Prilog o zadnjoj iz ciklusa radionica koje je s članovima i članicama Udruge za sindrom Down – Zagreb vodila umjetnica Smiljka Franjić nosi naslov cijelog ciklusa, koji je bio posvećen različitim oblicima ljubavi – prema gradu, životinjama, drveću odnosno šumama i ljubavi prema domu. Na zadnjoj radionici, koja je na prijedlog umjetnice održana u njenom privatnom prostoru, tema je bila ljubav prema drugoj osobi.
Prije početka radionice polaznici su posjetili stolarsku radionu u prizemlju kuće u kojoj Smiljka živi i radi, a koja je u vlasništvu njene obitelji. Vlasnik radione Darko Franjić naslijedio je obrt od oca, koji ga je pokrenuo daleke 1958. godine. Danas je to tvrtka Močvarni hrast koja proizvodi namještaj po mjeri i razne manje predmete od drva, poput zdjela, šalica ukrasnih predmeta, lula.. a bave se i restauracijom namještaja. Dio predmeta u tvrtki se izrađuje od fosiliziranog močvarnog hrasta, plemenitog drva crne boje koje je tisućama godina bilo pod vodom. U Hrvatskoj ga ima u rijeci Bednji i u Savi na pojedinim lokacijama, gdje ispluta uglavnom nakon bujica i velikih kiša. Takvo se drvo treba pažljivo skladištiti kako bi se spriječilo njegovo naglo isušivanje i pucanje. Reže se u daske i umata u folije i tako čuva nekoliko godina da bi bilo spremno za obradu. Nakon razgleda skladištenog drva Darko Franjić je polaznike proveo kroz radionu i demonstrirao rad na nekim od strojeva.
Nakon obilaska stolarije zaputili smo se u Smiljkin stan, u kojem je jedna od prostorija njen radni prostor. Smiljka također radi s močvarnim hrastom, ali nakit i druge manje predmete pri čemu koristi mnoštvo sitnih i preciznih alata. Za doček gostiju priredila je malu izložbu u svom dnevnom boravku, izbor naušnica, narukvica i ogrlica u kojima močvarno drvo kombinira sa srebrom, a dio radova mogao se razgledati u maloj vitrini.
Nakon razgledanja radova, ugodno smo se smjestili oko blagovaonskog stola koji je za ovu priliku bio radni stol na kojemu će polaznici napraviti svoj nakit, koji će pokloniti dragoj osobi. U uvodu je Smiljka pročitala pjesmu Jure Kaštelana Volio bih da me voliš, i povela razgovor o tome što nam znači ljubav prema drugoj osobi. Prostor dnevnog boravka pokazao se kao stvoren za tihe razgovore u kojima se otvara duša i s povjerenjem razmjenjuju najintimnije misli i osjećaji. Pričali smo o ljubavima i simpatijama, i što nam ljubav znači. Ovdje donosimo tek dio razgovora, onaj s kojim se svi možemo poistovjetiti, u kojem su svoje osjećaje opisali Andrea (rođena 1989.g. ) i Ante (rođen 1992. g.).
Nastali radovi rađeni su s mislima na drage osobe kojima će se darovati, a dio radova predstavljen je na izložbi koja je u Knjižnici Gajnice otvorena do 5. svibnja.
Volio bih da me voliš da budem cvijet u tvojoj kosi. Ako si noć, ja ću bit zora i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš i da svi dani budu pjesma. Ako si izvor i ja ću biti u živoj stijeni bistra česma.
Jure Kaštelan
U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš. Na radionici su radili: Ante, Ranko, Vitomir, Tina, Hrvoje i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.
