U utorak, 15. studenog održana je prva radionica u sklopu programa “Neka cijeli svijet suncokreta” kojeg u partnerstvu provode umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon, KGZ Knjižnica Gajnice i Udruga za sindrom Down-Zagreb, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH. U slijedećih godinu dana program će uključiti niz likovnih radionica s osobama sa sindromom Down, nadahnutih literaturom iz fonda knjižnice te prateću izložbu, film i ciklus tribina za javnost. Cilj je programa dati osobama sa sindromom Down podršku da se likovno izraze, približiti ih knjižnicama i književnosti te javnost upoznati s njihovim potrebama i mogućnostima.
Najveći dio programskih aktivnosti odvija se u KGZ Knjižnici Gajnice u Meksičkoj 6 u Zagrebu, gdje je 15. studenog održana i prva radionica na temu Ljubav prema gradu, koju je vodila oblikovateljica umjetničkog nakita, samostalna umjetnica Smiljka Franjić. Pročitavši nekoliko odabranih redaka iz knjige “Stanari u slonu” Dubravka Horvatića, iz priče Kućice, neboderi i vuk u kojoj autor slikovito opisuje nestanak malih, živopisnih kućica na mjestu kojih se podižu neboderi, voditeljica je s polaznicima radionice povela razgovor o kućama i neboderima kakve oni poznaju u svom okruženju te ih pozvala da od drvenih elemenata koje je pripremila slože dio ulice ili grada po svojoj želji. “Danas ćemo biti majstori i umjetnici”, naglasila je u uvodu. Prionulo se tada brušenju različitih kocki, kvadara i drugih oblika bliskih obliku kuće, zgrade ili nebodera, kako bi njihove stranice postale glatke i pogodne za bojanje. Nakon što su ih tako obradili, polaznici-ce su ih postavili u željenu kompoziciju, zalijepili na drvenu podlogu i obojali raznim bojama te sve zajedno , na kraju, okupili u jedinstvenu cjelinu – grad.
foto: Lucija Lokin
Nastali radovi imaju i svoju uporabnu vrijednost – mogu, naime, sjajno poslužiti kao potporanj za knjige na polici.
U radu s polaznicima asistirale su zaposlenice Udruge za sindrom Down, pedagoginja Jasmina Fritz i radna terapeutkinja Ana Listeš te zaposlenice Knjižnice Gajnice Ana Marija Malbašić i Lucija Lokin. Na radionici su radili: Ante, Hrvoje, Leon, Ranko, Andrea, Vitomir, Sara, Martina iz Udruge za sindrom Down-Zagreb te Petar iz Gajnica.
U nastojanju da osobama s Down sindromom u programu damo prostor da se slobodno izraze i samostalno predstave u što je većoj mogućoj mjeri, uključili smo ih i u oblikovanje identiteta programa – članovi i članice Udruge za sindrom Down-Zagreb dali su programu naziv „Neka cijeli svijet suncokreta”, prema suncokretu koji je zaštitni znak njihove udruge i znak osoba s DS. Logotip programa napravio je umjetnik Zdenko Bašić prema likovnom predlošku Sare, članice udruge. Nastojati ćemo i dalje proširivati mogućnosti uključivanja polaznika u kreiranje i prezentaciju programa.
logotip programa
Prijedlozi za logotip programa u autorstvu članova i članica Udruge za sindrom Down -Zagreb:
U utorak, 22. studenog 2022. s početkom u 18 satiu KGZ Knjižnici Gajnice u Meksičkoj 6 u Zagrebu mr.sc. Dinka Vuković, dipl. ing. održati će predavanje “Kako uče djeca sa sindromom Down?”. Predavanje je namijenjeno svima zainteresiranima a posebno roditeljima, stručnim suradnicima, učiteljima, pomoćnicima u nastavi, odgajateljima i svima ostalima koji rade s djecom s teškoćama u razvoju. Očekivano trajanje predavanja je sat vremena.
Na predavanju će gđa Dinka Vuković iznijeti znanja i iskustva koja je stekla kao majka djeteta, danas 22-godišnjaka sa sindromom Down te predstaviti primjere dobre prakse. Ukazati će na mogućnosti rada i učenja s djecom s DS od prvih mjeseci života kroz razne metode te edukacijske materijale. Posebno će govoriti o pripremi djece sa DS za školu te kako u školi osigurati njihovu uspješnu integraciju. Osim za djecu sa sindromom Down, predavanje je jednako korisno za sve one koji rade s djecom koja imaju teškoće u učenju.
Dinka Vuković je u proteklih 15 godina održala niz predavanja i edukacija za roditelje, učitelje, pomoćnike u nastavi i stručne suradnike u Hrvatskoj, Sloveniji te BIH. Osim predavanja ‘Kako uče djeca sa sindromom Down’, drži predavanja o edukaciji djece s DS iz matematike. Koautorica je priručnika ‘Down sindrom – vodič za roditelje i stručnjake’ u izdanju Hrvatske zajednice za Down sindrom, posjeduje više od 30 naslova, odnosno stručne literature o sindromu Down. Predsjednica je mreže udruga European Down Syndrome Association.
Molimo sve zainteresirane da se predbilježe za dolazak putem poveznice OVDJE
Predavanje će biti snimano te će se uživo prenositi na FB stranici KGZ Knjižnice Gajnice https://www.facebook.com/knjiznicagajnice/, i nadalje tamo biti dostupno za pregled.
Predavanje je dio programa “Neka cijeli svijet suncokreta” koji je posvećen osobama sa sindromom Down, a kojeg u partnerstvu provode umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon, Udruga za sindrom Down-Zagreb i KGZ Knjižnica Gajnice. Financijski pokrovitelj programa je Ministarstvo kulture i medija RH.
Naslovna fotografija: individualni rad s djecom članovima Udruge za sindrom Down – Zagreb
Udruga za sindrom Down -Zagreb je partner u programu kojeg umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon u suradnji s KGZ Knjižnicom Gajnice provodi u prostoru Knjižnice u zagrebačkim Gajnicama, a koji uključuje likovne radionice za osobe s Down sindromom te niz pratećih događanja usmjerenih senzibilizaciji šire javnosti za njihove potrebe i mogućnosti. Program počinjemo razgovorom s Natalijom Belošević, predsjednicom Udruge za sindrom Down-Zagreb koja u programu sudjeluje kao organizatorica tribina, posrednica u animiranju korisnika/ca te u organizaciji volontera. Natalija Belošević je predsjednica udruge od 2007. godine, stručno se usavršavala za rad s osobama s DS na nizu kongresa i simpozija, u okviru udruge drži predavanja za roditelje i stručni kadar vrtića i škola, organizira radionice, javna događanja i akcije te je u udruzi zaposlena na mjestu koordinatorice, edukatorice i voditeljice volontiranja.
Kada je osnovana Udruga za sindrom Down-Zagreb?
Udruga za sindrom Down – Zagreb djeluje od 1999. godine. Osnovalo ju je 6 roditelja djece s Down sindromom, kojima je bila potrebna podrška koju u sustavu nisu imali – ja sam im se pridružila 2002., nakon što sam rodila dijete s DS. U Zagrebu trenutno postoji dosta različitih ustanova koje pružaju usluge djeci s teškoćama u razvoju, kako u sustavu zdravstva tako i u sustavu socijalne skrbi, međutim naša udruga pruža terapije specifično profilirane za djecu sa sindromom Down. Osim djece iz Grada Zagreba, na terapiju nam dolaze i djeca i mladi sa sindromom Down iz Zagrebačke županije. Djelujemo u gradskom prostoru od 220 m2 koji se sastoji od 2 potpuno opremljena kabineta za terapije sa djecom, 1 velike prostorije za poludnevni boravak s odraslima, male kuhinje, ureda, 2 toaleta, hodnika i male dvorane. Udruga ima 15 zaposlenih od čega 3 terapeuta (edukacijski rehabilitator, logoped, radni terapeut) te jednog asistenta kao ispomoć u poludnevnom boravku. Gospođa Jasmina Fritz koja je pedagog po struci, u udruzi je zaposlena preko mjere Javni rad Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Ona sama je osoba s invaliditetom, ima multiplu sklerozu, i dugo nije mogla naći posao. Došla je k nama prije par godina i ulaže puno volonterskog rada u udrugu. Ja sam u udruzi zaposlena kao koordinator, na pola radnog vremena. Osim zaposlenika udruge imamo zaposlenih 10 pomoćnika u nastavi koji rade u Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj.
Prostor udruge na adresi Hrgovići 59
Tko su članovi udruge?
Članovi naše udruge su obitelji u punom sastavu, no nominalni članovi su korisnici udruge, a to su osobe s DS – roditelji su podrška i oni plaćaju članarinu. Do danas je kroz udrugu prošlo tristotinjak obitelji, od čega je više od pola članova aktivno, što znači da plaćaju članarinu i koriste usluge udruge. Mi smo relativno mlada udruga, naš najmlađi član ima 3 mjeseca, a najstariji 50 godina.
U zadnjih par godina u Hrvatskoj se rađa 50-tak osoba s DS godišnje, najviše u Zagrebu a potom u Splitu. Down sindrom je osnovna dijagnoza s kojom se rode, a podrazumijeva genetski poremećaj koji u 99% slučajeva nastaje uslijed pogrešnog prijenosa kromosoma tijekom stanične diobe spolnih stanica, tako da se u jednoj stanici nađe višak cijelog ili dijela jednog kromosoma numeriranog brojem 21. Iz tog razloga Down sindrom često se naziva trisomija 21 (postoje tri kopije 21. kromosoma). Što se tiče pridruženih zdravstvenih poteškoća djece i mladih sa sindromom Down, o njima ne možemo govoriti generalno jer one variraju od osobe do osobe. Češća je pojava srčanih oboljenja (30-60% djece s DS se rode sa srčanom greškom), što se danas uspješno rješava operacijama i oni mogu doživjeti duboku starost. Skloniji su autoimunim bolestima, bolestima štitnjače (hipotireoza npr.), različitim problemima uz uho, grlo i nos, problemima s vidom ili sluhom, no njih je moguće korigirati pomagalima. Zbog hipotonije (smanjene napetosti) mišića pa i jezika i jednjaka, teže pričaju… Važno je odmah po rođenju u rodilištu napraviti analizu krvi, pregledati štitnjaču, mozak, dišni sustav, srce, bubrege te želučano-probavni sustav, prekontrolirati vid i sluh, kako bi se od početka s njima radilo na odgovarajući način. Neka djeca imaju epileptične napadaje koji dodatno usporavaju njihov razvoj ili pak imaju pridruženi poremećaj iz spektra autizma. Ono što je važno i što stalno ističemo je individualizirani pristup svakoj dodatnoj zdravstvenoj teškoći i svakom djetetu sa sindromom Down. Intelektualno funkcioniranje djece sa sindromom Down je također različito – neki imaju manje, neki veće intelektualne teškoće, a i oni na približno jednakoj intelektualnoj razini razlikuju se po svojem ponašanju i interesima. Roditeljima bude teško ako se ispostavi da dijete pored DS ima dodatnu poteškoću, neki to znaju negirati, no bolje je to prihvatiti i raditi s njima na odgovarajući način – u suprotnom djeca budu jako frustrirana. Treba kroz čitav život pratiti njihovo mentalno i zdravstveno stanje i raditi s njima u skladu s time.
članovi Udruge za sindrom Down – Zagreb
Koje usluge udruga pruža obiteljima s djecom s DS?
U udruzi provodimo ranu intervenciju tek rođene djece putem senzomotornih vježbi. Vrtićka i predškolska dob obuhvaćena je individualnim radnom terapijom, te edukacijsko rehabilitacijskim i logopedskim tretmanom. Školarci imaju edukacijsko – rehabilitacijski i logopedski tretman koji je individualiziran i prilagođen svakom djetetu. Tri terapeuta rade s djecom u grupama i individualno (jedan na jedan). U suradnji sa Centrom za rehabilitaciju Zagreb (CRZ) u udruzi se provodi poludnevni i povremeni boravak odraslih osoba sa DS-om kroz psihosocijalnu rehabilitaciju i kreativni rad pod vodstvom stručnjaka (zaposlenik CRZ-a). Provodimo likovne, glazbene i sportske radionice različitih profila – taekwondo, sport u dvorani, plivanje, terapija u bazenu za bebe. U prostorijama udruge 1-2 puta mjesečno organiziramo druženje i ples za mlade s ciljem socijalizacije.
