Gajnički vidikovac administrativno pripada Mjesnom odboru Gornji Stenjevec no prostorno je odvojen od jezgre naselja ulicom Stare Gajnice i Zelenom magistralom. S južne strane omeđen je ulicom Karažnik koja ga dijeli od Gajnica. Smješten na dva brijega, okružen zelenilom koje ga skriva od pogleda prolaznika, doima se pomalo tajnovit. Može mu se prići strmim stepenicama iz ulice Stare Gajnice ili zavojitom cestom sa Zelene magistrale. Tek kada se uspne na brijeg, posjetitelj otkriva gusto izgrađeno naselje s kućama raspoređenima uz vijugave ceste koje prate oblik brijega. Vilko-Vili Tersić živi na I. Gajničkom vidikovcu od rođenja i sjeća se vremena kad je na njemu bilo tek nekoliko kuća.

Rođen sam 1958. Moji su ovdje, na I. Gajničkom vidikovcu, 1955. napravili kuću. Mama Ana Nadji (1930-1983.) je bila iz Svete Nedelje, iz naselja Mala Gorica, a stari, Florijan Tersić (1926 – 2010.) je bil Slovenac iz Novog Mesta. Oni su tu došli 1953., 1955. su se vjenčali. Ja sam sin jedinac. Deda po mami, Andrija (Jandraš) Nadji, je delal za ljude u Gornjem Stenjevcu. Dolazil je sa Samoborčekom iz Male Gorice, čistil im je drva i radil drugo kaj treba. I mama je pošla koji put gore. Stari je bil tesar, on je okolo krovišta radil i deke šaval, cimerman je bil. I onda su mene tam naklepali i onda sam se rodil. Kad su moji tu došli sredinom 1950-tih, tu nije bilo skoro ničeg – 2-3 manje kuće, jedan kolski put, šikara, jablani i orasi. Trešnje moje kume Dore su bile na II. Gajničkom, kuruza ovdje, vinogradi na Šublinovom brijegu. Dole di su ove prve zgrade ispod Karažnika, tu su bile trešnje od Ponjana.

Bil je ovdje rezervoar od Jedinstva, iz kojeg smo vodu uzimali. Vodu su gore pumpe terale, a dole je bil za ove zgrade od Jedinstva (i) slobodni pad. Kak i sad kaj je na Bizeku i Teškovcu, gore pumpe tjeraju vodu iz nizine, a dole ide slobodni pad. Na Bizeku su napravili vodospremu (ii) pred jedno 20 godina, a na Teškovcu 1990-tih. Imali smo petrolejke do 1963., onda su došli stupovi za strujnu rasvjetu. Lipa je, mislim bila stara 350 godina kad je srušena. Nas je trebalo četri da ju obujmimo, dakle deblo je imalo opseg 6-8 metara.

Na slici desno Vili stoji uz mjesto na kojem je bila lipa, na vrhu stepenica koje iz ulice Stare Gajnice vode do I. Gajničkog vidikovca.

Najviše se na Gajničkom vidikovcu gradilo između 1968. i 1975. Došlo je najviše Zagoraca, raditi u Ris, Jedinstvo, Univerzal, Jugorapid, Cementaru, Jugokeramiku – ali svi su imali i kokoši i pajceke, svaka kuća. Mi smo imali zemlju, izmedju 500-600 m2, svinjac, jednu kravu, kokoši i pure. Svinja smo imali uvijek po dvije – to su bile 100-kilaši jedna, druga je bila 150 kg za mast. Samo u ovoj ulici je bilo 12 krava do 1990., mi smo imali dve, dok nije to Bandić zabranil oko 2000-te (iii). Da to smrdi, novim stanovnicima je smetalo..Danas se na Gajničkom vidikovcu više ne gradi toliko. Ceste su negdje preuske, ljudi imaju problema. Kod mene tu ne – nama su u ulici ‘zeli svakom metar i pol da se put raširi, i svi su potpisali.

Ime Gajnički vidikovac

Rogina Branko kaj je živil prek puta nas je rekel, ‘Dečki, tu lepo sve dole vidimo Gajnice, to bu I. Gajnički vidikovac (iv), a vi gore drugi breg, vi bute II. Gajnički vidikovac. Nutra u onoj rupi, vi bute Rušiščak’ (to je ime za lokalitet već bilo uvriježeno među mještanima, ali ne i službeno zavedeno (v)). Tak je Branko dal ime i to je Skupština Grada Zagreba prihvatila. On je bil školovan čovjek i imal je utjecaja.

Dole u Gajnicama, di je Park 101. brigade danas, smo ribe lovili 1964. i 1965. Imal sam onda 8 godina. Šuder se kopal, došla je Sava 1964. ispod pruge, grabe su nastale, mlake. I mi otišli u Podsused i od tam s mrežama pokupili ribice i donesli ih tu. I za pol godine su narasle. I onda smo pecali – trebal si kolac običan, štoplin (čep) i udicu koju sam kupil u Črnomercu u Nami. Pero smo puranu spuknuli, gore crveno dole crno, i to je to. Male ribice smo vraćali natrag, veće uzeli. Bilo je somića i žutoka. Autobus je došel sredinom 1960-tih, išel je dvaput na dan, krntija, motor je bil napred. A cesta graba na grabi. Tu na vrhu di je bila lipa, tu smo znali stajati i gledati kad je išel sprovod iz Gornjeg Stenjevca. Kad je bil sprovod gotov onda su se ovud vraćali, svi tu dole pit di je sad zgrada sa slastičarnom Grabar – tu je bil bunker (vi) kod suseda, nije onda tu bilo birtija.

Zdenac Pod klenom je radil još iza ovog rata, do 1995-6., išla je puna cijev vode van, po ljeti je bila hladna ko led, a po zimi topla, jer je bila duboko. 200 metara ukrug ljudi su tam išli po vodu, moje babe, moja mama i svi tam prat. A onda ju je valjda nekaj preseklo, jer presahnut nije mogla. Mi smo bunare napravili 1965-6. u dvorištu. Oko mene ih ima 5 u krugu od 100 m.

Zelena Magistrala je rađena od 1969. do 1971., to je radila vojska. Po njoj su tenkovi išli 1993. kad je na Ponikvama bila velika smotra 101. brigade (vii). Prije je tu bil lijepi perivoj koji je vodil do kurije Junković. Iznad kurije je bil veliki voćnjak, breskve su nam vlasnici uvijek davali jesti, ‘Samo uzmite djeco’, su govorili. Na imanju je bila i kućna radinost di su šivali i kuglice malgamirali. Tam je i moja mama radila. Dalje gore na Rušiščaku (viii) je bila vojna radio-stanica i relejni koridor (ix) za praćenje aviona. Bile su antene velike, i panoi.

Društveni dom na Gornjem Stenjevcu se gradil 1975-6., ja sam onda imal 19 godina, bil sam šef radnih akcija i dobil plaketu samoupravljanja. Dom je bil napravljen za društveno-koristan rad – šah se moglo igrat, domino, svadbe su bile, krstitke, rođendani, za penzionere, sastanci omladinski dok je Juga bila.. Vikendom je igral sastav Tesi-mesi i Dečki ispod Sljemena (iz Gornjeg Vrapča).

Radil sam u Bolnici Vrapče kao vozač, onda sam u Cementari bil, pa u Jugoslavenskim željeznicama, pa u Montingu na Žitnjaku. I onda, kad sam imal 33 godine, došel je rat. I kad sam nakon tri godine na ratištima došel doma, ni Risa, ni Jedinstva više nije bilo. Sve se raspalo dok smo mi ratovali.

BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

(i) Za radnike tvornice Jedinstvo je krajem 1940-tih na prostoru podno Gornjeg Stenjevca projektirano naselje koje je trebalo objediniti funkcije stanovanja, prehrane i opskrbe, obrazovanja, rekreacije i društvenog života stanovnika. Premda su sadržaji predviđeni projektom realizirani tek manjim dijelom, stambeni objekti izgrađeni između 1948. i 1952. u velikoj su mjeri zadržali izvornost te su postali jezgrom današnjeg naselja Gajnice. Izvor: https://www.czkio-susedgrad.hr/?tip=clanak&id=497

(ii) Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koje sadržavaju velike količine podzemne vode prirodno profiltrirane. Javni vodoopskrbni sustav grada Zagreba temelji se na zahvaćanju podzemne vode iz zagrebačkog i samoborsko-zaprešićkog aluvijalnog vodonosnika koja se u zdencima zahvaća pomoću pumpi, prisilno podiže u vodospremnike u tri visinske zone i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Crpljenje vode vrši se na 7 vodocrpilišta iz 30 zdenaca. Razina podzemne vode na prilivnim područjima javnih vodocrpilišta ovisi o vodostaju Save, a u zadnjih 20-ak godina pala je više od 3m. Podzemna voda crpi se na aktivnim vodocrpilištima Sašnjak, Žitnjak, Petruševec, Zapruđe, Mala Mlaka, Strmec i Velika Gorica. Zapadni dio Grada Zagreba, Grad Samobor i Grad Sveta Nedjelja najvećim dijelom dobivaju vodu iz vodocrpilišta Strmec. Vodocrpilište Stara Loza (južno od Ljubljanske avenije, preko puta City Centra Zapad, op.a.) bilo je u pogonu od 1977. do 1997. godine, i trenutno nije poznato hoće li se ponovno aktivirati. Na prostoru Gornjeg Stenjevca i okolice nalaze se 4 vodospreme: Bizek I i II, Lisičina i Teškovec. One služe za spremanje i pričuvu vode u sklopu vodovodne mreže u cilju izjednačivanja dnevnih oscilacija potrošnje i ostvarivanja stabilnosti pogonskih tlakova u mreži. Zagreb se tek iznimno, dio oko Sljemena, snabdijeva vodama na Medvednici – ona je građena od pretežito nepropusnih naslaga te voda otječe potocima koji završavaju u kanalizaciji ili utječu u rijeku Savu. Ipak, velik broj izvora (230 na cijeloj Medvednici) te privatnih i javnih zdenaca kojih i u Gornjem Stenjevcu ima mnogo, govori o postojanju podzemnih voda i na ovom prostoru. Izvori: Program mjera sanacije unutar zona sanitarne zaštite izvorišta: Stara Loza, Sašnjak, Žitnjak, Petruševec, Zapruđe i Mala Mlaka za postojeće građevine i postojeće djelatnosti – za razdoblje od 2021. do 2023. godine, (pristupljeno 15.9.2021.) ; Razvojna strategija Grada Zagreba za razdoblje do 2020. godine.

(iii) 31. kolovoza 2000. godine Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba donijelo je Naredbu o određivanju gradskih područja na kojima se dopušta držanje domaćih životinja i o uvjetima njihova držanja – u članku 2 držanje domaćih životinja se dopušta na gradskom području koje se nalazi izvan linije „koja ide od zapada prema istoku, počevši od raskrižja Zelene magistrale i Gajničkog. I vidikovca, do ulice Gajnički II. vidikovac, ulicom Gajnički II. vidikovac, dalje ulicom Šublinov breg do ulice Lovački put (…) Alejom Bologne na istok do ulice Dubravica, ulicom Dubravica na sjever do Zelene magistrale, Zelenom magistralom na sjever do raskrižja s ulicom Gajnički I. vidikovac.” – izvor: http://www1.zagreb.hr/slglasnik.nsf/rest-akt/850503EB9660E054C1256CD9004043EA?Open – popis je ažuriran u slijedećim godinama, sve izmjene dostupne su na mrežnim stranicama Grada Zagreba https://www.zagreb.hr/drzanje-domacih-zivotinja/4973 (pristupljeno 16.9.2021.)

(iv) U dokumentima koje čuva Vili Tersić, kao adresa obiteljske kuće u 1964. godini navodi se ulica Karažnik bb, a 1972. Gajnički vidikovac. Između tih godina je dakle ulica preimenovana u Gajnički vidikovac.

(v) Prema kazivanju gospođe koja živi na Rušiščaku i odrasla je u blizini, lokalitet su mještani-ke zvali Rušiščak i prije nego je taj naziv službeno zaveden

(vi) bunker u žargonu znači ilegalno spremište svakovrsne robe (pića i sl.) – izvor: https://jezikoslovac.com/

(vii) 101. brigada ZNG-a/HV-a je osnovana 11. lipnja 1991. godine. Krajem lipnja mobilizirana je 1. bojna i obnašala zadaće, u obrani zapadnog dijela Zagreba, do 5. srpnja 1991. Brigada je u punom sklopu postrojena 31. kolovoza, a mobilizirana 17./18. rujna 1991. Bojno je djelovala u 1991./1992. na zagrebačkom, zagrebačko-banovinskom, zapadnoslavonskom i istočnoslavonskom bojištu, a u 1993. i 1995. na banovinskom bojištu. Ukinuta je 30. lipnja 2001. godine. Brigadu je, tijekom Domovinskog rata, snažilo 7225 pripadnika, s područja Susedgrada, Zaprešića, Medveščaka, Sesveta i drugih četvrti Zagreba i Zagrebačke županije. – izvor: https://uhbdr-101br-susedgrad.hr/povjesnica/

(viii) Rušiščak spada u nadležnost mjesnog odbora Perjavica – Borčec

(ix) Gospođa koja je odrasla u blizini, a danas živi u susjedstvu nekadašnjeg objekta JNA, ispričala mi je kako je to bila stanica za vezu, podružnica Centrale Lučko, a prije toga, 1950-tih, u njemu je bila policijska stanica. Krajem 1980-tih objekt je napušten. Iz Ministarstva obrane RH odgovoreno mi je da su objekt u Rušiščaku 19, koji se kod njih vodi pod imenom „Borčec”, kao neperspektivnu nekretninu 2014. predali na upravljanje tadašnjem Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), danas Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine RH. Nisam uspjela utvrditi kakvi su planovi države za ovaj objekt odnosno lokaciju – možda lokalna samouprava može poduzeti neku inicijativu u tom smjeru, predložiti javni sadržaj koji nedostaje. Linije relejnog koridora vojnog radija ucrtane su u prikaz telekomunikacijske infrastukture gradske četvrti Podsused -Vrapče iz 2019., u prostornoj i statističkoj analizi Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada, na str 46 – poveznica: https://www.zagreb.hr/userdocsimages/gu%20za%20strategijsko%20planiranje/14%20Podsused%20Vrapce.pdf (pristupljeno 11.11.2021.)

Branka Celiček, rođ. Batina (1941.) odrasla je u ulici Dubravica, u obitelji Batina koja je vodila jedan od sedam mlinova-vodenica u Gornjem Stenjevcu. Danas živi parsto metara sjevernije, na početku ulice Glavica, u prizemnici koju je podigao njen djed po majci, Ivan Kučiš, 1925. godine i koja je u neizmijenjenom obliku sačuvana do danas – čak je i crijep nad ulaznim dijelom izvoran. Iako se izvana doima malom, osobito u usporedbi sa susjednom kućom u kojoj živi njen sin s obitelji, unutra je prostor dobro organiziran i prostran, s uređenim podrumskim dijelom i potkrovljem. Branka Celiček ponosi se svojom kućicom koju dodatno ističe uređena okućnica i pomno njegovano cvijeće na ulazu.

Povijest obitelji

Deda po mami, Ivan Kučiš, rođen je 1884. godine, baka Kučiš Bara 1904. Kučiši su bili tu gore na Borčecu, di je stanica za autobus, sad je to sve prodano. Deda s tatine strane je bil Janko Batina (oko 1880-te – 1951.) a baka Jana Batina (oko 1900-te – 1954.). Ona je bila rođena Merslovič, Slovenka je bila. Imali su šestero dece, Joža, moj tata Ivan, Jura, Reza, Jaga i Jana. Ostali su poumrli, tuberkuloze (i) su onda bile i takve stvari. Jedan je bil šnajder, jedan je bil tesar, dečki su već bili kad su poumrli. Moja mama, Jagica Batina rođ. Kučiš (1923. – 1979.), se za tatu udala jako rano, kao 15-godišnjakinja ali rodila je kasnije, prvo mene, 1941. onda brata Ivana 1945.

Mlin

Batine su mlin imeli, moj deda Janko je dan i noć mlel, za kruh, za svinje, živinu. Ljudi su stalno dolazili, iz Prečkoga vozili, iz Španskoga, na kolima sim gore žito. Borčec je išel sim, il Trotiću ili k nama. Bizek isto takaj. Nigde bliže ni bilo mlina – i Stenjevec dole, svi su tu išli. Na svakoj vreći je pisalo ime i prezime, čija je vreća i koliko kila. Ušur (ii) se je uzimal – ak je bilo 10 kila, kila se uzela, ak je bilo 20, 2 kile. Ja sam se toga i nagrabila i navagala i nanosila.