Zadnja u ciklusu radionica “Godišnja doba” s voditeljem Zdenkom Bašićem bila je posvećena zimi. Stablo na kojem su polaznici radionice, članovi i članice Udruge za sindrom Down-Zagreb radili kroz protekla tri susreta, već je bilo raskošno ukrašeno u bojama proljeća, ljeta i jeseni, sa cvijećem i gljivama u podnožju te vilenjacima i gnijezdima na granama. Na ovoj su radionici polaznici izrađivali kućice od stiropora – na kose su stranice nalijepili krov od filca, potom su akrilnim bojama oslikali njihove zidove, otisnuli im prozore, oslikali otvore i za kraj ih ukrasili raznobojnim pomponima i pređom nalik snježnom pokrovu. Gotove kućice povješali su na grane stabla, za vilenjake koji će u njima preživjeti zimu.
Ciklus radionica “Godišnja doba” nadahnut je “Pričom o godini” H.C Andersena u kojoj autor slikovito opisuje godišnja doba i preobrazbe kroz koje priroda prolazi, a utjelovljuju ih lik dječaka i djevojčice koji kroz proljeće, ljeto, jesen i zimu prolaze djetinjstvo, mladost, zrelost i starost. I mi smo na ovoj radionici kroz godišnja doba napravili puni krug, i zaključili ga jedinstvenim zajedničkim radom, stablom kao našom pričom o godini. Druženje su okrunili polaznici radionice spontanim i iskrenim izrazom zahvale voditelju Zdenku Bašiću, koji nas je sve ganuo i podsjetio kako riječ ‘Hvala’ može oplemeniti naše živote. Hvala članovima i članicama Udruge za sindrom Down -Zagreb na prekrasnom druženju!
U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš te zaposlenice Knjižnice Gajnice Zvjezdana Balić i Morena Livaković. Na radionici su radili: Ante, Leon, Ranko, Vitomir, Abraham, Tina, Hrvoje i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.
U okviru programa “Neka cijeli svijet suncokreta!” organizirali smo ciklus likovnih radionica u kojima su osobe s Down sindromom imale priliku, uz vodstvo profesionalnih umjetnika i asistenciju stručnog osoblja, izraditi različite predmete, oblikovati ih po svom izboru i prema vlastitim mogućnostima. Cilj je bio razviti postojeće vještine, usvojiti neke nove, ali prije svega iskusiti užitak stvaranja i zajedničkog rada koji se ogleda u završnom proizvodu kao njegovom rezultatu. Dok su predmeti nastali na tim radionicama, kao i radionice same, u domeni tzv. kreativne dokolice, odnosno predstavljaju način provođenja ‘slobodnog vremena’, osobe s Down sindromom također imaju potrebu biti dijelom svijeta rada u kojem će dati svoj doprinos funkcioniranju šireg društva, izvan kruga njihove udruge ili obitelji. Zapošljavanje osoba s Down sidromom bilo je tema Konferencije (1) koju je na Dan osoba s Down sindromom 21. ožujka 2023. u hotelu Westin u Zagrebu organizirala Hrvatska zajednica za Down sindrom. Domaći i inozemni izlagači predstavili su niz pozitivnih primjera iz prakse, a kao uvod je prikazan dokumentarni film Mogu li i ja raditi? redateljice Ljiljane Bunjevac Filipović u produkciji HRT-a.
konferencija “Zapošljavanje osoba sa sindromom Down”, Hotel Westin, 21.03.2023.
Prema navodima organizatora konferencije, u Registru osoba s invaliditetom u RH, njih 1962 su osobe s Down sindromom (stanje na dan 13. ožujka 2023.), pri čemu je najveći dio njih u dobi do 20 godina. Godišnje se u RH rodi 45-50 djece sa sindromom Down. U Zajednici smatraju da je u zadnjih 20 godina napravljen značajan pomak u odgojno-obrazovnom području za djecu i mlade sa sindromom Down – djeca su sve češće uključena u redovne dječje vrtiće a 2007. godine je prvi učenik sa sindromom Down upisao redovnu školu uz pomoćnika u nastavi. Do danas je oko 150 djece/mladih završilo ili pohađa osnovne i srednje škole (strukovne, 3 godine i poneki 4 godine), što je preduvjet za njihovo zapošljavanje. Zaposlene osobe s Down sindromom rade 4 sata dnevno i s njima se potpisuje ugovor o radu. Trenutno, prema priopćenju Hrvatske zajednice za sindrom Down, tri djevojke sa sindromom Down rade u dječjim vrtićima (Zagreb, Solin, Imotski) dok ostali rade u privatnom sektoru (restorani tvrtke BTA-ZG aerodrom, Decathlon i Franck). Nekoliko učenika je na praksama u restoranima, DM-u i u staračkim domovima. Preko ljeta dio mladih radi u sezoni i jako dobro su prihvaćeni.