članovi Udruge za sindrom Down – Zagreb
Mi se kao udruga roditelja u stvari ne bi trebali baviti raznim terapijama, nego kreativnim, sportskim radionicama, pružanjem savjetodavne podrške roditeljima, edukacijama za škole, vrtiće i slično. No kako u javnom sustavu nema dovoljno terapijskih usluga, a posebno nema dovoljno specifičnih terapija za osobe s DS, mi radimo i terapije, i dalje ih razvijamo, između ostalog i prema iskustvima dobre prakse u drugim zemljama. Na primjer u Velikoj Britaniji koriste matematičko pomagalo, raznobojne pločice s različitim brojem rupica s kojima se osobe s DS uče zbrajanju i oduzimanju, jer oni su vizualni tipovi, tj. bolje i brže pamte vizualne informacije nego verbalne. Mi smo to pomagalo donijeli ovdje te potičemo škole u RH da nabave takva pomagala. Preko naše krovne organizacije Hrvatske zajednice za sindrom Down sudjelovali smo u izradi besplatnih aplikacija za učenje za djecu s DS, u suradnji s Fakultetom elektrotehnike i računarstva i Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu – aplikacije mogu skinuti roditelji ili osoblje u vrtiću ili školi, i dijete na tabletu ili mobitelu može učiti zbrajanje, slova, pisati priče – to je korisno i za djecu redovnih nižih razreda ali i za djecu s drugim teškoćama, ne samo s DS. Te su aplikacije hrvatski proizvod, sve su na hrvatskom jeziku i jako su korisne (http://www.ict-aac.hr/index.php/hr/ ) Imaju čak i kuharicu u sličicama, s receptima.
Važan dio rada naše udruge je i edukacija i savjetovanje roditelja. Danas već mnogi znaju za nas, povezani smo s rodilištima gdje roditelji dobiju letak s našim informacijama, i mnogi nam se odmah jave. U prvom trenu im bude teško – postavljanje dijagnoze sindroma Down u novorođenog djeteta, bitno mijenja život roditelja i čitave obitelji. Mi nemamo sredstva za psihologa ali ja kao roditelj djeteta s DS mogu ih jako dobro razumjeti, potapšati ih i ohrabriti, reći im da će njihovo dijete moći i hodati i pričati, i učiti, ići u školu, skijati, samo prema svojim mogućnostima i uz njihovu podršku. Jako je važna dobra informiranost o DS roditelja ali i šire zajednice, kako bi im bili podrška u izazovima koje ih očekuju. U srpnju ove godine započeli smo prvi naš EU projekt u kojem educiramo školsko osoblje za rad s osobama s DS.
O kakvom je projektu riječ?
Projekt se zove “Jačanjem Udruge za sindrom Down-Zagreb do osnažene zajednice” te je dijelom sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda Europske unije a dijelom od strane Republike Hrvatske. Krajem rujna krenuli smo s edukacijama po školama u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji u kojima naše terapeutkinje educiraju nastavno osoblje o funkcioniranju i učenju djece sa sindromom Down. Poslali smo poziv na svih stotinjak osnovnih i srednjih škola u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, javila nam se 21 osnovna škola. Neke od tih škola imaju našu djecu s DS, neke nemaju ali se pripremaju da ih uključe, što nas je oduševilo. U okviru ovog programa mi ih educiramo o tome kako funkcioniraju, uče i rade djeca s DS, nudimo ideje kako pripremati materijal za rad s njima, no te edukacije mogu biti od koristi i u radu s djecom s drugim teškoćama. Partner u projektu nam je Udruga Down sindrom Zadar – međusobno se educiramo i jačamo kapacitete naših terapeuta. Zadarski terapeuti imaju iskustva u globalnom čitanju i tome će educirati naše terapeute, ja imam iskustva s volonterima te ću njihov kadar educirati o tome kako ih privući, kako organizirati, prikupljati i voditi evidenciju o volonterima i o tome podnositi izvješća nadležnom ministarstvu. U okviru projekta objaviti ćemo priručnik za roditelje te snimiti 40 kratkih filmova o tome kako roditelj može kod kuće napraviti neke materijale i raditi s djecom s DS – roditelj će moći otići na naš youtube kanal gdje će naši terapeuti pokazati kako raditi s djecom neke vježbe.
To je posebno korisno za roditelje u manjim sredinama koji nemaju pristup mnogim uslugama koje postoje u Zagrebu!
Tako je, a i za naše roditelje koji žive u Zagrebu – u razvoju djeteta je važno da se i oni (roditelji) angažiraju. Razumijem da su umorni, no dijete neće biti spremno ni za vrtić ni za školu ako će ga se jednom ili dvaput tjedno odvesti na terapije. Treba s njim svakodnevno raditi kod kuće, svaki dan barem pola sata-sat, učiti s njim. Oni će sve naučiti ali im treba dati više vremena, otprilike pet puta više nego ostaloj djeci. I treba im puno ponavljati jer su mnogi skloni zaboravljanju.
Koliko trenutno djece s DS pohađa osnovnu školu u RH?
Mislim osamdesetak. Osnovnu školu pohađaju sva djeca s DS, ali neki pohađaju specijalne programe pri centrima za odgoj i obrazovanje ili specijalnu školu, neki idu u redovnu školu po prilagođenom programu, s pomoćnicima u nastavi, a neki su djelomično integrirani u redovnu nastavu – u tom slučaju zahtjevnije predmete (hrvatski, matematika, priroda, engleski) uče u posebnom razrednom odjeljenju, najčešće pod vodstvom rehabilitatora, dok tjelesni, glazbeni, likovni, tehnički pohađaju sa svojim matičnim razredom i u sklopu redovne nastave. Djeca s DS se razlikuju međusobno po svojim sposobnostima i oni sami su toga svjesni. Neki teško govore, ali su dobri u crtanju ili pisanju i obrnuto…Govor i jezik se kod djece s DS sporije razvijaju, te je s njima potrebno raditi ciljane govorne i jezične vježbe. Većinu djece s DS njihovi kolege u školi će isprva teže razumjeti zbog nerazgovijetnog izgovora pojedinih glasova i zbog toga što imaju poteškoća sa sklapanjem složenih rečenica. No oni su vrlo druželjubivi i žele komunicirati na koji god način – riječima, znakovima ili govorom tijela. Govoriti će tim razgovjetnije i kvalitetnije ukoliko to budu češće prakticirali. Djeca s teškoćama pa tako i s Down sindromom koja su uključena u redoviti odgojno-obrazovni program postižu puno bolje obrazovne rezultate jer ih sredina potiče i daje im bolji uvid u njihove mogućnosti. Oni se u školi integriraju u zajednicu što je dobra osnova za njihovo osamostaljenje u budućnosti. Pri tome je važno pažljivo odabrati postupke ocjenjivanja i podučavanja, sukladno njihovim individualnim mogućnostima. Škole moraju biti adekvatno opremljene za takav rad i trebaju imati dovoljan broj stručnog osoblja koje ima dovoljno vremena da se može posvetiti potrebama svakoga djeteta.
Kako druga djeca reagiraju na osobe s DS?
Kad su mali, druže se bez razlike, no kako bivaju stariji a interesi im se razvijaju u različitim smjerovima, to više treba raditi na njihovom povezivanju. Zato idemo prema školama i potičemo škole da obilježavaju Svjetski dan sindroma Down – 21. ožujak, koji je i prvi dan proljeća. Preuzeli smo za simbol Svjetskog dana rasparene šarene čarapice, kako je to i u drugim zemljama, i s njima krenuli u osvještavanje javnosti prije osam godina putem emisije Hrvatska uživo, u suradnji s Majom Sever. Danas već puno škola zna za taj dan i same nam se javljaju, pozovu svoje učenike da na taj dan ili taj tjedan nose šarene i rasparene čarapice, da tako daju podršku svim osobama s DS. Onda se slikaju u tim čarapicama, cijeli razredi ili škola, i pošalju nam fotografiju za naše stranice. Puno podrške dobivamo na taj način, što je sjajno jer si djeca budu važna kada daju takvu podršku a istovremeno uče da postoje i oni malo drugačiji u njihovoj zajednici.
Kako osobe s DS prolaze kroz adolescenciju?
I oni prolaze kroz hormonalne promjene, budi se spolni nagon – važno je prepoznati i prihvatiti takve potrebe i vezane promjene u ponašanju te omogućiti da se te potrebe zadovolje na socijalno prihvatljiv način, u intimi njihova doma, na koju i osobe s DS imaju pravo. Okolina je nekad zbunjena i u nelagodi, ni roditelji često nisu spremni o tome otvoreno govoriti – oni misle da će to proći ako prijeđu preko toga, neki to ignoriraju, međutim nekad stvarno znaju nastati veliki problemi. Jedan je dječak na kraju završio na antidepresivima i tabletama za smirenje, a radilo se o jednoj prirodnoj potrebi s kojom se mi znamo nositi a njih to trebamo naučiti. Iz tog razloga svojevremeno smo organizirali radionice o spolnosti, za mlade sa sindromom Down i njihove roditelje, i odaziv je bio različit – jedne je godine na radionice došlo dvadesetak roditelja, drugi put njih svega 6 ili 7. Organizirali smo radionice i u školama, za nastavnike.
Sve je više primjera zapošljavanja osoba s DS, i takvi potezi budu pozitivno popraćeni od medija i javnosti.
Mi se zalažemo za zapošljavanje osoba za DS, ja se za to posebno zalažem, borim se da nađemo poslodavce koji bi ih zaposlili – imamo trenutno 3 osobe s DS u Zagrebu koje rade. Ivica (51) radi u Francku kao pomoćni kuhar u njihovoj menzi. On ima već 26 godina radnog staža, radio je 20 godina u Gredelju – kad se Gredelj raspao nitko ga nije htio zaposliti i onda je bio očajan, plakao je, počeo se gasiti. Onda smo dali priču u Jutarnji list, da nitko neće osobu s invaliditetom s 20 godina radnog staža. Već slijedećeg dana me nazvala tajnica direktora Francka -„Molim Vas, možete li doći s Ivicom i tatom na razgovor ujutro – mi želimo Ivicu”. On je sad tamo već 6-7 godina, zaposlen je na 4 sata. Za njega sad planiram tražiti da mu se omogući beneficirani radni staž jer ne mogu osobe s DS raditi 40 godina, to su ipak osobe s invaliditetom i intelektualnim teškoćama.
Ivica na radnom mjestu u Francku
Zar nemaju beneficirani radni staž?
Ne. I ne znam zašto osobe s DS nemaju prednost u zapošljavanju na određenim mjestima u javnim ustanovama, npr u gradskom uredu, u vrtiću, školi – jer oni se ne mogu na jednakim osnovama natjecati s ostalim kandidatima. Zašto osoba s DS ne bi pomagala u kuhinji u vrtiću, dijelila djeci ručak, čistila stolove?
Kako se sustav brine za starije osobe s DS, kad ostanu bez roditelja odnosno skrbnika?
To je jako teška situacija i u sustavu se po tom pitanju još puno može napraviti. Najnovija statistika govori da u Hrvatskoj ima 1907 osoba s DS, najstarija ima 86 godina, to je duboka starost. U Zagrebu ima oko 450 osoba s DS, nisu svi kod nas, ima puno starijih koji su bili i ostali u starijim udrugama, npr u Udruzi za podršku osobama s intelektualnim oštećenjima Grada Zagreba, pri kojoj djeluje klub Vjeverica. U sklopu Centra za rehabilitaciju Zagreb, u Sloboštini djeluje tzv. Mala Sloboština, dislocirana jedinica organiziranog stanovanja sa 5 stambenih jedinica u kojima žive osobe s različitim teškoćama i oblicima invaliditeta, uz organiziranu stalnu ili povremenu pomoć stručne ili druge osobe, koji im osiguravaju osnovne životne potrebe te socijalne, radne, kulturne, obrazovne, rekreacijske i druge potrebe. Centar upravlja i s nekoliko gradskih stanova, u kojima zajedno živi po 4-5 osoba s teškoćama – preko dana je uvijek netko s njima, jedan terapeut ujutro, drugi popodne, preko noći su sami. Terapeuti se plaćaju iz državnog proračuna a troškove života štićenika Centar podmiruje iz njihove invalidnine ili iz obiteljske penzije. No potrebe su velike a prostora premalo, pa roditelji pod starost budu zabrinuti što će biti s njihovom djecom. Imamo jednog člana koji je sin jedinac a oba roditelja su u 90-tima, te sam ih uputila da podnesu zahtjev u Centar za rehabilitaciju Zagreb za smještaj. Roditelj može donirati svoj stan Centru za stambenu jedinicu, za smještaj svoga djeteta i kasnije novih štićenika-ca. Oni koji imaju braću i/ili sestre najčešće ostanu s njima i njihovim obiteljima, a kasnije možda odu u dom za starije, na koji međutim imaju pravo tek nakon navršenih 60 godina. I to je problem – imamo na primjer u udruzi jednog samohranog tatu, star je i već teško bolestan, sam je sa sinom i oni su jako vezani, jedan o drugom brinu. Ispitala sam mogu li oboje u dom, da ostanu zajedno i imaju osiguranu skrb. Sin ima 49 a tata 75 godina. No, u domu su mi rekli da dom nije dobra zajednica za sina. No, ako ih se razdvoji, oca smjesti u dom a sina u neku stambenu jedinicu gdje ne zna nikoga, umrijet će od žalosti jedan za drugim – po mom sudu, trebali bi ostati zajedno, sin će nastaviti odlaziti na radionicu poludnevnog boravka i vraćati se tati u dom, gdje može raditi u kuhinji, pomagati, posluživati štićenike doma. A tata će mu biti tamo. Zašto bi bio problem zaposliti u jednom takvom domu osobu s DS, kao pomoć u kuhinji, ili u čišćenju, spremanju, gdje će raditi a ujedno će biti uz roditelja. To je dobro za njih i za njihovo mentalno zdravlje. Pripremam se u vezi s time obratiti gradskom uredu koji je nadležan za domove za starije u vlasništvu Grada Zagreba kao i Uredu pravobranitelja za osobe s invaliditetom.
