U povijesti Gajnica Tvornica Jedinstvo ima važno mjesto – prve kuće i objekte u naselju podigla je upravo ova tvornica za svoje radnike krajem 1940-tih, kad počinje s radom u obližnjem Jankomiru. Tvornica je uspješno poslovala kao proizvođač opreme za procesnu industriju niz desetljeća da bi se početkom 1990-tih rasformirala i dijelom privatizirala a početkom 2000-tih otišla u stečaj. Od preko 2000 radnika koliko ih je u tvornici radilo na njezinu vrhuncu sredinom 1980-ih, u stečaj ih je ušlo svega 240.[i] Nakon dvije godine funkcioniranja u sklopu firme u stečaju, grupa od četrdesetak radnika na čelu sa sindikalnim povjerenikom Draženom Kerhinom i predsjednikom Stožera za obranu kompanije Ivanom Grošekom te uz logističku potporu Novog sindikata – Marija Ivekovića i Tomislava Kiša – odlučuje pokrenuti vlastitu firmu, Jedinstvo Novo, koje danas zapošljava 14 radnika.[ii]

Maketa tvornice iz 1947, pogled na tvornički kompleks u 1950-tima te 1980-tih. Fotografije su preuzete iz monografije tvornice “„Jedinstvo 1946 – 1986“, izdavač SOUR Jedinstvo, Zagreb, 1986.

Od nekadašnjeg tvorničkog giganta ostale su proizvodne hale na Jankomiru i nekoliko monografija[iii]. U posljednjoj, iz 1986.[iv], na kraju su popisani svi radnici tvornice koji su u njoj radili vise od 10 godina, a među kojima su brojni mještani Gajnica i okolice. Možda na fotografijama u monografiji tvornice stoji zabilježeno i neko od poznatih, domaćih lica.

Posebno je zanimljiva povijest glavne tvorničke hale koja je izgrađena 1948. godine – u svega šest mjeseci danonoćnog rada podigli su ju omladinci-brigadiri, njih 1300 iz raznih krajeva Hrvatske, uz vodstvo zagrebačkih građevinara – omladincima u čast, tvornica je do 1961. godine nosila naziv Omladinska tvornica Jedinstvo (OTJ) – uz tvornicu I. L. Ribar u Karlovcu, to je jedina tvornica koju je omladina izgradila u tolikom opsegu. U monografiji tvornice[v] je brzina izgradnje hale na tadašnjoj periferiji Zagreba ilustrirana čuđenjem okolnog seoskog stanovništva “koji su u proljeće 1948. godine posijali kukuruz oko nove tvornice, a kukuruz još nisu ni obrali kad je tvornica svečano puštena u pogon, u čast Dana Republike, 29. novembra 1948. godine” (str 41.). Danas je u njoj smješten Kineski zid, najveći kineski veleprodajni centar u Zagrebu u kojem se nalazi 72 dućana – jedinstveni prostor velike hale pregrađen je montažnim zidovima od plastike i pretvoren u labirint hodnika i malenih dućana.

Slijeva nadesno: izgradnja glavne tvorničke hale 1948. godine; glavna hala, unutrašnjost 1949. godine; unutrašnjost glavne hale početkom 1980-tih. Sve su fotografije preuzete iz monografije „Jedinstvo 1946 – 1986“, izdavač SOUR Jedinstvo, Zagreb, 1986.

Prostor na kojem su se prostirali objekti nekadašnje tvornice danas je na području mjesnog odbora Stenjevec-Jug. U prilogu je satelitska snimka prostora s popisom tvrtki koje danas ovdje djeluju.

Objekti nekadašnje tvornice Jedinstvo danas su jedva prepoznatljivi, skriveni između skladišta različitih novih tvrtki, njihovih natpisa i voznih parkova. Još uvijek svojim dimenzijama impresionira glavna hala iz 1948. Na mjestima su vidljivi tragovi pruga za teretne vlakove koji su direktno iz hale otpremali strojeve kroz visoka, 5-metarska vrata. Zapadno od hale nalaze se dva niza nižih objekata, na onom bliže Škorpikovoj cesti plavim slovima i danas piše J E D I N S T V O. U zgradi nekadašnje uprave uz Samoborsku cestu smještena je Zagrebačka banka – ona se, barem izvana, čini sasvim izmijenjena, obložena tamno sivim pločama.