članovi Udruge za sindrom Down-Zagreb, Tonia i Ivan, na svojim radnim mjestima
Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom “poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika dužni su zaposliti na primjerenom radnom mjestu, prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika. Sukladno navedenome, predložena kvota iznosi 3% od ukupnog broja zaposlenih radnika kod poslodavca koji je obveznik kvotnog zapošljavanja. Ovim Zakonom je ujedno definirana i obveza novčane naknade i način njenog obračuna za poslodavce koji su obvezni, a ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom i novčana nagrada za poslodavce koji nisu obveznici kvotnog sustava, a imaju zaposlenu osobu s invaliditetom.” (izvor: mrežne stranice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, vidi fusnotu 2). “… osobe s invaliditetom su prepoznate kao ciljana skupina za koju poslodavci mogu dobiti sufinanciranje zapošljavanja u najvišem iznosu od 75 % opravdanih troškova, dok je za ostale skupine taj iznos 50 %.” (isti izvor)
Unatoč ovim mjerama zapošljavanje osoba s Down sindromom još uvijek je rijetkost te velik dio poslodavaca radije odabire plaćati naknadu za neispunjenu obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom nego li zaposliti takvu osobu. Ta bi se praksa mogla promijeniti ako bi se poslodavci podrobnije i sustavnije informirali o mogućnostima i načinima uvođenja osoba s invaliditetom, pa tako i osoba s Down sindromom, u posao. Važnu ulogu pri tome u Hrvatskoj ima Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom – ZOSI (3), javna ustanova čiji je cilj uključivanje osoba s invaliditetom na tržište rada. Specijalisti različitih profila (liječnici, socijalni radnici, psiholozi, edukatori-rehabilitatori, logopedi, pedagozi) za osobu s invaliditetom utvrđuju njezine stručne, radne i osobne mogućnosti ali i afinitete u svrhu definiranja poslova i zanimanja koje ona može obavljati. Zavod daje stručnu i savjetodavnu podršku poslodavcima pri uvođenju osobe s invaliditetom u posao uzimajući u obzir potrebe i mogućnosti obiju strana. Na njihovim su stranicama također detaljne upute poslodavcima za ostvarivanje poticaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom https://www.zosi.hr/zavod/poticaji/
U drugom dijelu konferencije predstavljeni su primjeri dobre prakse u inozemstvu. Posebnu je pažnju privukla Zaklada PRODIS iz Madrida (4) koja osobama s intelektualnim teškoćama pomaže u osobnom razvoju i uključivanju u tržište rada. Zaklada organizira obrazovne, kulturne, sportske i rekreacijske aktivnosti, razvija obrazovne programe prilagođene osobama s intelektualnim teškoćama, educira nastavno osoblje za rad s njima, posebnu pažnju posvećujući educiranju u radu na računalima. Zaklada također senzibilizira poslovni sektor za zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama – organizira okrugle stolove na kojima predstavlja primjere dobre prakse, daje poslodavcima stručnu podršku pri uvođenju radnika u posao kao i u pripremi/prilagodbi radnog mjesta i okruženja. Novozaposlenoj osobi Zaklada daje podršku u usvajanju radnih zadataka, stjecanju radne rutine, razvoju odnosa na poslu, prati njen rad uz progresivno povlaćenje podrške s protokom vremena. Posebno je vrijedan iskorak Zaklada napravila 2013. godine pokrenuvši jednogodišnji program pripreme osoba s intelektualnim teškoćama za visoko obrazovanje – u okviru programa AVANZAS mladi s intelektualnim teškoćama dobivaju opće i humanističko obrazovanje i ostvaruju prvi kontakt sa sveučilišnim okruženjem, dijele različite aktivnosti sa svojim budućim kolegama što ih sve priprema za budući studij. Osim Zaklade PRODIS na konferenciji su svoj rad predstavili Instituto Politécnico iz Santaréma (Portugal) i Associazione Italiana Persone Down (AIPD) iz Rima (Italija).