Mlin obitelji Batina nije više u funkciji – objekt i danas stoji, vidljiv s ulice Dubravica, iza gospodarskih zgrada, a mlinsko je kolo zaraslo u raslinje

Kamioni

Tata Ivan Batina (1913 – 1991.) je vodil mlin nakon dede, poljoprivredom se bavil i imal je konje, vozil je šoder okolo kud je trebalo, za ljude koji su gradili. Onda su početkom 1960-tih došli kamioni – to je onda bilo popularno, dost je ljudi ovdje imalo kamione, po jednoga uglavnom, sve do 1990-tih. I moj muž Mijo Celiček (1938. – 1998.) je vozil kamion. Mi smo se 1962. oženili i živjeli s mojim starcima i decom u obiteljskoj kući uz mlin. Kad je došel moj muž tek je druga deka na kući bila postavljena, bez stolarije i bez igdje ičeg. I onda kamion je bil, i onda smo kuću dovršili. Onda mi je baka dala zemlju pa smo tu počeli kuću radit i sim gore smo prešli 1972/3 – u kući danas živi sin s obitelji, a ja sam u ovoj prizemnici od dede.

Mačkovec

Na Mačkovcu smo imali šljive, trešnje, vrtove, sve do pred 20 i više godina. To je sve bilo od moga dede Janka Batine. Kad je deda umro, onda su se braća podijelila. A već je nešto i prodano. Bile su četiri trešnje tak velike da je tata trebal dve lojtre jedne na drugu vezat kad smo ih brali. Po tri korpe su se nabrale i nosile na plac prodavat. Ali na sve je došla neka bolest i osušile su se, pa smo ih morali porušit. I šljive su se osušile. Na Mačkovcu smo i vrt delali, tam sam imala zelje, paradajz, krumpir, repu za pajceke, mrkvu, salatu, grašak, mahune, sve zeleno, buće…. Sve se na ruke delalo, poslije se kupil motokultivator, onda je to moj muž meni sfrezal pa je bilo malo lakše. Vodu za vrt smo doma s potoka uzimali, tata je bačve natočil i na kolima s konjima dovezal, a poslije moj muž s kamionom. Divljih životinja na Mačkovcu nikad nije bilo, sad bi me strah bilo ići zbog divljih svinja. Jučer sam bila na Borčecu i gore ovaj kaj ima vinograd do mene veli da su mu svinje zdola od puta došle, od asfalta, ne s gornje strane. I sve su mu pojeli i da bu sve to pocepal, kog vraga da se muči. Kaj se buš bavil time kad svinje odiju i sve ti pojedu. Zmija je uvijek bilo, ja sam jednom i ubila jednu – kad sam išla seno sušit, bila je ispod pa sam ju s vilama puknula. Riđovki je bilo i poskoka, trebalo se paziti.

Odrastanje i mladost (1950-te i 1960-te)

Djeca su imali svoja zaduženja – drva nosit u kuću, sitno nešto napraviti, blago napojiti koji su bili već malo jači, mlijeko nosit po Gajnicama. Igrali smo se na gmajni di je sad igralište, bilo nas je 10-15 iz susjedstva, od 5 do 15 godina. I krave smo tu vodili na pašu i svinje da jedu travu, korenje, njih po 5-6 komadi. Pa su se svinje išle isprati u potok da su išle čiste doma, pametne su svinje. Mi smo se kupali u Topličini.

U školu sam išla na Bizek (iii), prva četri razreda. Bilo nas je iz Bizeka, Goljaka, Dolca, Lisičine, Gornjeg Stenjevca, Mesekovog puta, čak i iz Karažnika. 1947/8, kad sam bila prvi razred, mislim da su bila 4 razreda u školi. Sjećam se učitelja, Mijo Molnar se zval, žena mu je bila Ružica, i imali su sina Mladena. Jako dobri su bili, dolazili su nama po brašno, u školi su živjeli. I vrt je bil kod škole. Druga četri razreda sam išla u Vrapče u današnju školu Janko Draškovićiv. Poslije sam išla učit za šnajdericu, na tečaj na Malom placu.

Kao mladi smo odali po zabavam u Podsusedu. Bile su tri gostione, Mesojeda (Mesojedec), Zagreb-gostiona i Aralica. U Gornjem Stenjevcu nečeg takvog nije bilo. Tam je bila živa muzika i ples i tam su se ljudi nalazili subotom i nedjeljom. Pešice smo išli do tamo, kroz Karažnik pa uz Cementaru i van, ni bilo Bologne. I na Dom Glavicu se puno išlo, i više nego danas, družilo se, imalo se za jesti i za piti, svega. Ja sam kao dijete dvaput na tjedan mlijeko gore nosila, bil je tamo Doležal, on je vodil Dom onda. Ni bilo auta, sve se na ručno gore nosilo, od Mačkovca ravno po klanjcu gore. Trebalo je 40-tak minuta pješke. Ali onda su ljudi tuda vozili drva pa ni to bilo sve zarašćeno kao danas.

Veselo društvo u Zagreb-gostioni u Podsusedu, 1961. – Branka i Mijo sjede za stolom desno

Kamenolom

U kamenolomu kod Veternice (v), prema zapadu, radilo je puno domaćih ljudi – kak se to mučilo, vrtelo… Kad se pucalo (miniralo), kričali su Oooo ruk, maknite se! a mi smo se odmah nutra u kuće sklanjali, znali smo već kaj je. Al nikad ni kamen tako daleko letel. U kamenolomu je susedov deda Jadanec poginul 1953., sečam se kad su ga mrtvoga nosili iz dvorišča, bila sam dete, došla sam kod bake i videla to. Taj je kamenolom radil do 1960-tih.

Dolazak tehnike u naselje

Prvi televizor (vi) je došel negde 1958/9, kod suseda, pa smo njima odali gledati. Onda smo mi, moj tata i moj muž kupili televizor, pa su susedi nama odili – dolazila je jedna suseda svako veče, stolac kraj špareta je obavezno bil i to je bilo njezino mesto.

Frižidera ni bilo do početka 1960-tih. Meso se speklo, zalelo sa svinjskom mašću i u podrum na hlad. Pa kad si trebal, si zvadil mast i stopil. i držalo je mesec dana. Bilo je puno težaka, trebal si imat. Zimi se meso znalo posušit pa si onda narezal.

Prve telefone (vii) smo dobili 1965. – mi i još tri kuće. Moj muž je vozil za PTT radionu koji su telefone proveli, i onda su dali ljudi molbe ko je htel i tak je dobil telefon. Pa su susedi dolazili, Jel mi moreš dati da nazovem, hitnu su zvali, doktora i tako. Ne znam koliko su dinara ostavili za to kaj se razgovaral, ali uvek smo dali da se razgovara. Većina je dobila telefone mislim početkom 1980-tih.

Prvu veš mašinu smo kupili 1967/8. Do tada sam prala na ruke. Imam još rifljaču – kad si veš zriflal stavi u lonac kuhati i onda na potok prati. Zimi je veš kad si ga žmikal bil smržen ko kost pa je bil vani osam dan dok ni popustilo. Onda si ga nosil nutra i obesil iznad špareta da se suši. Još su bile debele plahte onda, a moj deda je nosil one bele duge gaće. Doma smo i sapun kuhali, od svinjskih glavi, nogu, i s lagvuštom koji se kupil.

sličice iz obiteljskog albuma (slijeva nadesno): Branka s kćeri Ljiljanom 1964., s ovčicom pred kućom na staroj adresi uz mlin, 1965., sin s prijateljem iz susjedstva kod kuće na novoj adresi u ulici Glavica, 1980-tih.

Branka Celiček za aparatom za kavu u Tvornici Vesna, 1980-tih – Branka je od 1980. do 1998. radila u Tvornici ženske modne i ženske konfekcije „Vesna“ na Trešnjevci – Tvornica je osnovana 1955. godine, imala je pogone u Novoj cesti 57 i nekoliko trgovina u centru Zagreba. Stečaj tvornice proglašen je 2000., a likvidacija je provedena 2005. Zgrada je djelomično srušena i niz godina čeka prenamjenu u stambeno-poslovni kompleks – izvor: https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/lokacija/vesna-nova-cesta-57).

Grijanje

Šume imamo koliko oćeš. a danas kupujemo drva. Svi radiju, trebaš imati stroj za šumu iti, ne znaš komu bi dal… Prije su ljudi imali konje i s konjima se išlo u šumu i vuklo se drva za ogrjev. I onaj pilak na ruke i žajga (ručna pila), i ja sam tak isto. Doma ni bilo cirkulara ni pilara – kad je došel moj muž, moj tata je imal cirkular, onda se on zmudil (dosjetio), na kotač je metnul remen, i lepo je vrtel i pilil drva. Onda su po selu počeli iti ljudi koji su drugima pilili drva, Kormanić se je zval prvi koji je tak išel, iz Borčeca je bil. U kući je uvek bilo toplo, kurilo se celi dan, ni bilo struje ni plina. I u ljetu si moral kuriti ak si si štel jajca speći, ni bilo rešoa, ni bilo ničesa dok ni to došlo negdi posle 1960-tih godina.

Prostor

U Ruščicama je bilo valjda pet kuća. A sad gledam, kaj je to izgrađeno. Kuće su bile manje, kao ova moja, imali su ljudi štale, svinjce, živinu, velika dvorišta su bila, ni to bilo skučeno. Mlinovi su bili, potoki, pa su ljudi čistili potoke da bi išla više voda, pa su si putove za šumu popravljali da su mogli u šumu..

Izgradnja naselja – javni radovi 1960-tih i 1970-tih

Kad se Dom (društveni) radio svi smo pomagali, i oko ceste (Dubravica) i okretišta, i sve smo radili ručno, ni bilo bagera ni mešalice. I ove škarpe tu desno uz Dubravicu, to su sve domaći ljudi napravili. Šoder se vozio, sve naši kamiondžije i autoprijevoznici, tu je bilo u selu kamiona koliko hoćeš. Ljudi su se uključili, da se nešto izgradi, da se nešto ima u selu. Tu je puno pomogel Slavko Radić, on je u mjesnoj zajednici bil, on je i za asfalt i za autobus urgiral. A mi smo isto pomagali, ljude smo hranili, te glavne koji su dolazili, inžinjeri i ovi koji su nadzirali radove. Osam dan smo mi kuhali, osam dan druga kuća i tak..

Društveni život

Prije se tu puno više družilo. Ljudi su prije svi radili na otvorenom, bilo je Ej, kaj ti delaš, Idemo sutra sim, pa tam. Danas svi samo u toga boga buljiju, mobitele i ništa drugo ne. Mi smo posjećivali jedni drugo, došlo se k nama u Batine kartati navečer susedi, i vudri kartanje, pa začas, ajd zapjevali su, pa stric, tatin brat je došel, pa puna kuća bila, kuhinja. Kartali su se do 10-11 navečer, zimsko vrijeme pa gotovo. I pjesma i sve. I tako, danas tu, sutra tam. To je bil život.

BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

(i) Tuberkuloza je bolest stara više tisuća godina. U Europi je pustošila posebno tijekom 16. 17. i 18. stoljeća. „Neki povjesničari procjenjuju da je od TBC-a u razdoblju od 300 godina umrlo više od milijardu ljudi. Osobito je to bilo izraženo tijekom industrijske revolucije polovicom XVIII. stoljeća i početkom XIX. stoljeća kada je rasprostranjenost i smrtnost od tuberkuloze bila na vrhuncu (Murray, 2015.a). Nakon toga razdoblja dolazi do pada oboljelih, čemu pogoduje otkriće uzročnika 1882. godine i druge epidemiološke spoznaje. Međutim, u prvoj polovici XX. stoljeća ponovno dolazi do znatnijeg rasta oboljelih od tuberkuloze, a osobito tijekom i nakon Prvog svjetskog rata (Dugac, 2005., Murray, 2015.b). Stoljećima potpuno nejasna i nepredvidiva tuberkuloza je ostavila iznimno snažno korijenje u društvu, jer je u XIX. i do polovice XX. stoljeća bila jedan od najprisutnijih, nerješivih bolesti. Ubrzo se shvatilo da njezinoj pojavi prethodi slaba prehrana, siromaštvo i vrlo teški životni uvjeti. Liječenje tuberkuloze započelo je polovicom XX. stoljeća (streptomicinom i PAS-om), a epidemiološku situaciju znatno je poboljšalo cijepljenje s BCG-om (Daniel, 2006.)” Izvor: Željko, Cvetnić. “Povijest tuberkuloze: proširenost tuberkuloze (III. dio).” Veterinarska stanica, vol. 51, br. 6, 2020, str. 645-658. https://doi.org/10.46419/vs.51.6.9, pristupljeno 09.09.2021.

(ii) Ušur je naknada u naturi za uslugu preradbe određenoga proizvoda; npr. udio brašna koji mlinar dobije za uslugu mljevenja žita u mlinu. Izvor: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=63485

(iii) Zgrada škole u Bizeku je podignuta 1931. godine na inicijativu mještana Lisičine i okolnih sela čijoj su djeci postojeće škole u Stenjevcu i Podsusedu bile predaleko. Škola je počela s radom šk. godine 1932/33. kao Državna narodna osnovna škola u Lisičini a u vrijeme kad ju je pohađala Branka Celiček, krajem 1940-tih, zvala se Narodna osnovna škola Bizek. Godine 1962. škola postaje područno odjeljenje tadašnje Osnovne škole “Matija Gubec”, danas Osnovne škole bana Josipa Jelačića u Podsusedu. Izvor: http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_6250 Nastava se u zgradi na Bizeku, prema kazivanju mještana, odvijala do 1969. godine. Danas je objekt u derutnom stanju, koje je dodatno narušeno potresom u ožujku 2020. godine te je, prema planu komunalnih aktivnosti Grada Zagreba za 2021. godinu kako je objavljen na mrežnim stranicama grada, predviđeno njegovo skoro rušenje.

(iv) Branka Celiček pohađala je više razrede osnovne škole u Donjem Vrapču, u školi koja je nastala izdvajanjem od starije škole u Gornjem Vrapču. U vrijeme kada ju je pohađala Branka Celiček, u prvoj polovici 1950-tih, škola je djelovala pod nazivom XXV. osmogodišnja škola, a od 1991. nosi naziv Osnovna škola grofa Janka Draškovića. Izvor: http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_6259

(v) Na podnožju Medvednice bilo je više kamenoloma, u okolici Gornjeg Stenjevca u Dolju i u Bizeku (aktivan od antičkih vremena). Andrija-Ljubomir Lisac u svom tekstu o mlinarstvu u Zagrebu piše o Žrvenoj pećini 300 m zapadno od spilje Veternice, u kojoj je iskapan kamen za izradu žrvnjeva (mlinskih kamenova) za brojne mlinove-vodenice u Zagrebu. Tragovi klesanja vidljivi su do danas. Citira dio ugovora iz 1739. godine između Vojkovića i Raucha o korištenju „sivoga i beloga kamena” „vu pečinju stenjevečkom” na njihovim posjedima, za „kamenje melinsko”: „Mi zdola podpisani, i najprvič ja Miklovuš Vojković, zatem pako ja Januš Rauch, kakoti vu pečinju stenjevečkom, kotero za kamenje melinsko dela nerazdeleni, valujemo, da mi dan dašni i doli napisani izručamo vuživanje spomenute pečine vse naše, kotera je na stran našu i po vučinjenom negda z gospodinom Čikulinom delu dopala, budi sivoga budi beloga kamena, tot onu, koja se vezda vu dveh mestih kopa, tot onu kotera je zasipana ostavlena, zatem pako i onu stran, kotera je po vučinjenom spomenutom delu našesta i kakti nerazdelena skupno se derži znami i gospodina Čikulina kamenari, najzadnič vse kaj goder pri istih pečinah, to jest kopanju i delanju kamena nas sliša i dotiče, izručamo i dajemo vu vuživanje poštovanim Ivanu Malekoviću, aliter Sredičanu, kmetu gospodina stenjevačkoga plebanuša i Ivanu Doljanu, podložniku gospodina oberbohmeštra Ilijašića, i Jurici Fratriću, kmetu grofa Čikulina, nim i nihovem vsiim koteri su oni na svoju stran sluge, detiće ali pomoćnike prikupe, da oni nutri delaju, hasen vsaku zemlju i kamo hoteli budu obraćaju pod našu evicitu i obrambu, ovemi conditiami…” Lisac zaključuje:„Nema sumnje da su stoljećima više ili manje svi zagrebački mlinovi dobavljali za svoje potrebe mlinsko kamenje i žrvnjeve upravo iz ovih kamenoloma jer su zbog svoje blizine olakšavali mučno transportiranje, a uz to je njihov „sivi” i „beli” kamen bio vrlo dobre kvalitete. (…) S propadanjem zagrebačkih obrtničkih mlinova pomalo je prestalo i iskorištavanje tih kamenoloma za mlinsko kamenje.” izvor: Andrija-Ljubomir Lisac”Mlinarstvo Zagreba od najstarijih vremena do početka XX stoljeća.” Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 8, 1977, str. 217-290. https://hrcak.srce.hr/83647 . Pristupljeno 9.9.2021.; Žrvena pećina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 9. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67820 .