Kako se financira rad udruge?
Mi se financiramo isključivo iz projekata i donacija. Od Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike imamo Rješenje da smo udruga koja pruža socijalne usluge i mi smo u sustavu, no Ministarstvo nas ne financira na redovnoj osnovi nego kroz trogodišnje projekte u okviru kojih dobijemo cca 160.000 kn po godini. Tu su onda gradski uredi, sada se zovu Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom te Gradski ured za obrazovanje, sport i mlade, od njih dobivamo sredstva kojima plaćamo dio režija i dio plaće za terapeute. I prostor u kojem djelujemo je gradski i za njega plaćamo povlašteni najam od 1.100 kn mjesečno. Dio režijskih troškova pokrijemo iz dijela sredstava Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, za 10 pomoćnika u nastavi u Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj – to su pomoćnici za učenike s različitim teškoćama, ne samo onima s DS. U redovnim školama pomoćnike u nastavi za našu djecu plaća Grad Zagreb. Godišnja članarina u udruzi je 250 kn, na 160 aktivnih članova skupi se 40.000 kn u godini a režije nas mjesečno dođu oko 6.000 kn, sada će vjerojatno biti 8.000 kn. Tu su i plaće svih zaposlenika…tako da stalno moramo vrtiti donacije i projekte, jer nemamo vlastitih sredstava, nemamo djelatnost. Ja sam u udruzi zaposlena na 4 sata, ali radim dnevno 6 i 8 sati. Javljamo se na razne natječaje i tvrtkama za donacije. Sa sredstvima iz RTL pomaže djeci smo namještajem opremili naš prijašnji prostor, sadašnji je opremljen kroz donacije tvrtki i građana. Nedavno smo tražili sredstva za jedan softver za stimulaciju mozga koji košta 75.000 kn, ali nismo prošli… Za Zvijezda suncokretovo ulje dvaput u godini crtamo suncokrete, božićne i uoči Svjetskog dana osoba s DS, oni naprave limitiranu etiketu na kojoj piše da je to rad štićenika naše udruge i onda dio od prihoda svake kupljene boce s tom etiketom ide udruzi. Na taj način i kroz neke projekte mi korisnicima financiramo likovne terapije, upravo ovih dana s njima radi ak. slikarica Ljiljana Mihaljević. Sve naše vanjske suradnike i voditelje radionica plaćamo iz sredstava od donacija ili iz projekata.
članovi Udruge za sindrom Down – Zagreb
Kako je u drugim zemljama organiziran sustav podrške osobama s DS?
Mi preko Hrvatske zajednice za Down sindrom (HZDS) sudjelujemo u EU projektima već 6-7 godina, partneri smo udrugama iz Portugala, Italije, Mađarske. U Velikoj Britaniji postoji cijeli jedan manji gradić u kojem je na jednom mjestu rehabilitacijski centar, kino, bazeni, sportski centar, sve za osobe s invaliditetom. Kroz sve te suradnje na projektima vidjeli smo kako se velika pažnja posvećuje osamostaljivanju osoba s DS, na čemu bi i kod nas trebalo raditi – uče ih kako peglati, kako spremiti ormar, kako staviti rublje u perilicu, kako skuhati jelo… Mnoga naša djeca koja idu u školu ne znaju obući jaknu i zakopčati ju. Naša rehabilitatorica u udruzi dvaput tjedno s članovima koji su navršili 12 godina, njih 7-8, priprema jednostavnija jela, kolače, sendviče, jer roditelji često misle da to oni za njih trebaju raditi. Uči ih kako napraviti tost, shake, mijesili su kruh nedavno, pekli ga i poslije sami pojeli, što je jednolijepo iskustvo. Takvih je programa kod nas premalo i to je ono čime bi se udruge poput naše trebale baviti. I ja se trebam ohrabriti i dozvoliti sinu koji ima 20 godina da se sam kreće gradom, prelazi cestu i ode do najbliže trgovine ili McDonaldsa kojeg obožava.
Puno radite na osvještavanju šire javnosti o potrebama osoba s DS.
Da, posebno smo aktivni na Svjetski dan osoba s DS. Od pandemije smo reducirali događanja, ove godine smo ponovno malo krenuli. Prije pandemije smo organizirali Tjedan otvorenih vrata, u udruzi organizirali razna predavanja, radionice, edukacije – jedne godine smo imali čak 30 predavača, govorili su pravnici, genetičari, ginekolozi, liječnici, profesori u školama… Nismo dosad ciljano radili s knjižničarima i upravo naš zajednički program, u okviru kojeg vodimo ovaj razgovor, vidim kao priliku da se više posvetimo suradnji s knjižnicama. Htjela bih knjižnice približiti našim obiteljima, roditeljima, predložiti knjižnicama da npr. na Svjetski dan osoba s DS izlože neki plakat sa šarenim čarapicama, da pozovu u knjižnicu osobe s DS u njihovoj blizini, da izlože njihove radove i pozovu na izložbu vrtiće, škole, ljude iz lokalne zajednice, da dovedu svoju djecu. Ili da o tom danu obavijeste obližnje škole i vrtiće, pozovu ih da u knjižnici prirede neki program, npr predstavu, igrokaz. Djeca s DS vole čitati knjigice, vole da se njima čitaju knjigice, vole ples.. Neke knjižnice već rade slične stvari, pa i KGZ Knjižnica Gajnice koja nam je partner u ovom programu. Svaki kvart ima knjižnicu i one mogu puno doprinijeti senzibilizaciji lokalnih zajednica za potrebe osoba s DS kao i njihovoj integraciji u te zajednice.
Draga Natalija, hvala na razgovoru, kojeg bih zaključila upravo na ovome mjestu i najavila prva dva događanja u sklopu zajedničkog programa Otvorenog likovnog pogona/Laboratorij Gajnice, Udruge za sindrom Down – Zagreb i KGZ Knjižnice Gajnice: likovnu radionicu s osobama s DS koju će u utorak, 15. studenog voditi oblikovateljica nakita Smiljka Franjić te predavanje mr.sc. Dinke Vuković „Kako uče djeca sa sindromom Down” u utorak, 22. studenog. Oba događanja odviti će se u prostoru knjižnice u Meksičkoj 6. Svi zainteresirani mogu nam se javiti na lab-gajnice@otvorenilikovnipogon.org ili na telefon 097 643 9713 (kontakt: Maša Štrbac).
Šumoviti obronci Medvednice dom su brojnih životinja i životinjskih vrsta. Rijetko ih srećemo jer se životinje uglavnom preplaše i povuku dublje u šumu, držeći se podalje od našeg, ljudskog svijeta. Većinu njih, iako su nam neposredni susjedi, poznajemo tek iz dokumentaraca, oni mlađi iz slikovnica i animiranih filmova, u kojima često poprimaju ljudska svojstva i utjelovljuju ljudske vrijednosti. Nastojimo tako životinje pripitomiti u svojim predodžbama, učiniti ih dijelom našeg svijeta, koji bi bez njih bio toliko siromašniji, a mi u njemu toliko usamljeniji kao vrsta. Pozvali smo učenike i učenice viših razreda Osnovne škole Dragutin Domjanić u Gajnicama da u likovnim radovima predstave svoje tajnovite susjede na Medvednici, onako kako ih oni poznaju ili zamišljaju i vide. Uz mentorstvo profesorice likovnog Nine Brkić, nastali su radovi koje donosimo na ovim stranicama. Zmija je mnogim učenicima bila privlačan motiv, njeno u klupko smotano tijelo, različite šare i palucavi jezik pojavljuju se u brojnim radovima. Neke zmije imaju roščić (poskok) a našla se i jedna koja širokim gornjim dijelom nalikuje kobri (!). Lisica je najčešće portretirana u mirovanju, pogleda usmjerena prema gledatelju, kojeg se ne boji. Jež prčastog nosića i toplog pogleda ima simpatije sviju, kao i vjeverice koje su zaokupljene svojim poslom, grickanjem lješnjaka i najčešće ne mare za promatrača. Gledamo ih postrance, kao i ptice. Jedino sova zuri u nas iz mraka. Šišmiši su predmet fascinacije dok sa svojim krilima odolijevaju sili teže – vise u špiljama ili s grana, okrenuti naglavačke ali u različitim smjerovima, u kojima ne treba tražiti ljudsku nego “šišmišju” perspektivu. Gracilne srne gledaju nas plaho, uvijek na sigurnoj udaljenosti od promatrača. Divlja svinja svojim velikim tijelom u silovitom trku izaziva naše strahopoštovanje. Našao se tu i medvjed koji Medvednicu više ne nastanjuje no po kojemu je gora dobila ime. I jelen je zalutao na Medvednicu kao i jedan pravi pravcati slon! Obronci Medvednice nekome su se, izgleda, učinili primjerenim domom za jednu tako veličanstvenu životinju. Neke su životinje humanizirane, dano im je ljudsko obličje ili su stiliziranih fizionomija, nalik likovima kakve srećemo u animiranim filmovima za djecu. Ima pozitivaca i negativaca u ovom životinjskom svijetu, onih kojih se plašimo, i onih koji su nam naklonjeni i pozivaju nas na prijateljstvo. Uglavnom su to predodžbe proistekle iz prikaza pojedinih životinja u filmovima i literaturi na koje učenici najčešće nailaze, dopunjene znanjima koje o njima stječu kroz nastavu. Zajedno tvore maštovit svijet u kojeg nam je kroz ove radove dano zaviriti. Dio radova je od 7. studenog do 7. prosinca izložen u KGZ Knjižnici Gajnice.
U vrijeme trajanja izložbe, u ponedjeljak, 5. prosinca u 13 sati u Knjižnici Gajnice organizirali smo predavanje o životinjskom svijetu Parka prirode Medvednica. Andrea Kostelić, rukovoditeljica odjela za promociju, edukaciju i interpretaciju u PP Medvednica govorila je o životinjama koje su živjele i koje danas žive u Parku, ali i o pravilima ponašanja nas posjetitelja, kako bismo Park očuvali u što je većoj mjeri. Publika koju su činili učenici i učenice 4. razreda OŠ Dragutin Domjanić iz Gajnica, pokazala je zavidno poznavanje pravila ponašanja u Parku, kao i poznavanje biljnog i životinjskog svijeta koji ga nastanjuje – u razgovoru smo doznali o bliskim susretima učenika-ca ili njihovih roditelja s divljim svinjama ili zmijama, ustvrdili da su mnogi od njih posjetili špilju Veternicu i znaju o šišmišima koji ju nastanjuju, kao i da rado posjećuju planinarski dom Glavica. Sve nam to daje nadu da će se ova djeca prema Parku i životinjama u njemu odnositi s pažnjom i u budućnosti, jer već sada mogu biti uzor mnogim odraslima u svojoj blizini. Predavanje smo organizirali u suradnji s Javnom ustanovom Park prirode Medvednica, KGZ Knjižnicom Gajnice i OŠ Dragutin Domjanić.
U programu Laboratorij Gajnice, koji je ove godine posvećen šumama i vodama u četvrti, razgovarali smo o potocima Dolje, Dubravica i Vrapčak, koji su povijesno oblikovali naselja kroz koja prolaze, čije glavne prometnice prate njihov tok i koji bi ta naselja mogli oplemeniti na nove načine. Danas su oni mjestimice, posebno u izgrađenijim dijelovima četvrti, pretvoreni u neugledne betonizirane kanale uz koje je nespretno prolaziti i koje je zbog sigurnosti poželjno zaobilaziti. Ipak i takvi potoci budu predmet divljenja kad se u njima brćkaju patke, plovi labuđa obitelj ili im se bešumnim koracima prikradaju dugonoge čaplje. Oni nas podsjete na prirodu kojoj potoci pripadaju, na Medvednicu u kojoj izviru i u koju će nas, ako slijedimo njihov put, dovesti.
U želji da svratimo pažnju na te vrijedne djeliće prirode, ljetos smo u Parku organizirali radionicu na kojoj su mještani, veliki i još više mali, izrađivali “isječke potoka” u tekstilu, kombiniranjem različitih materijala oponašali površinu vode, ljeskanje, mreškanje, svjetlucanje, uz motive biljnog i životinjskog svijeta koji u potoku i uz potok živi. U isto vrijeme dogodila se suša koja je poznati nam krajolik potpuno preobrazila – potoci su presahnuli, lišće na mladim stablima se zažutilo i opalo – i podsjetila nas koliko nam je voda svima važna.