Sve navedene organizacije razvijaju i unaprjeđuju rad s osobama s invaliditetom, a neke posebno s osobama s Down sindromom, u smjeru njihova zapošljavanja kao važnog oblika njihove integracije u društvo. Osoba koja radi, kroz rad i plaću stječe samostalnost i osjećaj odgovornosti za sebe i druge, razvija samopoštovanje. Brojni predstavljeni primjeri pokazali su da osobe sa sindromom Down mogu i žele raditi kada im se za to osigura odgovarajuća potpora te je društvo koje im to ne omogućuje zakinuto za njihov doprinos, ne samo u smislu poslovnih rezultata već i u pogledu vrijednosti koje to društvo želi njegovati i kakvim želi biti.
Priredila: Maša Štrbac
Naslovna fotografija: Ivica, član Udruge za sindrom Down-Zagreb, na svom radnom mjestu u restoranu u tvrtki Franck
Dana 7. užujka u Knjižnici Gajnice ponovno smo se okupili oko stabla koje iz radionice u radionicu svojim radovima uz vodstvo Zdenka Bašića preobražavaju članovi i članice Udruge za sindrom Down-Zagreb. Ovoga puta izrađivala su se gnijezda s jajima. Prema legendi, vilenjaci u jesen svoja jaja polažu pod zemlju, a naša su jaja završila na granama stabla, nalik ptičjima. Gnijezda za njih polaznici su ispleli prstima od pređa različitih boja, i ukrasili ih perjem. Trebalo je strpljenja i pažnje da se usvoji tehnika pletenja prstima koju su pojedinci interpretirali na svoj način no svako je gnijezdo na kraju primilo jaje koje će čuvati i grijati dok se iz njega ne izlegne novo biće. Društvo nam je pravio Zdenkov psić Moro koji se dobro uklopio među polaznike i znatiželjno zavirivao u nastale radove. Skučeni prostor ipak nije bio pretijesan za dobro raspoloženu ekipu koja se u jednom trenutku preselila na obližnji pod.
U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš te zaposlenice Knjižnice Gajnice Ana Marija Malbašić i Lucija Lokin. Na radionici su radili: Ante, Leon, Ranko, Vitomir, Tina, Hrvoje i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb a pridružili su im se Dinka i Filip iz Gajnica.
Druga po redu radionica sa Zdenkom Bašićem iz ciklusa ‘Godišnja doba’ bila je posvećena ljetu. Kao i na prvoj radionici, radilo se oko stabla koje je mjesto okupljanja i zajedničkog rada kroz cijeli ciklus. Stablo iz radionice u radionicu raste i mijenja se kako mu polaznici dodaju različite elemente iz prirode i iz narodnih priča.