(vi) Godine 1956., izravnim prijenosom otvorenja Zagrebačkoga velesajma, počelo je emitiranje Televizije Zagreb (danas Hrvatska televizija), a potom i redovito emitiranje eksperimentalnoga televizijskog programa, uključujući televizijski dnevnik. God. 1957. emitiran je prvi izravni sportski prijenos (nogometne utakmice) u Hrvatskoj, 1960. pokrenut je program Školske televizije (Obrazovni program), 1966. prvi je put emitiran program u boji, 1972. započeto je emitiranje drugog, a 1988. trećeg programa. Izvor: televizija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 9. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60748

(vii) U Hrvatskoj je prva lokalna telefonska linija proradila u Zagrebu 1881., nepunih 5 godina nakon izuma telefona (1876.), a povezivala je Građevinski ured Gradskoga poglavarstva i vodovodnu strojarnicu, u duljini od 3,5 km. Prvu telefonsku centralu Zagreb je dobio 1886., na Krvavom mostu 2,. u zgradi u kojoj je danas Knjižnica M. J. Zagorke, i na nju je bilo priključeno 30 pretplatnika. Prvi telefonski imenik izašao je 1911. s malo više od 2.000 pretplatnika -prvi po abecedi bio je Milan Accurti u Skalinskoj ulici, kraljevski državni odvjetnik. Prva automatska telefonska centrala (ATC) proizvođača Siemens und Halske (dobivena u okviru ratnih reparacija) puštena je u promet u Jurišićevoj ulici, s početnim kapacitetom od 5.000 priključaka. Od 1942. bile su puštane u promet njezine podcentrale u gradskim četvrtima Vrapče (kapacitet 100 pretplatnika), Podsused (kapacitet 50 pretplatnika) i Remetinec (kapacitet 30 pretplatnika). Po završetku II. svjetskog rata razvoj mjesne telefonije u Zagrebu nije bio usklađen s općim razvojem grada, a slab napredak u rastu broja telefonskih priključaka bio je uzrokovan nepostojanjem domaćih proizvođača telekomunikacijske opreme. Godine 1948. iz zagrebačke PTT radionice, tvrtke „Fuld“ i Odjela za slabu struju „Rade Končar“ nastaje servisna tvrtka „Telefonservis“, kasnije Tvornica telefonskih uređaja “Nikola Tesla“ koja sklapa licencni ugovor sa švedskom tvrtkom „LM Ericsson“ te stječe pravo proizvodnje i prodaje automatskih telefonskih centrala. Prva takva automatska telefonska centrala u Jugoslaviji bila je smještena na Peščenici (današnja Harambašićeva ulica 39), puštena je u rad 1955. godine, s početnim kapacitetom od 1.000 priključaka. Zagrebu je u to vrijeme najhitnije bilo potrebno najmanje 20.000 novih telefonskih priključaka. Za zapadni dio Zagreba u promet je 1962. godine puštena ATC Črnomerec (današnja ulica Prilaz baruna Filipovića 18). Ukupan pak broj ukopčanih telefonskih pretplatnika u Zagrebu je koncem 1963. godine iznosio 25.562, od čega je ATC Črnomerec imala 2.899 telefonskih pretplatnika, ATC Vrapče 111 te ATC Podsused 144 . Pojačana decentralizacija zagrebačke telefonske mreže je omogućila da u razdoblju od 1970. – 1980. broj telefonskih priključaka poraste s 8,73 na 13,86 telefona na 100 stanovnika Zagreba, što je u usporedbi sa glavnim gradovima susjednih država još uvijek bilo relativno malo. Izvor: Goran Rajič: Od prve lokalne do prve Interkontinentalne telefonske veze u Zagrebu, u monografiji Moderno lice grada -O urbanizaciji i izgradnji komunalne infrastrukture na području Hrvatske u 19. i 20. stoljeću , izd. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2019., , str 161-191, poveznica: https://mozira.isp.hr/wp-content/uploads/2019/05/Moderno-lice-grada_MOZIRA.pdf (pristupljeno 11.9.2021.)

Marica Korošec, djev. Križanić, rođena je 1943. godine u Ruščicama u Gornjem Stenjevcu. Od 1960. godine živi u ulici Zaluka, u kući na rubu naselja, s pogledom na obronke Parka prirode Medvednica, blizu potoka Mačkovca i retencije Dubravica I koja čuva prostor od poplava. U novije vrijeme sve su češći posjetitelji ovoga prostora divlje svinje koje i za dana dođu nadomak kućama.

Pogled na obronke Medvednice i Zaluka, uzani put koji završava u prirodi

Djetinjstvo

U Ruščicama smo bili roditelji, sestra Vera i ja – kuća i danas stoji, dve sobe i kuhinja. Tata (Ivan Križanić) je radil a mama (Katica, rođ. Ćusak) je bila kućanica. Imali smo puno zemlje, dve krave i dva pajceka. voćnjak je bil veliki, trešnje, šljive, celi breg. Dole na polju – velimo polje dole kak je Končar skroz, Interšpar – smo kuruzu i pšenicu imali. Moji su prodavali voće na Dolcu i Malom placu, ja sam kao curica paradajz nosila i trešnje. Mama je nosila mlijeko po zgradama, imala je mušterije u Gajnicama i do Vrapča i sikud. Rakija se pekla – mama i tata su ju prodavali u neku malu gostionu, kad se to prodalo onda su im donesli novce. Tata je najprije delal u kamenolomu na Bizeku, onda je prešel u Udarnik, to je bilo poduzeće kaj su delali ove stare, dugačke zgrade u Gajnicama, a onda u Jedinstvo i tu je zaslužil penziju. Nekak smo živeli bolje neg sad živimo od te penzije. Struju si moral platiti, u školu smo išli, i knjige je kupovala mama i oblekla nas je, i još je znalo ostati. Vodu smo imali svoju, i mliječno, prodavali smo sir i vrhnje, brašno nismo kupovali kad smo imali šenice.

Voda

Dole v jami smo jen zdenec imeliⁱ – taj je znal po letu, kak sad nije kiše, presušiti – onda smo znali sim (do Novoselove) iti. Posle smo rekli da bi iskopali zdenec pa je mama rekla da ne jer se trebalo pucati, kamenje je bilo. I tata to nije dal, da je to blizu hiže. Ova pumpa na Križanju je bila zajednička, tu smo svi išli po vodu, al već dugo ne radi. A trebalo bi ju počistiti, zvati vatrogasce da spumpaju vani, i vode bi bilo, vode je bilo uvijek tu. Jer ipak, deca šetaju tu, ideju planinari…

lijevo: pumpa za vodu na Križanju (nije u funkciji), desno: izvor u Novoselovoj (i danas se koristi)

Pranje rublja

Veš se pral najviše na potoku (Dubravici). Potok je bil lepi, veliki. Po zimi, veš je bil smržen, to nisi mogel složiti. Doma se riflal i kuhal. Beli veš se je pral dvaput, riflal i kuhal u loncu na šparetu, a šareni veš se samo dvaput riflal. Mama je vani znala v kotlu sapun kuhati, rezal se ko kruh da režeš, na šnite. Posle je prašek Radion zišel van, i onda smo s tim prali. Onda se veš klofal na potoku, da ta sapunica prejde. Tak je bilo dok nije cesta napravljena (1960-tih). Ja sam kasnije, početkom 1980-tih, imala Končarevu veš mašinu s kotlićem za vodu od 50 litri pa mi je bilo lakše.ⁱⁱ

Izgradnja kuće i požar

Udala sam se s 18 let, 1960. smo se venčali. Imali smo 4 na 5 jednu sobu prvo kod mame i tate, tu smo spali, kuhali smo. Onda sam štela da tata zruši jen dio šupe – da ne, da ne sme to dirati. Onda smo prešli za podstanare, i onda smo, ja i muž pokojni, ovdje bili manju kuću napravili. Al onda je to zgorilo – to je bilo 12. 1.1976. godine. Na sreću, ni nitko nastradal jer nikog ni bilo doma. Ja sam sa sinom taj dan išla doktoru jer on si je zel neki karton pa si je prst presekel. Pa smo kod doktora morali čekati, onda sam morala u svoje poduzeće iti – ja sam onda delala, štenge sam prala – tak da smo došli jako kasno navečer, već pod noć doma. I mene je tata tu dole pričekal, veli – Nemreš iti doma, nemaš hiže. Kak nemam hiže? Ne, veli, hiža je zgorela. Sve je zgorelo, Nismo nikad niš saznali, da je možda od peći, il je od struje, il je ko podmetnul… Nikad se s nikim nismo svadili.

zgarište stare kuće (lijevo) i izgradnja nove (desno)

Rad

Ja sam štenge bila prala, u Stanouslugama. Ni to bila velika firma, ali ja sam bila jako zadovoljna. Kad nam je kuća zgorila šef mi je rekel da nek idem u banku, dal mi je papir da imam pravo novce zdići. On je plaćal osiguranje nama, to nisam ni znala. Pa sam tu neke novce zvlekla. U Stanouslugama sam delala 2 leta, onda se to razišlo, pa sam u staračkom domu bila 5 godina i 7 meseci. Ja bi bila još ostala delati neg kak se kćer oženila, tak se je unuk rodil, a ja sam uho operirala pa nisam smela na visoko, godinu dan sam bila na bolovanju zbog toga. Onda je zet rekel: Baka, bum ja vama plaćal staž a vi bute lepo doma kuhali. Kad svi dojdemo s posla, lepo bumo našli toplo i jesti bumo našli, i mali nek bu doma. Jer kam daleko je bil Gajnice, da ide vrtić.

Ljubav

Moj muž Martin je umro 2010., u 72. godini. Tinča smo ga zvali. On je delal prvo u tvornici vaga u Koturaškoj, onda kao zaštitar na porti, pa je prešel u Utenziliju di je penziju dočekal. Upoznali smo se jako mladi – on je bil na planinarskom (Dom Glavica), tamo su njegovi mama i tata vodili dom. Stanovali su blizu, u jednoj kućici. I ja kak sam nosila mlijeko, tak je on došel gore k meni doma, da je li mama ima mlijeko za prodati. Veli mama – Mlijeko ti nemam za prodati, jer mlijeko nosim po zgradama, jedino mogu ti koji put jaja spravit. I kad je god trebalo jajca, jer gore u Domu mu je mama pekla palačinke, delala kolače, kad ko naruči, tak je on dolazil k nama. I tak, za menom i za menom, i eto. Mi smo se inače jako lepo slagali, i dobar je bil. Govoril je da se ni ženil radi zemle ili radi grunta, nego da ima ženu i da ima ljubav.

Slika 1: Marica i Martin Korošec kao mladenci, 1960. godine. Slika 2: Roditelji Martina Korošca (u drugom redu desno) koji su jedno vrijeme vodili Dom Glavica. Slika 3: terasa Doma (godina nepoznata) – vlasnica fotografija: Marica Korošec

Retencija Dubravica I

To je bilo negde 1983., ovdje dole je sve bilo ravno, a onda su ovaj brijeg napravili – vozili su po noći, šuder, kamioni, kamioni, oni veliki, i onda zemlja, pa pesek, pa to kad bi iš’o kopat tu bi peska nakopal za deset zgrada. Rekli su da to rade da ne bi slučajno poplava bila. Da bi iz Slemena ili na Ponikvama neka žila mogla puknuti i da bi Gajnice mogle poplavit.ⁱⁱⁱ

Retencija Dubravica I danas i, na crno-bijeloj fotografiji, dio istog prostora krajem 1970-tih, s poljem kukuruza i obrađenom zemljom u daljini

BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

iPrema kazivanju Marice Korošec, taj je zdenac bio u ulici Kovačićkov put, danas ga više nema.

iiPrve ‘veš-mašine’ ušle su u hrvatska domaćinstva u drugoj polovici pedesetih godina. „1962. na stotinu hrvatskih kućanstava dolazilo je samo danas teško predočivih 4,8 perilica, a već desetak godina kasnije 44,2 stroja! Strojevi za pranje rublja tretirani su kao prvorazredna investicija. Godine 1970. radnik je prosječno zarađivao 1.254 dinara, a najjeftiniji model perilice Zanussi Končar prodavao se za 2.815 dinara!” – izvor: T-portal, Kristian Benić; „Operi me, nježno”: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/operi-me-njezno-20110501 (pristupljeno 16.8.2021.)

iiiRetencija (lat. retentio, zaustavljanje) je uređeno područje u slijevu vodotoka koje služi za privremeno zadržavanje vode radi zaštite od poplava. Puštanjem vode u retenciju smanjuje se maksimalni protok na nizvodnom području, pa se time količina vode koja bi inače poplavila to područje propušta kroz vodotok dulje vrijeme. Obronci Medvednice obiluju potocima (75) i izvorima (oko 230). Oborinske se vode brzo slijevaju, ovisno o nagibu i sastavu terena. Iskustveno svaka kiša na Medvednici dulja od 2 sata s pripadnim intenzitetima u pravilu izaziva bujične poplave prvenstveno zbog lokalnih zagušenja. Radi ublažavanja vodnih valova i bujičnih tokova na području Parka prirode Medvednice predviđene su ukupno 34, a do danas je izgrađeno 19 retencija. Retencija Dubravica I uređena je na potoku Mačkovec. Izvori: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=52566 i https://www.pp-medvednica.hr/wp-content/uploads/2019/05/Plan-upravljanja-Parka-prirode-Medvednica.pdf

U ulici Klenovščak, u manjoj prizemnici, žive Nada Bolfan rođ. Novosel (r. 1930.) i njena kćer Zora (r. 1951.) s obitelji. Nada je veći dio života radila kod kuće, osim kratkog vremena provedenog u Risu. Zora je najveći dio radnog vijeka provela u Žitokombinatu (danas Klara). U razgovoru kojeg smo vodile jedne tople večeri u srpnju, majka i kćer su me provele kroz povijest obitelji te oslikale svakodnevicu i običaje vremena kojeg danas čuvaju u sjećanju. Zora je za potrebe fotografiranja prigodno stavila maramu i fertun (pregaču), dijelove narodne nošnje koje čuva u obitelji.

Nada: Rođena sam u ovoj ulici, u staroj kući (koje više nema). Moji su ovdje otkad obitelj pamti. Bilo nas je četvero djece: brat Marijan (r. 1928.), ja, brat Stjepan (1932.) i sestra Mira (1943.).

Zora: Ujak Stjepan je uvek bil nekakav poduzetnik, on je imal kamion, a teta Mira je u Unitasu delala, u tvornici konca na Črnomercuⁱ. Na ovoj (istočnoj) strani Klenovščaka, sjeverno i južno od kuće u kojoj smo danas, Novoseli su imali veći komad zemlje, dok nije deda Stjepan Novosel 1920-tih, još dok je dečko bil, počel to prodavati. Nije to bilo onda jako vrijedno. Deda je bil jedinac-sin. Radil je u kamenolomu na Bizekuⁱⁱ a onda u Jedinstvu, kao i moj očuh Stjepan Bolfan. U ovoj smo kući od 1956. godine. Stara je kuća prodana i na njenom mjestu sagrađena je nova.

Djetinjstvo Nadino pa Zorino

Nada: U školu sam išla malo, četri razreda, bila sam bolesna. Prije nisu roditelji baš tak djecu slali u školu jer bili su siromašni – važno je bilo četiri godine da izvršiš školu, a dalje, ak si išel dobro, ak ne, nisi trebal iti. Išla sam u školu u Stenjevac. Poslije sam doma bila, roditeljima sam pomagala, išla sam na pašu s pajcekima, s puranima… Imali smo ispod kuće lijepi veliki vrt, vinograd je bio tu gore na brijegu.

Zora: Mama je ko curica išla po težačkom. Dole su bili Bugari – oni su imali polja ispod Utenzilije, išlo se paradajz okapat, zaljevat, tako su si curice zaradile. Onda su se kesteni u jesen brali, u šumi si nabral vreću kestena i odnesel na plac kaj si si kupil kakve cipelice ili nekaj.

Nas je bilo troje, sestra, brat i ja. U osnovnu do 4. razreda sam išla na Bizek gore, onda se napravila Ada Prica, ja sam prva generacija koja je išla u Ada Pricuⁱⁱⁱ. Ono drveće, jablane, to smo sve mi deca sadili. Ne znam jel još ima jedno jezerce, koje je bilo. I u Ada Pricu smo peške hodali, nije autobusa bilo. Ak smo hteli u grad onda smo dole na staru Samoborsku išli, onda je na kat onaj autobus^iv vozil.

Ratno doba

Nada: Imala sam 11 godina kad je rat počel. Bile su racije, Gestapo, ustaši…. Jedna je ženska išla i rekla, Joj bešte, ide racija. Tata je bježal da bude pobegel. Oni su ga ulovili i otpelali u Jankomir, već je bil određen za Jasenovac. Mama je radila kod jedne žene kojoj je muž bil glavni u logoru. Ta je gospođa volila mamu, jer je mama bila dobra, radila je i odgojila je njihovo dijete, pa je molila muža da spasi tatu. I onda ga je on jednu noć, kad su svi spavali, pustio da pobjegne.

Zora: Taj rat drugi je bil prljav, bratoubilački. To su tri brata bila, jedan je bil ustaša, drugi domobran, treći partizan, tak je bilo. Došli su ovi, digli su, pobrali su, moral je iti u domobrane. Došli su ovi drugi, digli su ga..