S time na umu, u Parku 101. brigade smo u subotu, 10. rujna na pola sata, od 17 do 17.30, postavili jedan veliki potok od plavog tekstila, s radovima koje su napravili sudionici-ce ljetošnje radionice. Dio radova napravila je umjetnica-suradnica u programu, studentica tekstilnog dizajna Ela Leko te njeni kolege, Ida Kalabić i Leo Subanović. Potok je u jednom trenu “oživio”, protekao vijugajući kroz park zahvaljujući mještanima-kama i sudionicima-cama radionice koji su ga pronijeli u povorci, odašiljući tako poruku o važnosti očuvanja potoka ali i svih drugih izvora vode u četvrti. U povorci su, među ostalima, sudjelovali članovi-ce Izviđačkog odreda Veternica.
U prilogu su fotografije potoka u Parku na čijim su dijelovima, između ostalih, radili sudionici tekstilne radionice: Anna Sidorova, Željka Buljan, Irena Pilaš, Tea Plepelić, Amelie Rožman, Ivan Blažević, Katja Blažević, Stella Valnea Davanzo, Mateo Buljan, Nika P., Petar B., Mihael R., Mila K. i dr. Dio radova nastao je na radionici u Mjesnom odboru Gornji Stenjevec gdje nam se pridružila mala ali složna ekipa djece iz susjedstva. Čestitamo svim autorima i autoricama i zahvaljujemo im na doprinosu!
Koncepcija i vođenje radionice: Ela Leko. Asistencija: Leo Subanović i Ida Kalabić.
Vizualna umjetnica Ela Štefanac, umjetnica suradnica u programu “L’jepa moja gora zelena, po njoj teče voda studena” je u Mjesnom odboru Gornji Stenjevec u subotu, 20. kolovoza demonstrirala postupak antotipije za mještane-ke naselja, u kojem su se svi mogli i sami okušati.
Antotipija (od anthos, cvijet na starogrčkom) je fotografska tehnika koja se zasniva na svojstvu pigmenata nekih biljaka da pod djelovanjem svjetla izblijede. Pripravak od samljevene biljke ili njen alkoholni ekstrakt nanese se širokim kistom na papir, na njega se položi predmet čiju siluetu želimo dobiti, i izloži se suncu. Nakon nekog vremena, izloženi dio papira izblijedi te se na papiru ocrta silueta položenog predmeta. U prilogu je postupak antotipije s pripravkom od kurkume:
Ova, u osnovi jednostavna tehnika, nudi ipak mnoštvo mogućnosti. Konačni rezultat, naime, ovisi o svakom pojedinom koraku u procesu i nikad nije do kraja predvidiv. Oblici, boje i linije koji će se postići ovise o vrsti papira kao podloge, o njegovoj većoj ili manjoj moći upijanja, o tome koliko smo ga navlažili u trenutku premazivanja (na suhom papiru će obrisi biti oštriji, na vlažnom će se ‘razliti’), od koje ćemo biljke napraviti pripravak za premaz (različite biljke su različitih boja i različito reagiraju na svjetlost), koliko će ekstrakt biti gust, koliko ćemo dugo rad izlagati suncu, u koje doba dana… Međudjelovanje naših postupaka i prirodnih procesa podsjeća nas da najbolje rezultate ostvarujemo surađujući s prirodom, u suigri s njom. U prilogu Ela Štefanac demonstrira postupak izrade antotipije, sa biljem (lišćem, grančicama) kao predmetima. Slijedeći ga, svatko može sam napraviti svoju antotipiju.
Postupak i dio nastalih radova:
Radionicu antotipije smo 7. rujna organizirali u OŠ Stenjevec, u dogovoru s učiteljicom likovnog Lenom Ivanković. Učenici 6. razreda su, opremljeni rukavicama i kistovima, pripremili podlogu, premazali je pripravkom od kurkume, i na nju pololožili lišće i grančice po želji. Nakon što smo radove na više sati izložili suncu, ispod njih su se ocrtali njihovi oblici u tamnijoj boji. Nastali radovi ističu, u raznolikosti svojih oblika, raznolikost raslinja koje nas okružuje, a dječja ruka, sa Suncem u sprezi, stvorila je iz njih forme negdje jasnije i oštrijih obrisa, negdje mekše i nježnije, koje svojim toplim tonovima naviještaju jesen koja je blizu.
Radove smo 10. rujna na jedan sat postavili u Parku 101. brigade u Gajnicama, u okviru javnog događanja kojeg smo posvetili vodama i šumama u četvrti. Obrisi raznolikog bilja na papiru prirodno su se uklopili u ambijent parka.
O voditeljici:
Ela Štefanac (r. 1993.) je vizualna umjetnica koja radi u području skulpture, objekta, ambijenta i performansa. Diplomirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, stekavši naziv magistra likovne pedagogije. Dobitnica je austrijske nagrade Red Carpet Art Award (2015.) za koju je članica žirija narednih godina. Izlagala je dosad samostalno u Hrvatskoj, grupno u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je HDLU-a Rijeka, od 2022. ima status samostalne umjetnice. Živi u Rijeci. U radu koji ima odlike vizualne poezije često koristi analognu fotografiju, pronađene i svakodnevne objekte, elemente iz prirode, video, zvuk i sebe.
U nedjelju, 14. kolovoza u Parku 101. brigade u Gajnicama održana je tekstilna radionica posvećena potocima u gradskoj četvrti Podsused-Vrapče, u okviru programa “L’jepa moja gora zelena, po njoj teče voda studena”. O potocima Vrapčak, Dolje i Dubravica razgovarali smo proteklih mjeseci* sa stručnjacima i stručnjakinjama različitih profila, o njihovom trenutnom stanju i o mogućnostima za njihovo uređenje. Na ovoj radionici mještani i mještanke četvrti su pozvani da kroz rad s tekstilnim materijalima, uz stručno vodstvo tekstilne dizajnericeEle Leko, izraze svoj doživljaj kvartovskih potoka na umjetnički način, u mediju tekstila. Kombiniranjem i obradom različitih materijala sudionici-ce radionice oponašali su površinu vode u potoku (mreškanje, ljeskanje, odraze…) u različitim njegovim izdanjima, bujičnima ili u vrijeme suše, u vrijeme različitih godišnjih doba… pri tom se koristeći različitim tehnikama, od najjednostavnijih za najmlađe (vezivanje, bojanje), do složenijih za starije i iskusnije (šivanje, lijepljenje…). Dio tehnika je voditeljica sama razvila pripremajući se za radionicu. U radu s polaznicima-cama voditeljici su asistirali kolege Leo Subanović i Ida Kalabić.
Na radionicu, koja se odvijala od 10.30 do 17.30, svatko se mogao uključiti u vrijeme i u trajanju po želji. Pribor i materijali za rad, tekstili različitih boja i tekstura, bili su osigurani a ukoliko je tko želio, mogao je donijeti na radionicu vlastiti tekstil ili odjeću čiji materijal je želio-željela iskoristiti za rad.
Tijekom radionice pričali smo s polaznicima radionice o potocima, sa starijima o tome kakvu su ulogu imali u njihovim životima, jesu li se promijenili, sa mlađima kako ih doživljavaju i što o njima znaju. O tome ih je kroz razgovor podučila biologinja Iva Vidaković Maoduš, koja se bavi zaštitom prirode, osobito voda i koja dobro poznaje bogatstvo života u potocima.
Na radionici koja je bila besplatna i otvorena za sve uzraste sudjelovali-e su: Anna Sidorova, Željka Buljan, Irena Pilaš, Tea Plepelić, Amelie Rožman, Ivan Blažević, Katja Blažević, Stella Valnea Davanzo, Mateo Buljan, Nika P., Petar B., Mihael R., Mila K. i dr.
Radove nastale na radionici predstaviti ćemo na svečanosti u Parku u subotu 10. rujna. Po završetku programa svaki će sudionik-ca dobiti svoj rad.
Želja nam je ovim događanjem podsjetiti na potoke koji su imali važnu ulogu u životu na ovom prostoru, i koji bi takvu ulogu mogli imati i u budućnosti, uz primjenu novih spoznaja i tehnologija oplemenjujući naš život na druge i nove načine.
potok Dolje u Podsusedu
O voditeljici:
Ela Leko (r. 1996.) je studentica prve godine diplomskog studija Tekstilnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu (TTF) u Zagrebu. Nakon završetka srednje škole za Modu i dizajn upisala je Filozofski fakultet u Zagrebu te potom, nakon dvije godine studiranja, preddiplomski studij Tekstilnog i modnog dizajna (završni rad: Revitalizacija Art décoa kroz modularne tekstile). U vrijeme preddiplomskog studija radila je na nekolicini filmskih projekata kao kostimografkinja i izlagala na nekoliko skupnih izložbi. U svom umjetničkom radu dekonstruira različite materijale i ponovno ih spaja u nove forme.
* poveznice na razgovore o potocima u četvrti: Dubravica (sugovornik krajobrazni arhitekt Mario Jukić), Dolje (sugovornica biologinja Iva Vidaković Maoduš), Vrapčak (sugovornica studentica arhitekture Klara Kranjčec)
Svjedoci smo ovoga ljeta redukcije vode u nekim dijelovima Hrvatske, zbog dugotrajne suše. U Zagrebu, na sreću, još nije bilo potrebe za uvođenjem takvih mjera, ali se u javnom i medijskom prostoru počelo govoriti o vodi kao ograničenom resursu kojim treba razumno upravljati. To se odnosi i na nas potrošače koji vodu svakodnevno koristimo u kućanstvu, i koji u potrošnji vode u Zagrebu sudjelujemo s oko 75%. Prosječna godišnja potrošnja pitke vode u Zagrebu je oko 70,3 m3 po stanovniku. Kako se Zagreb snabdijeva vodom, kako je distribuira i upravlja njome, tema je ovoga teksta koji se zasniva na javno dostupnim studijama napravljenima u posljednjih 10-tak i više godina. Prvi dio teksta posvećen je vodoopskrbnom sustavu na razini cijeloga Zagreba, a u drugom je dijelu posebna pažnja posvećena zapadnom dijelu grada.
Zakon o vodama (NN 66/19, 84/21) određuje da voda nije komercijalni proizvod, već naslijeđe koje treba čuvati, štititi i mudro i racionalno koristiti. Vodama se upravlja prema načelu održivog razvitka kojim se zadovoljavaju potrebe sadašnje generacije i ne ugrožavaju pravo i mogućnost budućih generacija da to ostvare za sebe. Vode su opće dobro i imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske, a vode u tijelima površinskih i podzemnih voda ne mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava.
Osnovni izvor pitke vode Grada Zagreba su podzemne vode savskog aluvija. Pitka voda dobiva se crpljenjem iz zagrebačkog vodonosnika te, za zapadni dio grada, iz samoborsko-zaprešićkog vodonosnika. Regionalni smjer toka podzemne vode je od zapada prema istoku, paralelno s rijekom Savom.
Zagrebački i samoborsko-zaprešićki vodonosnik sastoje se od dva vodonosna sloja povezana u jednu hidrauličku cjelinu. U vertikalnom razrezu posebno se izdvaja prvi vodonosnik koji predstavlja najmlađi aluvijalni nanos rijeke Save, a sastoji se od vrlo krupnog, gotovo čistog šljunka, te drugi izgrađen od uglavnom jezersko‐barskih naslaga. Debljina prvog, šljunkovitog vodonosnika na krajnjem zapadnom dijelu uglavnom iznosi 10-15 m, na potezu Sašnjak – Mala Mlaka debljina se naglo povećava na 20 – 40 m, a u lokalnoj uleknini kod Strmca doseže i 50 m. Na geološkoj strukturi podsusedskog praga debljina vodonosnika se smanjuje na oko 8 m. Istočno od podsusedskog praga šljunkoviti vodonosnik se produbljava, a najveće je debljine između Petruševca, Peščenice i Oborova gdje doseže oko 100 m.
Za potrebe vodoopskrbe uglavnom se koristi taj plići, šljunkoviti dio vodonosnika koji je u izravnoj vezi sa rijekom Savom. Nakon filtracije koji traje tjednima i mjesecima, voda se u zdencima zahvaća pomoću pumpi, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Osnova koncepcije vodoopskrbnog sustava je prisilno podizanje vode u vodospremnike, uz distribuciju vode potrošačima. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878. godine.
Crpljenje vode vrši se iz 30 zdenaca na 7 vodocrpilišta: Sašnjak, Žitnjak, Petruševec, Zapruđe, Mala Mlaka, Strmec i Velika Gorica.