Na ovoj radionici se započelo s izradom cvjetova nježnih ili živih boja kakve nalazimo na livadama ljeti, od filca i tanke žice. Sitni listići i latice tražili su spretne i strpljive prste koje će ih omotati i povezati u skladan oblik i takve ‘posaditi’ uokolo stabla. Potom su se polaznici posvetili izradi vilinskih konjica. Ovaj kukac profinjenog, ‘vilinskog’ izgleda, vitkoga tijela i nježnih prozirnih krila našao se, nažalost, na popisu ugroženih vrsta zbog uništavanja močvara, potoka i rijeka u kojima obitava. Hrani se, između ostalog, ličinkama komaraca i tako njihov broj održava u prihvatljivim granicama. No, osim što je važan za ekosustav, vilinski konjic ima važnu ulogu u narodnim predajama i vjerovanjima. Vezuje se uz Ivanje 24. lipnja, najduži dan u godini, odnosno Ivanjsku noć koja je u folkloru europskih naroda posvećena čarolijama, vilama i vilenjacima, kresovima i obredima.
Tijelo vilinskog konjica polaznici su napravili od kratkih bukovih grančica koje su omotali pređama raznih boja, dodali im krilca od izrezanog filca i na kraju vitke žičane nožice i ticala. Tako oblikovani, laki i poletni, ovi su se vilinski konjici skrasili na granama našeg stabla, u iščekivanju slijedeće radionice koja će biti 7. ožujka, kada će tema radionici biti jesen. Pratite nas i otkrijte kako će to godišnje doba preobraziti naše stablo u rukama polaznika!
U radu s polaznicima asistirala je zaposlenica Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz te zaposlenica Knjižnice Gajnice Zvjezdana Balić. Na radionici su radili: Sara, Andrea, Antea, Ranko, Vitomir i Abraham iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.
U Knjižnici Gajnice je 7. veljače 2023. održana prva radionica iz ciklusa Godišnja doba, koju u okviru programa vodi Zdenko Bašić, ilustrator, autor slikovnica i animiranih filmova, scenograf. Ciklus je nadahnut bajkom H.C. Andersena “Priča o godini” u kojoj pisac slikovito opisuje godišnje mijene u prirodi i njihov ciklički karakter. Zdenko je za potrebe radionice u knjižnicu donio stablo, u stvari ‘buket’ od mladih bukovih grana, koje je prema dnu skupio da nalikuju deblu, a prema gore ih pustio da se slobodno šire u prostor poput krošnje. Stablo će biti predmet umjetničkih intervencija na svim radionicama unutar ciklusa, na temu različitih godišnjih doba i mijena u prirodi koje uz njih vezujemo. Prva je radionica bila posvećena proljeću, vremenu u kojem se priroda budi, te su polaznici radionice pozvani da odaberu pređe živih, proljetnih boja kojima će omotati korijenje i deblo stabla. Radilo se oko stabla, pod njim i uz njega, uz legende i mitove iz narodne predaje o kojima je Zdenko pričao polaznicima, u kojima biljni svijet i sile prirode utjelovljuju vile i druga bića iz mašte. O njima je Zdenko slušao kao dijete od svoje bake, a kasnije ih nastavio sam istraživati te su one, uz prirodu u kojoj rado boravi, česta inspiracija njegovih radova. Radionica je bila povod i za priču o nekadašnjim običajima, npr jedenja mladog bukovog lišća, ili o različitim gljivama otrovnicama koje rastu u šumi. Gljive su polaznici radili na drugom dijelu radionice, ‘posadili’ su ih uz dno i po deblu stabla, onako kako rastu u prirodi, i podarili im različite boje. Stablo je do kraja radionice oživjelo u raskošnim bojama, kora njegova debla se iz smeđe preobrazila u jarko zelenu, s mnoštvom raznobojnih detalja koji vibriraju i pulsiraju životom baš kako to bude u proljeće. Raznobojne su se trake i trakice oplele i oko vidljivog korijenja, te uspele sve do grana koje će biti predmetom rada na radionicama koje slijede.
Po završetku radionice polaznici su evidentirani kao članovi Knjižnice Gajnice. U Udruzi za sindrom Down – Zagreb pokrenuli su, naime, ovih dana čitalačko druženje ponedjeljkom, na kojem će članovi udruge čitati i jedni drugima interpretirati knjigu koju su po svom izboru posudili iz neke od gradskih knjižnica. Vjerujemo da će pokoja knjiga biti posuđena i u Knjižnici Gajnice u kojoj su rado viđeni gosti.