S odlaskom Jedinstva industrijska proizvodnja u tvorničkim objektima ipak nije u cijelosti zamrla – dok je u najveću, nekoć proizvodnu halu, uselio Kineski zid s uvoznom robom iz Kine, u dijelu objekata bliže Škorpikovoj cesti proizvoditi su nastavile dvije tvrtke, alatnica Teh-Cut i Jedinstvo-PNO, obje u vlasništvu inženjera brodogradnje Duška Radovića. Jedinstvo-PNO proizvodi sofisticirane dijelove za nuklearnu elektroindustriju za američki Westinghouse, jednog od najvećih graditelja nuklearnih elektrana i proizvođača goriva u svijetu. Teh-Cut razvija i proizvodi alate-kalupe u kojima se u serijskoj proizvodnji u ljevaonicama izrađuju najsloženiji dijelovi za autoindustriju (Audi, BMW, Volvo, Mercedes). “Nažalost, Hrvatska je izgubila ili gubi taj kontinuitet u prijenosu znanja, izgubili smo velike firme s dugogodišnjim renomeom, nemamo inženjera iz proizvodnje koji sudjeluju u obrazovanju novih mladih kadrova na tehničkim fakultetima i stoga je hrvatskim firmama poput naših jako teško, mukotrpno i dugotrajno stvaranje novih stručnjaka i kvalitetnih timova za natjecanja na europskom i svjetskom tržištu”, rekao je Duško Radović 2018. godine za Index [vi]

Zahvaljujemo gospodinu Slavku Šimičiću na posudbi monografije tvornice.

---

[i] Okolnosti stečaja podrobno su opisane u tekstu na poveznici https://lupiga.com/vijesti/pogledajte-kako-su-unistavali-industriju-radnici-na-front-fabrike-na-bubanj (pristup 13.6.2020.)

[ii] ibid

[iii] iz 1956., 1971. i 1986. godine

[iv] „Jedinstvo 1946 – 1986“, izdavač SOUR Jedinstvo, Zagreb, 1986.

[v] ibid

[vi] https://www.index.hr/vijesti/clanak/lijepa-prica-nedjeljom-dijelovi-za-nuklearke-sa-zagrebackog-jankomira-odlaze-u-ameriku/2000164.aspx  (pristup 15.6.2020.)

Gajnice su bogate zelenilom – gotovo svaka zgrada gleda na veći ili manji park, a u središtu naselja nalazi se najveći, Park 101. brigade. U njemu vrijeme svakodnevno provode sve generacije mještana: najmlađi se uz pasku roditelja igraju na brojnim dječjim igralištima, mladi se okupljaju na klupicama a stariji za stolovima u sjeni velikih stabala. Park je čest motiv fotografija koje mještani s ponosom objavljuju na društvenim mrežama, posebno u FB grupi Gajnice jučer, danas, sutra. Obzirom na značaj koji ovaj park ima u životu naselja, uputili smo se u potragu za njegovim autorom/autoricom, te istražili povijest njegova nastanka. Iz Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada dobili smo plan Parka iz 1974. godine.

Prema iskazima mještana, Park se počeo uređivati znatno kasnije, tijekom 1990-tih, a današnji izgled dobio je kroz više intervencija nakon 2010. godine. Nakon duljeg istraživanja nismo uspjeli utvrditi tko je autor hortikulturnog rješenja – stav je struke da je to školski primjer doprirodnog prostora, naročito u svom izvornom obliku. U Parku rastu različite vrste javora, hrast, bor, magnolija, breza, ali i voćke poput domaće šljive i kruške.

Park je oplemenjen skulpturama izvedenim u lokalnom bizečkom kamenu, a postavljene su na inicijativu Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, u okviru njihova Otvorenog likovnog ateliera (OLA).

U Parku se nalazi boćalište koje nikad nije zaživjelo među mještanima – mnogi pored njega svakodnevno prolaze a da ga ne zamijete. Poveći izduženi prostor zove da se za njega osmisle novi sadržaji te smo mještane pozvali da iznesu svoje prijedloge s namjerom da ih uprizorimo na licu mjesta, u formi žive slike (tableau vivant) ili s izrezanim i oslikanim siluetama u kartonu. Izvedba je planirana za mjesec rujan a pripremne radionice će se uz vodstvo umjetnika/ca sudionika/ca programa Laboratorij Gajnice odvijati u drugoj polovici kolovoza, na otvorenom.