Nada: Mojega brata su sa 17 godina ulovili i otpeljali u Njemačku, tam je bil 6 mjeseci, moral je rovove kopati. Mama je išla kod vidovnjaka Juraka koji je znao reći kakva je kome sudbina. Pa su išle ona i suseda, njezin sin je bil isto u ratu, i pitale ga: Interesira me da li je moj sin živ, a on je rekel mojoj mami: Ti se nemoj plakati, idi kući, tvoj sin je živ i zdrav, on će ti doći jednoga dana kad će sunce zalaziti ali tak bude došel crn i podrapan da ga ne buš poznala. A susedi je reko: A ti odi doma, ti svome sinu svijeću zapali, jer je taj poginul. Doći će jedan čovek, pod večer isto kad bu sunce zalazilo, preko jedne njive, doći će i reći će ti gdje ga je zakopal. I to je bila istina.

Žene

Zora: Mučile su se žene prije, rijetko koja je u tvornici delala, muževi su delali a one su doma decu i na polje išle. Kuruza se okapala, išlo se ogrtati, trgati, žet, pa se išlo u težačko, štihat nekom, sve za dinar. Baka moja Barica je hodila po gradu u dvorbu i za dojilju, to se dobro plaćalo. Novac se zarađival na tržnici, baka je nosila voće, povrće, trešnje kad su došle, marelice iz vrta, grašak. U tri ure su se ujutro žene digle – korpu na glavu i peške do Iličkoga. Pa su mleko vozili u kantama, s biciklom po gradu. Voćnjaci su veliki bili, vrtovi, svinje su se hranile, kokoši, baka je gore kravu imala. Onda, kako su doma bile, žene su se svadile za zemlju, za grunt: To si ti meni zela, pripisala si, primerila. A par dana poslije: Jago, kaj buš danas kuhala? Veš se doma kuhao, pario u velikim bačvama, pamtim kak je baka to radila, pa se rifljao na rifljači i dole na potoku (Dubravici) splahnjivao. Svaka je žena imala svoj kamen di je stala. Ja sam poslije imala veš mašinu s kotlićem s vodom.

Ovo je rifljača, stara je prek 60 godina. Ova pegla, tu se prije žar stavljal, onda se mahalo, da se žar unutra raspiri, i onda se peglalo. Prije su bile tvrde košulje, trebalo je to speglati, zato je dobro da je pegla teška.

Nada: Ja sam radila 1970-tih u tvornici Ris, šest godina i nešto. Gumene profile smo ljepili što dođu na veš-mašinu. Kad mi je muž Stjepan umro otišla sam u obiteljsku mirovinu.

Muški

Zora: Muški su radili, kad su išli s posla ozdol, bili su bunkeri kaj su vino točili. Dok je došel do doma, više v žepu nije plaće bilo. Bilo ih je od Jedinstva dovde jedno 5-6 – to su bili podrumi u kućama di se piće točilo, po zimi su bili nutra, a po ljetu vani. I onda su žene, kad muž ni novce donesel sve, umjesto jela ciglu metnule za gablec. Veli, to sam ti jesti dala, kolko si donesel doma. Žene nisu radile i bile su ovisne. Za onog koji je ženi dobar bil su rekli da je lajbek, dudek. Nije muž ak ne okrene bog mater i tanjur kroz zatvoreni prozor. Muški je imal glavnu reč.

Oprema kućanstva

Zora: Kurilo se celo leto, nije bilo ni plina ni struje – mi smo kao deca i mama u šumu išli i ono sitno granje, suho, si složil breme, to si dopeljal doma. Ak si htel kuvati, sve si na drva ložil. Tak je bilo skoro do 1960-tih. Šparet se zval koza, bil je na četri cape i imal pećnicu sa strane. Neko je imal doma bunar, mi ga nismo imali, mi smo nosili vodu od gore, s križanja, ili od dole s izvora. Kanalizaciju smo dobili, nema još ni 20 let. Prije toga su ljudi imali septičke jame.

Zabava, muzika i društveni život

Nada: Išli smo na polje raditi, okopati kuruzu, cijeli dan smo se zmučili na tom suncu žarkom, a išli smo doma pjevajuć ko da smo bili na zabavi. Kako su žetelice pjevale, to je bilo veselje..

Zora: Kad se kuruza trgala i gulila, onda se pjevalo, jelo, pilo, družilo. Sviralo se na svadbama, violina, bas i harmonika. Ili kad je nekakav svetak bil il za imendane. Rođendani se prije nikad nisu slavili, nego imendani. Dečki su znali tu, gore na raskršću, križanje smo to zvali, navečer pjevati. Moj deda Stjepan je bajs sviral. Sve su samouki bili. Zimske večeri, kad se namirilo vani pajceke, kravu kaj si imal, onda su došli susedi muški, pa se kartalo ili sviralo. Ja sam bila mala curica, al se sečam, svakakve su priče znali pričati, a meni uha ovakva. Jer su svašta izmišljali. Deda moj je išel od nekud, bil je pijan pa je rekel da su ga coprnice dole na potoku napale: Onda sam se ja setil, pa sam svitnjak (traku) na gaćama odvezal i onda su me pustile. Onda je jednom rekel da je kraj izvora stajal veliki muškarac, imal cilinder, to je kao vrag bil: Nisam se smel vratiti naokolo neg sam trebal tuda iti i dok sam došel doma, dok mi je mama otvorila vrata, kad je slepa bila – moja prabaka je u 40-tima oslijepila – samo kaj je vrata zatvorila, već je cilinder po prozoru lupal. Ljudi su se, susjedi družili, svadili, mirili, i jedan drugom pomagali na polju i u vinogradu. To je tako bilo sve negdje do 1980-tih. Onda su ljudi ostarili, pa su se polja prodala. Jedino su se još dost dugo tu vrtovi delali.

Nada: Ja sam početkom 2000-tih hodala u pjevački ženski zbor u KUD-u Stenjevec^v. Vježbali smo u Donjem Stenjevcu u Domu. Pjevalo nas je 20-tak, sve odavde žene, u narodnoj nošnji. Išli smo u staračke domove, pa u Koprivnicu, u Sloveniju, pa smo trebali ići u Mađarsku, ali šef iz općine nije dao novaca, htio je da si sami put platimo. Vodila nas je Ksenija Benković. Onda neke su žene poumrle, razbolile se…

Nada: Ovo smo na planinarskom domu na Glavici^vi, krajem 1950-tih. Dom je bio jako popularan, bile su zabave gore, za Prvi maj je puno ljudi znalo biti.

Zora: Žene su kuhale i planinare dvorile. Prije nije bilo ceste (Zelene magistrale), odovuda se išlo gore i sve se ručno i na leđima nosilo. I na Ponikve se išlo za Prvi maj, gore je bil spomenik gdje je Rade Končar 1940. govor držao.^vii

BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

iUnitas, tvornica u kojoj je radila Nadina sestra Mira, započela je s radom 1920. godine kao mala radionica za konfekcioniranje uvezenoga konca s tri zaposlena radnika i jednim učenikom. Prvotni pogon, opremljen dvama strojevima, bio je smješten u Jukićevoj ulici 14. Do 1940. poduzeće se razvilo u industrijski pogon s proizvodnjom od približno 40 t konca na godinu, a zapošljavalo je oko 80 radnika. Godine 1946. poduzeće je podržavljeno. Stalnim razvojem proizvodnoga programa postalo je vodeće poduzeće za proizvodnju konaca za ručni rad u regiji. Godine 1963. uređen je i započeo s radom pogon doradbe u Gradišćanskoj ulici 24, kupljen od poduzeća Tvorpam. To je vjerojatno vrijeme u kojem je gđa Mira (r. 1943.) radila u tvornici. Godine 2002. poduzeće je zapošljavalo 223 radnika, a od tada je u vlasništvu poduzeća Nird d. o. o. iz Kaštel Lukšića. Proizvodni asortiman obuhvaća konce za pletenje, kukičanje, vezenje, šivanje, izradbu čipke i industrijsku proizvodnju, kao i pređe za tkanje i goblenske predloške različitih motiva. Na inozemnim tržištima (zemlje EU-a, Rusija, Južna Koreja, SAD) prodaje se oko 90% proizvodnog asortimana. Godine 2019. Unitas je zapošljavao 83 radnika. Izvor: https://tehnika.lzmk.hr/unitas-zagreb/

iiKamenolom u Bizeku nalazi se sjeverno od pogona bivše cementare. U kamenolomu se eksploatirao arhitektonsko-tehnički kamen poznat u građevinarstvu pod nazivom litavac. Kamen se organizirano eksploatirao već u 19. stoljeću, dijelom i za gradnju katedrale, a upotrijebljen je i u gradnji zgrade bivše Gradske štedionice, te za zgradu pošte u Jurišićevoj ulici u Zagrebu. Zadnje korištenje bilo je ono laporovitih sedimenata za potrebe bivše cementare. Izvor: monografija Podsused. Vjerski život i tradicija / kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština, izd: Župa sv. Ivana Bosca Podsused, Zagreb 2009., str 244)

iiiOsnovna škola Ada Prica otvorena je 17. rujna školske godine 1960./61. u Bolničkoj 92, a 1992. preimenovana je u OŠ Stenjevec. http://os-stenjevec-zg.skole.hr/skola/povijest

ivSredinom 1950-tih od Črnomerca do Zaprešića vozili su londonski “double-deckeri”. Godine 1953. ih je Zagrebački električni tramvaj, ZET, počeo nabavljati kao rabljena vozila direktno iz Londona. Glavni se grad Hrvatske tada širio u svim smjerovima, a domaća proizvodnja autobusa nije mogla zadovoljiti potrebe Zagreba za novim prijevoznim sredstvima pa se posezalo za kupovinom rabljenih autobusa u inozemstvu, uključujući i Veliku Britaniju. Zagrebu je bilo potrebno više prijevoznih kapaciteta koje su iziskivale novouvedene autobusne linije, a postojeći vozni park u tome je trenutku, u još uvijek poslijeratnim godinama, bio dotrajao i brojčano nedostatan. Dvokatni autobus marke Leyland bio je dugačak 9 metara, ali je njegova visina od čak 4,5 metra predstavljala onaj pravi problem: nije mogao prometovati središtem grada Zagreba zbog brojnih nadvožnjaka te tramvajskih vodova koje bi jednostavno pokidao. Stoga su se Leylandi našli prvenstveno na rubnim gradskim područjima, primjerice na linijama koje su vodile zapadno od Črnomerca prema Podsusedu i Zaprešiću. Izvor: Facebook stranica Zaprešić grad kak imam te rad, https://www.facebook.com/zapresicgrad/posts/2014271788602596/

v KUD “Stenjevec” je osnovan 1998. godine s nekoliko sekcija (zbor, tamburaška sekcija, zabavni orkestar, narodni orkestar, i etnografska sekcija), s ciljem očuvanja kulturnog naslijeđa, posebno starih napjeva, nošnji i običaja zapadnog dijela Grada Zagreba. KUD “Stenjevec” je od prvog dana postojanja sudjelovao na mnogim manifestacijama u Stenjevcu, Susedgradu, Zagrebu i šire. 2005. godine snimljen je tonski materijal u suradnji s HRT-Hrvatskim radiom te je isti 2008. godine snimljen na CD koji je predstavljen krajem 2008. godine. Izvor: https://www.zafaz.hr/kudovi/KUD_Stenjevec/kud.php

viPlaninarski dom Glavica bio je prva planinarska kuća na zapadnom dijelu Medvednice. Izgradili su ga od 1934. do 1937. godine dobrovoljnim radom zagrebački radnici, uglavnom članovi Planinarskog društva «Prijatelj prirode», od kojih će mnogi biti sudionici NOB-a. Besplatno ga je projektirao i vodio izgradnju član društva i građevinski poduzetnik Emil Erfort. Toponim Glavica smislili su sami radnici. Dom je obnovljen 1984. godine na inicijativu Planinarskog društva „Sutjeska” i pod ravnanjem Žarka Alujevića kada je nadograđen novim prostorijama i uređena spomen-soba o radu društva “Prijatelj prirode”. U obnovi su, između ostalih sudjelovale omladinske radne brigade iz Susedgrada te pitomci Vojnih akademija Tehničkog školskog centra Ivan Gošnjak. Do doma se može doći donjim prilaznim putem od Gornjeg Stenjevca ili gornjim putem od livade Ponikve. Izvori: https://www.hps.hr/hp-arhiva/194912.pdf (str 1-5); https://www.hps.hr/hp-arhiva/198411.pdf (str 3-5)

viiGodine 1940. organiziran je masovni izlet na Ponikve s preko 10.000 komunista i simpatizera, gdje je održan miting na kojem je govorio Rade Končar, istaknuti sindikalni organizator i vođa tarifnih i štrajkaških akcija. Godine 1938. Končar je organizirao radnički štrajk u kojem su sudjelovali svi Siemensovi radnici, a u sklopu kojih su se uspjeli izboriti za kolektivni ugovor na osmosatno radno vrijeme i povišicu zarade. Do 1940. godine, Končar je bio na čelu KPH, u Mjesnom komitetu i pri vrhu rukovodstva sindikalnih metalaca, sudjelovao je u pisanju i objavljivanju proglasa CK KPH i poziva na ustanak. Na mitingu na Ponikvama bilo je skupljeno 12.000 dinara za Narodnu pomoć. (Radi usporedbe, u vrijeme prije Šestosiječanjske diktature [1929. – 1934.], radnici tvornice keksa Bizjak su za 12 sati rada dobivali 12-15 dinara). Izvor: https://www.muzejsusjedstvatresnjevka.org/lokacija/rade-koncar-fallerovo-setaliste-22 Na mjestu održavanja mitinga bila je postavljena spomen-ploča na kamenu, koja je u međuvremenu uklonjena.

Zvonimir Trotić poznat je kao vlasnik mlina u Dubravici 109, jednog od dva mlina u Gornjem Stenjevcu koji su i danas u funkcijiⁱ, a kojih je nekad, prema kazivanju mještana, bilo duž cijelog potoka Dubravica, sedam ili osam. Mlin je zaštićen kao nepokretno kulturno dobroⁱⁱ no treba ga obnoviti – g. Trotić postavio je 2009. godine novi crijep, dalje treba urediti zidove i unutrašnjost koje su načeli i nedavni potresi. Zvonimir Trotić odrastao je u Gornjem Stenjevcu, ovdje živi od 1953. godine i vođenje mlina nije bio njegov jedini niti glavni posao – stoga smo razgovor proširili i drugim temama.

Tatina familija, Trotići, su s Bizeka, mama je odavde, iz familije Jadanec – rođena je preko puta, kod bunara (uz Dubravicu, prije skretanja prema Novoselovoj), još stoji stara kuća. Visoko na Bizeku smo imali kuću, di je lovački dom od Ponikvi. Tata je 1950. počel ovdje radit kuću – tu je bil ovaj mlin i pored njega jedna soba i kuhinja, valjda za mlinara. Tata je taj dio porušil i do 1953., kad je napravil prvu deku, smo doselili ovdje.

Djetinjstvo

Rođen sam 1947., u školu sam počel hodat 1953. Išel sam na Bizekⁱⁱⁱ prva četri razreda. Preko puta škole su bili deda i baka, pa sam na velki odmor išel njima na gablec. Druga četri razreda sam bil u Podsusedu, onda još nije bila Ada Prica gotova. Išel sam u školu Matija Gubec, pod Stari grad, tam je bila nova škola napravljena

Svaka kuća je imala krave, svinje, a bogatiji su imali i konje, volove, i s tim su radili, orali, sijali i sve. U dućan se išlo samo po ulje, sol i šećer. Mama je rekla, odi prejdi u Mutimir dućan, dva deci ulja donesi, i onda je on imal onu mericu, u bačvi je bilo ulje, zagrabil, traktur (ljevak), natočil dva deci. I onda si pojel malo ulja i malo kruha i to je to. Ljudi su se jako mučili prije jer se sve ručno radilo. Oni su imali šape i žile ko olovke tu po rukama. Trebalo je orati, drva piliti. Kad su išli tata moj i brat njegov u šumu po drva – sneg, zima, pilak dva metra – celi dan su podrezivali to drvo, ja tebi, ti meni. Celi dan. To je trebalo snage, energije. Imali su špeka, kuruznog kruha, luka i domaće vino. I živjeli su, žilavi su bili.