Vodocrpilišta na području grada Zagreba, izvor: Analiza zaštite, uređenja i korištenja rijeke Save i zaobalja od granice s Republikom Slovenijom do Siska; naručitelj. Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja RH; izrađivač: Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hidrotehniku, studeni 2020. – preuzeto s poveznice: https://mpgi.gov.hr/UserDocsImages/Zavod/Publikacije/Analiza_ZUK_Sava_v10_GG.pdf (pristupljeno 2.8.2022.)
Na području Grada Zagreba postoji i veći broj crpilišta koja su duži vremenski period izvan pogona, uglavnom zbog loše kakvoće podzemne vode ili zbog malih kapaciteta: Stara Loza, Ivanja Reka, Prečko, Horvati, Velesajam, Zadarska, Vrbik, Kruge, Žitnjak, Držićeva, Selska, Zagorska i Daničićeva. Kako je pretežiti dio vodocrpilišta Grada Zagreba smješten u savskoj nizini, dio ih se nalazi unutar građevinskog područja Zagreba, u gusto izgrađenom području ili u neposrednoj blizini industrijskih zona i drugih potencijalnih zagađivača. Neka od tih crpilišta povremeno se koriste, kada je manjak vode u vodoopskrbnom sustavu ili kontrolirana kakvoća zadovoljava zakonske okvire (Prečko, Horvati, Vrbik, Kruge). Vodocrpilište Stara Loza (južno od Ljubljanske avenije, preko puta City Centra Zapad, op.a.) je bilo u pogonu od 1977. do 1997. godine – trenutno nije poznato hoće li se ponovno aktivirati.
Vodoopskrbni sustav Grada Zagreba podijeljen je zbog konfiguracije terena u tri visinske vodoopskrbne tlačne zone. Uz vodospreme prve i druge tlačne zone smještene su precrpne stanice u kojima su tlačne crpke za podizanje vode na sljedeću višu visinsku razinu. Voda se od vodocrpilišta do vodosprema dovodi magistralnim cjevovodima pod tlakom.
Podzemne se vode prihranjuju iz rijeke Save te njihova razina uvelike ovisi o vodostaju rijeke. Razina podzemne vode na prilivnim područjima javnih vodocrpilišta je u zadnjih 20-ak godina pala za više od 3m. Ukupne količine crpljenja svih zagrebačkih crpilišta kroz godinu premašuju godišnje sezonske zalihe podzemnih voda, što znači da se zagrebački vodonosnik ”precrpljuje”. Uz crpljenje, sniženju razina podzemne vode doprinosi i erozija korita rijeke Save, naročito nakon izgradnje novih malih hidroelektrana na Savi u susjednoj Republici Sloveniji. Razdoblja dugotrajne suše također utječu na količine i razine podzemne vode. Na 3 od 6 vodećih vodocrpilišta na području Grada Zagreba (Mala Mlaka, Zapruđe i Sašnjak), razine podzemne vode su se već spustile ispod kota gornjih rubova filtra u pojedinim zdencima. Stari cjevovodni sustav (vodoopskrba i odvodnja) uzrokuje velike gubitke u sustavu (49%) što također predstavlja značajan pritisak na vodni resurs. Razlozi su stari dijelovi vodoopskrbne mreže i visoki tlak u cjevovodima te, manjim dijelom, udaljenost novih vodocrpilišta od mjesta potrošnje (do 15 km).
Kako bi se izvorišta koja se koriste ili su rezervirana za javnu vodoopskrbu zaštitila od onečišćenja, te od drugih nepovoljnih utjecaja, uspostavljaju se i održavaju vodozaštitne zone (zone sanitarne zaštite). Zagrebački i samoborsko-zaprešićki vodonosnik iznimno su ranjivi zbog male debljine pokrovnih naslaga u krovini vodonosnika i brojnih izvora onečišćenja.
Prirodna ranjivost vodonosnika, Izvor: Hrvatske vode – objavljeno u: STRATEŠKA STUDIJA O UTJECAJU NA OKOLIŠ RAZVOJNE STRATEGIJE GRADA ZAGREBA ZA RAZDOBLJE DO 2020. GODINE, Nositelj zahvata: Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada, ovlaštenik: DVOKUT ECRO d.o.o., Zagreb, 2016., preuzeto s poveznice: https://www.zagreb.hr/userdocsimages/arhiva/Tekst_SPUO_RSZG.pdf (pristupljeno 2.8.2022.)
Za zaštitu voda od onečišćenja od velike je važnosti i odvodnja otpadnih voda te izgrađenost sustava odvodnje. Otpadne vode (sve potencijalno onečišćene tehnološke, sanitarne, oborinske i druge vode) odvode se sustavom javne odvodnje u Glavni odvodni kanal i dalje do Centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Grada Zagreba (CUPOVZ) u Resniku, gdje se vrši mehaničko i biološko pročišćivanje otpadnih voda. Nakon pročišćavanja otpadne se vode ispuštaju u rijeku Savu. Potoci s pobrđa Medvednice dovode se do rijeke Save na tri načina – potoci zapadnog dijela Zagreba u rijeku se ulijevaju neposredno, potoci središnjeg dijela u kanalski sustav i njime u Glavni odvodni kanal a potoci istočnog dijela neposredno u Glavni odvodni kanal. Na područjima bez mreže odvodnje, otpadne se vode odvode u sabirne jame ili u najbliži prirodni ili umjetni vodotok (prijemnik). Gradnja novih i korištenje postojećih septičkih jama zabranjeni su u Zagrebu 2002. godine, no vlasnici septičkih jama su tek 2016., novom Odlukom o odvodnji otpadnih voda, obvezani preurediti ih u sabirne (one koje se redovito prazne, a ne ispuštaju otpad u zemlju), s rokom izvršenja najkasnije do kraja 2021. godine.
Sustav obrane od poplava Grada Zagreba obuhvaća obranu od velikih voda Save i zaštitu od bujičnih vodotokova južnih obronaka Medvednice. Osnovni objekti obrane od poplava Save na području Grada Zagreba su nasipi visine 3 do 5 m koji na razmaku od 300 m obostrano prate riječno korito, formirajući inundacijski pojas, te kanal Sava – Odra za odvodnju velike vode. Riječna voda preko preljeva u desnom nasipu kod Jankomira ulazi u kanal duljine 31 km, koji je odvodi na razlijevanje u Odransko Polje. U sklopu obrane Zagreba od poplava Save djeluje i ustava Prevlaka, 40 km nizvodno od grada, kroz koju se velike vodne mase upuštaju u retenciju Lonjsko polje. Potoci južnih obronaka Medvednice, od potoka Dolje na zapadu do potoka Kašine na istoku, kroz povijest su relativno često, ugrožavali poplavom nizvodna naselja izazivajući štete i ljudske žrtve. Radi ublažavanja vodnih valova i bujičnih tokova na području Parka prirode Medvednice predviđene su ukupno 34, a do danas je izgrađeno 19 retencija.
retencija na potoku Mačkovec u Gornjem Stenjevcu
Zapadni dio Zagreba najvećim dijelom dobiva vodu iz vodocrpilišta Strmec koji pripada samoborsko-zaprešićkom vodonosniku. On prati tok Save u pravcu sjeverozapad – jugoistok gdje se dodiruje sa zagrebačkom vodonosnikom. U najvećoj se mjeri prihranjuje vodom iz rijeke Save i Sutle, nešto manje Krapine, te oborinamai vodama iz propusne vodoopskrbne i kanalizacijske mreže. Crpilište Strmec smješteno je sjeverozapadno od naselja Strmec Samoborski, i sastoji se od 6 aktivnih zdenaca dubine od 23 do 41.5 m. Zdenci crpilišta kaptiraju aluvijalni vodonosni sloj čija debljina iznosi oko 40 m.
Kakvoću podzemne vode na području samoborskog vodonosnika prate Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. (VIO), Zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar i Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Kakvoća vode prati se preko piezometara razmještenih na i uz područja vodocrpilišta a podaci se objedinjuju i pohranjuju u centralnoj bazi Hrvatskih voda, Vodnogospodarskom odjelu za gornju Savu.
Na području zona sanitarne zaštite samoborsko-zaprešićkog vodonosnika registrirano je 2013. godine 15 potencijalnih onečišćivača – registriranih obveznika prijave podataka u ROO (Registar onečišćavanja okoliša), 22 šljunčare, uglavnom neaktivne ali zatrpane otpadom, i 31 divlje smetlište. Poljoprivredne površine i plastenici također predstavljaju veliku opasnost za kakvoću podzemne vode zbog gnojenja i primjene zaštitnih sredstava.
Da bi se poboljšalo stanje kakvoće podzemne vode samoborskog vodonosnika odnosno spriječilo njeno pogoršanje, trebalo bi provesti sljedeće mjere zaštite: 1) izgraditi sustav javne odvodnje na cijelom području; ispitati i sanirati postojeću kanalizacijsku mrežu a objekte koji na nju nisu spojeni opremiti nepropusnim jamama i pratiti kontrolu njihovog pražnjenja; 2) u zoni sanitarne zaštite s lijeve i desne obale Save, posebno u priljevnom području vodocrpilišta Šibice i Strmec, treba sanirati brojna divlja odlagališta jer procijedne vode takvih odlagališta mogu imati veliki negativni utjecaj na kakvoću podzemne vode. Komunalni otpad se treba odlagati na javnim deponijama, sa svim propisanim mjerama zaštite; 3) poljoprivrednike treba educirati o zakonskim propisima u vodozaštitnim područjima, smanjiti upotrebu pesticida i potpuno izbaciti atrazin iz prodaje, tj. njegove zalihe se ne bi smjele više prodavati; 4) treba sanirati i izgraditi sustav javne oborinske odvodnje prometnica, prema zakonskim odredbama predviđenim za zone sanitarne zaštite; 5) treba izraditi operativne planove u svezi mogućih iznenadnih zagađenja od strane pravnih i fizičkih osoba koje svojom djelatnošću mogu izazvati zagađenje podzemnih voda; 6) prilikom izrada programskih planova upotrebe prostora, treba onemogućiti interpolacije u prostoru koje bi mogle dovesti do pogoršanja kakvoće podzemne vode.
Vjerujem da će razumijevanje sustava vodoopskrbe i odvodnje u gradu doprinijeti odgovornijem ponašanju svih nas, te mislim da bi o tome sustavu, u prilagođenom obliku, trebalo učiti djecu od najranije dobi. Samo informirani možemo preuzeti ulogu odgovornih građana i reagirati na ugrožavanje vodnih resursa ako ih prepoznamo u prostoru.
Post Scriptum
Zagreb se tek iznimno, dio oko Sljemena, snabdijeva vodama na Medvednici – ona je građena od pretežito nepropusnih naslaga te voda otječe potocima koji završavaju u kanalizaciji ili utječu u rijeku Savu. Ipak, velik broj izvora (230 na cijeloj Medvednici) te privatnih i javnih zdenaca kojih i u gradskoj četvrti Podsused-Vrapče ima mnogo, govori o postojanju podzemnih voda i na ovom prostoru. U svjetlu svega navedenog treba razmatrati i nedavnu inicijativu Mjesnog odbora Gornji Stenjevec da se očuvaju zdenci u četvrti, kojih je, samo na prostoru tog mjesnog odbora, sedam na javnim površinama (dok privatne zdence ima ili je imala gotovo svaka starija kuća u naselju). Iako je dio tih zdenaca u međuvremenu zapušten, a dio nije u funkciji, pravilnom brigom i redovnim održavanjem oni bi ponovno mogli postati izvori pitke vode za lokalno stanovništvo i brojne prolaznike, šetače, izletnike i planinare koji Dubravicom kreću prema Parku Medvednica ili se iz njega vraćaju. Alternativni izvori vode postaju važni i u svjetlu sigurnosnih prijetnji s kojima smo nažalost suočeni, te se nadam da će lokalna samouprava uvidjeti važnost njihova očuvanja. U prilogu: javni zdenci, izvori i pumpe u Gornjem Stenjevcu.
STRATEŠKA STUDIJA O UTJECAJU NA OKOLIŠ RAZVOJNE STRATEGIJE GRADA ZAGREBA ZA RAZDOBLJE DO 2020. GODINE, Nositelj zahvata: Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada, ovlaštenik: DVOKUT ECRO d.o.o., Zagreb, 2016., poveznica: https://www.zagreb.hr/userdocsimages/arhiva/Tekst_SPUO_RSZG.pdf (pristupljeno 2.8.2022.)
Analiza zaštite, uređenja i korištenja rijeke Save i zaobalja od granice s Republikom Slovenijom do Siska; naručitelj. Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja RH; izrađivač: Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hidrotehniku, studeni 2020. – poveznica: https://mpgi.gov.hr/UserDocsImages/Zavod/Publikacije/Analiza_ZUK_Sava_v10_GG.pdf (pristupljeno 2.8.2022.)