U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš te zaposlenice Knjižnice Gajnice Ana Marija Malbašić i Lucija Lokin. Na radionici su radili: Ante, Leon, Ranko, Vitomir i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb a pridružili su im se Dinka i Filip iz Gajnica.
Sljedeća radionica bit će 28. veljače.
Fotografije u prilogu: Lucija Lokin i Maša Štrbac.
Na likovnoj radionici koju smo 27. siječnja 2023. organizirali u KGZ Knjižnici Gajnice, literarni predložak za likovni zadatak bila je popularna slikovnica Erika Carlea “Vrlo gladna gusjenica” u prilagodbi članova i članica Udruge za sindrom Down-Zagreb. U priči je jedna tek izlegla gusjenica počela jesti različito voće i svakoga ga je dana jela sve više. Od prejedanja joj je na koncu pozlilo te je po nju došla hitna pomoć. Smještena je u svoj krevet/kukuljicu da se odmori i nakon nekoliko dana iz te kukuljice izašla kao predivan šareni leptir. Kroz priču se djeca uče različitim bojama, brojevima i prepoznavanju različitog voća.
Priču nam je kao uvod u radionicu ispričao Ante iz Udruge za sindrom Down-Zagreb, listajući pritom slikovnicu koju su prema priči izradili sami članovi i članice Udruge. Živom gestikulacijom i govorom dočarao nam je preobrazbu gusjenice u šarenog leptira kojeg je voditeljica radionice Smiljka Franjić uzela kao motiv za likovni zadatak – izradu stalka za mobitel. Podijelila je polaznicima kartone izrezane u obliku leptirovih krila koje su oni oslikali akrilnim bojama i ukrasili drvenim polukuglama. Oslikane leptire potom su zalijepili na savinuti kartonski dio i tako napravili stalak za mobitel koji može pomoći pri čitanju e-knjiga na ekranu.
Po završetku radionice priču o gusjenici su, svaki na svoj način, interpretirali još Ranko, Vito i Leon, onako kako bi ju ispričali najmlađima da ih poduče bojama, brojevima i vrstama voća, ali i opasnostima od prejedanja i neumjerenosti bilo koje vrste. I oni su, kao i Ante na početku radionice, tomu prionuli s toliko žara, unijevši se u radnju koju su dočarali zvukovima, gestikulacijom i oponašanjem različitih situacija, te mogu biti inspiracija svakom roditelju da na sličan način svome djetetu ispriča priču. Priču započinje Ranko, sa stablom na kojem obitava gusjenica, a nastavljaju Ante, Leon i Vito:
Priču su u ovakvoj obradi i interpretaciji osmislili članovi Udruge za sindrom Down-Zagreb u okviru dnevnog boravka u udruzi, na inicijativu zaposlenica udruge, pedagoginje Jasmine Fritz i uz asistenciju radne terapeutkinje Ane Listeš. One su, uz zaposlenice Knjižnice Gajnice Luciju Lokin i Zvjezdanu Balić, asistirale voditeljici Smiljki Franjić u radu s polaznicima/cama. Na radionici su radili: Ante, Hrvoje, Leon, Ranko, Vitomir, Tina i Andrea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb kojima su se pridružili Dinka i Filip iz Gajnica.
“Slikovnica Božićna jelka autorice Julie Donaldson, omiljene suvremene britanske književnice za djecu (i odrasle koji se tako osjećaju!) upoznaje nas sa Šumskom kraljicom, jelkom koju svake godine Norvežani poklanjaju Britancima kao simbol mira, prijateljstva i zahvalnosti za podršku tijekom Drugog svjetskog rata. Šumari odabrano stablo posijeku uz posebnu ceremoniju, a ono zatim kreće na tisućama kilometara dalek put preko kopna i mora, sve do trga Trafalgar u Londonu. Ovu lijepu priču u stihovima prate tople ilustracije uz pomoć kojih ćemo svi na novom susretu u ovo adventsko vrijeme maštom krenuti put Londona.”