Zanimanja u obitelji

Mamin tata, moj deda Ivan Jadanec, poginul je kad sam imal 3 godine, 1950., u obližnjem kamenolomu^v – minirali su, nije se valjda dobro sakril i pogodil ga je kamen. Tata (Zvonimir Trotić, r. 1924.) je izučil zanat za strojobravara negdje kod Maksimira, onda ga je zatekal rat. Bil je ranjen 1942-3. negdje u Bosni, imal je sreće da je preživil prostrjelnu ranu iznad srca. Operirali su ga na Svetom Duhu. Poslije rata se zaposlil u Cementari, radil je na održavanju postrojenja. U 7-8 mjesecu, kad su bili godišnji raspusti, bil je remont tih postrojenja. To su bili ogromni mlinovi koji su drobili lapor i vapnenac, i onda je to prelazilo u neke kao cisterne u kojima su bile ogromne čelične kugle – ja sam klinac bil, jedva sam ih držal na ruki – one su se nutra s tim materijalom vrtile i pravile taj cement. I onda je to išlo preko silosa, punile su se vreće i kolone ljudi su s konjima dolazili. To je bilo vrijeme izgradnje tvornica, tu su bili Končar^vi, u Podsusedu tvornica turpija Jugorapid^vii, pa Jedinstvo, oni su radili postrojenja za preradu voća i povrća, najviše za Rusiju, onda Utenzilija, tvornica lanaca svih vrsta, pa Ris^viii tvornica gumenih proizvoda kraj Bolnice Vrapče, di su sad stanovi. Tata je iz Cementare prešal u Ris i tu je bil do penzije. Ja, kad sam 1969. došel iz vojske, našel sam posel u Tvornici računskih strojeva, TRS^ix, to je bilo u Braće Kavurića onda (današnja Hebrangova). Tvornica je bila dosta velika i poznata, onda su izašle te kase za dućane, ali je Digitron počeo s elektronikom i tu su nas istisnuli. Tu sam bil 22 meseca, onda sam našel prijatelja z Vrapča koji je radil u Tesli. Onda smo otišli na pijaču u Črnomercu, pričali, velim “Čuj Štef, kak ti je tam kod tebe”. Mi smo u TRS-u radili tri smjene ali je bila mala plaća za to. On veli, “Odi kod mene u Teslu, primamo već godinu nove radnike”. Tak sam ja u Teslu^x došel u drugom mesecu 1971. Radil sam u tri smjene, od 6 do 14, od 14 do 22 i od 22 do 6 ujutro. I onda smo mi narasli. Kad sam ja došel bilo nas je 3 tisuće i nešto, za 7-8 godina prek 6 i po tisuća. I posla za svakoga. I svaka tri mjeseca jedna plaća viška, od poslovanja. Pa smo napravili fasadu na kući, dotjerali sve s time.

Izgradnja ceste  “za pokolenja”

Prije su cestari čistili grabe uz ceste, bile su lokve pa su oni na konjima nosili tucanik, i onda su ga razgrinjali. Mi smo po tim lokvama volili gackati. Tu di je sada igralište (kod mjesnog odbora) pa do kuća prek puta bilo je gmajnje – tu je bila takva močvara, kad bi nogomet igrali i lopta pala nutra, išel si do koljena u blato po nju. To je bilo sredina 1950-tih. Onda, kad sam već bil srednjoškolac, oko 1960-te, počela se graditi cesta (Dubravica). Mi smo napravili zemljane radove, sve što se dalo ručno napraviti, skroz dole do Karažnika, onda su tek došle mehanizacije. Bilo nas je moje generacije, omladinaca. To je bilo vrijeme omladinskih radnih akcija^xi, ORA Sava i slično, to se radilo za pokolenja. Ovaj most dole, ispod kojeg ide potok (Dubravica), to smo sve sami na ruke skopali, zašalali, na cesti betonirali.. Potok je prije bil otvoren. Autobus smo dobili 1963.

nekadašnje gmajnje je danas igralište na kojem se, posebno u ljetnim večerima, igra lokalna mladež

Društveni dom

Društveni dom je napravljen desetak godina kasnije, oko 1970-te. I tu smo mi, omladina radili – bili su majstori, voditelji, ali mi smo napravili zemljane radove i poslije bili na ispomoći kao radna snaga za sve kaj je trebalo. Tu je bila Mjesna zajednica Gornji Stenjevec koja je bila vlasnik tog objekta. Nutra je Pilj radil, Bogumil se zval – kaj si god trebal, papire kakve, dozvole za nešto, nis trebal ić na Općinu. Prejdeš kod Pilja, rečeš kaj trebaš. Pa su tu bili sastanci: trebalo je elektrifikaciju provesti, pa smo kanalizaciju dobivali tak negdi 1980-tih, kopali su četri metra duboko, onda je išla voda.. Poslije, kad se država preokrenula u 1990-tima, nisu znali kaj bi s tim objektom – da će napravit dječji vrtić, nije adekvatno, da bu knjižnica, nije za to. Kafiće nisu dali jer je to bilo onda preopasno i tak. Bile su svadbe ponekad, nove godine su se slavile. Na početku Domovinskog rata tu je bila vojska – došel je auto i otpelal ih na Pokupsko ili nekuda na ratište, i onda kad su odradili tih osam sati onda su se vratili natrag. Tu su noćili, jeli, kuhali…I mi smo ih hranili. Dolazili su tu k meni po brašno. I mi smo hodali čuvati trafo stanice, kulturne spomenike, školske objekte, tvorničke hale.. U zgradi je danas mjesni odbor, ali mislim da prostor nije iskorišten ni blizu koliko bi mogao biti.

Zgrada nekadašnjeg Drušvenog doma, danas Mjesnog odbora Gornji Stenjevec

Voćnjak

Ja sam gore na Mačkovcu imal voćnjak, 150 stabala jabuka. Bile su četri vrste jabuka, to sam posadil, sve prema uputama prijatelja agronoma, i održaval. Bral sam ih krajem 9 meseca, početkom 10. I jedamput sam išel jedno popodne gore, Golf crni, muškarac i žena u voćnjaku beru jabuke, svaki s vrećom za krumpire, i pet punih u autu. Ja stojim kraj auta, oni dođu, i da buju malo nabrali. A nabrali 200 kg jabuka u pet vreća. A kak te nije sram. Onda se on brani, pa pogle koliko je tebi ostalo. Planinari idu s praznim vrećama gore, vraćaju se s punima. 2009. su mi pobrstili sve. Ja sam mislil, kad odem u mirovinu, budem se s tim pomalo zabavljal. I onda ništa, kolegu Jožu, daj dođi s traktorom, sajlu oko voćke, i vadi van. Svaku kad je ćupil mene je čopil.. a bile su u najboljem rodu, stare jedno 10-12 godina, taman.

O mlinu

Ja i pokojni Boris, brat, znali smo otići gore dedi reći da ima za mljeti i onda bi on tu došel – tu je bil nutra krevet, di je on prespaval dva-tri dana dok je napravil brašno. Ak je radil malo finije brašno, 5 kila je na sat napravil. To je polako išlo, jer je bil drveni kotač – dok je bil novi, dobro se je vrtelo, ali je s vremenom to strulilo pa je špricala voda na sve strane i kotač se sporo vrtil. Ta kola i cijeli mehanizam su radili cimermani, godinu dana i više – bilo ih je tu na dvorištu, sjećam se, trebalo je ploče ispiliti, pa se iz ploča radio okvir, pa onda pregrade i te drangulije, onda montaža. Sve se ručno radilo, bušilo, a trebalo je bit precizno. Radilo se od borovine, koja je najčvršća i otporna na vodu.

Mlin s potokom i okolnim zelenilom je ugodno pribježište u vrijeme ljetnih vrućina

Posla na mlinu je uvijek bilo, ljudi su hranili stoku, kruh se pekel doma. Ja sam mljel sve osim kave i paprike, da karikirano rečem: kukuruz, ječam, raž, leću, soju… Tu su bili Kinezi preko puta, dovezli su mi 40 kg riže. I tad sam prvi put u životu rižu mljel u fino, mekano brašno. Kad su mi donesli komad kruha od te riže, nisam finiji kruh jel, kako to diše. Ovi su mlinski kameni mijenjani 1945., kad i crijep koji je bio do 2009., kad sam ja stavil novi. Da nisu to dečki napravili, pal je velki snijeg, to bi se bilo sve urušilo, crijep je bil slab. Mlinski kamen se tuširal, klepal (namještao, podešavao): osovina od orahovog drveta se stavljala u donji kamen i na nju stavljal gornji – on se okreće i melje brašno. Ali je to trebalo iscentrirat sa kajlama. Iznad kamena se stavila osovina s kokošjim perom na kraju – ako je pero negdje dodirivalo kamen, trebalo je podesit nagib. Jer ako kamen malo visi, mljeti će samo na jednoj strani, drugi dio će ići krupno. I onda još, kamen bi se skinul, letva namazala crvenom bojom za beton, i njome se išlo po kamenu – di je boja ostala, taj je dio kamena trebalo skinut. Kad se to napravilo, onda se kamen vratil gore. Oba su kamena spuštenih rubova i razmak se između njih smanjuje prema krajevima – jer ne može kamen odjednom usitnit cijelo zrno, nego ga postepeno drobi, od sredine prema rubovima. U sredini prima zrno, prema rubu ga finišira. I onda ovo sitno ide van. Prošle godine je istrulila osovina gdje je ležaj vani, drvo se razglodalo i kotač nije više bil u centru neg je išel gore-dole. Pa smo išli ja i susjed građevinar nekaj raditi, popravljat, no među tim došel je taj nesretni potres u Zagrebu, poslije na Banovini, on je sad zauzet…Mene i sad zovu, svaki tjedan, jeste popravili mlin. To su ljudi koji imaju svoju kuruzu, svoje sjeme, svoju obradu. Recimo, bijeli kukuruz koji ne trpi nikakav špric niti umjetna gnojiva. Ako ga s tim tretirate, on će uvenut. Ljudi to rade za sebe, a mljel sam i za pekare. Strojni mlinovi rade na valjke – on nasipa sve kaj mu donesu u silose, i to pumpe guraju u valjke, i onda vam nagrabi brašno od tko zna koga. Ovdje, kaj ste vi meni dopelali, to bute dobili. I ovaj mlin dela na vodu, sporije od onog koji dela na struju, pa se brašno ne „spali”.

Posjet mlinu u travnju 2021. s Mirjanom Rončević iz Gornjeg Stenjevca; na fotografijama detalja su dijelovi složenog mlinskog postrojenja koje, unatoč robusnom izgledu, treba biti izvedeno krajnje precizno da bi funkcioniralo; ilustracija objašnjava funkcioniranje pojedinih djelova unutar cjeline

fotografije iz arhive Zvonimira Trotića: fotografiranje uz mlinsko postrojenje 1986. godine i mlinsko kolo u pogonu

BILJEŠKE (priredila Maša Štrbac):

iDrugi sačuvani mlin u Gornjem Stenjevcu, na adresi Junkovićev put 2, uređen je u restoran V starem melinu – http://vstaremmelinu.com/restoran/

iiMlin u ulici Dubravica 109 izgrađen je u 19. stoljeću kao zadružni mlin obitelji Coljak i jedan je od rijetkih na Medvednici koji je, zaslugom obitelji Trotić i danas u funkciji te je zaštićen kao nepokretno kulturno dobro. “Dvoprostorni objekt, pravokutnog tlocrta, s dvostrešnim krovištem pokrivenim biber crijepom, građen je od kamena, izvana žbukan. U prvoj, ulaznoj prostoriji smješteno je mlinsko postrojenje, u drugoj škrinje i vreće za brašno, a nekada je služila i za boravak mlinara.” Izvor: Galerija nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba.

iiiOsnovna škola u Bizeku djelovala je od 1933. do 1962. godine pod različitim nazivima, u vrijeme kad ju je pohađao Z. Trotić kao Narodna osnovna škola Bizek. Izvor: Registar arhivskih fondova i zbirki RH http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_6250

ivIzgradnja i svečano otvorenje Osnovne škole Podsused bilo je 1957. godine, a nastava u novoj školskoj zgradi započela je 1958. godine. Godine 1961. škola je dobila ime „OŠ Matija Gubec“, a 1991. godine OŠ bana Josipa Jelačića. Izvor: mrežne stranice škole: http://os-bana-jjelacica-zg.skole.hr/skola/povijest

vU Gornjem Stenjevcu i okolici bilo je nekoliko kamenoloma, najpoznatiji je kamenolom na Bizeku, a pored njega bio je jedan, prema kazivanjima mještana, zapadno od špilje Veternice te u Dolju gdje je postojala tvornica građevnog kamena “Dolomit”

viKončar je danas hrvatski koncern (grupa) sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je osnovano 1921. pod nazivom Elektra d.d., potom je preimenovano u Hrvatski Siemens d.d., 1945–90. poslovalo je kao Rade Končar, a od 1. I. 1991. pod imenom Končar – Elektroindustrija d.d. Osnovni proizvodni program grupe Končar obuhvaća elektroopremu i postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije (motori, generatori i transformatori) te za transportne sustave i električnu vuču (pokretne stube i dizala, električni vlakovi i lokomotive, tramvaji), a proizvodi su tijekom godina izvezeni u više od 100 država svijeta. Grupa Končar u svom sastavu ima matično poduzeće Končar – Elektroindustrija d.d. i devetnaest ovisnih društava s ukupno oko 3500 zaposlenika. Izvor: Končar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32723

viiJugorapid je bila tvornica reznoga alata sa sjedištem u Zagrebu, nastala od obrtničke radionice za nazubljivanje, oštrenje i popravak turpija koju je 1855. utemeljio Antun Faber, turpijarski majstor podrijetlom iz Moravske. Od 1867. do 1925. radionica se nalazila na adresi Potok 56 (danas Tkalčićeva ulica 74) a onda je preseljena u novi pogon u Miramarskoj 23. Sredinom 1930-ih tvornica je postala vodeći industrijski pogon za proizvodnju i servis turpija u Kraljevini Jugoslaviji. Do II. svj. rata broj radnika kretao se između 40 (1935) i 65 (1941). Industrijski kompleks Tvornice turpija A. Faber i sin, oštećen u bombardiranju Zagreba 1945., obnovljen je i nacionaliziran početkom 1947. te je do 1953. poslovao kao državno privredno poduzeće Tvornica turpija Zagreb. Potkraj 1955. proizvodnja je preseljena u prilagođeni i dograđeni kompleks nekadašnje tvornice betonskih proizvoda u Jankomiru, a reorganizacija poslovanja i proširenje proizvodnoga programa uvjetovali su 1958. promjenu naziva poduzeća u Jugorapid tvornica reznog alata Zagreb. Uz proizvodnju turpija, tokarskih noževa od brzoreznoga čelika i noževa za industriju, pilnih glodala, listova za ručne i strojne pile te dijamantnih matrica, poslovanje tijekom 1970-ih i 1980-ih obilježili su konstruiranje i izradba složenijih reznih alata i strojeva u standardnoj izvedbi ili po narudžbi. Isticali su se specijalni alatni strojevi (za nasijecanje turpija i rašpi, za valjanje limova, brusilice za oštrenje glodala, pneumatske preše), alati za injekcijsko prešanje polimera, alati za tlačni lijev, alati za mehaničku obradbu lima, alati za kovanje iz tvrdih metala, te matrice, valjci i trnovi za izradbu cijevi. Specijalizacija proizvodnje i nabava suvremene opreme sredinom 1980-ih svrstale su Jugorapid u vrh industrije alata u SFRJ. Broj zaposlenika kretao se između 460 (1975) i 635 (1985). Potkraj 1980-ih problemi s uvozom sirovina otežavali su poslovanje, a smanjene tržišne potrebe te izostanak ulaganja u opremu i razvoj tehnoloških procesa stvorili su gubitke početkom 1990-ih. Jugorapid je 1991. preimenovan u Rapid poduzeće za proizvodnju alata i strojeva, a potkraj 1992. obavljena je pretvorba u dioničko društvo. Nad poduzećem je 1996. pokrenut stečajni postupak, nakon čega je broj radnika smanjen na 20 (1997). Do 2001. prodane su nekretnine (zemljište i objekti), prava na korištenje imena poduzeća i zaštitnoga znaka te ostala prava društva Rapid u stečaju. Izvor: Jugorapid. Portal hrvatske tehničke baštine Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. (G.Arčabić) – https://tehnika.lzmk.hr/jugorapid-zagreb/

viiiPočetkom 1930-ih, zagrebačka farmaceutsko-kemijska tvornica Kaštel (kasnije Pliva) osnovala je radionicu za proizvodnju higijenske gumene robe, koja je jedina u tadašnjoj državi proizvodila prezervative (pod nazivom Ris) te proizvode za medicinsku uporabu (cijevi za irigatore, sisaljke, kapaljke i sl.). Od 1934. radionica djeluje kao samostalna tvornica gumene robe Ris. Tijekom vremena, a posebice nakon II. svj. rata asortiman proizvoda tvornice širio se, te obuhvaćao i raznovrsnu drugu gumenu robu (rukavice, gumene pelene, maske za ronjenje i peraje, dječji i meteorološki baloni, brtvila za hladnjake i perilice, brtve i crijeva za automobile i dr.). Od 1975. u Risovim pogonima u Gradačcu (BIH) proizvodili su se gumeni čamci Maestral. U Risu je do početka 1990-tih radilo 2.500 radnika i radnica, u proizvodnom kompleksu od 38.000 m2 u Vrapču i u pogonu u Jankomiru. Slijedom niza preprodaja od 1993. prodano je vrijedno zemljište u Vrapču na kojem je podignut stambeno-poslovni kompleks. Program proizvodnje gumenih proizvoda nastavilo je 2005. poduzeće Monaris iz Gornje Stubice, koje danas proizvodi pretežno prešane gumene proizvode (za automobilsku industriju i za proizvođače bijele tehnike) i ekstrudirane gumene proizvode (brtve, profili, odbojnici, vrpce). Izvori: Guma. Portal hrvatske tehničke baštine Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. (M. Erceg) – https://tehnika.lzmk.hr/guma/ i portal Lupiga- https://lupiga.com/vijesti/a-nekad-smo-bili-ispred-japana-oni-dokazuju-da-nije-sve-moralo-propasti-i-da-se-ovdje-moze-proizvoditi-i-izvoziti?page=3

