objavili ovdje. Također je predstavljena procedura izrade doznake stabala za sječu, ukoliko vlasnik/ca poželi posjeći dio stabala u šumi. Preduvjet je da vlasnik/ca poznaje granice svoje šume, koje precizno može utvrditi geodeta. U protivnom, korisno je granice provjeriti s vlasnicima/cama susjednih parcela na licu mjesta.

Iskazana je potreba za organiziranim čuvanjem šuma od prekomjerne odnosno nedozvoljene sječe ali i radi zaštite od požara – iskustvo je prisutnih da postojeći sustav kontrole nije učinkovit a potpore nisu namijenjene ulaganju u čuvarske službe. Obzirom da čuvanje šuma nije u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede to na njega ovdje nije moglo biti odgovoreno- pitanje je, međutim, prepoznato kao važno te je zaključeno da se utvrdi kome se privatni šumoposjednici u vezi njega mogu obratiti.

Nikola Sever je kroz niz primjera iz prakse ilustrirao sve procedure o kojima je govorio i na kraju pozvao sve prisutne da mu se obrate u vezi s izradom doznake ili registracijom u Upisnik privatnih šumoposjednika kada se za to odluče, u koju svrhu su svima podijeljeni kontakti na koje mu se mogu javiti.

Zahvaljujemo Nikoli Severu što je izdvojio vrijeme da dođe u Gornji Stenjevec i mještanima/kama četvrti predstavi potpore za privatne šumoposjednike, približi im mogućnosti koje im kao vlasnicima/cama šuma stoje na raspolaganju. Zahvaljujemo svima koji su došli te se nadamo da će im ova saznanja biti od pomoći u održavanju, njezi i gospodarenju njihovim šumama.

Hvala Mjesnom odboru Gornji Stenjevec na ustupanju prostora za prezentaciju te Gradskoj četvrti Podsused-Vrapče na posudbi projektora.

Pozivamo mlade umjetnike i umjetnice do 35. godine da se prijave za sudjelovanje u participativnom umjetničko-istraživačkom programu „L’jepa moja gora zelena, po njoj teče voda studena” kojeg provodimo u zagrebačkoj četvrti Podsused-Vrapče.

Naziv programa preuzet je iz lokalne narodne pjesme, dijela ruralne kulture u kojoj su „gora zelena” i „voda studena” bili dio svakodnevnog života i dio identiteta lokalnog stanovništva. O životu uz vodu svjedoče sačuvani javni zdenci i mlinovi-vodenice u četvrti a šume Medvednice, iz kojih se lokalno stanovništvo opskrbljivalo drvom za ogrjev i u graditeljstvu, zauzimaju čitav njen sjeverni dio. Cilj je programa pokrenuti javni razgovor o tome koju ulogu „gora zelena” i „voda studena” imaju u životima današnje generacije mještana/ki i koju bi ulogu mogli imati u budućnosti.

Istraživački dio programa vodi povj. umjetnosti Maša Štrbac koja priloge objavljuje na mrežnim stranicama https://olplab.home.blog/ Pozivamo umjetnike/ce da se u program uključe s umjetničkim radom na temu, koji će se realizirati u javnom, fizičkom ili virtualnom prostoru, a uključivat će suradnju s mještanima/kama. Osigurana su sredstva za umjetnički honorar/e i produkciju u ukupnom iznosu do 14.000 HRK bruto.

Prijaviti se može individualno ili u grupi. Potičemo na prijavu umjetnike/ce koji žive u zapadnom dijelu Zagreba ali i one koji su u Zagreb doselili iz drugih sredina, iz drugih mjesta ili gradova u Hrvatskoj. Odabrani će autor/ica dobiti priliku da za produkciju u slijedećoj godini predloži novi rad u javnom prostoru u svojoj, domicilnoj sredini. Mogu se prijaviti umjetnici/ce iz različitih disciplina, studenti/ce kao i mladi profesionalci/ke iz područja vizualnih umjetnosti, multimedije, scenskih i izvedbenih umjetnosti, arhitekture i krajobrazne arhitekture, dizajna te primijenjenih umjetnosti. Podržavamo prijavu interdisciplinarnih timova koji mogu uključivati članove/ice iz drugih disciplina i područja (humanističke, prirodne i društvene znanosti).

Rok za prijavu je petak, 13. svibnja 2022. Planirana realizacija rada je ljeto/jesen 2022., prema dogovoru.

Prijavljuje se putem online prijavnice (https://forms.gle/5ne3m8ALMJfsUMHr8 ) u kojoj pored osnovnih podataka o prijavitelju/ici (dob, obrazovanje, radno iskustvo) treba navesti razloge za prijavu (motivacijsko pismo). Ono će biti važan kriterij pri odabiru.

Eventualna pitanja u vezi Poziva mogu se uputiti na adresu ured@otvorenilikovnipogon.org ili na telefon 097 643 9713 (Maša Štrbac, voditeljica programa). Prijavljeni/e će o rezultatima biti obaviješteni mejlom.

„L’jepa moja gora zelena, po njoj teče voda studena” je dio programa Laboratorij Gajnice, višegodišnjeg umjetničko-istraživačkog programa u zagrebačkoj četvrti Podsused-Vrapče. Nositelj programa je umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti. Program se u 2022. godini odvija uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba. Rad organizacije podržava Zaklada Kultura nova.

Naslovna fotografija: potok Mačkovec i šume Medvednice

Mario Jukić predsjednik je Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata. Po struci je krajobrazni arhitekt i arhitekt, specijalist ekoinženjerstva. Tijekom svog rada stekao je iskustva iz projektiranja, planiranja i zaštite okoliša, a radio je na projektima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 2009. živi u Gajnicama, gdje je trenutno i sjedište Društva. Ovom prigodom porazgovarali smo o krajobraznim kvalitetama prostora unutar gradske četvrti Podsused-Vrapče, postojećima i onima koji bi se mogle kreirati.

Krajobrazni arhitekti su manje vidljivi u javnosti od arhitekata, s kojima često surađuju. Koja su znanja i kompetencije krajobraznih arhitekata, gdje se školuju?

Krajobrazni arhitekti se školuju na Studiju krajobrazne arhitekture. Sjedište studija je u Zagrebu na Agronomskom fakultetu, no nastava se osim na njemu izvodi i na Arhitektonskom, Geodetskom, Prirodoslovno-matematičkom, Šumarskom i Filozofskom fakultetu. Studij obrazuje mlade stručnjake u području oblikovanja, planiranja i upravljanja krajobrazima, što podrazumijeva i obuhvaća zaštitu krajobraza, očuvanje i unapređenje prirodnog i kulturnog naslijeđa, zaštitu prirodnih resursa, zaštitu i obnovu povijesnih perivoja, kao i organizaciju, oblikovanje i izgradnju novih krajobraza. Krajobrazni arhitekti sudjeluju u prostornom planiranju, u dijelu koji se odnosi na planiranje krajobraza. Kad govorimo o projektiranju, krajobrazni arhitekti projektiraju sve otvorene površine; od obiteljskog vrta pa preko zelenila uz prometnice, parkova, trgova, igrališta vrtića i škola, sportskih i turističkih sadržaja, groblja, zaštitnog zelenila itd. Danas se, uz stambene objekte planira sve manje zelenila, pa je tu za nas manje posla. Kroz Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata zalažemo se za afirmaciju struke, koja je uslijed gradograđevne prakse posljednjih godina prilično marginalizirana.

Što je zaštitno zelenilo?

To je zelenilo koje štiti od vjetra, erozije ili različitih ljudskih utjecaja. Sve ovo zelenilo koje vidimo po kvartovima ima i zaštitnu ulogu, ne samo fizičku već i ekološku (proizvodnja kisika), te doprinosi psihološkoj dobrobiti – čovjek se uz zelenilo bolje osjeća, ljudi se uz njega rado druže, ljeti sklanjaju u sjene stabala i sl.

Na prostoru četvrti postoji nekoliko značajnih krajobraza koji se štite. Prema kojim kriterijima se određeni prostor uspostavlja kao značajni krajobraz?

Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne vrijednosti i bioraznolikosti i/ili georaznolikosti ili krajobraz očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje. Utvrđivanje značajnih krajobraza sastavni je dio prostornog planiranja u kojem se, temeljem analize određenog prostora, određuje gdje bi što trebalo biti – industrijska zona, građevinska zona, zelena zona, zona za crpljenje vode itd., te što bi se u prostoru trebalo štititi. Bilo bi dobro, ako štitimo neko područje, da ljudi znaju zašto se štiti. Kada se nakon potresa u Zagrebu opasno nakrivila betonska konstrukcija na krovu tzv. Mornarske zgrade u Vukovarskoj ulici, u medijima se isticalo da je zgrada zaštićeno kulturno dobro. No nitko nije rekao zašto je to kulturno dobro, objasnio to običnom čovjeku: da je zgradu 1956-7. projektirao Stanko Fabris koji je u njoj zadovoljio određene standarde, da su prostori bili organizirani na određeni način, zašto je značajna koncepcija rješenja, itd. Reći da zgrada ima posebnu arhitektonsku kvalitetu i značaj malo znači osobi koja nije arhitektonski stručnjak. Uz svaku takvu građevinu, mislim da nije trošak, trebalo bi staviti ploču na kojoj piše tko ju je projektirao, zašto je projektant značajan i zašto je ta građevina značajna. Isto tako bi uz prostor koji se štiti kao značajni krajobraz trebalo pisati zašto je značajan. Kao što se to uostalom već odavna čini u nacionalnim parkovima, u kojima se postavljaju info-ploče o važnosti biljaka i životinja koje u njima obitavaju. Važno je educirati ljude, da budu svjesni različitih vrijednosti prostora koji ih okružuju i da na prostor ne gledaju samo kao na resurs za gradnju.