Ova preporuka koju je knjižničarka Ana Marija Malbašić dala za čitanje u predblagdansko vrijeme bila je povod da priču iz slikovnice uzmemo kao polazište radionice koju smo 7. prosinca održali u prostoru Udruge za sindrom Down-Zagreb. Iznimno smo radionicu održali izvan Knjižnice Gajnice kako bismo izbliza upoznali prostor poludnevnog boravka u kojem polaznici naših radionica rado i često borave i u kojem Udruga provodi svoje brojne aktivnosti. Dočekao nas je prostor već prigodno ukrašen, s okićenim drvcem u kutu, te je ugođaj radionice bio pravi predblagdanski. U tom su okruženju, uz vodstvo umjetnice Smiljke Franjić, polaznici radionice bili pozvani da iz izrezanih dijelova kartona u oblicima različitih stabala, sastave samostojeće drvo i ukrase ga naslikanim kuglicama ili drugim oblicima po želji. Voditeljica je pritom otkrila da je i karton napravljen od drveta te je otvorila razgovor o čuvanju drveća- ustvrdili smo da bi i ukrasna drvca po završetku blagdana mogli vratiti u zemlju umjesto da ih bacamo kao otpad. Prionulo se potom slikanju drvaca od kartona, pri kojem je svatko svoje drvce mogao ukrasiti po želji – točkasti oblici nalik kuglicama kod nekih su se polaznika proširili u mrlje, zgusnuli ili prorijedili, pretvorili u poteze i plohe, vrtloge ili ornamente. Tako oslikana stabla polaznici su na kraju dodatno ukrasili reljefnim detaljima, prepolovljenim drvenim kuglicama koje su prethodno obojali raznim bojama – osam je nastalih stabalaca zasjalo ljepotom, najavivši blagdane koji se bliže.
U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš. Na radionici su radili: Ante, Hrvoje, Leon, Ranko, Andrea, Sara, Martina, Iva i Tea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb.
Na drugoj po redu radionici koju je Smiljka Franjić vodila u Knjižnici Gajnice s članovima i članicama Udruge za sindrom Down – Zagreb, tema je bio mlin iz dječjeg romana Mate Lovraka “Družba Pere Kvržice” napisanog daleke 1933. godine. Knjižničarka Lucija Lokin pročitala je dio romana u kojem djeca iz sela odluče urediti zapušteni mlin, i dio u kojem ga odrasli mještani, nakon što je obnovljen, obilaze sa divljenjem. Na sličan način na ovoj je radionici, ali u umanjenom mjerilu i s ljepilom i kartonom, uređeno 8 malih mlinova. Polaznicima su podijeljeni izrezani kartoni koje je trebalo presaviti i zalijepiti u oblik mlinskog objekta. Potom su na izrezanom krugu iscrtali mlinsko kolo i zalijepili ga uz jednu stranicu objekta. Tako nastalu maketu mlina na kraju su ukrasili elementima različitih oblika i boja.
Po završetku radionice posjetili smo obližnji restoran V starem melinu uređen u obnovljenom starom mlinu u Gornjem Stenjevcu, sa mlinskim kolom koji je i danas u funkciji. Gospodin Pavao Čondić lijepo nas je primio, i po odlasku polaznicima dao punu vreću slastica, poklon Hrvatskog vojnog učilišta dr. Franjo Tuđman.
U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš te zaposlenice Knjižnice Gajnice Ana Marija Malbašić i Lucija Lokin. Na radionici su radili: Ante, Hrvoje, Leon, Ranko, Vitomir i Tea iz Udruge za sindrom Down-Zagreb kojima su se pridružili Dinka i Filip iz Gajnica.