ixTvornica računskih strojeva Zagreb osnovana je 25. ožujka 1948. godine kao jedna od prvih tvrtki u hrvatskoj računalnoj industriji. Proizvodila je mjerne instrumente za medicinu, kalkulatore, računske strojeve, kao i mini i mikroračunala, pisače i terminale. S adresom u Hebrangovoj 21, tvornica je proizvela neke od najpoznatijih uređaja iz domaće povijesti računske tehnike, kao što je, primjerice, mehanički računski stroj Calcorex ili TRS mini računalo 701. TRS se tijekom 1980-ih reklamirao pod sloganom “Tako Reći Super”, a u tvornici je svojedobno djelovao i Davor Grünwald, prvi školovani industrijski dizajner u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tvornica danas više ne postoji, pretvorba društvenog poduzeća TRS izvedena je 1993. godine. Izvor: Facebook stranica Hrvatskog povijesnog muzeja – https://www.facebook.com/HISMUS.zagreb/posts/3903235293063550/ i https://mrezadizajna.com/katalog/elektronicki-kalkulator-trs-506

xEricsson Nikola Tesla d.d. je poduzeće za proizvodnju telekomunikacijske opreme, softverskih rješenja i usluga. Osnovano je 1948. kao Servisno poduzeće za montažu i održavanje telegrafskih i telefonskih uređaja spajanjem radionice Telefonservisa, nacionalizirane tvrtke za telefoniju Fuld i Odjela slabe struje poduzeća »Rade Končar«. U Tvornicu telefonskih uređaja »Nikola Tesla« preimenovano je 1949. godine, a do osamostaljenja 1952. poslovalo je u okviru Generalne direkcije pošta FNRJ. Godine 1953. Tesla je sklopio ugovor o licencnoj proizvodnji automatskih telefonskih centrala sa švedskom tvrtkom Ericsson. Nakon uvođenja digitalne tehnologije, u Zagrebu je 1981. instalirao prvu elektroničku telefonsku centralu u Hrvatskoj, a 1988. započeo izgradnju mreže mobilne telefonije. Od 1995. posluje pod sadašnjim imenom kao dio međunarodnoga koncerna Ericsson preko kojega se odvija oko 40% svjetskoga mobilnog prometa. U 2019. s približno 3200 zaposlenih ostvario je 1,8 milijarda kuna prihoda. Izvor: Ericsson Nikola Tesla d.d.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43811

xiOmladinske radne akcije bile su raširena praksa angažiranja mladih na javnim radovima u bivšoj Jugoslaviji, kao oblik njihove integracije u onovremeno društvo. Povijest omladinskih radnih akcija obično se dijeli u 6 faza: radne akcije za trajanja Drugog svjetskog rata, velike poslijeratne radne akcije: 1946 – 1951., lokalne radne akcije: 1952 – 1957., velike radne akcije: 1958 – 1964., lokalne radne akcije: 1965 – 1967. do vremena reafirmacija dobrovoljnog omladinskog rada, i od 1968. do kraja njihovog trajanja. U Zagrebu je Gradski komitet Narodne omladine Hrvatske 1960. g. organizirao akcije na izgradnji savskog nasipa i prilaznih putova sljemenskoj žičari, a 1961. godine mladi iz Splita, Rijeke, Beograda i Zagreba gradili su Jakuševački nasip na desnoj obali Save. Na Savskom nasipu radilo se sve do 1969. godine (poznata ORA Sava), naročito nakon velike poplave u listopadu 1964. Na odušnom kanalu Odra brigadiri su sudjelovali u završnim radovima na Mostu mladosti, Zagrebačkom velesajmu, Autocesti Zagreb – Karlovac i Sportsko-rekreacijskom centru Jarun. Uz to, radili su na uređenju današnje Avenije Dubrovnik i Ulice grada Vukovara, Aleje Bologne, Branimirove ulice, Sljemenske ceste, parka Maksimira, čistili su i uređivali zagrebačke potoke-kanale Črnomerec, Bliznec, Kustošak, Trnava, Kunišćak, Kraljevec i Vrapčak…Dobrovoljni rad mladih se 1980-tih našao na tržištu radne snage u konkurenciji s ponudom građevinskih tvrtki: proračunsko financiranje zamijenilo se samofinanciranjem akcija. Dok je u razdoblju obnove i izgradnje, između 1945. i 1947. godine, na omladinskim radnim akcijama sudjelovalo oko 80% ukupnog broja mladih u Jugoslaviji, sredinom 1980-ih bilo ih je mnogo manje, tek 1% . Na radnim akcijama nakon 1968. godine većinom se radilo na pošumljavanju, uređenju riječnih nasipa i kopanju kanala. Organizirale su se samo u ljetnim mjesecima, a ne, kao prije, od ranog proljeća do kasne jeseni. Mladi su obavljali poslove koji se nisu mogli obaviti strojevima, ali i one koji jesu. Izvor: Reana Senjković, uvodni tekst u katalogu izložbe Omladinske radne akcije – dizajn ideologije, izd. Kultura umjetnosti, Zagreb, 2017. http://www.transwork.eu/aktivnosti-i-rezultati/senjkovic-reana-2017-uvod-u-omladinske-radne-akcije-dizajn-ideologije-katalog-izlozbe-bachrach-kristofic-sanja-i-kristofic-mario-(ur)-zagreb-umjetnicka-organizacija-kultura-umjetnosti-str-5-14/

Josip Križanić (r. 1947.) živi u Novoselovoj ulici u Gornjem Stenjevcu. Uz njegovu kuću je manja kuća njegovih roditelja, i još manja, drvena kućica njegovih djeda i bake – stoje jedna uz drugu poput kakvog vremeplova u prostoru. Jedno vruće ljetno prijepodne razgovarali smo pred kućom u kojoj danas živi s obitelji, o životu u Gornjem Stenjevcu u njegovo vrijeme ali i u vrijeme njegovih roditelja, između dva svjetska rata i kasnije. Iako su to priče iz druge ruke, kako ih je Josip čuo od starijih članova obitelji, ponajviše roditelja i strica, potvrdu za mnoge od njih našla sam u drugim izvorima i historiografskim tekstovima, na koje upućujem u bilješkama na kraju priloga. S nama je bila Josipova supruga Ana (r. 1949.), rodom iz općine Zagorska Sela.

O kućama

Ovu kuća pored nas je od mog starog, dobil je 1946. ili tako negdje od mjesnog odbora dozvolu da si tu može napraviti kuću. Tu sam se ja rodil 1947. godine. U drvenoj kućici u dvorištu su živjeli deda i baka – tu se moj stari rodil 1911. Bila je još jedna komoricaⁱ do nje, prema sjeveru. U sredini si ušel u uski hodnik – na jednu stranu je bila ta komorica a na drugu veća prostorija di su spavali i peć. Nije to niti visoko, recimo stric je bil visok i on se je moral saginjati. Peći su onda bile zidane, visoke i široke metar i pol, tako otprilike – unutra si pekel kruh i sve, a po zimi su deca gore na toplome spavali. Njih je bilo sedam, redom rođenja: teta Bara (rođ.1906.), stric Mijo (rođ. 1907.), teta Jana (rođ. 1909.), moj tata Josip (rođ. 1911.), pa teta Kata (rođ. 1912.), pa stric Stjepan (rođ. 1913.). Taj je išel sa župnikom Biračem u školu i jako je lijepo pisal. I onda je bil još zadnji stric Tomo, koji se rodil 1916. Prije njih je baka rodila još dvoje djece, ali oni su umrli do svoje druge godine.

Kuća u kojoj su živjeli djed i baka Josipa Križanića, i u kojoj je 1911. rođen njegov otac. Iznutra je snimljena glavna prostorija u kojoj je obitelj boravila i spavala, roditelji i sedmero djece. Danas je taj prostor ispražnjen, no fotografija nudi predodžbu o njegovoj veličini (i visini).

Žena i ja smo 1972., kad smo se oženili, prvo iznajmili sobu i kuhinju dole u Stenjevcu, kod igrališta Ponikve – to je u stvari bila garaža koju su vlasnici uredili u prostor za stanovanje. Tu smo se namjestili u proljeće, a ovdje u Gornjem Stenjevcu bili su tata i starija sestra. 1973. smo ovdje počeli graditi kuću u kojoj danas živimo – otac mi je dal za cement, jedan stric mi je posudil novce za kuhinju i tako.

Supruga Ana: I ja sam kredite uzimala, ja sam u NAMI na Kvaternikovom trgu radila.

Zanimanja u obitelji

Deda Josip Križanić (1879 – 1917.) je bil tkalac, on je tu doma tkal. I moj stari, isto Josip Križanić (1911 – 2006.), je delal kao tkalac cijeli život, u Tvorpamuⁱⁱ, poslije Tekstilnom kombinatu, od 1931. do penzije, 1966. godine. Onda se išlo u penziju sa 55 godina. Prvo je bil tkalac, pa kontrolor a onda verovatno, kak je išel stariji, dobil je podmazivanje strojeva i tako. To su bile industrijske mašine koje su radile bez prestanka, tak da je moj stari čitav život delal tri smene. Ja sam alatničar, metalac po zanimanju, cijeli sam život delal kod privatnika.

Obitelj između dva svjetska rata

Deda je bil mobiliziran u Autro-Ugarsku vojsku u I. svjetskom ratu i tamo je 1917. poginul, na ratištu u Rumunjskoj – imal je 38 godina. Tako je moja baka Bara (1880. – 1970.), ostala sama sa sedmero djece. Dobivala je nekakvu simboličnu novčanu pomoć zbog dede a to malo zemlje kaj su imali, sijali su kuruze. Djeca su svi manje više hodali kod jačeg nekog delat, ko nadničari. Moj stari se trebal izučit za šoštara (postolara), nekam su ga dali kod nekoga ali onda je pobegel, to nije htel. Stric Tomo, najmlađi, on se za tišljara (stolara) izučil kod nekog Cvelbera, tak su ga zvali, bil je negdje između Sertića i Vrapča.

Mama Agata

Mama Agata (Jaga) je iz Gornjeg Vrapča rodom, ona je delala još ko curica, ko dijete od 12 godina – 1924. godine je počela raditi u Unionuⁱⁱⁱ, to je današnji Kraš, u Savskoj. Lešnjake su čistili, orahe… Tamo je bilo još djece, to je onda bila normalna stvar, kao sad po Afriki ili drugdje, deca od 6-12 godina u Afganistanu u rudnicima delaju… Union je bil na dva mjesta, u Savskoj i dole u Branimirovoj, iza kolodvora, između Šubićeve, u tom jednom dijelu. Nikad ne bum zaboravil, imal sam 15 let kad sam mami donesel Bajaderu i rekel „Mama gle kaj Kraš dela”. Kad sam ja to njoj pokazal, ona je rekla „Pa to ti je bajadera.” To je bila, jedina iz ondašnje Juge, u svijetu poznata tvornica s keksima. Kad sam 1967. bil u Grazu na jednom sajmu, iz ondašnje cele države jedino su Griotti i Bajadera iz Kraša na sajmu bili izloženi. A to su sve stari recepti, još iz vremena moje mame i prije ^iv – tada se sve to delalo ručno. Mama je početkom 1930-tih, kad se upoznala sa starim koji je delal u Tvorpamu, odlučila preći u Tvorpam– pričala mi je kako su ona i njena kolegica iz Gornjeg Vrapča razmišljale: Bez bombona se može – odjeća je važna, bomboni nisu važni. To je bilo vrijeme velikog siromaštva^v. Curice su hodale u Zagreb delat, sva ta dječurlija je išla trbuhom za kruhom. Poslije je mami bilo žao da je otišla iz Uniona, jer u Tvorpamu su mlatile te mašine, bila je strašna buka, a u Unionu je bilo sve gospodski. Radilo se na velikim stolovima di se sve te čokolade, sve to delalo, miješalo, ručno, mogli su jesti čokolade i kekse, ono kaj se proizvodilo. Mama je radila dok nije rodila prvo dijete, moju sestru, 1942. Poslije su joj priznali 15 godina radnog staža, ali pravo na penziju mogla je steći samo ako odradi bar 6 mjeseci u novoj državi. Pa su je susjedi prijavili kao kućnu pomoćnicu na pola godine. I kad je na zadnjem, u 60-toj dobila penziju, umrla je. To je bilo 1972. godine.

Susjedi Novoseli

Ovaj prostor iza nas bil je isto od familije Križanić, ne znam od kog točno. Oni su to izgubili ovrhom, zbog nekakvog duga. To je kupil advokat Novosel, Dragan se zval. Žena mu je bila Vanda^vi. Oni su bili dobrostojeći – živjeli su u gradu a ovdje su dolazili kao na ladanje, kak ljudi sad idu u vikendice. Jedna štalica je bila, dvije seljačke kuće (jedna, ovdje iza mene, još uvijek stoji), stajica mala i dosta zemlje. Ti Novoseli su imali dvije kćeri i sina, moj tata se kao dijete s njima igrao, a još više njegov brat Tomo, najmlađi. Uvijek su o njima lijepo pričali. Imali su neku Ruskinju za dadilju, ona ih je odgajala, učila svemu, podučavala, kak je bilo u ono vreme. Advokat je poginul na konju 1920. – on je volil konje jahat, i jedan ga je zbacio, poginul je na mjestu. Kasnije se, 1927., razboljela njegova žena. Sin Ozren je poslije završil studij medicine i 1938. postal doktor – bolnica Merkur je poslije rata po njemu dobila ime^vii. On i njegova mlađa sestra Vanda bili su već kao jako mladi, od sredine 1930-tih, aktivni u SKOJ-u. Oni su se bili prislonili uz te neke socijalne ideje, mada im po staležu nisu pripadali, kaj ne vredi za sve. Slušal sam jedan intervju koji je Vanda dala na radiju^viii – ona je pričala o svojem životu, i kako je 1937. njihovu kućicu u Gornjem Stenjevcu dala na korištenje Titu. To je bilo prije nego kaj je prešal s Hertom u Stenjevec. Ovo je bilo sigurno mjesto, na rubu naselja, uz šumu. Ozren je uhapšen krajem 1941. i 1942. je nastradal u Jasenovcu, mogel je imati 30-tak godina. Moj pokojni stric Tomo, najmlađi od tatine braće, je rekel da ga je vidil ujutro na Glavnom kolodvoru, tog dana kad su ga uhapsili. Jedno se vrijeme razmišljalo da se ovdje uredi memorijalni muzej al nije bilo ništ od toga, a i vlasnici su se promijenili. Kasnije, kad sam jednom prilikom bil kod bolnice u Zajčevoj i vidil da se zove “Dr. Ozren Novosel”, pomislil sam, Gle, pa to mi je sused nekad, mada ga ja ne poznam. Po njemu se i ova ulica zove Novoselova, mislim od 1978. Do tada se ulica zvala Borčec.