Parkovi prirode su prostrana prirodna ili dijelom kultivirana područja velike bioraznolikosti i/ili georaznolikosti, s naglašenim krajobraznim i kulturno-povijesnim vrijednostima. Parku prirode Medvednica glavna su značajka šume (bukve, jele, javora, jasena i hrasta kitnjaka) velike biološke vrijednosti uslijed čega je unutar parka zaštićeno 8 posebnih rezervata šumske vegetacije. Zbog razlika u visini kao i zbog prisustva brojnih vodotoka/potoka (75) i izvora (230), ovaj prostor karakteriziraju raznolika staništa koja su zaslužna za bogat biljni i životinjski svijet. U parku je zabilježeno 1205 biljnih vrsta, a zbog raznolikosti šuma ptičji svijet broji 70 gnjezdarica. Najpoznatija stijena Medvednice je zeleni škriljavac, dok su karbonatne stijene zaslužne za nastanak 7100 m dugog kanala špilje Veternice koja je jedno od naših najznačajnijih paleontoloških nalazišta.i Park prirode Medvednica proteže se na području Grada Zagreba, Zagrebačke županije i Krapinsko-zagorske županije i obuhvaća 17 938 ha, od čega su 81 % šumske površine (14 550 ha). Osim prirodnih, u Parku postoje i važne kulturno-povijesne vrijednosti, kao što je Rudnik Zrinski i srednjovjekovni burg Medvedgrad. Medvednica je od izuzetne važnosti za grad Zagreb s ekološkog aspekta (zaštita tla od erozije, sprječavanje bujica, utjecaj na klimu, kvalitetu zraka i vode), kao i estetskog, rekreativnog i turističkog. Cijela Medvednica, osim što je zaštićena u kategoriji park prirode ujedno je i Natura 2000 područje (ekološka mreža Europske unije koju čine prirodni stanišni tipovi i staništa divljih vrsta od interesa za Europsku uniju).
Parkom prirode Medvednica upravlja Javna ustanova Park prirode Medvednica kojoj je osnivač Republika Hrvatska. Djelatnost Ustanove uključuje zaštitu, održavanje i promicanje Parka, osiguravanje neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, nadziranje provođenja mjera zaštite prirode te sudjelovanje u praćenju stanja njene očuvanosti (monitoring). Ustanovu čine Upravno vijeće, ured ravnatelja, 5 odjela s ukupno 21 zaposlenim od čega trenutno 7 čuvara prirode. Profil zaposlenih uključuje šumare, biologe, geologe, geografe, ekonomiste, urbane šumare, povjesničare. Specifičnost je Parka prirode Medvednica da je u njegovoj neposrednoj blizini izrastao milijunski grad, čiji ga stanovnici rado posjećuju i koriste, ne uvijek u skladu s pravilima zaštite prirode. To pred djelatnike Ustanove postavlja brojne izazove o kojima sam porazgovarala s Martinom Jurjević Varga, dipl. ing. šumarstva, rukovoditeljicom Odjela nadzora i tehničkih poslova – glavnom čuvaricom prirode.
Sjedište JU PP Mevednica je u istočnom dijelu Parka, na adresi Bliznec 70
U Javnoj ustanovi Park priroda Medvednice radite od 2006. godine, sudjelovali ste u izradi Plana upravljanja, temeljnog dokumenta Ustanove za razdoblje 2011 – 2021 (novi je u pripremi), a na mjestu Glavne čuvarice prirode ste od 2014. godine. Zaduženi ste za organizaciju službe; neposredni nadzor u zaštićenom području, pokretanje prekršajnih postupaka podnošenjem optužnog prijedloga; planiranje, organiziranje i izvođenje poučnih šetnji, ekološke poduke posjetitelja i lokalnog stanovništva; skrb o sigurnosti posjetitelja; motrenje i praćenje stanja biljnih i životinjskih vrsta te drugih vrijednosti zaštićenog područja. Koji su izazovi s kojima s trenutno susrećete u radu?
Park prirode Medvednica je proglašen 1981.ii godine a Javna ustanova njime upravlja od 1998. godine i samo smo jedan od dionika u Parku. Državnim šumama upravljaju Hrvatske šume d.o.o. (na području su: Šumarija Zagreb, Šumarija Donja Stubica, Šumarija Dugo Selo), vodama u Parku upravlja Vodno-gospodarski odjel (VGO) Zagreb a nama su na upravljanje dodijeljeni Medvedgrad, špilja Veternica i Rudnik Zrinski. Privatne šume odgovornost su privatnih šumoposjednika. Percepcija je dijela javnosti da je Javna ustanova odgovorna za sve u prostoru Parka, što nije točno. Tu su brojni dionici i svatko od njih obavlja aktivnosti u djelokrugu svojih ovlasti. Za dio objekata u Parku postoje sporovi oko vlasništva, što otežava upravljanje. Npr. oko najvećeg broja planinarskih domova postoje imovinsko-pravni sporovi između planinarskih društava ili sindikata, koji su ih podigli kao društveno vlasništvo, i Grada Zagreba koji se s promjenom društvenog ustroja upisao na njih kao vlasnik što je bilo omogućeno zakonom. Planinarski domovi Lipa i Kameni svati jedini imaju čistu vlasničku situaciju, oni se nalaze na privatnim česticama i upisani su kao posjedništvo i vlasništvo planinarskih društava HPD Lipa, Sesvete (Lipa) i PD Susedgrad, Podsused (Kameni svati). Na prostoru Parka također ima ostataka raznorazne starije infrastrukture o kojoj nam nikad nije dostavljena nikakva dokumentacija. To su dijelovi ili čitavi sustavi gradskih, lokalnih ili individualnih vodovoda, kaptaže i vodospreme kojima su se nekada male lokalne zajednice napajale s vodom sa potoka na Medvednici. Neki su još uvijek u funkciji a neki nisu. Kraljev Vrh je preko EU fonda povukao sredstva za novi vodovod te stari ne koriste već više godina. Cijevi starog vodovoda su na mjestima popucale i voda iz njih curi već neko vrijeme. Poznato nam je da dolazi iz jednog od izvora ali ne znamo kojeg, niti gdje je spoj te smo o svemu obavijestili lokalnu samoupravu. U ovakvim situacijama posjetitelji očekuju da odmah reagiramo, ali bez adekvatnih informacija problem je nemoguće riješiti na brzinu.
Oko Brestovca ima otvorenih šahtova za koje ne znamo čemu su služili, tko je bio njihov vlasnik, a od nas se traži da ih zatvorimo. Pretpostavka je da su bili dio nekakve infrastrukture za tadašnju bolnicu Brestovac, koja je sada vlasništvo Bolnice Srebrnjak. Bez obzira što je to danas ruševni objekt, vlasnik je i dalje odgovoran za tu infrastrukturu. Neki dan nam se jedna gospođa putem mejla požalila da pojedine planinarske staze nisu više markirane kako treba i da su nadstrešnice i klupe uz staze i na livadama u lošem stanju. Mi nikad nismo preuzeli na održavanje niti jednu planinarsku stazu niti livadu. Planinarske staze su u vrijeme bivše države uređivali planinari i omladina kroz radne akcije – staza bi se markirala, očistila od granja, trnja, palih stabala, a gradnju nadstrešnica financirala su planinarska društva. O mostićima, nadstrešnicama i klupama uz četiri najprometnije staze (Leustek, Miroslavac, Bikčevićeva i staza 12 između vršne zone i Šestina) brinule su donedavno Hrvatske šume, njihova radna jedinica Hortikultura, danas radna jedinica Urbano šumarstvo. Oni su imali sklopljen ugovor s Gradom za navedene aktivnosti za što je Grad osiguravao financijska sredstva. Osim toga, kosili su livade u vršnoj zoni i održavali klupe na livadama. Taj je ugovor sada poništen i trenutno ni jedna livada nije pokošena. Markacije planinarskih puteva rade markacisti, svako planinarsko društvo ih ima. Skloništa ili odmorišta više nitko ne uređuje, no čija su ona? Njih su izgradila planinarska društva koji se financiraju iz članarina, što nisu dostatna sredstva za njihovo održavanje. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi i nadležnosti otežavaju nam rad na uređenju staze za osobe s posebnim potrebama na ulazu uz potok Bliznec. Stazu smo napravili 2002. sa Šumarijom Zagreb i uz donaciju VIP-a – staza je sad stara 20 godina i njenu konstrukciju treba kompletno obnoviti. No kako staza ide iznad potoka, na vodopravnom je području kojim prema zakonu upravljaju Hrvatske vode. Obnova košta 3-4 miliona kn, a mi te novce nemamo te je plan ishoditi dokumentaciju i stazu prijaviti na neki od dostupnih izvora financiranja.
Staza uz potok Bliznec
U čijem je vlasništvu planinarski dom Glavica?
Na zemljište uz objekt upisao se Grad Zagreb no ugostitelj, koliko nam je poznato, ima ugovor o korištenju objekta s Planinarskim savezom Zagreba.
U Parku ima dosta privatnih šuma – dio vlasnika s kojima sam razgovarala smatra da bi trebali imati podršku u njihovu čuvanju, jer su šume u Parku od javnog interesa. Kao vlasnici uglavnom malih parcela, nisu u mogućnosti sami financirati njihovo čuvanje.
U Parku je omjer privatnih i državnih šuma otprilike pola-pola. Državne su šume uglavnom u središnjem dijelu Parka, a privatne na rubovima, što se i vidi u strukturi sastojina zato što su privatni šumoposjednici svoje šume koristili uglavnom povremeno, za ogrjev, i najčešće nisu njima gospodarili prema načelima struke. Dobar primjer kako se gospodari s privatnim šumama je gospodarska jedinica Kulmerica, Kulmerova Gora, na sjevernom dijelu Parka u vršnoj zoni – tamo postoji nekoliko šumoposjednika koji su se udružili, imaju svoj program gospodarenja i organiziraju čuvanje. Privatni šumoposjednici mogu postaviti skrivene kamere u svojoj šumi, danas su one cjenovno pristupačne i putem njih je moguće na daljinu pratiti stanje u šumi u realnom vremenu. No za velik dio privatnih šuma treba prethodno uskladiti podatke u zemljišnim knjigama i u katastru, a oboje sa stvarnom situacijom, jer nije rijetkost da se u posjedovnom listu navodi npr 30 posjednika, u vlasničkom ih je 12 od kojih je živih možda 5, a zapravo niti jedan od njih nije pravi vlasnik nego neki šesti. Mi po pitanju šuma samo nadziremo uvjete zaštite prirode koji su sastavni dio programa gospodarenja i u nadzoru, ako čuvari zateknu nekoga da sječe drva, tražit će osobu doznačnu knjižicu, ako osoba vozi drva tražit će ju popratni list, ako ga nema napisat će zapisnik i proslijediti ga šumarskoj inspekciji na postupanje. Iznad Kamenih svata su privatne šume i naveliko se sjeklo bez ikakve dokumentacije ali vrlo rijetko bi uspjeli nekoga zateći na lokaciji. Nedavno smo imali sreću i naišli smo na sječu bez doznake te smo s osobom sastavili zapisnik koji je proslijeđen šumarskoj inspekciji – oni su pokrenuli prekršajni postupak i bez problema ekspresno riješili prijavu. Čuvari mogu postupati samo ako osobu zateknu u nedozvoljenoj radnji, svaku naknadnu dojavu možemo samo proslijediti nadležnima. Mi smo, kao i šumarska inspekcija, ekipirani za rad u jednoj smjeni a prekršaji se rade 24 sata, i uglavnom u ranojutarnjim ili u večernjim satima, noću, vikendom…Ako bilo tko zatekne osobu u krađi drva, ili posumnja na nju, o tome treba obavijestiti policiju na 112, oni su dužni izaći na teren i napravit očevid. Policija jedina radi od 0 – 24 h, oni imaju dežurnu patrolu, osobu koja može sjest u vozilo i doći na očevid, napravit zapisnik temeljem kojeg će nadležni dalje postupati. No problem je, bojim se, premali broj policajaca koji su primorani reagirati prema prioritetima. Slična je situacija i s nama, Park površine gotovo 18.000 ha obilazi 7 čuvara. I šumarska bi inspekcija povremeno trebala ići u nadzor, nenadano se pojaviti kako bi se nekoga zateklo u prekršaju. Lovočuvari u Parku povremeno kontroliraju područje, i oni imaju ovlast prijavit svaku nedozvoljenu radnju, a ne samo krivolov. U Švicarskoj i Italiji čuvari prirode odnosno rendžeri su samostalna jedinica, nisu dio ustanova za upravljanje zaštićenim područjima, i oni zbilja imaju velike ovlasti, nose i oružje. Naši čuvari nisu rendžeri u tom smislu, naša zadaća je prevencija i edukacija – ako naiđemo na nedozvoljenu radnju, mi ćemo nju evidentirati, ako je po Zakonu o zaštiti prirode zabranjena, sankcionirat ćemo juiii, ako je zabranjena po osnovi drugog zakona, proslijediti ćemo to instituciji koja je za to nadležnaiv.