Fotografije u prilogu: Lucija Lokin i Maša Štrbac. Naslovna fotografija: Lucija Lokin
TEKSTURE POTOKA (potok Vrapčak), video, trajanje: 00:03:19
U kolovozu 2022. godine Ela Štefanac obišla je potok Vrapčak, dio potoka koji prolazi kroz Gornje Vrapče. Bilo je to vrijeme povijesne suše, kada su medije punile slike niskog vodostaja obližnje Save a zagrebački su potoci na mjestima potpuno presušili. Potok Vrapčak je tada, na mjestima na kojima ga je u videu zabilježila Ela, još uvijek tekao, curkao, skupljao se u lokvicama, kapao niz betonske kaskade, proizvodeći poznati ugodni zvuk tihog žuborenja. U nešto više od tri minute u videu se smjenjuju, u ujednačenom ritmu od par sekundi, različiti kadrovi potoka, kojemu se autorica sasvim približila, tako da ne razaznajemo o kojim je lokacijama riječ – ništa iz okruženja nije u kadru vidljivo, osim kao pokoji odraz u vodi – no i on se rastvara do neprepoznatljivosti, razliven na njenoj namreškanoj površini. Dok slušamo ujednačeno žuborenje, ubrzo otkrivamo da je to jedno te isti uzorak snimljenog zvuka potoka koji se u jednoličnom, hipnotičkom ritmu ponavlja u beskraj, ne prateći izmjenu slika, pripadajući nekoj drugoj, programiranoj stvarnosti. Zvuk je podloga na kojoj gledamo detalje potoka, različite teksture, kompozicije nalik apstraktnim slikama koje su uglavnom statične, s pokretom vidljivim tek u detalju – to može biti ljeskanje vode na suncu, puteljak kojim se voda probija između gustih algi, sitne ribice koje se gotovo stapaju sa muljevitim dnom. Riječ je o realističnoj, neuljepšanoj slici potoka, u kojoj ćemo prepoznati i tragove otpadnih voda, trule otpale jabuke, neugledne betonske zidove…No i u takvom okruženju nekoliko patki nalaze osvježenje i okrepu, kao i druga sitna stvorenja koja u njemu žive, u vodi koja uvijek nađe svoj put, unutar slike koja treperi i vibrira pred našim očima, pulsira životom koji u potoku opstaje svemu unatoč.
POLAROIDI – POTOK DUBRAVICA
U seriji od 11 polaroida Ela Štefanac bilježi okruženje potoka Dubravica, koji teče uz istoimenu ulicu. Ela prati potok od prigorskog, sjevernog dijela u Gornjem Stenjevcu prema južnom u nizini, i dalje preko željezničke pruge prema Jankomiru. Na tom se potezu uz potok svakodnevno odvija intenzivan promet, podignuti su mostići kojima se preko potoka prilazi kućama. Potok je duboko zašao u tkivo grada ili, bolje je reći, grad je podignut uzduž potoka kojeg je ukrotio, ogradio, pregradio, na mjestima preusmjerio njegov tok. Uz potok prolaze automobili, tutnje vlakovi, odvija se gradski život. U polaroidima Ele Štafanac on je prisutan ali utišan, a slike koje na mjestima blijede doimaju se kao iz prošlih vremena, naglašavajući svojstvo fotografije da zabilježi ono prolazno, koje će možda već sutra nestati. Labudovi rastvorenih obrisa, zgrade u daljini, željeznička pruga sa svojim metalnim konstrukcijama, svjedoci su jednog trenutka, trenutak sam. Više od slika potoka, ovo su fotografije prolaznosti, melankolične i lirske, u kojima prolaznost biva lijepom, kao što je lijepo nebo u suton na jednoj od fotografija, koje se prostire iznad zagonetne siluete grada. Potok se na njoj više ne vidi, stopio se s mrakom, rastvorio se u slici koja je, lišena naznaka materijalnog, preobražena u sliku duhovnog.
Laboratorij Gajnice 