U prigorskom dijelu četvrti prevladavaju obiteljske kuće – one starije redovito su okružene zelenilom, ponekim stablom ili ukrasnim grmljem, no novije tzv. urbane vile okolni prostor uglavnom koriste za parkiranje svojih automobila. Vjerujem da bi se uz malo preoblikovanja i uz njih dalo posaditi neko stablo. Što bi preporučio?

To ovisi o tome što netko želi – stablo koje cvjeta, ima miris, ima plod, ili pak ono koje daje gusti hlad. Ako površina nije blizu gustog prometa, zgodno je posaditi voćkarice, nešto što će davati plodove, jabuku, trešnju, višnju, krušku…. To će i djeci biti zanimljivo. Lipa ima lijepi miris, nije alergen, ali u određeno doba privući će pčele, ose ili neke druge oprašivače što može predstavljati problem. Lipa ih, uz bagrem, posebno privlači. Poželjno je saditi stabla za ovo podneblje, ne mediteransko npr. Mada, u zadnje vrijeme, vidim da po gradu i palme uspješno rastu. Pri odabiru mjesta za stablo, treba voditi računa da ne bude preblizu zida. U pravilu, udaljenost treba biti jednaka širini krošnje razvijenog stabla, jer je ona približna širini njegova korijena.

Ja primjećujem i kivije u dvorištima.

Pa da, rasti će on, samo je pitanje hoće li se pritom mučiti. Ljudi imaju i limune, ali ih zimi moraju unijeti u kuću. Kivi je puzavac koji daje gusti hlad, kao i vinova loza. No, za svaku biljku koju želite uzgojiti potrebno je i brinuti.

Što misliš o urbanim voćnjacima? Je li npr park 101. brigade u Gajnicama dobro mjesto za tako nešto, obzirom na blizinu prometa?

Trend urbanog vrtlarenja je dosta jak i mislim da je dobar za ljude, da izađu van i da se nečim bave. E sad, što se tiče zagađenja, to je diskutabilno, osobno imam rezerve prema tome. Avenija Bologna je tu, dnevno ovdje prođe više od 40 tisuća vozila.

Bi li se onečišćenje smanjilo da se uz Aveniju posadi zaštitno zelenilo?

Svakako. Udarom o drveće i drugo raslinje oblaci lebdećih čestica se raspršuju i talože na lišću te ih ispere kiša. Biljke su poznate kao pluća ekosistema jer apsorbiraju ugljik-dioksid a ispuštaju kisik, kroz lišće filtriraju i atmosferske zagađivače poput sumpor-dioksida i dušikovih oksida, lebdećih čestica, metala itd. Osim toga, zelenilo pruža hladovinu i smanjuje temperaturuⁱ.

Na pojedinim mjestima uz Aveniju, kod benzinske stanice npr., ima dosta stabala.

Da, no pojas zelenila bi trebao biti gušći i deblji. I živicu uz željezničku prugu bi trebalo urediti, posaditi ju da bude kontinuirana. I trebalo bi posaditi više vrsta živica, da se zašareni. Kad se obnavljao rotor u Novom Zagrebu, na cesti uz nasip su niknuli makovi i repa, i to je predivno izgledalo, a onda je došao Zrinjevac i to sve pokosio. Na nekim potezima bi se moglo dopustiti da izraste livada, a travu kositi u dužim intervalima. Osim što ljepše izgleda, livada pruža stanište raznim životinjama (npr. kosovi se gnijezde u grmlju). Redovito košenje je nužno samo u parkovima.

lijevo: makovi kod rotora u Novom Zagrebu (foto: Mario Jukić), desno: stabla uz Aveniju Bologna i grmlje uz prugu u Gajnicama

Može li se na nasipima uz rijeke saditi drveće?

Nasipi, poput Savskog nasipa, su hidrotehničke građevine koje drveće svojim korijenjem može destabilizirati. Nasip nije samo nagrnuta zemlja, on se radi u puno slojeva, koji se zbijaju, pa se učvršćuju, prema potrebi rade se različite zaštite pokosa itd. Za nasip su korisne posebne trave koje se jako ukorjenjuju pa drže zemlju, stablo nije preporučljivo.

Zašto se otvoreni dijelovi potoka betoniziraju, da nalikuju kanalima?

Građevinari traže najjednostavnije hidrotehničko rješenje, dovoljno da se osigura da potok ne plavi, da ne potkopa obalu i nešto ne odnese. Izgledom se ne opterećuju. Trebalo bi naći kompromisno rješenje, koje je sigurno, oku ugodno i ekološki korisno. Po meni, betonizacija je nužna na kritičnim mjestima, gdje postoji opasnost da potok poplavi ili potkopa obalu, a ostatak potoka bi trebalo vratiti u prirodno stanje, posaditi uz njega autohtono raslinje. No, i takav potok treba održavati, periodično ga čistiti.

Što misliš o uređenju dijela potoka Dubravica od ulice Karažnik do Aleje Bologna?

Meni se sviđa taj dugačak i pravocrtan potez potoka, ulica s druge strane ima nogostup i drvored i moguće bi sve to bilo lijepo urediti. No trebalo bi čuti mišljenje ljudi koji žive na tom području. Da li im je taj potok važan, da li im smeta. Ako bi većina željela da se potok u tom dijelu zatvori, tj natkrije, bilo bi lijepo da se na drugim mjestima očuva otvoreni tok i potoku se vrati izgled nalik prirodnom. No lokalna zajednica je temelj, početak. Ljudi bi se trebali povezati oko tih tema, razgovarati. Danas većina živi zatvorena u svom nekom oblaku, to je sociološki problem današnjice. Doduše, možda se to malo promijenilo s koronom, kad su se ljudi ipak okrenuli prirodi i otvorenom prostoru.

Nedavno sam šetala uz dio potoka južno od Gajnica, uz željezničku prugu. Željeznička stanica (Gajnice) je potoku okrenula leđa a kuće s druge strane potoka su se od njega ogradile visokim zidovima. Šljunčana staza na hrptu nasipa jedina nudi pogled na potok, no nigdje mu se ne može prići. Može li se na mjestima urediti nekakav pristup potoku, da mu se može približiti? Ljudi bi ljepše kratili vrijeme čekajući vlakove.

Može, ali sve to traži održavanje, a to je kod nas uvijek problem. U Ljubljani su sjajno uredili obalu rijeke Ljubljanica koja prolazi kroz grad, u sklopu višegodišnjeg projekta u kojem je sudjelovalo više arhitektonskih biroa i za koji je Ljubljani 2012. dodijeljena Europska nagrada za javni urbani prostor. To je bila prava senzacija. Uređene su male tribine za sjedenje i sunčanje uz rijeku, šetnice, paviljoni…

Dio potoka Dubravica kod željezničke stanice u Gajnicama, do potoka vode tek dva strma žlijeba za odvod oborinskih voda sa stanice, svi drugi sadržaji okreću mu leđa ili su od njega ograđeni

Kod nas bi se mogao, uz minimalne intervencije i sredstva, urediti prostor kod nekadašnjeg kafića Samoborček, oko boćališta na kojem se ljeti uvijek boća, koje je u ugodnoj sjeni i uz potok – nekad je tu bila stanica Samoborčeka.

Obližnji restoran Zlatni Dukat je jedini, izgleda, prepoznao potok kao vrijednost?

Da, vlasnik je po svom osjećaju uredio prostor uz terasu – u potok je postavio mlinsko kolo koje se okreće, a na obali uredio zelenu oazu sa cvijećem i klupama te postavio drveni vlakić na kojeg se i moje dijete voli penjati. No, to je javni prostor i na Gradu Zagrebu je bilo da ga uredi. Tu još stoji mostić od Samoborčeka, sa metalnim sandukom, te bi se tu mogla staviti info-ploča sa sličicom i tekstom o Samoborčeku.

Samoborček je bio tema mog drugog diplomskog rada – predložio sam uređenje njegove trase kao biciklističke staze koja bi povezala prostor od Podsuseda do Glavnog kolodvora, pa dalje na istok prema Sesvetama. Uz najveći dio trase postoji koridor u prosjeku 4 m širine, negdje se širi do 13 m, a najuži je u Krapinskoj (2,5 m) gdje već postoji biciklistička staza. Dakle, svugdje ima prostora za pješačku i biciklističku stazu sa zelenim pojasom, a negdje i za tzv. džepove, parkiće s ljuljačkom ili toboganom ili pak mjesta s memorijalnim elementima, npr vezanima uz povijest Samoborčeka. Urediti dio trase uz potok Dubravica ne bi trebao biti veći problem, jer je to najvećim dijelom jedinstvena parcela u vlasništvu ZET-a i HŽ-a, dakle nema imovinsko-pravnih prepreka. Uspješan bliski primjer je Parenzana, uskotračna željeznička pruga od Trsta do Poreča koja je bila u funkciji od 1902. do 1935. godine i čiji je dio trase preuređen u biciklističku i pješačke stazeⁱⁱ.

Ostaci pruge Samoborčeka, dio blizu Gajnica (foto: Mario Jukić)

Od 2009. do 2014. godine bio si zaposlen u IGH, radio si na projektima zaštite od buke na cestama. Kako ocjenjuješ buku u prostoru četvrti?