Stric Tomo u vihoru rata

Stric Tomo je 1941. bil mobiliziran, Pavelić ga je mobiliziral u njegovu vojsku – u Podsusedu je bila Pavelićeva kuća^ix, tam ju je stric čuval s dečkima iz Brdovca. On je onda imal 25 godina, završil je već vojsku (2 i pol godine), Kralja Petra čuval u Beogradu – bil je praktički gotovi vojnik. Stric je pripovedal da je u jednom trenutku napustil stražu i otišel s nekakvim dečkom iz Brdovca u lokalnu birtiju – tu si je malo popil i u tom stanju izjavil da bu ubil nekog komandira. Neko ga je otcinkal, rekel da se je grozil nekome, pa su ga Pavelićevi ljudi odmah uhapsili i otpeljali u Đorđićevu i na Prijeki sud. U to, ratno vrijeme, to je značilo smrt streljanjem. I da ga ne potepeju, ovak samo streljaju, oni su takve kao moj stric i partijaše koje su lovili, dali Nijemcima u njihovu legiju stranaca^x – evo vam ih, delajte s njima kaj hoćete. Ak pogine, nema veze… I tako je stric išel u transport od petsto Hrvata iz Zagreba na Krim^xi, i gore je bil kao njemački legionar, godinu dana. Čak je jedan ruski avion zrušil i za nagradu dobil jabuke. Oni su bili sirotinja. Ovi su ti dali oružje i oblekli te, i u onu zimu odveli, di su oni po ruskim selima prosili jesti..ono kak vojska živi, to nit je uzorno nit je bilo kaj. Rat je. I onda je jedan dečko među njima, jel je bil zapovjednik, ne znam, on ih je sve pokrenul. Dečki, mi više ove ne slušamo, mi bežimo odovuda proć, to nije naš rat. I njih petsto okrenulo se za natrag, pustilo položaje. Trebalo je preći veliki dio ravnice, i tu su ih ovi mitraljirali iz aviona, i Nijemci i Rusi.. tu ih je poginulo. Ono kaj je uspjelo doći, uhvatili su zadnji vlak. Ja sam to gledal na karti, postoji jedna uvala, i tu je bil most, o tom je čak film^xii snimljen, di zadnji vlak prolazi, a most iza njih se ruši. Stric je bil u tom vlaku, pričal je da je na štengi visel čitavu noć, ruka mu se ukočila. Vozili su se kroz Palestinu, bili u El Shattu^xiii. Odozdola su ih prebacili avionima u Beč, pa iz Beča natrag vratili u Zemun. Ja ne znam ko je to bil, oni su bili neregistrirana vojska, praktički dezerteri. U Zemunu su čekali, to je kaos bil, i onda su otišli u Frušku Goru di su bili partizani. To je bila 1944. jel je stric bil još godinu dana u partizanima. Znači, bil je u pet godina vojnik za Kralja Petra (tam je postal vojnik), pa Pavelićev vojnik, pa njemački legionar, onda partizan, i onda, on je htel otići odmah ’45. kad je bil kraj, pa ga nisu pustili nego su mu dali da bude pratioc vlakova sa žitom koje se vozilo iz Vojvodine za Rijeku – cela kompozicija je išla i on je bil odostrag. I jednom, tu u Zagrebu je kompozicija stala, i on je skočil doma se javit, i nakon ne znam koliko godina su ga vidli da je živ. Nit su znali di je, nit je on znal za njih. Kad mi je Tomo pripovedal o Rusiji, a to je bilo jako rijetko, znal se rasplakati. Jer je mislil da se nikad više ne bu vratil. Al evo, sudbina se poigra tak sa tobom da čovek sve to preživi, prejde…Kad je izašel iz partizana, ovi su mu davali direktorsko mjesto nekakve stolarije u Zagrebu, pa je on rekel da je on običan šegrt. Onda se zaposlil u trgovačkom poduzeću Grič ispod Katedrale, oni su imali sve stvari za hotele, bili su veletrgovina, nabavljali.. tam je radil do penzije. Bil je s mojom tetom, njegovom sestrom, u ovoj staroj drvenoj kućici u kojoj su odrasli, sve do pred kraj, nije se dal u ovu novu koju si je sam napravil i koja i danas evo, stoji.

1950-te i 1960-te, svakodnevica i neke točke u prostoru

Zdenci

Ovaj zdenac kod nas na križanju je iskopan oko 1956-7. Bilo je teško pumpat vodu iz njega, ja sam moral celi se ko klinac skočiti, pa sam jednom i s glavom bubnul, rasekel sam si čelo. Tu su svi uzimali vodu za blago, za kuću. Krava mora popit barem 15 litri ujutro i isto toliko navečer. U blizini je nekoliko familija imalo svoje zdence u dvorištu, a ovaj je bil zajednički. Sebi sam dal zdenac iskopat oko 1980. Vodovod je mislim došel 1980-tih, kao i kanalizacija, do tad smo imali septičke jame.

Sredstva za čišćenje i pranje

Supruga Ana: Ja sam, kad smo došli ovdje 1974-5, prala veš dole na potoku. Prvo se kuhao u loncu, koji je morao biti samo za veš. To se uzme pepeo od čistog drva, kaj si na šporetu kurite, denete ga na veš, polijete ga z vodom i ostavite da stoji. U Zagorju kod mene smo spremali lužinu i s njom prali pod ili šareni veš koji smo onda splahnjivali u potoku.

Josip: Pojedete ti ruke ta lužina. Al dobro opere. Sapun se delao od kosti od pajceka, od kolinja – hitile su se one debele kosti sa lagvuštanjom, to je isto lužina koja se kupi u trgovini, i onda su se kuhale dok se ne pretvore u kašu. To se izlijalo u neku posudu i izrezalo u kocke, i to je bil sapun. On nije imal mirisa, ali bil je ok za veš prati, za ruke, za sve… Ostalo mi je par puta u životu da je mama kuhala taj sapun, jer pamtim da je uvek već u trgovinama, tih 1950-tih, bil nekakav sapun Jelen i prašak Plavi Radion^xiv.

Topličina

U Topličini smo se igrali od malih nogu. Mi smo se svi gore, moja generacija, navčili plivati, jedan drugog. Kad sam bil klinac od 12-tak godina, voda mi je bila do brade. 1966., kad sam išal u vojsku, još se ta generacija dece kupala. Topličina je izgledala slično kao i danas, mada ne tako uređeno – bilo je nekakvo grmlje okolo, unutra mulja i raslinja, drača od kojeg sam uvek bežal. Drugima je to bilo zabavno, proći kroz drač pa pune kose toga isplivati van. Ja sam se bojal toga, jer po takvim mlakama bjelouške hoćeju ići.. Neki su unutra znali biti uru ili koliko, dok ne poplave, ja ne – ja sam s jedne na drugu stranu preplival i natrag, i beži van, meni je bilo zima.

Kamenolom

Današnjeg okretišta autobusa na Gornjem Stenjevcu nije bilo, put (Dubravica) je išel odmah uz Trotićev mlin gore, preko današnjeg igrališta ravno do kamenoloma, i dalje do planinarskog doma. Kamenolom je bil lijevo od špilje (Veternice). Žičara u dva traka je išla od kamenoloma dolje, do današnje čistine s lijeve strane staze prema Veternici. Jedan vagončić je išel dole a po drugoj strani prazni je išel gore. Dole, di je bila rampa, se kamen spuštal i odvozil dalje, prvo s kolima i konjima kasnije s kamionima. Bila su dvojica, jedan iz Borčeca i jedan prema Podsusedu, koji su kamion imali među prvima, oko 1957. Onda se taj kamen, „ciklon kamen” su ga zvali, uz Savu metal, ovo kaj je Sava popločana, to je od tog kamena.

BILJEŠKE UZ TEKST (priredila Maša Štrbac):

iKomorica je manji drveni objekt, u većini slučajeva samo s jednom prostorijom, a služila je zadružnoj obitelji kao prostorija gdje su pojedini članovi jedne manje, uže obitelji prenoćili. U njoj se također čuvala imovina, uglavnom škrinje s robom koju je žena prilikom udaje donosila u novi dom. Neke od komorica su kasnije znale poslužiti za stalno stanovanje. Redovito su građene od drvne građe. Izvor: Nada Gjetvaj, Naselja i narodno graditeljstvo u okolici Zagreba, objavljeno u knjizi: Etnografska baština okolice Zagreba, izd. Zadružna štampa Zagreb, 1988. (str 41).

iiTvornicu za pamučnu industriju d. d.(Tvorpam) je 1924. u Zagrebu osnovao austrijski poduzetnik Felix Pollack iz Beča, u čijem je vlasništvu bilo i više sestrinskih poduzeća u Austriji i Čehoslovačkoj. Odande je dopremljena većina rabljene opreme i strojeva za proizvodnju. Pogoni su bili smješteni u Gradišćanskoj ulici na Črnomercu, a proizvodnja je obuhvaćala izradbu posteljnoga platna, damasta, finih tkanina za rublje i odjeću, flanela i knjigoveškoga platna. Godine 1929. poduzeće je zapošljavalo više od 600 radnika, a proizvodilo je oko 15 000 metara tkanina na dan. Nakon krize tekstilne industrije tijekom 1930-ih novim vlasnikom tvornice postala je 1940. Švicarska banka, koja je zadržala isti proizvodni program. Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, te je pod starim nazivom i akronimom Tvorpam započelo obnovu proizvodnje, koja je za rata bila otežana zbog nedostatka sirovina i oštećenih proizvodnih pogona. U tvornici je instalirano 614 mehaničkih tkalačkih stanova, što je uz 723 zaposlena radnika omogućilo proizvodnju od približno 6,9 milijuna metara tkanina na godinu. Sljedeća faza obnove i modernizacije tvornice slijedila je 1958–59., kada je u pogone instalirano 98 automatskih tkalačkih strojeva te nekoliko strojeva za bojenje tekstila. Proizvodnja je tada povećana na 10,9 milijuna metara tkanina na godinu, a poduzeće je zapošljavalo gotovo 2000 radnika. U razdoblju 1960–64. otkupilo je objekte i zemljište Vojne pošte, čime se tvornički prostor gotovo udvostručio.U jeku okrupnjavanja poduzeće se 1964. spojilo s Predionom Zagreb i Predionom Klanjec u novoosnovani Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ). Na taj način stvorena je tehnološko-proizvodna cjelina, koja je uključivala proizvodnju od vlakana do gotovih tkanina i konfekcioniranih proizvoda. Sljednik te tvornice je Tvornica tekstila Trgovišće d. o. o. u Velikom Trgovišću, danas najveći proizvođač damastnih tkanina u Hrvatskoj, Izvor: https://tehnika.lzmk.hr/tvornica-tekstila-trgovisce-d-o-o/ (pristupljeno 20.6.2021.)

iiiProizvodnja konditorskih proizvoda u Hrvatskoj počela se ubrzano razvijati početkom 20.st. Zagrebački trgovci Slavko Deutsch i Julije König su 1902. osnovali Union, zanatsku radionicu za proizvodnju slatkiša i deserta od čokolade. Godine 1911. podigli su novu zgradu u današnjoj Branimirovoj 21 sa suvremeno opremljenim proizvodnim pogonom koji je godišnje proizvodio 1300–1500 t robe, a zapošljavao 250 radnika. U to su vrijeme bili prvi industrijski proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi (izvor: (izvor: https://tehnika.lzmk.hr/konditorski-proizvodi/ ). Vilim Bizjak je 1923. osnovao tvornicu keksa Kr. Dvorski dobavljači V. Bizjak i drug u Rogaškoj Slatini, koju je 1928. preselio u Zagreb u Savsku cestu 32. Tvrtka je zapošljavala 140 do 230 radnika. Te dvije tvornice te Grič, tvornica čokolade, bombona, marmelade i jestivih ulja, Ivan Kohek i drug objedinjene su 1950. kada postaju Kraš, koji danas s ponosom ističe 1911. kao godinu osnutka. Godine 1938. u Unionu je radilo 330 do 390 radnika. Ne znam jesu li u to ubrojana djeca koja su, poput Josipove mame, radila u tvornici, iako je dječji rad Zakonom o zaštiti radnika iz 1922. bio zabranjen. Propisi se nisu poštivali, o čemu piše i Mira Kolar-Dimitrijević u tekstu „O socijalnoj strukturi radništva Hrvatske u razdoblju između dva rata”. U to je vrijeme povećan udio žena kao jeftinije radne snage te se njihovo zapošljavanje, kao i zapošljavanje djece, preferiralo tamo gdje je to priroda posla dozvoljavala. U Zagrebu su 1934. žene činile 39,42% radne snage, a njihova je nadnica 1938. godine iznosila 64% nadnice muškog radnika. Događalo se da muški član obitelji ne može naći posao i da obitelj uzdržavaju žena i djeca. Izvor: M. Kolar-Dimitrijević, “O socijalnoj strukturi radništva Hrvatske u razdoblju između dva rata”, Časopis za suvremenu povijest, vol.2, br. 1, str. 77-102, 1970. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/165364 Pristupljeno 21.6.2021.

ivPakiranje bajadere iz 1910 – https://antimuzejportal.wordpress.com/2021/03/06/dizajn-kutija-union-bonbona-iz-1910-godin (pristupljeno 20.6.2021.)

vU međuratnom razdoblju industrija u Zagrebu bila je u porastu ali baza tih poduzeća postojala je prije 1918. godine. Ulaganja su bila uglavnom usmjeravana u one industrijske grane koje su zahtijevale manje kapitala a omogućavale su najlakši i najbrži put do profita. Najbrži je napredak ostvaren do svjetske ekonomske krize 1929., potom je nastupilo razdoblje snažne recesije, a znakovi oporavka i povratak na stanje prije krize počeli su tek u zadnjim godinama pred Drugi svjetski rat. Naročito se razvila tekstilna industrija, zatim kožna, kemijska i metalna industrija. Razvoju industrijskog gospodarstva u gradu pogodovala je agrarna prenapučenost i velik broj nezaposlenih u okolici, poglavito Hrvatskom Zagorju koje će postati najjači rezervat industrijske radne snage i čije se stanovništvo u njega masovno doseljava. U razdoblju od 1910. do1948. godine stanovništvo Zagreba se više nego utrostručilo, s najvećim udjelom zaposlenih u industriji i obrtu. Broj industrijskih radnika u gradu povećan je s otprilike 8.000 u 1919. na otprilike 20.000 u 1940. (izvor: Ivana Žebec Šilj: Industrija u Zagrebu od 1935. do 1939. godine, doktorski rad, Mentor: Dr. sc. Suzana Leček, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, 2011., dostupno na https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:111:418961, pristupljeno 20.6.2021.). Bosiljka Janjatović je mijene u položaju radnika podijelila u tri faze – od 1918-1929, do početka velike ekonomske krize, uslijed velikog broja nezaposlenih i inflacije, nadnice padaju u odnosu na 1914. godinu do 50%. U vrijeme kad su ekonomska kriza i nezaposlenost na vrhuncu, od 1930-1934., nadnice se dalje smanjuju, otpuštaju se kvalificirani radnici i umjesto njih upošljava se nekvalificirana radna snaga, po mogućnosti ženska i dječja, kao jeftinija. U trećoj fazi, od 1935 – 1941., nadnice su i dalje ispod egzistencijalnog minimuma, a pritisak na radno tržište nezaposlenih radnika i onih koji su to postali zbog proletarizacije sela ne prestaje. Nizak standard radnika ne ogleda se samo u niskom standardu radnih uvjeta nego i u niskom standardu stanovanja. Radi se uglavnom na strojevima koji su uvezeni u zemlju i tehnološki zastarjeli, bez sredstava zaštite na radu. (Izvor: Bosiljka Janjatović: Sindikalni pokret u Jugoslaviji do 1941. godine, izd. Sindikalna škola Hrvatske i NIU Radničke novine, 1981., dostupno na poveznici OVDJE ). Ne čudi stoga da su razdoblje nakon gospodarske krize karakterizirali valovi štrajkova. „Na području Savske banovine tijekom 1936. štrajkalo je 23648 radnika i namještenika. Od ukupno 186 štrajkova bilo je 156 pokreta u industrijskim poduzećima, a 30 pokreta u zanatskim poduzećima. Prema izvještaju predsjednika Trgovačko-industrijske komore u Zagrebu razloge za ove radničke pokrete treba tražiti u agitaciji izvjesnih radničkih organizacija kako bi se stvorila što povoljnija osnovica kod provedbe propisa o minimalnim radničkim nadnicama.” (Ivana Žebec Šilj, 2011., vidi iznad u istoj natuknici)

viVanda Ibler, udana Novosel (Zagreb, 26. II. 1887 — Zagreb, 22. I. 1945) dolazi iz ugledne obitelji Ibler, čiji su članovi bili istaknuti pojedinci: kći je Janka Iblera, književnoga kritičara i publicista i sestra Drage Iblera, arhitekta. Do 1908. objavljivala je kazališne kritike i osvrte iz kulture i književnosti. Povremeno je prevodila s engleskog. U 1920-ima je s Berislavom Borčićem i Andrijom Štamparom promicala zdravstvenu kulturu i higijenu. God. 1921. vodila je Sekciju za zdravstveno prosvjećivanje u Zdravstvenom odsjeku za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje, a 1924. bila predstojnicom Službe za zdravstvenu propagandu u Institutu za socijalnu medicinu Ministarstva narodnoga zdravlja, koji 1926. postaje dijelom novoosnovanoga Higijenskoga zavoda sa Školom narodnoga zdravlja. Organizirala je higijensko-domaćinske tečajeve na terenu i projekcije zdravstveno-poučnih filmova, za izradbu kojih je prikupljala opremu i građu sudjelujući u stvaranju filmskoga fonda Škole narodnoga zdravlja. Izvor: Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8302 (pristupljeno 20.6.2021.)

vii“Merkurov sanatorij”, prethodnik današnje Kliničke bolnice Merkur, osnovan je 1930. i do 1945. je bio elitna bolnica po svojim smještajnim kapacitetima i eminentnim liječnicima koji su u njemu radili. Godine 1939. sanatorij je proširen te je imao ukupno 203 kreveta u odjelima: Interni odjel, Kirurgija, Ginekološko – porođajni odjel i ORL. Sanatorij je bio najsuvremenije opremljen, u njemu je bilo zaposleno 116 radnika, od kojih je 17 liječnika, 1 biokemičar i 20 sestara – bolničarki. Na Internom odjelu otvorena je srčana stanica, koja je raspolagala najmodernijim /u to doba/ elektrokardiografom. U Ginekološko – porođajnom odjelu su bile dvije rađaonice, posebna soba za novorođenčad sa sistemom staklenih boksova i poliklinički dio. U Kirurškoj djelatnosti su bile dvije dvorane za operaciju, s novom sterilizacijom, posebnom prostorijom s endoskopijom i posebnom ambulantom za rad specijalističkih službi kirurga. U rendgenološkom odjelu proširen je prostor i nabavljen treći RTG aparat, za ono vrijeme najsuvremeniji, šestventilni “Siemensov” aparat. Izvor: Mrežne stranice Kliničke bolnice Merkur https://www.kb-merkur.hr/merkur-informacije/povijest-bolnice (pristupljeno 20.6.2021.)