Imamo stalni problem s pojedincima koji režu grane na mladim jelama, prodaju ih cvjećarima za aranžmane. Rezanje grana nije dozvoljeno, ni po Zakonu o šumama ni po Zakonu o zaštiti prirode, jer se takvim činom uništava buduća šuma. Prijašnjih godina smo s takvim slučajevima išli na sud koji je redovito presuđivao u našu korist, no na prekršajnom sudu Grada Zagreba ovakvi predmeti nisu dolazili na red …. dok na sudovima na zagorskoj strani predmeti vrlo brzo budu u proceduri. Danas je praksa zapisnik proslijediti sa svim informacijama šumarskoj inspekciji gdje se onda čuvari prirode pozivaju kao svjedoci na ročište. Šumarska inspekcija nas obavijesti da je postupak pokrenut i da ćemo bit obaviješteni o rezultatu. Neki se vraćaju i nakon što plate najvišu kaznu, 8 tisuća kn po osobi, što znači da im se posao i dalje isplati. I livade budu izložene devastaciji – na livadi na Ponikvama na kojoj je većina parcela, osim dijela za pozornicu, u privatnom vlasništvu, je pred 15-tak godina bilo orhideja i drugih zaštićenih vrsta na nacionalnoj razini – o tome je pisalo na ploči postavljenoj na lokaciji. Takve se livade kose u točno određeno vrijeme radi razmnožavanja. No netko je, vjerojatno vlasnik te čestice, preorao livadu prije vremena i na njoj tih vrsta više nema. Inače, Ponikve su jedinstven primjer vlažne livade na Medvednici, na kojoj je zastupljena vegetacija tipična za plitke depresije u kojima se u proljeće duže zadržava voda. Livada je značajna kao stanište mnogih ugroženih, rijetkih i endemskih biljaka, te brojnih proljetnica. Šire područje livade Ponikve kao i špilje Veternice je kao slivno područje veterničkih vodenih tokova izdvojeno kao potencijalno osobito vrijedno područje, te ga se planira intenzivno istražiti kako bi se utvrdilo zavrjeđuje li poseban režim zaštite u sklopu Parka.v
Ponikve, travanj 2021 (foto: MŠ)
Ima li nezakonite gradnje na prostoru Parka?
Građevinsku inspekciju smo u zadnje dvije godine zvali nekoliko puta zbog gradnje u Parku – dva slučaja su riješili ekspresno, za treći ne znamo je li nešto poduzeto. Godine 2008. granica Parka je povučena prema sjeveru upravo zato što se u Podsljemenskoj zoni gradilo unutar Parka. Grad Zagreb je izdavao građevinske dozvole a mi smo se bavili vrstom crijepa, stolarije i slično, vodili računa da kuće budu u skladu s lokalnom tradicijskom arhitekturom. Uvlačenjem granica Parka ti su dijelovi naselja stavljeni izvan Parka i time izvan naše nadležnosti, i jasno je utvrđena granica od koje je dalje zabranjeno graditi. Zanimljivo, sa zagorske, sjeverne strane Medvednice stanovnici nisu htjeli izaći iz granica Parka, oni su zaključili da će im ostanak unutar zaštićenog područja pomoći u razvoju kontinentalnog turizma.
stare i nove granice Parka – izvor. Plan upravljanja / Park prirode Medvednica
Kako riješiti situaciju s motornim vozilima, quadovima, džipovima i slično, koji se voze po Parku?
To se i mi pitamo. Po Zakonu o zaštiti prirode i Pravilniku o zaštiti i očuvanju Parka prirode Medvednica vožnja motornim vozilima, pa i biciklima, mimo mjesta koja su predviđena za takve aktivnosti, nije dopuštenavi. Kod nas se ne bi smjelo voziti niti makadamskim cestama, jer najveći dio makadamskih cesta su zapravo dio šumske infrastrukture, samo mali dio njih su javni putevi. Ali ono što nas najviše smeta, a vjerojatno i velik dio posjetitelja, je to što se ti quadovi i ATV motori ne voze po takvim zemljanim putevima nego se voze kroz šumu na divlje i po planinarskim stazama. Problem je i buka koju proizvode, koja plaši divljač. Osim toga, izletnik ili planinar ide u prirodu da uživa u miru i tišini. Postoje u okolici poligoni za takve motore, ima ih oko Jastrebarskog i ne znam zašto baš žele na Medvednicu. Prije 10-tak godina imali smo jednu uspješnu akciju zajedno s prometnom policijom, dečko je platio kaznu jer se vozio po Parku i kaznu za bježanje od policije, sve zajedno 6-7 tisuća kn – to se pročulo pa je jedno vrijeme, 3-4 mjeseca bio mir. No onda su se polako počeli vraćati. Trenutno ima nekoliko skupina koje dolaze, otprilike znamo kojim se stazama kreću, ali ne znamo u koje će vrijeme gdje biti. Ako ih zateknemo u vožnji i damo znak da se zaustave, oni nas zaobiđu ili skrenu na drugu stranu. A mi ih nemamo ovlasti zaustaviti na silu niti krenuti u potjeru za njima, kao ni prometna policija, jer ne smiju druge osobe dovoditi u opasnost. Osim toga, prometna policija ima ovlasti samo na javnim prometnicama, a ne izvan njih, u šumi. Takva vozila nemaju registraciju i mi ne možemo saznati tko ih vozi. Quadovi i ATV motori nisu namijenjeni za vožnju po javnim prometnicama, oni služe za natjecanja na poligonima. Trebalo bi biti više koordiniranih akcija nas i prometne policije, no oni su rijetko na raspolaganju zbog drugih zadataka. Manjak ljudstva se i ovdje pokazuje kao problem.
Postoji li plan da se označe granice Parka u prostoru – možda bi ga onda prolaznici više poštovali?
Granice Parka su jasno definirane no u prostoru ih je teško precizno obilježiti – s južne strane one idu otprilike po rubu šume. Imali smo do 2007. godine drvene ploče koje su bile postavljene otprilike na granicama Parka, no dio ih je srušen ili iščupan, dio išaran, pa smo većinu uklonili. U tijeku je projekt „Evidentiranje posebnog pravnog režima kao doprinos učinkovitijem upravljanju zaštićenim područjima“ kojeg provodi Državno-geodetska uprava, a uključeni su parkovi prirode i nacionalni parkovi RH. U okviru projekta će se uz svaku česticu koja se nalazi unutar zaštićenog područja, parka prirode ili nacionalnog parka, u zemljišnim knjigama i u katastru, u posebnoj koloni dodati opaska da se čestica nalazi u zaštićenom području, i u kojoj kategoriji zaštićenog područja. Na taj način će vlasnik znati koja su njegova prava i obaveze uz tu česticu, i kako njome može raspolagati.
Povremeno organizirate akcije čišćenja Parka, i u javnosti apelirate na građane/ke da u njemu ne odlažu otpad.
Problem otpada je konstantan, ove godine smo u akciji čišćenja obuhvatili Zelenu magistralu i Kustošijanski makadam, gdje smo nakon čišćenja postavili rampe da spriječimo novo navoženje smeća. Neki su ih privatni šumoposjednici dočekali s odobravanjem a neki su prigovarali jer se neće moći tuda voziti. Taj makadam nije javna prometnica, to je dio šumske infrastrukture. Ključ od rampe su dobili vatrogasci, Šumarija Zagreb, planinarski dom Risnjak za njihove zaposlenike, ali ne i za goste koji bi se autom dovezli do Doma. Jer planinarski dom je, kao što mu ime kaže, za planinare, a oni su pješaci. Međutim, nakon dva tjedna već je netko obio lokote, sad smo ih već u dva mjeseca četiri puta mijenjali. Na Ponikvama je prije bilo puno divljih odlagališta otpada, to je sad očišćeno, ali bacaju se stvari duž Zelene magistrale, gdje god je padina samo ih prebace preko ograde. Kad je vegetacija to se ne vidi, to se najbolje vidi zimi, u veljači, ožujku…. Ove smo godine na Kustošijanskom makadamu i na Zelenoj magistrali u akcijama čišćenja skupili sveukupno 30 tona glomaznog otpada, bilo je svega: građevinskog otpada, automobilskih guma, odbojnika od auta, plastike raznorazne, kućanskih aparata, dječjih kolica… cijelom dužinom Magistrale, i sa lijeve i sa desne strane. Nešto smo skupili vitlom, nešto rukama. Na Ponikvama smo prije nekoliko godina stavili rampu na mjestu gdje se silazi sa Magistrale, da spriječimo ulazak auta i bacanje smeća, i o tome obavijestili vlasnika zemljišta. Međutim ta rampa nije izdržala jednu večer, slijedećeg je jutra bila prepiljena.
akcije čišćenja otpada
Izletnici nas često pitaju zašto nema koševa po Parku, po planinarskim stazama i livadama. U Parku nema komunalne službe koja će svakodnevno prolaziti planinarskim stazama kojih je 70, i prazniti koševe.vii Oni su postavljeni samo uz čvrste objekte, u vršnoj zoni ili uz planinarski dom. Koševe za smeće koji su bili na odmorištima uz najprometnije staze smo uklonili. Njih su prije jednom u tjednu, utorkom, praznile Hrvatske šume, no otpatke su između toga razvukle životinje koje su nanjušile hranu i vjetar ih je raspuhao po šumi – to nije bilo rješenje. Svaki izletnik treba svoje smeće ponijeti sa sobom i baciti ga u prvi koš u podnožju – takav je uostalom i planinarski kodeks: sve što doneseš sa sobom u prirodu, ponesi natrag. S druge strane, nitko ne prigovara da na Velebitu nema koševa za smeće. Ljudi misle da je Medvednica gradska park šuma, i očekuju u njoj sve što imaju u gradu.
Sudjelovali ste kao jedan od partnera u međunarodnom projektu SINCERE – Spurring INnovations for Forest ECosystem SERvices in Europe (u prijevodu Poticanje inovacija u uslugama šumskih ekosustava), koji je zaključen u ožujku ove godine, a cilj mu je bio osmisliti vrednovanje i način naplate različitih usluga koje šume pružaju društvu, kako bi se vlasnike šuma i njihove upravitelje potaklo na njihov razvoj.
Projekt je pokrenuo Europski šumarski institut iz Bona koji je bio nositelj projekta, s partnerima iz 11 zemalja – svaka je zemlja imala svoju specifičnu aktivnost koju je obrađivala, i sve su bile jako različite. Švicarci su npr. razmatrali duhovne vrijednosti šuma, uključivo i tzv. pogrebne šume – šume u kojima se nudi usluga posipanja pepela pokojnika uz drvo ili slično. Skandinavci imaju vrtiće u prirodi, partner iz Finske je razmatrao mogućnosti za naknade vlasnicima šuma koji su voljni unaprijediti njihove okolišne i rekreacijske vrijednosti, partner iz Italije osmislio je online-platformu za učinkovitiju komercijalizaciju dozvola za komercijalno skupljanje divljih gljiva itd. Mi smo odlučili vrednovati zdravstvenu i rekreacijsku funkciju usluga šumskih ekosustava na Medvednici te istraživanjem izračunati njihovu novčanu vrijednost i mogućnosti njihove naplate. Već godinama uz pomoć anketa pratimo stavove posjetitelja i njihovu strukturu – najveći dio njih, 98%, su građani/ke Zagreba – posjećuju Park da se u njemu odmore ili rekreiraju, neki jednom tjedno, neki jednom u mjesecu, neki svakodnevno. Ima profesionalnih sportaša koji koriste samo jedno usko područje Parka, otrče svoju turu od 6 do 7 i idu dalje. Ima onih koji svaki put idu na drugu lokaciju. Zbilja je šaroliko… U okviru ovog projekta htjeli smo osmisliti metodu plaćanja za zdravstvenu i rekreativnu funkciju Parka, te smo u dva navrata putem ankete istražili spremnost posjetitelja na plaćanje – svi su svjesni toga da boravak u prirodi i prakticiranje nekakve sportske aktivnosti ili samo provođenje slobodnog vremena u Parku prirode Medvednica utječe jako dobro na njihovo sveukupno zdravstveno, mentalno i fizičko stanje, i svi su visoko ocijenili vrijednost te usluge, usporedili je sa SPA-vikendom za 2.000 kn, no na pitanje koliko su za jedan dan boravka u Parku spremni platiti, polovica ih je odgovorilo 10 kn, a ostatak je smatrao da već dovoljno izdvajaju za takvu uslugu kroz razne režijske račune, u dijelu koji se odnosi na doprinos zaštiti prirode. Zaključili smo stoga da u Parku nema smisla uvodit nikakvu naplatu, osim za nekakav dodatni sadržaj koji će oplemenit posjet, kao npr posjet Rudniku Zrinski, što već činimo. Jedan je privatni šumoposjednik iznad Mikulića osmislio sadržaj i pružanje usluge razgledanja njegove šume u razini krošnji, kroz šetnju visećim mostovima na visini od 2 m, te malu poučnu stazu. Ne znam je li ideju realizirao, no nas je oduševila. Dakle, i privatni šumoposjednik može na svom prostoru obavljat gospodarsku djelatnost – činjenica da se njegova šuma nalazi u zaštićenom dijelu prirode, unutar ekološke mreže NATURA 2000 ne ograničava vlasnika u tom smislu, ona samo postavlja pravila ponašanja.