Razina buke bi u stambenoj zoni trebala biti do 40-55 decibela. Uz Aleju Bologna buka sigurno prelazi dozvoljene razine. SPAR u Gospodskoj je na parkingu postavio ogradu od akustičkih panela kako bi zaštitio stanare od buke svojih dostavnih vozila, primjećujem da si neki ljudi sami postavljaju ograde od lima. Za efikasnu zaštitu od buke potrebno je postaviti bukobrane, koji mogu biti različite izvedbe, ovisno o tehničkim, ekonomskim i estetskim zahtjevima. Npr. aluminijski paneli, to su „sendvič-paneli“, izvana je profilirani aluminijski lim sa rupicama, a unutra kamena vuna za apsorpciju. Osim automobila i vlak proizvodi buku. Ona se može umanjiti postavljanjem npr. polumetarskih panela tik uz tračnice, gdje se proizvodi najveća buka. Ima brojnih tehničkih rješenja, no nijedno nije jeftino.

Dragi Mario, hvala na razgovoru. Nadam se da će teme o kojima smo razgovarali postati dijelom javne rasprave u kvartu i biti stavljene na dnevni red lokalne samouprave. U tom slučaju, vjerujem da bi Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata moglo dati vrijednu stručnu podlogu i odigrati važnu ulogu u educiranju stanovništva o različitim mogućnostima za uređenje prostora u njihovom naselju. Stoga želim tebi i Društvu puno uspjeha u daljnjem radu i borbi za status struke.

Razgovarala: Maša Štrbac

---

*termin krajobraz označava sve ono što možemo zamijetiti u svojoj okolini, promatrajući ju golim okom. Definicija je preuzeta iz Konvencije o europskim krajobrazima koja je prevedena i uvrštena u naš Zakon o zaštiti okoliša: ˝krajobraz je određeno područje viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i ljudskih čimbenika, a predstavlja bitnu sastavnicu čovjekovog okruženja, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine, te temelj identiteta područja˝ – https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2002_10_12_144.html

iHow do trees cool the air?, https://trees-energy-conservation.extension.org/how-do-trees-cool-the-air/, pristupljeno 26.4.2022.

ii https://www.parenzana.net/hr

Povijest korištenja i gospodarenja šumama na prostoru današnje gradske četvrti Podsused-Vrapče nije moguće u cijelosti rekonstruirati, u ranijim razdobljima zbog nedostatka povijesnih izvora, dok su kasnija razdoblja u dostupnoj historiografskoj literaturi obrađena za šire prostorne cjeline, za područje grada ili pak cijelog prostora današnje RH. Povijesni pregled počinjem od 16. stoljeća, kada je veći dio prostora današnje četvrti bio dijelom Susedgradskog vlastelinstva.

Šume u vrijeme Susedgradskog i donjostubičkog vlastelinstva (16. i 17. stoljeće)

Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo je u 16. st. bilo jedno od najvećih i najgušće naseljenih vlastelinstava u Hrvatsko-Slavonskom Kraljevstvu. Šume su zauzimale više od pola površine vlastelinstva (60 – 70%), s Medvednicom koja je u cijelosti bila pokrivena šumom. Drvo je bilo egzistencijalna potreba lokalnog stanovništva koje ga je koristilo kao ogrjev, građevni materijal, za izradu alata i oruđa, te obzirom na u vlastelinstvu posebno razvijenu vinogradarsku djelatnost, za izradu kolja za vinograde i dužica za bačve za vino. Dijelovi šuma krčeni su za potrebe podizanja novih vinograda i stjecanja obradivih površina, što je posebno intenzivirano sredinom 16. st., uslijed udvostručenja broja stanovnika koje se na ove prostore sklanjalo pred Osmanlijama. Oni koji su obrađivali tako nastale površine nazivaju se krčevnjaci ili inkvilini i njih je, pored kmetova, u to vrijeme bilo u gotovo svakom selu.

Branimir Brgles u knjizi o Susedgradskom i donjostubičkom vlastelinstvu (2019) ustanovljuje da je „na temelju oskudnih podataka u vrelima teško procijeniti je li korištenje šuma u privatnopravnome kontekstu bilo u potpunosti uređeno” te da su do sredine 16. stoljeća dijelovima šuma samostalno raspolagale seoske općine kao dijelom zajedničkog seljačkog vlasništva, tj gmajne (od njem. Gemeinde). Domagoj Čičko (2018) zaključuje da se šume u to vrijeme, s obzirom na njihovu veličinu, smatralo nepresušnima te su tretirane kao zajedničko dobro. Od sredine 16. stoljeća, s jačanjem feudalizma, šume postupno prelaze u vlasništvo vlastelina.

Mnoga su naselja i lokaliteti na prostoru vlastelinstva nazivani prema vrstama drveća: Hrastje, Hrastina, Zahrstnica. Brezinka, Brezje, Divjašćak, Kostanjek, Orešje, Perjavica, Rašenica, Trepetje, Jablanovec, Žirovnec….. Rakitje je nazvano prema rakiti, podvrsti vrbe a Jagnjeđe prema drvu jagnjed koje je bilo pogodno za obradu i izradu predmeta za kućanstvo. Žirovanje svinja u hrastovim šumama bilo je jedna od najvažnijih gospodarskih grana. Brezova kora se koristila za izradu obuće, a drvo za izradu posuđa za jelo. Lipa je često rasla u blizini crkava, ili na mjestima važnog društvenog okupljanja (tzv. Gupčeva lipa u Gornjoj Stubici). Unatoč očiglednoj važnosti koju su drveće odnosno šume imale za lokalno stanovništvo, nije bila razvijena svijest o potrebi sustavno planiranog gospodarenja i iskorištavanja šuma. Prve politike održivog upravljanja šumama javljaju se u Europi krajem 17. i u 18. st., a isto tako i na hrvatskom prostoru koje je tada bilo pod habsburškom upravom.

Šume u vrijeme neposredno prije i nakon ukidanja kmetstva 1848., odnosno u vrijeme Prve agrarne reforme

Šume su do 1848. godine bile državne, plemićke i plemenitaške, crkvene i gradske. Državne su šume bile dobro održavane i uređivane prema Zakonskoj uredbi o šumama koju je 1769. izdala carica Marija Terezija, na njemačkom i hrvatskom jeziku, a koja se ubraja među najvažnije uredbe u razvoju šumarskog zakonodavstva. Svrha tog zakona bila je pravno urediti gospodarenje šumama te vlasnike šuma poučiti dobrom gospodarenju, a javnost upozoriti na važnost dobrog gospodarenja šumama. Zakonom su se definirali sječiva dob za pojedine vrste drveća, pravila za podizanje i čuvanje mladih šuma, te pravila za potrajno (održivo) gospodarenje šumama.

Plemićke su šume bile dio vlastelinstva – vlastelini su prodavali drva iz šume ili su šume koristili kao lovište. Prema Hrvatskom urbaru iz 1780. godine, koji je vrijedio do ukidanja kmetstva 1848., podložnici su imali pravo paše na vlastelinskim pašnjacima i pravo šumskih užitaka u vlastelinskim šumama bez naknade. S ukinućem kmetstva 1848. seljacima/podložnicima su pripala njihova selišta, zemlja na kojoj su živjeli i koju su obrađivali: kuća s okućnicom, oranice i livade, no nije bilo riješeno kome će pripasti i kako će se podijeliti šume i pašnjaci. Kada je Carskim patentom iz 1853. seljacima ukinuto pravo ispaše u šumama i na pašnjacima vlastelina, izbio je val nezadovoljstava među njima, ponajviše jer su gubitkom tog prava bili onemogućeni u uzgoju svinja od kojeg su najviše živjeli. Patentom iz 1857. godine šume i pašnjaci su podijeljeni tj. segregirani između vlastelina i seljaka-bivših podložnika. Zadružna obitelj sa cca 300×400 m livada i oranica mogla je dobiti pašnjak približne veličine i šumu površine cca 200×200 m. Obitelji s manjim posjedom mogle su dobiti razmjerno manje. O podjeli su odlučivali sudovi koji su uglavnom radili u korist vlastelina, pa su seljacima najčešće dodjeljivane manje vrijedne površine, nepovezane i udaljene krčevine obrasle trnjem ili one u močvarnim predjelima i sl. Takve su odluke bile izvorom trajnog nezadovoljstva među seljacima, koje se proteglo na sljedećih stotinjak godina, a koje je 1860-tih bilo povodom za niz velikih, pa i oružanih sukoba između seljaka i plemstva. „Odluke u parnicama nisu zadovoljile potrebe seoske poljoprivrede. Nikad nije prestala tražnja seljačkih masa za novom podjelom šuma i pašnjaka za »reviziju segregacije«. S njihova stajališta pitanje šuma i pašnjaka uopće nije bilo riješeno ni do kraja 19. stoljeća, ni do kraja Prvog svjetskog rata, ni do kraja Drugog svjetskog rata godine 1945. Mijenjali su se režimi, sistemi i državne granice, a seljaštvo je skoro čitav vijek poslije ukidanja kmetstva živjelo u uvjerenju da je pri razrješenju kmetskih odnosa bilo prikraćeno u svojim pravima, da mu je nepravilno i nepravedno sužena podloga egzistencije u šumi i paši, da je ostalo podložno, iako je dobilo izborna prava. To je zadržavalo normalni razvitak i napredovanje poljoprivredne proizvodnje«. (Mijo Mirković u predgovoru knjizi Bogdana Stojsavljevića, »Šuma i paša«. Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knjiga 11, JAZU, Zagreb, 1961, str. 15).