Pored Parka 101. brigade, niz je manjih parkova u naselju, a zelenilom je oplemenjen i glavni trg koji je uređen početkom 1980-tih. U časopisu Čovjek i prostor je 1979. objavljen natječaj za oblikovanje trga na kojem je 1980. godine odabrano riješenje Branka Silađina. U prilogu je prijedlog rješenja i fotografija realizacije u 1983. godini.

Ocjenjivački sud posebno je pohvalio tretman zelenila koje okolno stanovništvo štiti od buke te osigurava kvalitetnu mikroklimu na trgu. Posađeno je 60 stabala te se danas, kada svjedočimo sve višim temperaturama, zahvalni sklanjamo u sjenovite prostore pod njihovim krošnjama.

Zelenilom obiluluju i prostori uokolo Gajnica – sjeverno od naselja pružaju se zapadni obronci Medvednice s omiljenim odredištima izletnika iz cijelog Zagreba: špiljom Veternicom i planinarskim domom Glavica. Iz Gajnica se do njih može doći preko Gornjeg Stenjevca, Zelenom Magistralom ili ulicom Dubravica, dvama rutama na kojima se često mogu sresti planinari, šetači i biciklisti. To su pojedinci koji prepoznaju prostor Medvednice kao vrijednost a ta je svijest, nadamo se, jamac da će taj prostor i u budućnosti ostati sačuvan od nekontrolirane izgradnje.

Uslijed stanke zbog epidemije u travnju obustavili smo privremeno druženja u mjesnim odborima te komunikaciju preselili online. Dio ispitivanja o kvaliteti života u Gajnicama i doživljaju kvarta proveli smo i još uvijek provodimo putem anketnog upitnika Živjeti u Gajnicama – do 11. svibnja prikupili smo odgovore 58 stanovnika-ca Gajnica. Najbrojniji su pripadnici-ce generacije rođene 1970-tih (njih 20), dok je najmanje onih rođenih iza 2000. (1) no i njihovi nas odgovori vesele jer oni su budućnost Gajnica! Najstariji sugrađanin koji je odgovorio na našu anketu rođen je 1949. godine. Situacija se može promijeniti, ovisno o budućim odgovorima koji će pristizati. Kako bismo izbjegli ponavljanja, ovdje donosimo izbor odgovora koji predstavljaju raspon razmišljanja većine sudionika-ca ankete, kao i neke zanimljive osvrte, dok su svi odgovori dostupni OVDJE. Pozivamo sve ostale koji se još nisu uključili da doprinesu našem malom istraživanju i odgovore na anketu putem poveznice: https://form.jotform.com/OLP_prijavnice/zivjeti-u-gajnicama

Izbor između dosadašnjih odgovora:

na pitanje “U Gajnicama volim…“:

“Obilje zelenila, urbanistički jako dobro osmišljen kvart s puno neuobičajenih zgrada (nisu blokovi nego zgrade razvedene, različitih vertikala u jednoj zgradi, s atrijima unutar njih), obronci Medvednice koji se odmah na njih naslanjaju…” (rođ. 1968.)

“Puno zelenih parkova u kojima se druže sve generacije.” (rođ. 1981.)

“volim kaj su zapadno, kaj su jako zelene, prostrane su, nisu prenatrpane zgradama, blizu je Zagorje, prirodni sadrzaj iznad Gajnica je čudo……itd” (rođ 1976.)

“Parkove, zelenilo, blizinu šume/prirode, čist zrak (barem čišći nego u drugim dijelovima grada), noćnu tišinu. I to što je sve potrebno za svakodnevno funkcioniranje nadohvat ruke (pošta, banke, tržnica, dućani, kiosci, ambulante, automehaničari, vrtići, škole, knjižare, odlična knjižnica…).” (rođ. 1971.)