Obzirom da Javna ustanova samo manji dio troškova pokriva iz državnog proračuna, kako osiguravate sredstva za svoje aktivnosti?
Javna ustanova PP Medvednica iz državnog proračuna dobiva sredstva za plaće i oko 200.000 kn za materijalne troškove – to je iznos s kojim se jako malo toga može napraviti, jer materijalni troškovi uključuju i režije, gorivo i slično. Dio sredstava ostvarujemo preko projekata koje prijavljujemo na različite natječaje, što uzima velik dio našeg radnog vremena. Projekt „Poboljšanje posjetiteljskog kapaciteta u svrhu održivog upravljanja Parkom prirode Medvednica“, najvrijedniji je projekt u povijesti Parka prirode Medvednica koji je sufinancirala Europska unija s 24.233.502,00 kuna bespovratnih sredstava iz Europskog fonda za regionalni razvoj i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost s 2.921.296,22 kuna. U okviru projekta uredili smo Centar za posjetitelje Medvedgrad i na taj način značajno obogatili edukativnu i interpretativnu ponudu Parka.
Centar za postjetitelje Medvedgrad
Dio sredstava za rad prikupljamo od prodaja ulaznica za posjet špilji Veternici i Rudniku Zrinskom, u kojima smo vodiči, interpretiramo prirodnu i kulturnu baštinu. Rudnik Zrinski smo uredili za turističko posjećivanje 2004. godine, no on je premali da bi se održavao iz prihoda od ulaznica te zapravo iziskuje dodatna sredstva za održavanjeviii. Špilja Veternica pokrije samu sebe s ulaznicama, s prihodom od njih održavamo rasvjetu, pratimo vlagu i druge parametre u špilji. Centar za posjetitelje Medvedgrad je jedini u cijelosti samoodrživ. On je u vlasništvu države, a nama je povjeren na upravljanje. U Zakonu o zaštiti prirode je predviđeno da se parkovi prirode mogu financirati kroz koncesijska odobrenja za obavljanje djelatnosti. Potražnja međutim nije velika, većini su cijene previsoke.
Rudnik Zrinski
Da li je i u drugim zemljama praksa da se parkovi prirode sami financiraju?
Tamo gdje su parkovi na privatnom zemljištu, a takvi su u većini, ulaz u njih se naplaćuje i u njima se nudi mnoštvo sadržaja koji se dodatno naplaćuju. Vlasnici ili upravitelji parka se svi u nekom dijelu bave turizmom ili imaju nekakve sadržaje u njemu koje će dodatno naplatiti, a negdje i lokalna zajednica u parku prepoznaje vrijednost te sudjeluje u njegovoj prezentaciji i financiranju.
Kako nalazite sredstva za monitoring zaštićenih vrsta?
Većinu monitoringa danas sami provodimo jer su uspostavljeni protokoli ali za neke trebamo određene eksperte i takva istraživanja treba platiti – ta se financiraju preko projekata. Kako je Park dio ekološke mreže Natura 2000ix, dužni smo pratiti stanje zaštićenih vrsta tj, onih koje su navedene na popisu za Medvednicu kao i važne vrste na nacionalnoj razini. Monitoring šišmiša su dugi niz godina radili vanjski stručnjaci, 30.000 kn plaćali smo za evidentiranje vrste, prebrojavanje, vaganje… usporedbu s prethodnim godinama, preporuke što poduzeti.. U međuvremenu su nas za to obučili pa zadnjih godina monitoring radimo sami, što nije besplatno, ali je ipak znatno jeftinije.
Šišmiši u špilji Veternici
Ima li potočnog raka na Medvednici?
Potočnog raka ima ali im se brojnost smanjuje i gotovo svi imaju problem sa parazitima koji uzrokuju račju kugu. Provodimo monitoringe potoka na kojima su evidentirani, njih 30-tak, svake dvije godine – provjeravamo da li ih još uvijek ima i kakva je brojnost. Međutim, primijetili smo zadnjih 5-6 godina da je sve manje vode u potocima, potoci su manjeg kapaciteta, neki izvori su presušili. Ne znamo jesu li promijenili svoj tok, ili su skroz presušili, to bi trebalo istražiti. Vjerojatno je razlog tomu što je sve manje snijega, on se gotovo više ne zadržava, zadnje tri godine ga nije bilo, i kiše je puno manje.
monitoring potočnog raka 2020.
Dolaze li škole u organizirani posjet Parku? Na taj način bi se o Parku educirale nove generacije njegovih budućih korisnika/ca, učili o njegovim vrijednostima i o prikladnom ponašanju u njemu.
Mi držimo radionice koje su namijenjene za djecu od 1. do 6. osnovne, i program Listopadne šume za sedmoškolce koji u sklopu nastave iz biologije uče o kontinentalnoj listopadnoj šumi i imaju terensku nastavu u prirodi. Medvednica je specifična po tome što ima zonaciju šumskih zajednica od najniže prema najvišoj nadmorskoj visini i ta se zonacija lijepo vidi – dok hodate točno možete vidjeti kako prelazite iz jedne u drugu vrstu šume. U programu vodimo razrede Leustekovom stazom, opisujemo im šumsku zajednicu kroz koju prolazimo, drveće i drugo raslinje, kako ih prepoznati po listu, kori ili plodu, ovisno o godišnjem dobu. U šetnju uključimo posjet špilji Veternici, Rudniku Zrinski ili Medvedgradu, po izboru. To na kraju bude cjelodnevni izlet, lagana šetnja uz povremene stanke, i to djeci nije naporno. Bude nekad naporno profesorima, ako nemaju kondicije (smijeh).
Obilazak špilje Veternice
Grad Zagreb subvencionira program Škola u prirodi, u kojem osnovne škole s područja grada, najčešće s učenicima trećih i šestih razreda, tjedan dana provode nastavu unutar Parka, i budu smješteni u Domu Crvenog križa. Mi ih u sklopu nastave redovito posjetimo i predstavimo naš rad u Parku a oni posjete Rudnik Zrinski. (https://ckzg.hr/odjeli/domovi-crvenog-kriza/ )
Posjećuju li vas izviđači?
S obzirom da u Parku nema mjesta uređenog za kampiranje a paljenje vatre je zabranjeno, Park baš nije pravo mjesto za izviđačke aktivnosti.
Surađujete li s planinarskim društvima i udrugama?
U komunikaciji smo s Planinarskim savezom i jako dobro surađujemo s HPD Lipa – Sesvete i PD Planinorci – oni se odazivaju na sve naše akcije čišćenja i uklanjanja ambrozije. Imamo dobru suradnju i s nekoliko udruga, Aikido društvom Zagreb i Planinskom družinom iz Planine Gornje. U zadnje dvije-tri akcije bili su nam i Čisteći medvjedići. Partner smo Društvu športske rekreacije Aktivan život u projektu Vikendom na Medvednicu, seriji planinarskih izleta koje u 2022. godini financira Zagrebački savez sportske rekreacije SPORT ZA SVE.
akcija uklanjanja ambrozije
Kakvo je stanje protupožarnih prosjeka i prometnica u Parku?
Na Medvednici nema protupožarnih prosjeka nego se šumske prometnice koriste u slučaju požara. Ugroza od prirodnog požara je na Medvednici zanemariva.
I uz ove suše?
Nije se to ništa bitno promijenilo. Svi požari koji su ikada izbili na Medvednici bili su vezani uz paljenje korova u podnožju, kad se nekom otme vatra i krene prema gore. Imali smo jedne godine piromana kod Šestina, koji je uhvaćen. Gotovo nikad nije došlo do prirodnog požara, vegetacija je zapravo takva da ne dolazi do toga, ima i dosta potoka, tako da je ugroza od prirodnog požara minimalna.
potok Dubravica
Poštovana gđo Jurjević-Varga, hvala na razgovoru – nadam se da će putem njega javnost steći bolji uvid u opseg poslova kojima se svakodnevno bavite zajedno s vašim timom i osvijestiti važnost doprinosa svakog od nas u brizi za Park koji nam je svima važan. Nadam se također da će problemi kojih smo se ovdje dotakli a tiču se koordiniranog rada javnih službi i svih dionika u Parku, u budućem razdoblju biti riješeni na zadovoljstvo sviju.
Snijeg na Medvednici 2017., prizor na koji smo već pomalo zaboravili
Razgovarala: Maša Štrbac
Sve su fotografije, osim ako nije naznačeno drugačije, dio Arhive Javne ustanove PP Medvednica
ii Medvednica je prvi put zaštićena 1963. godine kada je proglašeno 8 posebnih rezervata šumske vegetacije, dok je Park prirode proglašen 1981. godine na području od 22 826 ha. U veljači 2009. godine Zakonom o izmjenama Zakona o proglašenju Medvednice Parkom prirode granice Parka su izmijenjene, te danas površina Parka prirode iznosi 17 938 ha. Izvor: https://www.pp-medvednica.hr/wp-content/uploads/2019/05/Plan-upravljanja-Parka-prirode-Medvednica.pdf
iii Prema Zakonu o zaštiti prirode, članak 139, u zaštićenim područjima zabranjeno je, između ostalog: voziti i/ili parkirati vozila i bicikle izvan površina namijenjenih za vožnju ili parkiranje; ložiti vatru izvan naselja i/ili mjesta koja su posebno označena i određena za tu namjenu; kampirati odnosno logorovati izvan za to predviđenih i označenih mjesta; odložiti otpad izvan predviđenog i označenog mjesta. Izvor: https://www.zakon.hr/cms.htm?id=1322 Prema Pravilniku o zaštiti i očuvanju Parka prirode Medvednica, članak 20 (Zaštita šuma i šumarstvo) zabranjeno je unošenje i sadnja invazivnih stranih vrsta u strukturu prirodnih šumskih zajednica na području Parka; zabranjeno je branje, uklanjanje sa staništa i oštećivanje zaštićenih biljnih i gljivljih vrsta i njihovih dijelova; zabranjeno je odsijecanje grana, dijelova grana ili kresanje lisnika, ako to nije predviđeno šumskogospodarskim planovima. Korištenje nedrvnih šumskih proizvoda u državnim šumama potrebno je regulirati s Hrvatskim šumama d.o.o. izvor-. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2021_02_17_320.html
vi Prema članku 29 Pravilnika o zaštiti i očuvanju Parka prirode Medvednica (Promet), na području cijelog Parka zabranjena je off road vožnja – vožnja izvan javnih cesta, zemljanih i nerazvrstanih cesta svim vrstama motornih vozila; zabranjeno je zadržavanje i parkiranje vozila izvan označenih parkirališnih mjesta (parkiralište Bliznec, Pila, Bistra i parkirališna mjesta uz ugostiteljske i smještajne objekte); zabranjeno je parkiranje na livadama. Unutar granica Parka, zemljanim i nerazvrstanim cestama koje su dio šumske infrastrukture dozvoljeno je prometovanje samo vlasnicima i nositeljima prava na nekretninama u Parku, vozilima Ustanove i pravnim osobama s javnim ovlastima (policija, vatrogasci, hitna pomoć, HEP, HGSS, inspekcije i druge srodne službe) u obavljanju poslova iz njihovog djelokruga. Izvor: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2021_02_17_320.html
viii Rudnik Zrinski je 2006. proglašen zaštićenim kulturnim dobrom RH
ix Natura 2000 je ekološka mreža sastavljena od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova Europske unije. Njezin cilj je očuvati ili ponovno uspostaviti povoljno stanje više od tisuću ugroženih i rijetkih vrsta te oko 230 prirodnih i poluprirodnih stanišnih tipova. Dosad je u ovu ekološku mrežu uključeno oko 27.500 područja na gotovo 20% teritorija EU, što je čini najvećim sustavom očuvanih područja u svijetu. Više od 700 vrsta, većinom ptica i sisavaca, upisano je u Crveni popis vrsta kojima prijeti izumiranje u Europi. Nisu ugrožene samo rijetke ili endemične vrste, nego i mnoge vrste koje su još uvijek brojne, ali im pogodna staništa ubrzano nestaju što može dovesti do njihovog skorog izumiranja. Natura 2000 je temeljni program kojim Europska unija pokušava zaustaviti ove negativne trendove na svom teritoriju. Izvor: https://www.haop.hr/hr/tematska-podrucja/odrzivo-koristenje-prirodnih-dobara-i-ekoloska-mreza/ekoloska-mreza/natura-2000
Laboratorij Gajnice 