Dio zemlje koji je pripao seljacima postao je njihovo kolektivno vlasništvo, kojim su trebali upravljati udruženi u tzv. zemljišne zajednice. Ukupno je u Hrvatskoj i Slavoniji formirano oko 3.000 zemljišnih zajednica te je 1894. donesen Zakon o njihovu uređenju. Na osnovi tog zakona, do 1910. je na području Zagrebačke županije uređeno ukupno 694 zemljišne zajednice, najviše među svim županijama (slijedeća po broju zemljišnih zajednica bila je Požeška županija, sa njih 413) . Najveći dio površina u vlasništvu zemljišnih zajednica bili su pašnjaci (50%) i šume (37%). Iz zajedničkih šuma zemljišne su zajednice koristile drvo za vlastite potrebe i za prodaju, prihod od koje su ulagale u kupnju novih šuma. Članovi zemljišnih zajednica su u zajedničke šume vodili stoku na ispašu, u njima su sakupljali lišće za stelju, brali i prodavali kesten i maline te vadili kamen, pijesak i glinu. Povremeno su drugima dozvoljavali korištenje njihovih šuma uz naplatu, te su prikupljenim novcem plaćali porez i troškove uprave i čuvanja šuma. Nije mi poznato jesu li i u kojem sastavu zemljišne zajednice formirane na prostoru današnje četvrti Podsused-Vrapče. U Hrvatskom državnom arhivu, u Upisniku kućnih i zemljišnih čestica za katastarsku općinu Gornji Stenjevec iz 1862. godine (Gradivo iz HR-HDA-1421. Arhiv mapa za Hrvatsku i Slavoniju) navode se, pored oranica, vinograda, ‘pašinca’ i ‘kuhinskog verta’, i ‘visoke šume sa listovnim dervjem’ kao dio individualnog posjeda lokalnog stanovništva, a ne kao vlasništvo zemljišnih zajednica. Zaključujem da su seljaci u njihov posjed došli na drugi način, možda neposrednom pogodbom s vlastelinima.

Šumarstvo se kao grana gospodarstva i znanost pojavljuje u 18. stoljeću, iz potrebe za održivim korištenjem šumskih resursa i očuvanjem šuma, a nakon intenzivnih sječa u 17. i u prvoj polovici 18. stoljeća. U Hrvatskoj se šumarstvo moglo učiti u strukovnoj školi već od 1860., a studirati na Sveučilištu u Zagrebu od 1898. godine. Franjo Josip I. donio je 3. prosinca 1852. Zakon o šumama kojim je utemeljeno suvremeno šumarstvo u Hrvatskoj. U njemu se izričito propisuje da se nijedno šumsko zemljište ne smije oduzeti niti pretvoriti u drugu kulturu. Godine 1860. u Križevcima je otvoreno Gospodarsko-šumarsko učilište, prva škola u nas koja je obrazovala šumarske stručnjake. Jedan od ravnatelja tog učilišta bio je Andrija Lenarčić (1859-1936.) čiji je sin i imenjak, po struci agronom, bio upravitelj Stenjevečkog vlastelinstva u Gornjem Stenjevcu te je postao suprugom jedne od vlasnica, Anom pl. Junković. Godine 1898. na Sveučilištu u Zagrebu otvorena je Šumarska akademija kao prva visokoškolska šumarska ustanova u jugoistočnoj Europi, iz koje će se kasnije razviti Šumarski fakultet. U kojoj su mjeri znanja stvarana na ovim obrazovnim ustanovama primjenjivana u gospodarenju šumama na ovim prostorima, nije mi poznato. Povjesničari uglavnom ističu vlastelu i državu kao najuzornije upravitelje šuma, koje su bile izvor njihovih prihoda, dok seljaci vjerojatno za tako nešto nisu imali niti znanja niti resursa i šume su koristili za zadovoljavanje najosnovnijih potreba za ogrjevom i građevnim materijalom te za ispašu životinja. Drvo je u prigorskim selima oko Zagreba bilo osnovni građevni materijal sve do početka 20. stoljeća. U knjizi “Etnografska baština okolice Zagreba”, u poglavlju o obrtima, Ivica Šestan je opisao posao ‘cimermana’, majstora koji su od drva gradili stambene i gospodarske objekte, ali i pokućstvo, škrinje, komode, jarmove, tkalačke stanove, mehanizme za vodenice, ograde… Drvo se u šumi pililo ručno velikim pilama. Nakon što su ga srušili, seljaci su jedan kraj drva podigli na kola ili grušt. Na njemu je stajao cimerman i povlačio pilom gore dole, držeći je za ručke ili ‘ciceke’, a dvojica-trojica su mu pomagala s tla. Prepiljeno se drvo zimi izvlačilo sanjkama ili po tlu, a ljeti uz pomoć volova.

Šume i Druga agrarna reforma (1919. – 1941.)

Nakon Prvog svjetskog rata od svekolike površine pod šumom u sjevernoj Hrvatskoj bilo je 28% privatnih šuma, 26% šuma imovnih općina, 24% državnih šuma, 16% šuma zemljišnih zajednica, gradova i općina te 6% šuma pod osobitim javnim nadzorom. Privatni vlasnici šuma bili su veleposjedničke obitelji, poduzeća i Crkva. Drvna je industrija bila posebno razvijena u Slavoniji i u Gorskom Kotaru – radnici u šumskim poduzećima, pilanama i tvornicama drvene robe činili su 39,2% radnika u industriji na području uže Hrvatske a taj je udio u Slavoniji bio još veći, 77%. U Savskoj banovini je 1932. godine bilo 117 poduzeća drvne industrije. Najveća izvoznička poduzeća bila su Našička tvornica tanina i paropila d.d., Slavonija d.d., Slavex d.d., S.H. Guttmann d.d. i dr. 50% izvoza ogrjevnog drva, 80% izvoza hrastove građe i 56% izvoza drvnih prerađevina ondašnje Jugoslavije bilo je s prostora današnje Hrvatske. Šumarstvo i drvna industrija imali su veliko značenje u tada pretežito agrarnoj zemlji te je bilo vrlo važno kako će se šumama gospodariti i u čijem će biti vlasništvu.

U sklopu agrarne reforme posebno je razmatramo pitanje veleposjedničkih šuma – bivši su podložnici bili nezadovoljni podjelom šuma s vlastelom jer im njihov dio nije bio dostatan za osnovne egzistencijalne potrebe, te su opetovano zahtijevali reviziju segregacije, odn. podjele. I vladajući su bili svjesni da treba namiriti potrebe pučanstva za ogrjevnim i drvom za gradnju, no rješenje se odgađalo ili rješavalo parcijalno. Prvo su, Naredbom o državnom nadzoru i državnoj upravi velikih posjeda od 11. veljače 1920., svi veliki šumski posjedi vlastele privremeno stavljeni pod državnu upravu, a veleposjednici su izgubili utjecaj na raspolaganje šumskom imovinom i prihodima. Upravitelji su s čuvarima i šumskim žandarima imali zadatak čuvati šumski fond za planiranu reviziju segregacije i iz njega isključivo podmirivati potrebe onog dijela pučanstva koje nije imalo šumu. Jedno je domaćinstvo godišnje imalo pravo na 8m3, u hladnijim krajevima na 16m3 drva. Veleposjednici su od upravitelja morali tražiti odobrenje za sječu, koja im se odobravala za zadovoljenje kućnih i gospodarskih potreba. Zatim je Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine propisano da veliki šumski kompleksi koje je strana vlast bila darovala pojedincima, prijeđu u državno ili općinsko vlasništvo bez naknade. Ostalim veleposjednicima kojima bi se šume izvlastile priznavalo se pravo na pravičnu naknadu, ali bez detaljnijih određenja. Pojedini su veleposjednici u dosluhu s pojedinim političarima pokušavali vratiti šume pod svoju upravu, i u tome dijelom uspijevali njihovim podmićivanjem i osnivanjem društava za eksploataciju šuma. U strahu da će im šume biti izvlaštene i kako bi došli do novca, počeli su ih na brzinu prodavati – bankama, dioničkim društvima, imovnim općinama, zemljišnim zajednicama pa i samim seljacima. Prvostolni kaptol Zagreb prodao je 6.081 jutro šume zemljišnim zajednicama Trebarjevo, Luka Desna, Martinska Ves, Bok i Odra, te je 220 jutara šuma ponudio gradu Zagrebu u zamjenu za zemlju u gradskoj zoni. Nadarbina nadbiskupije zagrebačke prodala je 2.904 jutara šume zemljišnim zajednicama Mohovo, Hotnja, Ježevo, Trebovec, Koritna, Potočec, Posavski Bregi, Dubrovčak Lijevi, Lupoglav, Dužica, Srenica, Podvinje; Vel. Brezovac, Šijavrh, Poljana-Prilesje, Gradec,… 28 veleposjeda na području Zagreba imalo je 1919. godine 139.400 jutara šuma, a 1933. godine 27.488 jutara. Grad Zagreb je 1928. g. kupio šumu grofa Miroslava Kulmera iz Šestina. Šumski posjed grada Zagreba povećao se s 854 jutra u 1919., na 2.461 jutro u 1933. Dio šuma u Gorskom kotaru bio je izvlašten, a ostatak su veleposjednici sami prodali. Odugovlačenje s donošenjem zakona nanijelo je štete i šumama i drvnoj industriji. Šume su se u tom razdoblju prekomjerno sjekle, nisu se pošumljavale te su u znatnoj mjeri devastirane. Tek je Zakon o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima iz 1931. u cijelosti uredio postupak izvlaštenja veleposjedničkih šuma, ali samo onih u Gorskom kotaru koje su veće od 1.000 ha. Veleposjednička se šuma mogla izvlastiti za podmirenje potreba pučanstva za pašu, opskrbu ogrjevnim i građevnim drvom za kućnu industriju, kao i za ostale gospodarske potrebe. Korisnici izvlaštene veleposjedničke zemlje mogli su biti općine, zemljišne zajednice, imovne općine, ali ne i zemljoradnik kao pojedinac. Veleposjednicima je priznato pravo na odštetu izvlaštenog dijela šume, koja se izračunavala jednako kao i za izvlaštenu zemlju, no bila je nešto veća za šume vrijednije sastojine i one starije od 100 godina. U Gorskom kotaru su tijekom 1931. i 1932. izvlašteni dijelovi šuma sedam veleposjeda, od kojih je najveći bio veleposjed njemačke plemićke obitelji Thurn-Taxis –agrarni interesenti (to je mogao biti svaki zemljoradnik i obrtnik uz uvjet da je radio i živio na području općine) su dobili besplatno 23.445 jutara šume, a veleposjedniku su ostavljena 18.232 jutra. Dvije godine kasnije, 1933., dopunom zakona je dozvoljeno izvlaštenje dijelova veleposjedničkih šuma i u drugim krajevima Hrvatske, uz uvjet da su veće od 1.000 jutara i da izvlašteni dio ne prelazi 25% ukupne površine šume – u sjevernoj Hrvatskoj (Ivanec, Varaždin, Krapina, Osijek, Virovitica, Valpovo, Pakrac, Sisak, Karlovac, Našice, Donji Miholjac, Vukovar, Ilok, Darda, Pregrada, Podravska Slatina, Valpovo, Slavonska Požega) je tijekom 1935. i 1936. na taj način izvlašteno ukupno 29.648 jutara veleposjedničkih šuma za potrebe 85 kolonija, 270 sela i 2 zaselka, uz odštetu veleposjednicima u ukupnom iznosu od 5.560.373.7 dinara. Izvlašteni dijelovi veleposjedničkih šuma dodijeljeni su zemljoradničkim domaćinstvima koja su se, kao i ona iz 1857., trebala udružiti u zemljišne zajednice, sa skupštinom, predsjednikom, upravnim i nadzornim odborom. Članovi zajednice su dodijeljenu zemlju mogli koristiti za ispašu, opskrbu ogrjevnim i građevnim drvom te drvom za kućnu industriju i ostale gospodarske potrebe. Članom zajednice moglo je postati samo ono domaćinstvo kojemu je jedino ili glavno zanimanje bila poljoprivreda, a koje uopće nije imalo ili nije imalo dovoljno vlastite šume iz koje bi moglo podmiriti potrebe u drvu, što je 1940. uređeno zakonom. Zajednica je morala čuvati šumu i za to imati čuvarsko osoblje. U zemljišnim su se knjigama izvlaštene šume upisivale na ime šumske zajednice, s popisom članova-zemljoradničkih domaćinstava.