viiiRiječ je o emisiji na Hrvatskom radiju, „Ljudi 20. stoljeća” urednika i voditelja Arisa Angelisa – Vanda Novosel dala je u okviru te emisije intervju u tri nastavka od po sat vremena, koji su emitirani u siječnju i veljači 2008. godine. U njemu govori o svom dugom životnom putu i o svojoj obitelji, između ostalog o ocu Draganu kao prvom intelektualcu u skromnoj obitelji iz Markuševca, školovanom pravniku koji je prvi posao dobio u Slunju; o mami Vandi i sloganu iz edukativnih filmova o zdravlju koje je prikazivala: „Peri ruke prije jela poslije ispražnjenja tijela” koji je njima kao djeci bio smiješan; o tome kako je mama početkom 1920-tih udomila izbjeglicu iz Rusije, ženu kojoj su pogubili muža i dijete, koja je njenoj djeci davala poduke; o svom ranom opredjeljenju za ravnopravnost žena, o zgranutosti nad siromaštvom u kojem su mnogi živjeli i kako je to oblikovalo njen lijevi svjetonazor; o bratu Ozrenu koji je specijalizirao plućne bolesti i postao doktor 1938., a uhapšen je 20.11.1941., o tome kako je bio cijenjen među svima koji su ga poznavali, kako je brzo i točno ocjenjivao ljude. O tome kako je, upravo na prijedlog osoblja bolnice, Merkurov sanatorij 1959. preimenovan u bolnicu Dr. Ozren Novosel, ime koje je bolnica nosila do 1992. kad joj je vraćeno ime Merkur. Na nekoliko mjesta spominje i Gornji Stenjevec, u kojem je otac na majčin poticaj kupio imanje, koje će djeca kasnije prodati i do kojeg se moglo doći „kroz vrtove i voćnjake”, a da te nitko u selu ne vidi, što je u vrijeme rada u ilegali bila velika prednost…. Zapisi se čuvaju u Arhivu Hrvatske radiotelevizije, Odjelu Fono gradiva, Odsjeku Audio dokumentacije.

ixNisam uspjela utvrditi o kojoj je kući riječ jer se uz Pavelića veže nekoliko adresa u Podsusedu – u ulici Blanje su otprije živjeli Pavelićevi roditelji a on je u neposrednoj blizini sebi podigao kuću (Izvor: monografija„Podsused – vjerski život i tradicija/kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština”, grupa autora, izd. Župa sv. Ivana Bosca, Podsused, 2009.)

xRiječ je o tzv. Hrvatskoj legiji, postrojbama kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva koje su činili Hrvati i koje su se u sastavu njemačke i talijanske vojske borile na Istočnom bojištu. U sastavu njemačke vojske to je bila 369. ojačana hrvatska pješačka pukovnija (Verstärktes Kroatisches Infanterie Regiment 369.) kroz koju je prošlo 6300 domobrana, dok je u Zrakoplovnoj legiji bilo 360 zrakoplovaca. Zapovjedni jezik bio je njemački, a odore njemačke s hrvatskim grbom, jer saveznici nisu priznavali NDH kao ratujuću stranu. Dana 29. rujna 1942. godine 369. pukovnija je ušla u Staljingrad, u okviru poznate Staljingradske bitke, a oni koji su preživjeli, po njenom završetku, 2. veljače 1943. predali su se Sovjetima (Izvor: Alan Labus. (2010). ‘Bitka za Staljingrad i promidžba NDH: Kako je po odluci vodstva NDH poraz Osovine u tisku NDH pretvoren u pobjedu’, Časopis za suvremenu povijest, 42(1), str. 73-90. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/60120 (Datum pristupa: 21.06.2021.) Josipu Križaniću nije poznato u kojoj je postrojbi bio njegov stric Tomo, no njegov je ratni put, a možda i ratni putevi brojnih drugih, neimenovanih vojnika onoga vremena, u dijelu sličan onome Marka Mesića, zapovjednika 369. pukovnije – kratki prikaz dao je Davor Krile u Slobodnoj Dalmaciji od 11.3.2018. godine: https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/mesic-je-napad-na-jugoslaviju-docekao-kao-casnik-kraljevine-zatim-je-nosio-odore-paveliceve-i-hitlerove-vojske-zivog-su-ga-pokopali-a-nakon-toga-sluzio-je-staljinu-i-titu-535467 (pristupljeno 21.6.2021.)

xi1942. Krim se našao pod Njemačkom, koja ga je podredila rajhkomesarijatu Ukrajina, zatim stvorila poseban okrug Krim. Rukovodeći se uvjerenjima o povijesnoj nazočnosti Gota na Krimu, nacisti su proglasili poluotok iskonski njemačkim područjem, planirali su totalno iseljavanje stanovništva doseljavanjem Njemaca. Izvor: Krim kroz povijest, izd. Katedra za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Udruga „Hrvatsko-ukrajinska suradnja“ https://croatia.mfa.gov.ua/storage/app/sites/21/Documents/1krim-pdf-pt-09-09-2020.pdf

xiiNisam uspjela utvrditi na koji film Josip Križanić misli, a on mu se ne sjeća naslova

xiiiEl Shatt [elša’t] je predjel u Sinajskoj pustinji nedaleko od Sueskoga kanala u Egiptu. Za II. svjetskog rata saveznici su podignuli logor za izbjeglice s područja bivše Kraljevine Jugoslavije. Većina je dopremljena potkraj 1943. i u prvoj polovici 1944. U logoru su izbjeglice, ukupno oko 20 000, organizirali svoju upravu i razvili kulturno-prosvjetni život. U travnju 1945. počeli su se vraćati. Izvor: El Shatt. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17771 Pristupljeno 20. 6. 2021.

xivSapun Jelen i prašak Radion dio su povijesti tvrtke u Osijeku koja od 1953. nosi naziv Saponia i danas uspješno posluje sa 782 zaposlena (Izvješće iz 2020.) – izvori: https://tehnika.lzmk.hr/saponia-d-d/ i https://www.saponia.hr/hr/ (pristupljeno 20.6.2021.)

Ignac (Nacek) Tomić (r. 1949.) živi u kući uz ulicu Dubravica. Njegova je obitelj pripadala boljestojećima u Gornjem Stenjevcu, a pojedini članovi bili su aktivni u društvenom životu zajednice – pradjed Ignac i djed Josip bili su mrtvozornici i „starešine sela” (nešto poput današnjeg predsjednika mjesne zajednice). Djed Josip (Joško) Tomić (1902.- 1974.) bio je, prema riječima Naceka Tomića, starješina od 1930-tih do 1955., a mrtvozornikⁱ od 1940. do 1965. godine. Pradjed se spominje na više mjesta u knjižici o povijesti župe Stenjevec – u razdoblju od 1925. do 1934. navodi se „Ignacije Tomić, posjednik” kao član odbora Glazbenog društva Stenjevec, Upravnog odbora Narodnog doma u Stenjevcu, zatim Odbora za nabavu novih zvona za župnu crkvu i Odbora za proširenje groblja u Stenjevcu.ⁱⁱ. S njegovim praunukom i imenjakom, Ignacom (Nacekom) Tomićem razgovarala sam u dvorištu kuće početkom lipnja ove godine. Prisjetio se odrastanja i uređenja naselja u kojem je i sam sudjelovao, od 1971. kao vlasnik obrta za izvođenje poslova niskogradnje, iskopa, rušenja, gradnje cesta i cestovni prijevoz robe.

Nogostup

Dubravica se uredila, asfaltirala 1961. godine. Bus je došel brzo poslije, 1960-tih – niko nije imal bus, mi smo bus imali. Tu (uz kuću) je bil drveni plot, ovde gacije, a tu su kopali za ovu škarpu (ogradu). Ja kraj dede stojim, i veli susjed dedi: „Joško, Joško, petran ti Bogov, ti si dvorište del na cestu”. Da je dvorište dal za cestu. Dubravica je bila uska, tu su konjska kola išla. A deda je ovak mene pogladil: „Vi’š, to ti je moj unuk, i dok bum ja živ, i unuk i njegova deca, ta bu škarpa uvijek stajala.” I još stoji škarpa, i nogostup kraj nje. Jel je dalje od mene gore nogostup? Nije. Od kapelice dalje nemaš nogostupa. Kasnije se još jednom cesta trebala širiti. I ja na mjesnoj zajednici velim „Ja dajem koliko god treba da bu nogostup” jer moje je dole skroz do one ulice, prve na lijevo, „samo secite i napravite nogostup”. I nakon mesec dan moja mama je doznala za to, i veli „Sine, trebala bi ti nekaj reč: čujem da si počel dedovinu deliti”. Da sam dal tu dva metra za cestu. A ja velim „Mama, znaš kaj, imaš unuke, već praunuke, crkvu su napravili (1977), kud budu išli? Da im ja nisam dao, viš zavoj, brijeg, vidiš i sama, ako je 30 cm, ni moglo više bit, jen ide gore drugi dole, jedan mora na cestu, ide auto, a ga bu zgazil.”

Poslovi u kući i oko kuće

Na ovoj adresi je moja obitelj 130 godina. Prvi Tomić je došel u Gornji Stenjevec 1860., iz Dalmatinske Zagore – tu se priženil i dobil dva sina, jedan je moj pradjed. On je pak, kad se oženil, od svog tasta dobil ovu zemlju oko 1890-te, gdje smo danas. Tu je moj pradjed Ignac kuću napravil i ovaj štagalj veliki. On je inače bil cimerman, majstor za mlinove-vodenice. Trebalo je znati napraviti taj mehanizam, zupčanik i sve ostalo da ne cvika. Naše je bilo veliko gospodarstvo. Veli, imate. Al tu ni bilo dana da ni bilo posla. Po zimi, metle od sirka su se delale, i od breze ili bukve za dvorište, brezovače. Otrag se kuhalo za svinje. Tu je bil kuružnjak, i pumpa, još je tu bunar cijeli. Tu su bile nakalane, od gacije i hrastovine, duge, letve od kojih bačve delaš. Ja sam ko klinac s dedom te bačve delal, imam i danas taj alat. Deda ih je u kotlu kuhal i onda stavljal na oblipank, stolarski stol sa šarafštukom i klinovima – ja sam šarafil, deda tukal. Zimi se, kad nije bilo posla na zemlji, išlo po drva u šumu, ne ljeti ko danas. Pa si se ugrijal dvaput – prvo noseći drva, drugi put uz njih u peći.

Poljoprivreda

Deda je za vreme Drugog svjetskog rata kupil zemlju od vlastelina (nasljednici Petra Junkovića), dio ispod placa u Gajnicama, do onog objekta koji je dan Baptističkoj crkvi (bivša zgrada policije). To je sve on kupil, i tu sam ja kao klinac oral s konjimaⁱⁱⁱ Prije toga je sve to, do današnjeg igrališta Ponikve, bilo od vlastelina. Ni to svaki mogel kupiti – gazde su kupili. Imali smo blizu kuće 11 trešnji. Ja sam bil klinac – Odi gore na vrh, poberi (jer sam bio lagan). I danas ja nemrem sa stola ovak trešnje jesti, mogu jednu-dve probati, al kad zajdem na trešnju, i poslije kiše, ne mrem stat. Ove godine je mraz sve kvragu uzel. Deda je cepleval (cijepio) divlje šljive, kad su bile rodne, bilo je rakije… nju smo vozili prodavat u Stubičke toplice. Sve drugo se nosilo na Mali plac (Britanac).

Sandalice

Mamin tata se mlekom bavil i mama je već kao curica od deset let raznosila mlijeko, od Malog placa na Pantovčak, 153 broj, tako mi je pričala. Tu je bil jedan sudac. I preko u Zvonimirovu je nosila, u toplije vrijeme bosa. U Ilici, kad od Malog placa ideš prek Gundulićeve, je u izlogu videla nekakve sandale, i počela govoriti „Sandalice, sandalice, ote na moje nogice”. Kako je dugo ni bilo, išel ju je tata iskat, i našao ju kako plače za sandalicama, s ljudima okolo koji su se pitali čije je to dijete.

Šivanje

Kad je bila veča cura, a kak je bilo sestri puno, kupil je tata novu Singer mašinu na Trgu Republike, na uglu kod Praške. Tu je bila trgovina. Tu ju je poslal na tečaj za šivanje i veli, „Neću, ni jedna, da više ide šnajderici.” I mama je sve šivala za familiju. To su bile godine 1946-48. I za druge je šivala.

Industrija^iv

Puno je ljudi ovdje radilo u Jedinstvu, skoro pola, pa u RIS-u, Utenziliji…To su išle kolone prema tvornicama, uglavnom biciklima svi odovuda. Prva generacija u Jedinstvu su bili uglavnom pomoćni radnici, onda druga generacija već su bili školovani. Ja kad sam bil tamo pred nekoliko godina, još je stajalo 6 kranova, jel ti veruješ da je mene zagutilo. Znaš kaj je rekla moja mama: „Med kuruzama s krampima i lopatama se radilo, ni bilo dizalica i bagera.” Razmeš. Napravili tu fabriku. Ljudi su napravili kuće, i decu su školovali, i decu zaposlili ko je delal. I sad, kad je to sve napravljeno… upropastili.

Gradnja velike hale tvornice Jedinstvo 1948. g.- lijevo: omladinci kopaju kanal za infrastrukturnu mrežu tvornice, desno: rukama nose 800 kg tešku gredu krovne konstrukcije buduće hale (preuzeto iz monografije Tvornice Jedinstvo 1946 – 1986, izd. SOUR “Jedinstvo” Zagreb u suradnji s RANS-om “Moša Pijade”, Zagreb, 1986., monografiju ustupio Slavko Šimičić)

Posao s konjima pa s kamionima

To su prije bili kočijaši, kirijaši, kao i moj tata. U Gornjem Stenjevcu je svaka druga kuća imala konje. Koristili su se za oranje, poljoprivredu, i delalo se, Siemens (Končar) na Trešnjevki. Mama, kad se oženila i tu došla, išla je z tatom tam, z lopatama su tovarili u kola. I onda, tak je to počelo, konji, pa kamioni. Bilo nas je osam ili devet ovdje koji smo vozili kamione. To je krenulo 1960-tih, danas nas je malo – neko je odustal, neko nije imal nasljednika, mnogi su umrli.. Ja sam uvek imal tri, četiri, pet kamiona.. imam ih i sad. Tera me u penziju, vrag pa penziju…Ja imam sad posla da ne stignem delat.

Na naslovnoj fotografiji je Nacek Tomić uz svoje konje, koje drži iz ljubavi i pričinjaju mu veliko veselje i radost.

Razgovarala: Maša Štrbac

BILJEŠKE:

imrtvozornik evidentira smrt preminule osobe prije ukopa.

iiU knjizi „Župa Uznesenja Marijina Stenjevec” (izd. RKT Župa Stenjevec, Zagreb, 1985.) Ignac Tomić (1864.-1956.), pradjed Naceka Tomića, spominje se 1925. kao član Odbora za nabavu zvona za župnu crkvu u Stenjevcu koji prikuplja doprinose mještana Gornjeg Stenjevca uz poziv župnika Kralja: „Župljani! Žrtvujte koliko je više moguće za zvonove naše glasovite župne crkve! Učinit ćete Bogu ugodno djelo, služit će vam na svima na čast, a vašem potomstvu bit će trajni spomen!”. Tomić je prikupio i u blagajnu predao 2830 dinara, a nova su zvona postavljena 1926. (str 118-119). Godine 1927. član je grobljanskog odbora Groblja u Stenjevcu, koji odlučuje o njegovu proširenju (str 225). Godine 1931. je „Ignacije Tomić, posjednik”, među novoizabranim članovima odbora Glazbenog društva u Stenjevcu za izvođenje limene glazbe na crkvenim svečanostima, pogrebima i javnim priredbama (str 208). Godine 1933. član je upravnog odbora Narodnog doma u Stenjevcu koji je otvoren godinu ranije da služi „pridizanju našeg seljačkog naroda u kulturnom i socijalnom pogledu” (str 47). Spominje se i kao član Sokolskog društva u Stenjevcu 1934. Godine 1940. njegov je sin, Josip Tomić (Nacekov djed), izabran među školske odbornike za školu u Stenjevcu, s mandatom do 1943. (str 55.).

iiiTaj je prostor kasnije nacionaliziran i na njemu su od sredine 1960-tih podizani stambeni objekti

ivNa području župe Stenjevec su 1961. godine djelovale radne organizacije: RIS, Utenzilija, Jedinstvo, Rade Končar, Tempo, Betonproizvod – izvor: „Župa Uznesenja Marijina Stenjevec” (izd. RKT Župa Stenjevec, Zagreb, 1985.)