“Kvart je planski građen i ima više-manje sve što je potrebno na 5 minuta hoda, između svih zgrada su parkovi i ima dovoljno mjesta, neke zgrade su drugačije nego bilo gdje u Zagrebu, s najvećim brojem terasa po glavi stanara. Sviđa mi se i što je preživjelo nešto onog dobrosusjedskog duha iz 80-ih, ovo nije kvart u kojem ne znaš i ne zanima te tko živi kraj tebe” (rođ. 1976.)

“Parkove i klupe. Svaki kutak. Nekad sam jurila parkom 101. Brigade. Sad to rade moja djeca.” (rođ. 1994.)

“Volim što me podsjeća na moj kvart iz Sarajeva, čist je zrak, puno parkova, ima svoju neku priču i ljudi su super. Volim što je po mjeri čovjeka, sve je blizu i ima sve što treba. I vlakom do centra grada začas 🙂 Rijetko kad se nešto loše dešava u kvartu, bar ono za što znam. Osjećam se sigurno.” (rođ 1989.)

Neki od odgovora na pitanje “U Gajnicama mi nedostaje…“:

“Definitivno bazen i malo više sportskih sadržaja u samim Gajnicama. Osim nogometa i borilačkih sportova u školama nema drugih sportova za djecu u samim Gajnicama.” (rođ 1978.)

“(nedostaje) parkirnih mjesta; lokalna ispostava policije i općenito redovne patrole; prometna povezanost svih kvartova zapadno i sjeverno od Črnomerca i pogotovo nadalje Vrapča je potpuna katastrofa. Sav promet prema gradu je sveden na Ilicu i Aleju Bolonje (tandrkanje preko brda ne brojim). Prometna regulacija općenito je užas. Semafor u podvožnjaku Dubravica/Škoripikova je reguliran prema prometu iz 1977. i ne funkcionira bez svakodnevne prisutnosti prometnika u špicama. Osim tog podvožnjaka i onog u Vrapču, to su jedini prometni pravci van iz kvarta, što je bilo dostatno pred 30 godina ali od onda do danas se nije poduzelo ništa po tom pitanju.” (rođ. 1973.)

“Više sadržaja za mlade. Kino, restoran, klub, sportski sadržaj, škole stranih jezika” (rođ. 1981.)

“Kino koje bi radilo svaki dan, kao nekada, pa makar u CZKIO.” (rođ. 1955.)

“Više prostora i sadržaja za klince i omladinu. Ne postoji nikakav sportski centar gdje bi mogli dolaziti na npr košarku, nogač, pingač, i slične igre za mlade. Staza za trčanje koju smo imali na Ponikvama, bazen obećan pred frtalj stoljeća… kino koje imamo ali nemamo…. i parkirališta… treba nešto osmisliti….” (rođ. 1968.)

“Bolja prometna povezanost (trenutačna je katastrofalna) i rekreativni sadržaji, točnije, prostori za rekreativne sadržaje. Bilo bi sjajno imati kakvu trim-stazu, stazu za trčanje, više teretana/fitness centara, zašto ne i bazen? Mogli bi se, barem sezonski, organizirati i buvljaci po uzoru na američke dvorišne rasprodaje. I besplatni tečajevi/sadržaji za umirovljenike koji, nažalost, često nemaju čime ubiti vrijeme. Prostori i sadržaji/edukacije/kreativne radionice za tinejdžere također. A zašto ne bismo imali i vlastiti Advent?” (rođ. 1971.)

“(nedostaje) bazen i slobodni sportski tereni (bez učlanjivanja u klubove i plaćanja). Još bar jedan podvožnjak (osim Škorpikove)” (rođ. 1971.)

“(nedostaju) Ponjanove trešnje” (rođ. 1949.)

“(nedostaju) aktivnosti – klizalište, skate park – više aktivnosti na otvorenom” (rođ. 1973.)

“Puno toga nedostaje. Gajnice su se gradile od 50-tih do 80-tih, nakon toga stale su u svom razvoju. Nedostatak javnih sadržaja, sportskih i kulturnih. Ne rješavanje problema parkiranja ili uvođenja biciklističkih staza. Uglavnom Gajnice nisu rješile niti jedan bitan aspekt društvenog života niti javnih sadržaja unatoč velikom prirezu koji se plaća.” (rođ. 1962.)