Iako je u međuratnom razdoblju, zbog neriješenih vlasničkih odnosa nad šumama i agrarne reforme došlo do prilične devastacije šuma, na obrazovnim se ustanovama šumarska struka dalje razvijala. Na Gospodarsko-šumarskom fakultetu utemeljena je 1921. godine Katedra za uzgajanje šuma koja je postala jezgra tzv. zagrebačke škole uzgajanja šuma, priznate i u Europi. Temeljila se na uzgajanju prirodnih, autohtonih, trajnih i stabilnih šuma koje se prirodno pomlađuju, dok se zahvatima njege podržavala i poboljšavala prirodna struktura sastojine.

Šume nakon Drugog svjetskog rata, do danas

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, od 1945- 1948., provedena je tzv. Treća agrarna reforma: zemljište je oduzeto velikim posjednicima, Crkvi, bankama i imućnim seljacima i podijeljeno seljačkim radnim zadrugama, državnim dobrima i siromašnim seljacima. Mjesni agrarni interesenti dobili su 24,1% zemlje iz zemljišnog fonda, kolonisti 12,1%, seljačke radne zadruge 2,1%, a država je zadržala 61,7 %, pri čemu se najveći dio, više od 50%, odnosio na šume. Godine 1947. je sva pokretna i nepokretna imovina zemljišnih zajednica proglašena općenarodnom imovinom, te su njihove šume prešle pod upravu kotarskih narodnih odbora odnosno Ministarstva poljoprivrede i šumarstva. Država je tako postala vlasnikom 76% šumskih površina, a privatnih je šuma ostalo 24%, što je omjer zadržan do danas. Godine 1960. Šumarski odjel Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu osamostalio se u Šumarski fakultet, a iste se godine osnivaju šumska gospodarstva sa šumarijama kao njihovim jedinicama. Temeljem Zakona o šumama iz 1977. šumarije postaju OOUR-i, osnovne organizacije udruženog rada. Šume i šumska zemljišta se proglašavaju dobrom od općeg interesa, a gospodarenje šumama djelatnošću od posebnog društvenog interesa. Godine 1989. je u Sloveniji, uz nazočnost predstavnika iz Hrvatske, utemeljena Pro Silva Europa – europska šumarska asocijacija koja okuplja promicatelje prirodi bliskog gospodarenja šumama. Pro Silva Croatia je dio ove asocijacije i djeluje kao sekcija Hrvatskog šumarskog društva. Zakonom o šumama iz 1990. godine šume su, osim onih u privatnom vlasništvu, proglašene državnim vlasništvom, a u Ustavu RH navode se kao dobro od posebnog interesa koje ima osobitu zaštitu. Godine 1991. osnovane su Hrvatske šume kao javno poduzeće za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u RH, koje od 2002. g. djeluje kao trgovačko društvo Hrvatske šume, d.o.o. Na području Grada Zagreba nalazilo se 2016. godine 19.196 ha šuma, od čega je državnih šuma kojima gospodare Hrvatske šume bilo 8.791 ha a privatne pravne i fizičke osobe posjedovale su 9.506 ha šuma. Udio površine državnih i privatnih šuma, zbog procesa povrata imovine, mijenja se gotovo na dnevnoj razini u korist privatnih šuma.

Danas u prvi plan dolaze šume kao čuvari biološke raznolikosti te njihova uloga u usporavanju globalnog zatopljenja. Klimatske promjene imaju višestruk utjecaj na sve vidove života te očuvanje šuma postaje od vitalne važnosti. Nužno je stoga i privatne vlasnike educirati za brigu o šumama, istovremeno nalazeći rješenje kako da se njihove u pravilu male parcele, kroz povijest usitnjene podjelama među nasljednicima i često neriješenog imovinsko-pravnog statusa, podvedu pod odgovarajuću skrb koja će biti prihvatljiva njihovim financijskim mogućnostima.

Priredila: Maša Štrbac

---

LITERATURA_

Branimir Brgles: Ljudi, prostor i mijene. Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo 1450. – 1700.. Prilog istraživanju ruralnih društava. izd. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2019.

Domagoj Čičko, Šume Hrvatskog zagorja u XVI. i XVII. stoljeću, časopis Kaj, XXIV./2018./3-4, str. 155-175 – poveznica: https://www.academia.edu/40987376/%C5%A0UME_HRVATSKOG_ZAGORJA_U_XVI_I_XVII_ST_Domagoj_%C4%8Ci%C4%8Dko?source=swp_share (pristupljeno 24.4.2022.)

Informativni priručnik za šumoposjednike, izd. Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, 2008. – poveznica: https://www.sumins.hr/wp-content/uploads/2017/08/Informativni-priru%C4%8Dnik-za-%C5%A1umoposjednike-.pdf (pristupljeno 24.4.2022.)

Anić, I., Meštrović, Š. i Matić, S.: Značajniji događaji iz povijesti šumarstva u Hrvatskoj. Šumarski list, 136 (3-4), 2012., str. 169-176.; poveznica: https://hrcak.srce.hr/81093 (pristupljeno 24.4.2022.)

Milivoj Ređep: „Zajednička zemljišta” u Hrvatskoj i Slavoniji na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, br. 6-7, 1994., str. 189-204; poveznica: https://hrcak.srce.hr/file/198296 (pristupljeno 24.4.2022.)

Mira Kolar-Dimitrijević: Kratak osvrt na povijest šuma Hrvatske i Slavonije od 1850. godine do Prvoga svjetskog rata, Ekonomska i ekohistorija, vol. 4, br. 1, 2008, str. 71-93. https://hrcak.srce.hr/50718 (pristupljeno 24.4.2022.)

Zdenka Šimončić-Bobetko: “Izvlaštenje veleposjedničkih šuma u Hrvatskoj 1919. – 1941. godine .” Časopis za suvremenu povijest, vol. 25, br. 2-3, 1993., str. 225-243. https://hrcak.srce.hr/210127 (pristupljeno 22.4.2022.)

Vasilije Krestić: “Seljački nemiri u Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih godina XIX vijeka.” Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 5, br. -, 1963., str. 387-438. https://hrcak.srce.hr/83679 (pristupljeno 24.4.2022.)

Razvojna strategija Grada Zagreba za razdoblje do 2020. godine, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada Zagreba, kolovoz 2017., poveznica: https://www.zagreb.hr/UserDocsImages/gu%20za%20strategijsko%20planiranje/Razvojna%20strategija%20Grada%20Zagreba_SGGZ_18-17.pdf (pristupljeno 22.4.2022.)

Etnografska baština okolice Zagreba, grupa autora; izd. Zadružna štampa Zagreb, 1988.

Područje grada Zagreba premreženo je brojnim potocima, njih ukupno 30-tak, koji se s Medvednice spuštaju u nizinu i na kraju svoga puta ulijevaju u Savu ili u gradsku kanalizaciju. Dok je većina potoka u dijelu u kojem prolaze kroz grad zatvorena, pod zemljom, u gradskoj četvrti Podsused-Vrapče potoci su uglavnom otvorenog toka. Jednome od njih, potoku Vrapčaku, studentica arhitekture Klara Kranjčec posvetila je studentski rad. Klara živi u Gornjem Vrapču te je studentski zadatak vidjela kao dobar povod da istraži potok uz koji je odrasla i pored kojeg svakodnevno prolazi.

Draga Klara, što je bio tvoj studentski zadatak i kako si provela svoje istraživanje?

Istraživanje sam provela 2021. godine u okviru kolegija Radionica 3: Pejsažna arhitektura, na temu Emanacija urbanog pejsaža. Kolegij se provodi na 5. godini studija arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i vodi ga prof. dr. sc. Bojana Bojanić Obad Šćitaroci. Zadatak je bio prepoznati, istražiti i poboljšati određeni javni, urbani prostor. Ja sam odabrala potok Vrapčak, srce me vuklo nečem osobnom i kvartovskom, čemu ću se moći detaljno posvetiti. U radu pod nazivom Zelena transverzala – Pješačko-biciklistička staza potoka Vrapčaka istražila sam povijest potoka i sadašnje stanje te predložila uređenje pješačko-biciklističke staze uz južni dio njegova toka, od Ilice do utoka u Savu kod sportskih terena Mladost. Važeći GUP nažalost predviđa zatvaranje tog dijela potoka, kao i dijelova potoka Kustošak i Črnomerec. Na Facebooku je pokrenuta građanska inicijativa Spasimo potok Črnomerec, koja želi sačuvati otvoreni tok tog potoka i potaknuti uređenje javne šetnice uz njega. Mislim da inicijativa ima rezultata, te da postoje najave da će GUP biti promijenjen.

Kakvi su planovi za dio potoka Vrapčaka u Gornjem Vrapču? Hoće li ostati otvoren, i može li se uz njega urediti nekakva šetnica?

GUP ne predviđa zatvaranje potoka Vrapčaka u Gornjem Vrapču, no ovdje je dio kuća tik uz potok te za šetnicu ili pješačko-biciklističku stazu niti ima mjesta, niti ga je moguće osigurati zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa na nekim parcelama. Također, potok krivuda, ide kroz privatna dvorišta i voćnjake. Iako je vodotok odvojena čestica i javno je dobro i onda kad, kao što je slučaj s potokom Vrapčakom, prolazi mjestimice kroz privatne parcele, čestica vodotoka je negdje toliko uska da uz nju nije moguće urediti nikakvu kontinuiranu šetnicu. U ulici Potok, koja prati potok Vrapčak, kuće stoje s obje njegove strane pa dužinom cijele ulice imate mostić za mostićem koji preko potoka vodi u kuću. Tako je i u Vrapčanskoj ulici, sve do Doma zdravlja. Ljudi nisu skloni dio svog zemljišta ustupiti niti za nogostup, pa ni za šetnicu nema mjesta. Od Ilice do ušća je potok riješen dosta pravocrtno, ne krivuda kao u Gornjem Vrapču, te postoji koridor koji se da urediti kao šetnica.

dio Vrapčaka uz ulicu Potok, s mostićima

Koju je ulogu potok imao u životu stanovnika/ca Gornjeg Vrapča kroz povijest?

Potok je bio dio svakodnevice – na njemu se pralo rublje, u mlinovima-vodenicama mljelo se žito, ljeti su se u potoku praćakala djeca, kameno korito potoka služilo je i kao kolni put kojim su se vozila drva iz šume. Danas su u funkciji dva mlina na potoku, sjevernije je Matičin melin kojeg vodi obitelj Hrenović te južnije Segin melin obitelji Varović koji je zaštićeno kulturno dobro. Postoji još jedan mlinski objekt u ulici Potok, ali na njemu nema više mlinskog kola. Uvidom u katastarske karte iz 18. i 19. stoljeća, ustanovila sam kako je tok potoka na mjestima mijenjan, da bude više pravocrtan.

U radu si napisala da je potok Vrapčak vodom najbogatiji od svih potoka na zapadnoj strani Zagreba, te da ima najljepše od svih ušća zagrebačkih potoka, u stvari jedino prirodno ušće.

Da, Vrapčak izvire iznad Gornjeg Vrapča i teče uzduž Vrapčanske ulice, prati liniju autobusa, zatim ide pored Španskog i Oranica do Zagrebačke ceste gdje ulazi u Trešnjevku. Rudeška dionica je kratka, no zatim se vije kroz Vrbane i Jarun sve do utoka u Savu u blizini sportskih terena Mladost. Dok ostali zagrebački potoci zatvorenim kanalima ulaze u Savu, ušće potoka Vrapčaka je otvoreno i prirodno, te je na njemu u 20. stoljeću, sve do sredine 1990-tih, bilo popularno kupalište Maraton.

lijevo: ušće Vrapčaka u Savu danas, desno: kupalište Maraton, 1947, autor fotografije Milan Pavić – izvor: https://www.facebook.com/photo/?fbid=120726560405124

Na početku istraživanja prošetala sam uz potok cijelom njegovom dužinom, do ušća u Savu, i fotografijom dokumentirala bitne momente. Dio fotografija posudila sam iz kvartovskih Facebook grupa koje su snimili razni autori/ce a prikazuju potok u razdoblju jake suše, kada vode jedva da ima u potoku, ili u vrijeme velikih kiša, kada potok postaje bujica, zatim potok u različita godišnja doba… Sama ne bih mogla snimiti takve fotografije u vremenu od tri mjeseca koliko je trajalo moje istraživanje te zahvaljujem svim autorima/cama fotografija koji su na taj način doprinijeli ovom istraživanju.

Vrapčak ljeti i zimi, u vrijeme suše i kiša, autor fotografija: Tomislav Maretić, izvor: Facebook

Potok Vrapčak izvire 500-1000 m iznad 9-metarskog slapa Sopot, najvećeg slapa Medvednice. Na samom izvoru nisam bila jer nisam sigurna gdje je, potok ima više pritoka u tom dijelu. Na jednom od tih pritoka je slap Ferendol, kod Streljane. Šteta da baš kod Streljane nemate nikakav kontakt s Vrapčakom. On je cijelom dužinom Streljane kanaliziran i onda izlazi u Park prirode Medvednica, ali tamo mu se ne može prići. Možete se popeti planinarskom stazom koja je podalje, i onda kad se spustite dolje, dođete do potoka.

dio Vrapčaka u Parku prirode Medvednica, foto: Klara Kranjčec

Kakva je voda u potoku?

Kod izvora i u PP Medvednica voda je vjerojatno čišća, no kakvoća vode se rapidno pogoršava kako se potok spušta kroz urbana područja do rijeke Save. U klasifikaciji na razini grada Zagreba, zagrebački se potoci smatraju vodama 1. ili 2. reda, a to bi značilo da je to voda koja se filtracijom može koristiti u industriji ili za kupanje. Ivana Vešligaj je 2009. u diplomskom raduⁱ na PMF-u ispitala prisutnost mikroorganizama i bakterija u zagrebačkim potocima, napravila je kartu i označila gdje je uzimala uzorke. Uzorak iz potoka Vrapčaka uzela je cca 700 m od ušća u Savu i u njemu ustanovila kvalitetu vode najlošijeg, 5. reda, kojem pripadaju vode koje su do te mjere onečišćene da su sasvim neupotrebljive. Nisam naišla na istraživanja koja bi se bavila kvalitetom vode u sjevernijem dijelu potoka, na području Gornjeg Vrapča.

Kakvo je korito potoka Vrapčaka?

Kao i kod većine otvorenih potoka u Zagrebu, korito potoka Vrapčaka je uglavnom opločeno ili betonsko, sa travnatim nasipom na obje strane. Korito potoka u Gornjem Vrapču je betonizirano oko 2010-tih, sjećam se kad je to rađeno, potok se privremeno uveo u jednu cijev dok korito nisu zalili betonom. Tako je betonizirano korito potoka od moje ulice kod OŠ u Gornjem Vrapču, do ulice Potok i mislim cijelom dužinom te ulice. Korito je prirodno jedino na početku, u PP Medvernica, zatim u dijelovima koji prolaze kroz privatne parcele te na kraju svoga toka, kod ušća. Betonizacija potoka negativno utječe na populaciju dobrih mikroogranizama, riba i vodozemaca u potoku, a samim time smanjuje i broj ptica koje se okupljaju u blizini potoka u potrazi za hranom i, ljeti, osvježenjem. Korita potoka održavaju se i čiste nedovoljno često, i pritom se to radi na prilično grub, invazivan način jer se bagerima prvo pregazi sva trava na putu do potoka, a u samom potoku postruže se cijelo dno, sa svim živim bićima u njemu.

Dio Vrapčaka u Gornjem Vrapču i, na zadnje dvije fotografije, u Vrapču – foto: Klara Kranjčec

U svijetu se posljednjih desetljeća betonizirana korita potoka ili rijeka vraćaju u prirodno stanje. Umjesto „betonizacije“ okreće se prirodnijim, ekološkim rješenjima, zadržavaju se ili vraćaju izvorne linije potočnih tokova, uz potoke se sadi autohtono raslinje, umjesto pregrada i nasipa oblikuju se različite inundacijske zone kao zaštita od poplavljivanja. Razne mreže za revitalizaciju urbanih voda dijele praktična iskustva na terenu kako bi poboljšali urbane vode i revitalizirali susjedstva oko njih. Obzirom da se procjenjuje da danas gotovo 80% građana EU živi u gradovima, urbana pitanja dobivaju i na političkoj važnosti. Gradove EU potiče se na što veću implementaciju zelene infrastrukture u urbano tkivo grada, a to uključuje ne samo „zelene” već i „plave” gradske površine.

za više primjera posjetiti https://urban-waters.org/en/good-practice-examples

I potok Vrapčak bi na taj način trebalo urediti, vratiti mu izgled bliži prirodnom, zasaditi autohtono bilje uz njega, a onda će se i dio životinja vratiti u njega.