“Nedostaju mi kafići koji imaju prostor za nepušače. Fali možda više opcija kada je u pitanju trening, sport npr. Bazen za plivanje, više teretana. I bolja povezanost s jugom grada. Kako inače radim u Arena centru, sat i pol vremena mi treba javnim prijevozom. I definitivno fali podvožnjak koji je nekad davno bio predviđen od ulice Medpotoki do Samoborske. Sve više je očit manjak parkinga u kvartu.” (rođ. 1989.)

Neki od odgovora na pitanje “U Gajnicama živim od…”, s najranijim sjećanjima na život u naselju:

“1974 … tada smo bili bezbrižna djeca koja su se igrala po vani od gumi-gumi, skrivača, lopova i pandura, graničara, olimpijada iz novog sada itd … veliki park je bio šipražje sa utabanim putićem kojim smi išli do Visočice nedjeljom po kruh i mlijeko … kada bi pao sumrak ili već rani mrak nije ti bilo svejedno ići tim putićem sam, ali zato smo ko klinci krali kuruzu pa bi smo u tom istom šipražju ispekli na logorskoj vatri” (rođ. 1971.)

“2007. godine..došli smo kao podstanari..dobili smo dijete i shvatili kako je kvart idealan za obitelj i kupili smo stan i tako ostali u Gajnicama.” (rođ. 1978.)

“Ranih sedamdesetih, ne znam točnu godinu. Sjećam se da je od tri nebodera bio napola izgrađen samo prvi (u kojem je ljekarna), a s balkona je pucao pogled skroz do “Gmajnja”, i dalje. Naselje je tad bilo prašnjavo, neuredno i neorganizirano, ali nama klincima to, naravno, nije smetalo. Svaki travnjak bio je naš, iznosili smo dekice i igračke i cijele dane provodili vani. Ulice su bile uglavnom prazne, pa smo znali igrati graničara i nakon što bi pao mrak, “ćoškova” i slično.” (rođ. 1971.)

“Prošlog ljeta sam ponovo doselila u Gajnice, kvart u kojem sam živjela od svoje treće do sedamnaeste godine. Prvo sjećanje mi je upis u Marlesov vrtić davne 1979. godine, a sjećam se i kako smo se mi klinci iz zgrade s 3-4 godine upoznavali uglavnom u liftu, uz obavezno pitanje “Hoćeš mi biti prijateljica?” (rođ. 1976.)

“Živim od rođenja, 1978. godine. Ulice pune djece. Škole, igrališta, Ponikve igralište.. Gdje god da si došel, uvijek si se imal s kim igrat. Nije bilo mržnje ko je Srbin ili Hrvat. Kasnije su igrališta zamijenili kafići u kojima si uvijek srel nekog s kim si imal kavu popit. Tak je i dan danas.”

“Jer su mama i tata ovdje kupili stan. Prvo sjećanje je na vrtić u Vrapču i stričeka, a onda igra na livadi, odnosno brdima zemlke između bijele i nekad zelene zgrade u Jagnjeđu i Medpotokima, sanjkanje na igralištu i penjanje po drveću gdje su danas teniski baloni.” (rođ. 1977.)

“(u Gajnicama živim od) svoga rođenja, 1994. godina! U Gajnicama se sjećam ljepote djetinjstva u svakom godišnjem dobu. Po zimi sanjkanje na brijegu i pravljenje snjegovića, po jeseni skupljanje žireva i miris lišća, po proljeću buđenje prirode, smijeh i igru, po ljeti vrućinu, penjanje po drveću, igranje nogometa u Parku 101. brigade pa poslije tekme po sladoled ili sok u obližnji dućan. Djetinjstvo bez Facebooka i mobitela, bez interneta i tehnologije. Svi smo doslovno bili u istom vremenu na istom mjestu.”

“Došla sam 1997. pogledati ovaj stan. Zaljubila se u kvart, kupila stan i ostala. Nikad prije nisam bila u Gajnicama. Ne planiram otići.” (rođ. 1971.)

Ovdje su fotografije koje su nam pojedini sudionici priložili uz odgovore, iz njihove privatne arhive:

Hvala još jednom svim sudionicima-cama ankete te željno očekujemo odgovore ostalih stanovnika-ca Gajnica.

Naslovna fotografija: Gajnice 2018., foto: Miroslav Vajdić