Znam za situacije u kojima su ljudi dali srušiti stablo uz potok jer bi se opalo lišće nakupilo i zapriječilo protok vode.

Takvo lišće bi onda trebalo skupiti i izvaditi iz potoka. Najlakše je reći, nećemo to napraviti jer nam se to ne da održavati.

Koje su još blagodati takvog ‘prirodnog’ uređenja potoka, osim obnove flore i faune?

Čovjeku se pruža doživljaj prirode u prostoru koji je potpuno urbaniziran. Gledam na to kao sačuvani dijamant, dragocjeni djelić prirode unutar gradskog meteža.

Obzirom da uz potok ide Vrapčanska cesta koja završava pred Parkom prirode Medvednica, možemo reći da potok uz nju najavljuje tu prirodu prema kojoj cesta vodi?

Da, kad dođete na kraj ceste, do okretišta, put dalje vodi jedino u šumu, na planinarsku stazu.

Gledajući primjere rijeka i potoka u različitim gradovima svijeta, koji slikovito krivudaju kroz naselja, čiji plićaci pružaju osvježenje a raslinje uz njih ugodan hlad u vrijeme ljetnih vrućina, u kojima i oko kojih se odvija život, zamišljam kako bi potok Vrapčak na sličan način mogao oplemeniti prostor naselja, podignuti kvalitetu života u njemu i postati njegov prepoznatljiv dio. Što bi, po tvom sudu, trebalo poduzeti kao prvi korak u tom smjeru?

Trebalo bi, za početak, riješiti imovinsko-pravne odnose na parcelama uz potok i voditi računa da se u buduće ne gradi blizu potoka. To je osnovna pretpostavka da se može pristupiti cjelovitom uređenju potoka kao javnog dobra na korist svima.

Razgovarala: Maša Štrbac

Naslovna fotografija: Klara Kranjčec pored potoka Vrapčaka u Gornjem Vrapču, blizu Lovačkog doma. Autor fotografije: Sven Kelemenić.

---

i Vešligaj, Ivana, Koncentracija ukupnih koliforma u površinskim vodama na području grada Zagreba / diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb, 2009., dostupno na https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:217:327278 (pristupljeno 25.3.2022.)

Gradska četvrt Podsused-Vrapče svojim sjevernim dijelom ulazi duboko u prostor Parka prirode Medvednica koji je većinom (81%, odnosno 14.550 ha) prekriven šumamaⁱ. U urbaniziranom djelu četvrti nalaze se park-šume Susedgrad, Lisičina i Grmoščica (dio) te spomenik parkovne arhitekture uz Kuriju Junković u Gornjem Stenjevcu.

Veći dio šuma u četvrti u privatnom je vlasništvu, uglavnom starosjedilaca čiji su preci drvo koristili kao građevni materijal i za ogrjev. I danas se dio stanovništva, posebno u prigorskom dijelu s obiteljskim kućama, grije na drva, a najnoviji porast cijene plina može pojačati taj trend. Važno je stoga pobrinuti se da sječa stabala ostane u okvirima koji neće ugroziti opstanak šuma, a s njima i nas samih. Jer šume, između brojnih svojih općekorisnih funkcija, pročišćuju zrak koji udišemo i vodu koju pijemo. Drveće putem lišća na sebe veže veliku količinu otrovnih čestica iz zraka i time poboljšava njegovu kakvoću, dok s druge strane proizvodi kisik. Zagrebačke park-šume trajno vezuju godišnje 4,8 milijuna kg ugljika odnosno 17,3 milijuna kg ugljičnoga dioksida i ispuste 9,5 milijuna kg kisika.ⁱⁱ Šume procjeđuju vodu kroz šumsko tlo te podzemne tokove i izvorišta opskrbljuju pitkom vodom. Riječ je dakle o bitnim, za život važnim funkcijama šuma koje, međutim, same zbog njih trpe štetu – preuzimajući na sebe otrovne tvari koje proizvodimo kroz promet, industriju, grijanje, drveće zbog istih samo obolijeva, slabi i propada. Stoga je osim kontrolirane sječe, važno provoditi njegu i zaštitu šuma, kao i njihovu obnovu . Takvi se radovi u Hrvatskoj, pa i oni u privatnim šumama, financiraju iz doprinosa za općekorisne funkcije šuma, koje su prema Zakonu o šumama obavezni uplaćivati oni obveznici poreza na dobit i poreza na dohodak čiji je godišnji prihod veći od 7.500.000 kn.

Sve informacije vezane za privatne šume na području Grada Zagreba mogu se dobiti od mag. ing. šumarstva Nikole Severa, voditelja Odjela za planiranje i šumsku infrastrukturu u Sektoru za šume privatnih šumoposjednika Ministarstva poljoprivrede RH. Porazgovarali smo o pravima i obvezama vlasnika/ca šuma, kao i o mogućnostima koje im stoje na raspolaganju za održavanje i njegu njihovih šuma.

Koliki je udio privatnih šuma u Parku prirode Medvednica, koliku površinu zauzimaju i koliko je vlasnika/ca?

Prema zadnjim službenim podacima, površina privatnih čestica unutar Parka prirode Medvednice, a koje su u obuhvatu Programa gospodarenja šumama privatnih šumoposjednika, iznosi 6.521,60 ha – cca 45% u odnosu na ukupnu površinu šuma u Parku. Tu govorimo o otprilike 15.000 privatnih šumoposjednika. Prosječna površina parcele kreće se od 0,25 do 0,30 ha.

Ukoliko vlasnik/ca šume, zbog ogrjeva ili bilo čega drugog, poželi posjeći dio stabala u svojoj šumi, ima li na to pravo?

Vlasnik/ca šume ima pravo posjeći dio stabala u svojoj šumi ali samo ona stabla koja za sječu doznači stručna osoba koja posjeduje odgovarajuću licenciju Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije, i to na temelju Zahtjeva kojeg vlasnik prethodno podnese našem Ministarstvu. Taj se zahtjev zove Zahtjev za doznaku stabala. Stranka može izabrati bilo kojeg licenciranog izvođača za rad doznake, kojega će i sama platiti, ali doznaka je besplatna (odnosno Ministarstvo poljoprivrede je plaća) ako se odluči za onog izvođača s kojim imamo potpisan ugovor. Licencirani izvođač na temelju stručne procjene stanja na terenu doznači stabla koja su za sječu i napravi doznačnu knjižicu. Na temelju nje izrađuje se Elaborat sa smjernicama gospodarenja gdje je navedeno koliko čega vlasnik smije posjeći, koje su smjernice gospodarenja za buduće razdoblje te su navedeni uvjeti pod kojima se sječa treba izvršiti. Doznaka stabala vrijedi tri godine – dakle vlasnik doznačena stabla može posjeći kroz tri godine.

Zahtjev se predaje u ured Ministarstva poljoprivrede – ispuni se obrazac koji nije kompliciran, a ako zatreba pomoć, svakom smo i uvijek na raspolaganju. Najčešće ljudima starije dobi pomažemo u ispunjavanju Zahtjeva. Prilikom podnošenja Zahtjeva vlasnik/ca šume mora dokazati vlasništvo i posjedništvo, odnosno dostaviti posjedovni i vlasnički list. Ukoliko na šumoposjedu postoje suposjednici i suvlasnici potrebno je ishoditi njihovu suglasnost. I tu zna nastati problem, zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Na području Grada Zagreba takvi su slučajevi česti – zemljište glasi na ljude koji su davno umrli, ili na više vlasnika koji se međusobno ne poznaju. To zna biti posebno problematično kad se na takvoj parceli nalazi stablo koje prijeti da padne, recimo na susjedovu parcelu ali s naše strane nije moguće ništa poduzeti bez potpisa i suglasnosti vlasnika/ce šume, odnosno njegovog/njezinog podnesenog Zahtjeva za doznaku stabla.

Koje su još obaveze i prava vlasnika/ca šuma?

Ukoliko se vlasnik/ca šume upiše u Upisnik privatnih šumoposjednika stječe niz prava koja se odnose na potporu za podizanje, održavanje i njegu šuma. Upis u Upisnik obvezan je za privatne šumoposjednike koji se bave djelatnošću trgovine šumskim proizvodima ili pak pružaju turističke usluge u šumi. Zahtjev za upis u Upisnik dostavlja se našem Ministarstvu. Upisom u Upisnik šumoposjednik/ca i članovi/ce njegova/njezina obiteljskog domaćinstva postaju obveznici mirovinskog osiguranja – to se ne odnosi na osobe koje su obvezno osigurane po drugoj osnovi, na redovitom su školovanju, starije su od 65 godina ili su korisnici mirovine, uz pojedine izuzetke (vidjeti bilješku iii ispod teksta, op.a.). Sve informacije vezane za upis u Upisnik privatnih šumoposjednika (obrasci i potrebna dokumentacija) mogu se pronaći na Internet stranici Ministarstva poljoprivrede.

Svake se godine objavljuje Javni poziv za financiranje radova gospodarenja u šumama privatnih šumoposjednika. Trenutno je u tijeku poziv koji je otvoren do 31 . kolovoza 2022. Svatko tko je u Upisniku šumoposjednika ima pravo prijaviti se na navedeni poziv. Službenici Ministarstva poljoprivrede izlaze na teren te naprave elaborat u kojem su navedeni potrebni šumskouzgojni radovi. Financiraju se u stopostotnom iznosu svi radovi vezani za obnovu, njegu i zaštitu šuma: priprema staništa (uklanjanje grmlja, čišćenje tla od korova, rahljenje tla, odnosno svi potrebni radovi kako bi se tlo pripremilo za sjetvu i/ili sadnju), zatim sadnja stabala (prioritet su autohtone vrste), zaštita protiv biljnih bolesti (npr. špricanje protiv hrastove pepelnice), podizanje ograda radi zaštite od divljači i slično. Novim Pravilnikom o postupku, načinu ostvarivanja prava i načinu korištenja sredstava naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma omogućeno je i financiranje sadnje sadnica u tulijeve (Tully) cijevi. Prednosti sadnje u tulijeve cijevi su zaštita sadnice od divljači i glodavaca te olakšani radovi njege oko sadnice. Šumoposjednik dobiva plaćene sadnice stabala – uglavnom se propisuju sadnice koje su u rasadniku provele dvije godine, visine 50-80 cm ili 80 – 120 cm, ovisno o stanju na terenu. Radovi nakon sadnje (žetva korova i njega podmlatka) se također plaćaju. Jer nije dovoljno samo posaditi sadnicu, potrebno je nakon sadnje vršiti i njegu podmlatka. Njega je posebno važna kod hrasta. Ne smije se dati da okolno raslinje nadraste vršni pup sadnice, u tom slučaju hrast nema dovoljno svjetla i neće dovoljno rasti, mučit će se. Oko tih sadnica hrasta se mora vršiti njega te se mora uklanjati korov. Sredstva za sve navedene radove i sadni materijal uplaćuju se na žiro-račun šumoposjednika i, ukoliko on to želi, dozvoljava se da te poslove napravi sam, u vlastitoj organizaciji. No nakon svakog takvog rada ide se u kolaudaciju – izlazak na teren, kontrola je li posao izveden prema pravilima šumarske struke i sačini se zapisnik.

Dakle, smisao tih potpora je da šumoposjednik ima mogućnost da sam obavi radove u šumi, ili da mu to napravi licencirani izvođač, a da ga to ništa ne košta?

Tako je, to je naprosto mogućnost koju vam država daje da se bez troškova podigne i održava šuma. A hoće li to šumoposjednik napraviti samostalno ili će angažirati licenciranog izvođača, to je njegov izbor. Nama je bitno da se ti radovi naprave u skladu s pravilima struke. Privatni šumoposjednici također našem Ministarstvu, na temelju objavljenog javnog poziva za financiranje radova održavanja šumskih i protupožarnih prometnica u šumama privatnih šumoposjednika, mogu podnijeti Zahtjev za održavanje šumskih i protupožarnih prometnica. Riječ je o održavanju postojeće šumske i protupožarne prometnice (popravak kolnika krpanjem i popravak kolnika poravnjavanjem), dakle ne asfaltiranju i slično. Uvjet je da prometnica ili javni put ima kamenu podlogu koja se po potrebi može izravnati nasipanjem kamenog materijala, ili se uz nju urediti odvodni kanali.

Znaju li vlasnici/ce šuma u Zagrebu za te mogućnosti, prijavljuju li se za potpore?

Sve javne pozive Ministarstvo poljoprivrede objavljuje na svojoj Internet stranici. Tu se također mogu pronaći i kontakti naših službenika po ispostavama putem kojih šumoposjednici mogu dobiti sve potrebne informacije. Na području Grada Zagreba je samo jedan šumoposjednik trenutno korisnik naše potpore.

Zašto je odaziv tako slab, po vašem mišljenju?

Možda neki koji bi se prijavili, nemaju riješene imovinsko-pravne odnose, pa se shodno tome ne mogu upisati u Upisnik privatnih šumoposjednika što je preduvjet za prijavu na Javni poziv.

Zaduženi ste za privatne šume na području Grada Zagreba, među ostalim i za gospodarsku jedinicu Zagreb – Medvednica zapad u koju spada dio privatnih šuma na prostoru četvrti Podsused-Vrapče. Osim zaprimanja zahtjeva za doznaku sječe stabala, koje su još vaše nadležnosti?

U Odjelu za planiranje i šumsku infrastrukturu također se odobravaju programi gospodarenja za šume privatnih šumoposjednika koje izrađuju tvrtke koje imaju licencu Komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije. Ministarstvo poljoprivrede je naručitelj izrade. Ti su programi osnovni dokument na temelju kojeg se gospodari privatnim šumama na području RH. Cijela Hrvatska je razdijeljena na 424 gospodarske jedinice, i sad će po prvi puta u šumarskoj povijesti svaka gospodarska jedinica na razini Republike Hrvatske imati Program gospodarenja za šume privatnih šumoposjednika. Među njima je i gospodarska jedinica Zagreb – Medvednica zapad.

U Programu gospodarenja se nalaze svi podaci vezano za privatne šume na određenom području: površina šuma i šumskog zemljišta, drvna zaliha (volumen stabala koji se iskazuje u kubicima), prirast (povećanje dimenzija stabala u debljinu i visinu), etat (drvna zaliha predviđena za sječu), opis zdravstvenog stanja, smjernice gospodarenja za buduće razdoblje i sl. Na kraju godine dužni smo, u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima iz područja šumarstva, svaki Program gospodarenja „razdužiti“, odnosno evidentirati drvnu zalihu doznačenih stabala, uzgojne radove ukoliko ih je bilo, dužinu održavanih šumskih prometnica i sl.

Ima li prekoračenja na ovom području, u privatnim šumama unutar gospodarske jedinice Zagreb – Medvednica zapad?

Ne, iskorištenje etata (dozvoljene sječe) je na 15%.

U travnju prošle godine organizirali ste u uredu Vašeg ministarstva javnu raspravu o Programu gospodarenja šumama za ovu gospodarsku jedinicu, na stranicama Ministarstva objavili ste poziv privatnim šumposjednicima na području katastarskih općina Gornje Vrapče i Gornji Stenjevec da se uključe sa svojim prijedlozima i komentarima. Kakav je bio odaziv?

Svi Programi gospodarenja šumama privatnih šumoposjednika prije pokretanja postupka odobrenja od strane našeg Ministarstva podliježu javnom uvidu koji traje 30 dana. Nakon provedenog javnog uvida održava se javna rasprava. Obavijesti o javnom uvidu i o javnoj raspravi bile su objavljene na Internet stranicama Ministarstva poljoprivrede i proslijeđeni svim zainteresiranim stranama. Na raspravu su došli samo ljudi iz Parka prirode Medvednica i dva licencirana izvođača za izvođenje šumarskih radova. Nije došao niti jedan privatni šumoposjednik.

Je li Program gospodarenja za taj prostor u međuvremenu dovršen, gdje ga se može pročitati?

Program gospodarenja za gospodarsku jedinicu Zagreb – Medvednica zapad je još uvijek u postupku donošenja. Do njegova odobrenja na snazi je stari. Programi gospodarenja su inače javno dostupni dokumenti, koji se mogu dobiti na zahtjev. Nisu nigdje objavljeni jer su jako opsežni s kartama, grafikonima, tabelama… Izrada pojedinog programa gospodarenja zahtijeva vrijeme.

Zašto šumarska struka bagrem, koji je u privatnim šumama kontinentalne Hrvatske jedna od najraširenijih vrsta, tretira kao korov? Dobar je za pčele, brzo raste, dobro gori i zbog čvrstoće je odličan za izradu različitih predmeta.

Bagrem nije naša autohtona vrsta, ona je došla iz Amerike. On je invazivna vrsta, brzo se širi i ima veliku reprodukcijsku moć. Ako želite imati hrastovu šumu, onda vam pojava bagrema može stvoriti goleme probleme – pomladak od hrasta se pored bagrema ne može izborit za svoj prostor jer je bagrem agresivniji, puno brže i jače raste. Možete ga posjeći i on će opet sljedeće godine tjerat nove izbojke iz panja. Ne može se nikome zabraniti da sadi bagrem ukoliko to želi, ali mi sa šumarske strane gledamo da se sade autohtone (domaće, zavičajne) vrste drveća.

Koje vrste drveća struka želi očuvati na ovom prostoru?

Ukoliko se referirate na područje koje je obuhvaćeno Programom gospodarenja Zagreb – Medvednica zapad onda je to hrast kitnjak i obična bukva. Te dvije vrste drveća se pojavljuju u omjeru smjese na ovom područja s otprilike 50 %. Na razni cijele RH naše najznačajnije vrste su hrast lužnjak, hrast kitnjak, obična bukva, obična jela, obični grab…

Poštovani gospodine Sever, hvala što ste me primili u svom uredu i izdvojili vrijeme za naš razgovor. Nadam se da će vlasnici/ce šuma zahvaljujući i ovom razgovoru iskoristiti mogućnosti da urede i obnove svoju šumu, na korist njima samima i svima nama.

Za kraj, kratka šetnja šumama iznad Gornjeg Stenjevca snimljena početkom travnja ove godine, nakon što je nakon duge suše konačno pala kiša i šume su se počele zeleniti. Treba li ljepši argument za njihovo očuvanje od ovih prizora i zvukova?

Razgovarala i priloge priredila: Maša Štrbac

---

iMatija Bakarić, Fran Tomašić, Željko Zečić, Karlo Beljan: Specifičnosti gospodarenja privatnim šumama u zaštićenim područjima s osvrtom na Park prirode Medvednica, preuzeto sa https://doi.org/10.5552/nms.2021.7, pristupljeno 20.3.2022.

iiPark-šume grada Zagreba (izd. Akademija šumarskih znanosti, Zagreb, 2010.), ur: Slavko Matić i Igor Anić

iii Za detalje oko obveza za mirovinsko osiguranje vidjeti članak 11 Zakona o mirovinskom osiguranju). Iznos mjesečnog doprinosa za obvezna osiguranja u 2022. godini obračunava se za šumoposjednike i članove njihova obiteljskog kućanstva prema osnovici od 3.624,06 kn (članak 8 Naredbe o iznosima snovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja za 2022. godinu).